Recent Posts

Saturday, August 8, 2009

Tekfir - Najosjetljivije i najteže pitanje u islamu, a njime se bave neznalice

Piše : Hfz. Dževad Gološ



Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ''Tekfir biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih u?enjaka.'' Od mnoštva hajrata koji su se pojavili na našim prostorima u zadnje vrijeme su i knjige koje govore i pozivaju u ispravno vjerovanje. Bez sumnje u red takvih knjiga spada i knjiga ''Tevhid, radost pravovjernih''. Ova knjiga nam pojašnjava stav ehli-sunneta prema mnogim odstupanjima u vjerovanjima koja su našla plodno tlo me?u muslimanima. Uvaženi šejh Abdul-Kadir Arnaut, u uvodu ove knjige kaže: »Mi ljudima nudimo ovu knjigu u vrijeme kada postoji velika potreba za ispravljanjem vjerovanja ljudi i kada je neophodno vra?anje na ?isti izvor Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Ova knjiga nam daje sliku vjerovanja islamskog ummeta u odabranim stolje?ima, a koje su oni preuzeli od svojih imama.


To je zdravo vjerovanje i ispravan pravac koji svaki musliman treba slijediti i primjenjivati. Molimo Allaha, dž.š., da nam dâ da umremo na vjerovanju koje slijedi ehli-sunnet i džemat....'' (''Tevhida, radost pravovjernih'', str. 8, bos.jez.) Mi se iskreno nadamo da ?e se još pojaviti ovakvih knjiga. U tom smislu želimo pojasniti nekoliko bitnih stvari koje se ti?u vjerovanja ehli-sunneta, a koje su u nekim krugovima naše omladine nedovoljno shva?ene...



Mi smo u prethodnim brojevima našeg ?asopisa govorili, izme?u ostalog, i o pojavi omladine koja nosi ideje ''tekfira''- proglašavanja muslimana nevjernicima. Ekstremizam takve omladine ispoljava se se kroz više razli?itih oblika. Jedan od osnovnih oblika tog ekstremizma jeste ogovaranje i nepoštivanje uleme. Velikana ovoga ummeta, koji su obilježili dvadeseto stolje?e i zadužili ummet svojim znanjem i djelima , poput šejh Bin Baza, Usejmina, Albanija i drugih, ta omladina naziva ulemom ''hajza i nifasa'', jer pomenuti velikani su navodno od islama razumjeli samo spomenute mes'ele.

Ekstremizam i neznanje jednog broja njih otišao je toliko daleko da javno za šejha Bin Baza kažu da je «fasik», a svoju kulminaciju na našim prostorima taj ekstremizam je doživio onda kada je jedna skupina ''u?ene'' omladine predlagala likvidaciju jednog našeg daije. Na veliku žalost, kao dokaz nekih svojih shvatanja, oni upravo navode spomenutu knjigu o tevhidu. Ono što nam je cilj pojasniti i naglasiti jeste da svaka osoba koja po?ini djelo nevjerstva nije nevjernik, shodno shvatanju vode?e uleme ehli-sunneta. Razlog tome je što možda to djelo ?ini iz neznanja, ili nekog drugog razloga koji je zapreka za njegovo proglašavanje nevjernikom.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab

Me?utim, ekstremna omladina ne uzima u obzir uzroke tog nevjerstva, nego samim vi?enjem odre?enog ?ina donose sud o ne?ijem nevjerstvu. Iz tog razloga ovdje ?emo se malo zadržati oko tzv. «ikametul-hudždže», ili iznošenja dokaza u vezi osobe koja ?ini kufr ili širk.

Uzimaju?i u obzir da je «Knjiga tevhida» djelo Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, najprije ?emo citirati njegove rije?i o tekfiru i sprovo?enje u praksu onoga što je pojasnio u svojim drugim djelima. On kaže: ''Mi smatramo nevjernikom svakoga onoga ko Allahu u?ini širk nakon što mu pojasnimo dokaz neispravnosti njegovog širka.» (''Muellefat Šejh'', 5/60) Zatim kaže: »A ono što spominju moji neprijatelji da ja proglašavam nevjernikom na osnovu predrasuda i prijateljstva, ili da smatram nevjernikom neznalicu kojem nije donesen dokaz, pa to je velika potvora ...» (''Muellefat Šejh'', 5/25) Tko želi da se uvjeri u istinitost ovih dokaza, neka to potraži u sabranim djelima šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba pod nazivom «Muellefa Šejh el-Imam, 5. tom «Privatna pisma», gdje šejh pojašnjava pitanja tekfira, kao što je prethodno pojasnio.

Rekao je šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman, jedan od unuka šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba: »Šejh Muhammed, Allah mu se smilovao, bio je od onih koji su bili najoprezniji kada je u pitanju donošenje suda da li je neka osoba nevjernik ili ne, toliko da nije donio sud za neznalicu koji se moli nekom drugom na kaburima, a ne Allahu, da je nevjernik, ukoliko nema ko da ga posavjetuje i da mu pojasni dokaz radi ?ega može upasti u nevjerstvo.» (''Minhadžu-tesis'', 187-188)

Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ''Tekfir (proglašavanje muslimana nevjernikom) biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih u?enjaka. Me?utim, osoba koja je izgovorila rije?i kufra ne proglašava se nevjernikom sve dok joj se ne pojasni dokaz njegovog nevjerovanja od strane sultana (halife) ili vo?e kojem se pokorava.'' («Mehasinu Tevil», 3/341.)

Ibn Tejmijje je, tako?er, rekao: ''Imam Ahmed nije smatrao nevjernicima murdžije, niti kaderije, jedino se od njega prenosi da je džehmije smatrao nevjernicima. Ali i pored toga nije ih pojedina?no smatrao nevjernicima, niti je svakog ko bi rekao: 'Ja sam džehmija'- proglasio nevjernikom. ?ak je klanjao iza džehmija koji su pozivali u svoje vjerovanje, onih koji su kažnjavali ljude koji se nisu slagali sa njihovim u?enjem. Imam Ahmed i njemu sli?ni nisu ih smatrali nevjernicima, nego su vjerovali da su oni vjernici i da imaju pravo imameta (hilafeta), molio je za njih i smatrao namaz obavljen iza njih ispravnim, kao i obavljanje hadždža i vo?enje džihada. U isto vrijeme suprotstavljao se onima koji su uveli novotarije koje su u osnovi «veliko nevjerstvo», iako takvi nisu znali da je to nevjerstvo. Osporavao je i borio se protiv njih dokazima da bi otklonio njihove novotarije shodno mogu?nostima. Tako je imam Ahmed spojio izme?u pokornosti Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., u širenju vjere i sunneta, i izme?u poricanja novotarija zalutalih džehmija, i vo?enja ra?una o pravima vjernika, bili oni obi?ni svijet ili vo?e, pa makar bili neznalice novotari i nepravedni grješnici.''

Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima o tekfiru

Rekao je Ibnul-Kajjim el-Dževzijje: ''Oni koji prihvataju islam u osnovi, ali odstupaju od nekih osnovnih na?ela, poput haridžija, mu'tezila, kaderija, rafidija (ši'ija), džehmija i murdžija, mogu se podijeliti u sljede?e skupine:
Prvo, neznalica koji slijepo slijedi bez znanja, on nije nevjernik niti grješnik, niti mu se odbija svjedo?enje, ukoliko nije u mogu?nosti da do?e do upute, i njegov propis je isti kao i propis potla?enih muškaraca, žena i djece.
Drugo, ona osoba koja je u mogu?nosti da do?e do upute i istine, ali je to zapostavila posvetivši se dunjaluku, takva osoba je nemarna i zaslužuje kaznu, i grješna je radi ostavljanja onoga što joj je Allah, dž.š., naredio, a to je da Ga se boji koliko je u mogu?nosti. Ako kod njega prevladaju novotarije i strasti nad sunnetom i uputom, odbija mu se svjedo?enje, ali ako prevladaju sunnet i uputa, prihvatit ?e mu se svjedo?enje.
Tre?e, onaj koji traži uputu i postane mu jasna, ali je odbije radi privrženosti onome na ?emu je on i radi neprijateljstva prema njenim nosiocima, on je u najmanju ruku grješnik, a proglašavanje njega nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!'' Komentiraju?i ove rije?i, šejh El-Kasimi je rekao: ''Pogledaj i razmisli! Ovo je Ibn Kajjim spomenuo u ve?ini svojih knjiga i spomenuo je da spomenute osobe u?enjaci ehli-sunneta ne smatraju nevjernicima, iako ih je u isto vrijeme opisao kao po?inioce velikog kufra i velikog širka.'' U nastavku komentara veli: ''Rekao je Ibnul-Kajjim u ''Medaridžu'': ''Oni koji priznaju Tvorca mogu se podijeliti u dvije skupine: one koji pridružuju Allahu druga u Njegovom Božanstvu (uluhijjet) i Gospodarstvu (rububijjet), poput medžusija i sli?nih njima, kao što su kaderije....» (''Mehasinu Tevil'', 3/340-341)

(Ovdje se jasno može vidjeti kako Ibnul-Kajjim kaderije naziva mušricima, dok u prethodnom citatu, govore?i o najgoroj skupini me?u njima, kaže: »A smatranje takvog nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!'') Prethodio je tako?er govor šejhu-l-islama Ibn Tejmijje gdje kaže da imam Ahmed kaderije nije smatrao nevjernicima!!! Me?utim, da bismo shvatili njihov govor postat ?e nam jasno nakon što poslušamo govor šejha Džemaludina el-Kasimija.

Komentiraju?i zatim stav Ibn Tejmijje po pitanju tekfira, šejh Džemaludin el- Kasimi u svom tefsiru «Mehasinu Tevil» kaže: ''Neznalica i onaj koji greškom nešto u?ini, a pripada ovom ummetu, ukoliko bi u?inili kufr ili širk sa kojima se postaje kafir ili mušrik, imaju opravdanje radi svog neznanja ili greške sve dok im se ne pojasni dokaz, pa ako odbace dokaz, postaju nevjernici bez imalo dvojbe.'' (''Mehasinu Tevil'', 2/339)

Isprika za djela kufra


Rekao je šejh Albani:''Postoje tri sredine u kojima ljudi žive: islamska sredina u kojoj se radi po ispravnom vjerovanju- akidi, i onaj ko bude živio u ovakoj sredini njegovo neznanje nije opravdanje; nevjerni?ka sredina u kojoj žive i muslimani, pa kako ?e u ovakoj sredini nau?iti ispravno vjerovanje-akidu? Onaj ko živi u takvoj sredini ima opravdanje za svoje neznanje. I sredina koja je izme?u ove dvije, po svojoj vanjštini ona je muslimanska i tragovi islama u njoj su jasni. Me?utim, vode?i ljudi u ovoj sredini su skrenuli sa staze ispravnog vjerovanja, pa odakle ?e obi?ni pojedinici ove sredine da nau?e ispravno vjerovanje? U ovakom stanju, stanovnici ove sredine imaju opravdanje zbog neznanja!'' (predavanje «Fetava Džidde», broj 10; ''Es-Sevabit vel-Mutegajjirat'', 173.) Važno je, tako?er, pojasniti stav uleme po pitanju osobe koja ostavlja namaz. Prije svega treba kazati da po pitanju ostavlja?a namaza postoji razilaženje me?u islamskim u?enjacima, i ranijim i kasnijim.

Me?u ranijim u?enjacima, Ebu Hanife, Malik i Šafija, takvu osobu ne smatraju nevjernikom, a to je po jednoj predaji i mišljenje imama Ahmeda. Od kasnije uleme to mišljenje zastupa šejh Albani, šejh Abdul-Kadir i drugi. Drugo mišljenje ja da je ta osoba nevjernik, i to je prihva?eno mišljenje (mu'temed) u mezhebu imama Ahmeda. Ako bismo odabrali mišljenje da je pomenuta osoba nevjernik, kao što je to u mezhebu imama Ahmeda, onda treba pojasniti ovo mišljenje. Kao prvo, u hanbelijskom mezhebu uvjet je da ga halifa, ili njegov zamjenik, pozovu da obavi namaz, pa ako i tada odbije da klanja, onda donosi sud da je takva osoba nevjernik. (''El-Insaf'', 2/402.) Ali, ako bismo uzeli da ovaj poziv nije uvjet, kao što je mišljenje šejhu-l-islama Ibn Tejmijje (''Ihtijarat'', 50), onda se treba vratiti na stav Ibn Tejmijje o osobama koje ne znaju istinu, kao što je slu?aj sa našim narodom.

Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: »Islamski u?enjaci su složni da osoba koja odraste u sredini koja je daleko od uleme i nije tako davno upoznala islam, a zatim porekne 'nešto op?epoznato od islama', da takva osoba nije nevjernik sve dok mu se dobro ne pojasni ono sa ?ime je došao Poslanik, s.a.v.s.» (''Fetava, 11/407.) Iz navedenog vidimo da Ibn Tejmijje ne smatra nevjernikom osobu koja negira jedan od stubova islama, ako zato postoji opravdan razlog, pa šta onda mi da kažemo za one neznalice koje ponekad i klanjaju?

Uistinu je ?udno da danas ima onih koji pokušavaju da dokažu kako kod islamskih u?enjaka nema razilaženja da je osoba koja ne klanja- nevjernik! Kao što je u najmanju ruku ?udan stav onih koji kažu da nije dozvoljeno jesti meso koje su zaklali oni muslimani koji ne klanjaju, ili da je neispravno njihovo starateljstvo pri sklapanju braka i sl.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.