Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, Plav, CG
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu "Medžmu'ul-Fetava“, Kitab: Usulul-Fikh, Temezhub vel-Ittiba', 20/55., a pod naslovom: "Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobra ili loša djela, ili obadva zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:
„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka'idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo pri upravljanju i vladanju“, kao i o tome da je glavna zadaća i cilj šeri'ata potpuno ostvarenje koristi i interesa, ili pak njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri'at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg, i da će se otklanjati veća šteta činjenjem manje, pa kažemo:
Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.
Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri'at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.
Allah dž.š., je sve navedeno/naredbe povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita'ah, širinom/vus'ah, energijom/takat, pa kaže:
„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)
„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)
„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (Talak: 7.)
Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa sa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka.
„Zato se ti bori na Allahovu putu, a za druge nisi obavezan; a podstiči i vjernike!“ (el-Nisa': 84.)
„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)
„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa': 28.)
„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi - haredž!“ (el-Ma'ideh: 6.)
„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)
„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)
„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)
„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu 'Imran: 97.)
„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)
Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada... postoji niz predaja slične sadržine.
Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji!” (el-En'am: 119.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)
„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)
„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)
„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)
„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: "Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih - još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi." (el-Bekarah: 219.)
„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)
„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa': 101.)
„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)
„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa': 102.)
„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim - Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)
Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između:
1. dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i
2. između dva zla između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti
3. između dobra i zla - između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije:
a.) ili dobru uz činjenje zla,
b.) ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra,
tako da će se u tom slučaju dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla, poput:
1. Vadžiba i mustehabba, ili farzi-'ajna i farzi-kifaje, poput: obaveze vraćanja traženog duga, nad dobrovoljnim dijeljenjem imetka.
2. Davanje prednosti finansiranju familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi 'ajn, ili pak finansiranja roditelja, kao što stoji u sahih hadisu: „Koje djelo je najvrijednije? Namaz obavljen u svoje vrijeme – reče. A potom koje? Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje? Borba/džihad na Allahovom dž.š., putu!“ (Muslim); ili, davanje prednosti učestvovanju u džihadu nad obavljanjem hadždža, kao što stoji u Kur'anu i Sunnetu – što je obaveza onom kome je obaveza, a lijepo onome što mu nije obaveza; ili kad je u pitanju davanje prednosti učenju Kur'ana nad zikrom kada se izjednače u srcu, i na jeziku, ili davati prednost namazu nad njima ako su na istom stepenu u srcu. U suprotnom, daje se prednost zikru propraćenim dobrim razmišljanjem nad učenjem Kur'ana koji nekome ne seže do srca tj. ne prelazi ključnu kost. Ovo je široka oblast.
3. Davanje prednosti od strane žene-muhadžirke putovanju bez mahrema nad ostankom u darul-harbu, kako je to učinila Ummu Kulsum, zbog koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo -, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.
U razumu ljudi se ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum)!
Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad bezvlašćem, što su i riječi mudraca: "Šesdeset godina nepravedne vlasti su bolje od jedne noći bezvlašća!"
Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu kojeg čine, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:
Ako osoba koja je preuzela opštu vlast, ili neki od njenih ogranaka, poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada', i tome slično – ako ne bude mogla izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogla izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima za namjeru ispraviti, dok drugi namjerno to čine, i u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati na ovome svijetu, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguranja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će biti obavezno (vadžib).
Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri'atsko pravilo koje glasi: "sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba je vadžib ili mustehabb!"
Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba. Čak, i ako bi vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će se činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz ovakav nijjet, i njegovo činjenje loših djela - koje čini sa namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije - će se smatrati dobrom!
Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određen imetak, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!
U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna činjenjem harama i nečinjenjem vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje. Uprava/vilajet, iako je sama po sebi:
1. dozvoljena/dža'iz,
2. lijepa/mustehabb, ili
3. obavezna/vadžib,
...za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!
U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze "upravljanja riznicama/finansijama" zemlje kralja Egipta; čak je u pitanju i upućen zahtjev i molba Jusufa a.s., kralju da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici/kafiri, jer Allah dž.š., kaže: "Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!" (Gafir: 34.); "O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli - vi i preci vaši - Allah o njima nikakav dokaz nije objavio..." (Jusuf: 39-40.)
Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra, imali i ustaljen propis i običaj ubiranja imetka, kao i njegova dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljevim podanicima, i taj propis ubiranja i trošenja imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika i njihovoj pravdi.
Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: "Allaha se bojte onoliko koliko možete!" (el-Tegabun: 16.)
Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba!
Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće štetiti!
U ovom slučaju, reći će se slijedeće: "Ostavio je vadžib iz opravdanog razloga“, ili: „počinio je haram radi koristi koja je bila veća od njegove štete, ili radi nužde, ili radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!"
Oblast međusobne suprostavljenosti propisa i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova, i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim situacijama! Što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja! Ovo zna biti fitna i iskušenje po ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi do zabune.
Neki ljudi - vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki - vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju, pa makar u sebi nosio ogromno dobro.
Oni koji su umjereni – koji gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može ukazati određena korist ili određena šteta, ili uvide u čemu je korist i u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju dobra i ostavljanju zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom: "Allah dž.š., voli oštro oko onda kada dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!" (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu'ajm)...
Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu, ili zabranu, ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.
Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (te'arud), daće se prednost onome što je prioritetnije – kao što je to prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!
Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zuluma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!
Isto tako će i učenjak (alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te'hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za njih... Allah dž.š., kaže: "Mi nijedan narod nismo kaznili - sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)
Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:
1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.
2. Mogućnost rada i postupanja po onome što se zna.
Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati! Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od nje izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu "feterata".
Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri, ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo!
Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu raditi, a šeri'at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže:
"Ako želiš da te drugi slušaju – onda im
naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!"
Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati, i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri'atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu izvrši!?
Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.
Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta, zato dobro promisli o navedenom pravilu, korisno je!
Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – kojim dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega!
Nemogućnost - obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!