Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to zabilježenim stoji u djelu Medžmu'ul-Fetava, 19/71., kaže slijedeće: "Prva novotarija koja se pojavila u Islamu, koja je u isto vrijeme i najviše kuđena sunnetom i eserima jeste novotarija "Harurijjetul-Marika". Njihov prvi predstavnik je ljutito u lice rekao Poslaniku s.a.w.s.: "Budi pravedan Muhammede, jer nisi dijelio pravedno!?"
Poslanik s.a.w.s., je naredio da se takvi ubijaju, i da se protivu njih vodi rat, što su ashabi r.a., kasnije i praktično sprovodili, pod vođstvom emirul-mu'minina Alije b. Ebi Taliba r.a.. Hadisi Poslanika s.a.w.s., koji govore o haridžijama, opisujući ih svim lošim karakteristikama, i neophodnošću borbi protivu njih, spadaju u skupinu "mustefid" hadisa.
Ahmed b. Hanbel rhm., kaže: "Hadisi koji govore o haridžijama su sahih i to na preko deset načina!"
Poslanik s.a.w.s., kaže: "Neko od vas će smatrati ništavnim svoj namaz u odnosu na njihov, kao i svoj post u odnosu na njihov, kao i svoje učenje Kur'ana u odnosu na njihovo učenje Kur'ana! Kur'an će čitati – ali im neće vratove prelaziti! Ispadaće iz islama kao što strijela probada svoju metu. Gdje god ih sretnete – ubijajte ih, jer će za ubijanje takvih dobiti nagradu od Allaha dž.š., oni koji ih budu ubili!" (Sahihul-Buhari, br. 3138, 3344, 5057-58., 6930; Sahihu Muslim, br. 1063-64-66.)
Haridžije se odlikuju dvjema osobinama kojima su se odvojili od džema'ata muslimana i njihovih imama, i to:
1. Odlikuju se napuštanjem poslanikovog s.a.w.s., sunneta, smatrajući lošim i netačnim ono što u suštini nije tako, te smatrajući dobrim i tačnim ono što u suštini nije tako! Ovo je ono što su ispoljili u lice Poslaniku s.a.w.s., onda kada mu je Zul-Huvejsireh el-Temimi rekao: "Budi pravedan, jer nisi pravedno podijelio imetak!"
Poslanik s.a.w.s., mu reče: "Teško tebi, ko će to onda biti pravedan, ako ja ne budem pravedan! Jedan sam od propalih ako ne budem bio pravedan!"
Riječi Zul-Huvejsireh: "Jer nisi pravedno podijelio" – su direktno proglašavanje Poslanika s.a.w.s., maloumnom i nepravednom osobom.
Riječi Zul-Huvejsireh: "Budi pravedan" – su direktna naredba Poslaniku s.a.w.s., da postupa onako kako Zul-Huvejsireh smatra da se postupati treba, i da je samo takvo postupanje jedino ispravno, za razliku od trenutne poslanikove s.a.w.s., raspodjele, koju je smatrao neispravnom!
Opis kojeg smo prije naveli je zajednički opis za sve novotarije koje će kasnije nastati tj. novotar mora potvrditi nešto što Sunnet negira, ili zanegirati nešto što Sunnet potvrđuje; novotar mora smatrati lijepim nešto što je Sunnet proglasio ružnim, i ružnim nešto što je Sunnet proglasio lijepim – u suprotnom dati postupci ne bi bili novotarijama!
Ovako nešto zna proizaći i od strane nekih učenjaka ali će se, u njihovom slučaju, to smatrati greškom u određenom pitanju, dok su novotari oni koji namjerno kontriraju jasnom i poznatom Sunnetu!
Haridžije su, svojim postupkom, učinili dozvoljenim Poslaniku s.a.w.s., da nasilje čini nad drugima, i da luta u svojim postupcima, a pokornost njemu, i slijeđenje njega, nisu smatrali svojom obavezom. Povjerovali su mu u stvarima koje im dostavi putem Kur'ana, ali se na njegov Sunnet ne osvrnuše, jer je on, po njihovoj tvrdnji, bio u suprotnosti s vanjskim značenjem kur'anskih ajeta!?
Većina sljedbenika haridžizma se povode - u ovoj tački - za prvim haridžijama tj. da je Poslanik s.a.w.s., rekao nešto - što je suprotno njihovom stavu - ne bi ga slijedili u tome, kako se to bilježi u hadisu 'Amra b. 'Ubejda.
Dokaze, koji govore protivu njih, odbijaju neprihvatanjem seneda i lanca datih predaja, ili ih shvaćaju i tumače na drugi način (te'evil). Nekada neispravnim smatraju određene ravije seneda predaje, a nekada neispravnim smatraju sami tekst predaje. Ne slijede, niti se povode za Sunnetom, s kojim je došao Poslanik s.a.w.s., a, u suštini svega, ne povode se ni za Kur'anom!
2. Druga karakteristika, specifična za haridžije i ostale novotare jeste ta da proglašavaju ljude nevjernicima zbog grijeha i loših postupaka koji iz njih proizađu, gdje na taj tekfir nadovezuju ohalaljivanje muslimanske krvi i njihovih imetaka, te da su muslimanske zemlje (darul-islam) – nevjerničke zemlje (darul-harb), a da su samo njihove zemlje – islamske zemlje (darul-iman)!?
Istog su stava i većina rafidija (šija), većina mu'utezila i džehmijja, kao i određen broj fanatika koji se pripisuju"Ehlul-Hadisu i Fikhu", kao i jedan broj njihovih mutekellima!
Ovo je osnova svih novotarija, i to po osnovu slova Sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s.! Idžma' selefa ovoga ummeta je zasnovan na tome da je takvo postupanje bid'at tj. smatranje oprosta - grijehom, te smatranje grijeha – kufrom!
Musliman se mora upozoravati na ove dvije novotarske odvratne osnove, kao i na sve ono što iz njih proizilazi poput mržnje prema muslimanima, njihovo kuđenje i proklinjanje, i na kraju ohalaljivanje njihovih života i imetaka! Ova dva novotarska pravila su glavne tačke razilaženja novotara sa postulatima Ehli-Sunneta vel-Džema'ata! Ko se suprostavi Sunnetu u onome što Sunnet potvrđuje ili ga propisuje – ta osoba je novotar, koja je izašla iz okvira Sunneta!
Ko tekfiri muslimane na osnovu onoga što on smatra grijehom, ne bitno bio din u pitanju ili nešto drugo, i prema njima bude postupao onako kako se postupa sa nevjernicima – takva osoba je ustala protivu džema'ata muslimana (mufarikul-džema'ah)!
Većina postojećih novotarija nastaje iz ove dvije osnove!
Analogija (kijas), lično mišljenje (re'ej), doživljaj (zevk) – su glavni izvori grešaka mutekellima, mutesavvifa i jednog dijela mutefekkiha! Pogrešno razumjevanje sahih ili da'if tekstova (te'evil), je glavni izvor grešaka jednog dijela mutekellima, muhaddisa, mukallida, mutesavvifa i mutefekkiha!
Što se tiče tekfira muslimana zbog činjenja izvjesnih grijeha, ili imanja sunnijskih ubjeđenja – to je mezheb haridžija, dok je tekfir muslimana koji nose sunnijska ubjeđenja i akidu – mezheb rafidija, mu'utezila, i ostalih, a što se tiče tekfira muslimana zbog imanja određenih novotarskih ubjeđenja, tu tačku sam podrobnije obrađivao na drugim mjestima.
Mimo problematike tekfira, sve navedeno zna, među muslimanima, izazvati i mržnju, kuđenje ili zlostavljanje oličeno u neprijateljstvu, ili pak da dođe do nestanka ljubavi među njima, upućivanja dovi ili činjenja dobročinstva – što su sve neželjene posljedice pretjerivanja u nekim te'evilima, i pogrešnim rezonima!
Proizvod svega navedenog je zulum i nasilje prema Allahu dž.š., ili prema nekom od Njegovih stvorenja, što sam detaljnije pojašnjavao na drugim mjestima!
Zbog svega navedenog, imam Ahmed b. Hanbel rhm., je često puta znao, svojim učenicima, reći: "Ljudi najviše u greške zapadaju zbog pogrešnog razumjevanja tekstova (te'evil), kao i zbog pogrešne analogije (kijas)!"
Šejh Ibrahim b. Amir el-Ruhajli, hfz., u svom djelu "El-Tekfir ve Davabituhu", str.31-37., kaže: "Pogrešan tekfir muslimana se javlja vrlo rano u povijesti ovoga ummeta. Ulema spominje da je tekfir muslimana zbog velikih grijeha prva novotarija koja se pojavila u ovome ummetu!
Tekfir muslimana od strane haridžija...
Šejhul-islam Ibnu tejmijje rhm., kaže: "Prve novotarije, poput novotarije haridžija, nastaju kao plod pogrešnog razumjevanja Kur'ana. Oni nisu imali za cilj otvoreno se suprostaviti Kur'anu, ali su razumjevali ono na što Kur'an nikako nije ukazivao, pa umisliše da nas Kur'an obavezuje tekfirom griješnika – jer je vjernik dobročinitelj, i bogobojazan, što ih odvede tome da kažu: Ko nije dobročinitelj, i ko nije bogobojazan – ta osoba je nevjernik, koji će vječno ostati u vatri!? Potom rekoše: Osman i Alija, r.a., i oni koji su s njima, nisu vjernici – jer su ljudima sudili po onome što Allah dž.š., nije objavio!?
Svoju novotariju su zasnovali na dvjema pogrešnim premisama:
1. Ko postupi suprotno Kur'anu, pogrešnim postupkom ili mišljenjem – ta osoba je nevjernik (kafir).
2. Osman i Alija r.a., i oni koji ih podržavaju su tako postupili!?
Na osnovu navedenog, moramo se dobro čuvati od tekfira muslimana, zbog njihovih grijeha ili grešaka (bil-zunub vel-hataja), jer je to prva novotarija koja se pojavila u Islamu.
Pobornici te novotarije muslimane proglasiše nevjernicima, živote i imetke im ohalališe, a od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne sahih predaje koje kude nosioce te ideje, i naređuje borbu protivu njih. Imam Ahmed rhm., kaže: Po pitanju njih postoji više sahih predaja, koje nam dolaze na oko deset načina. Imam Muslim rhm., bilježi ove predaje u svome Sahihu, a i sam Buharija rhm., ima posebno poglavlje o njima, dok oni, i pored kuđenja usmjerenog protivu njih, za cilj imaju slijeđenje Kur'ana, pa šta tek da kažemo za one čije su novotarije suprostavljanje Kur'anu, i neprihvatanje njega, a uz sve to tekfiri ostale muslimane poput Džehmijja!?
Poslije njih dolaze šije sa svojim govorom – osoba koja je izmislila ši'izam nije imala za cilj vjeru, već je imala pokvarene namjere, a bilježi se da je u pitanju bila osoba munafik-zindik. Osnova njihove novotarije je zasnovana na lažima prilijepljenim Poslaniku s.a.w.s., kao i na poricanju sahih hadisa.
U sektama ovog ummeta nećeš naći većih lažova od ši'ija, za razliku od haridžija, od kojih se nikako ne bilježi laž (jer je za njih laž nevjerstvo, op.prev.)! Što se tiče ši'ija nije se moglo uzdati u nijednog njihovog šejha kada je prihvatanje rivajeta u pitanju, zbog toga što mnogo lažu, pa su ih zbog toga mimoišli sakupljači hadisa. Imam Buharija i imam Muslim rhm., ne bilježe hadise o Ehlu-Bejtu, izuzev od onih koji dolaze izravno od djece njihove poput Hasana i Husejna, i poput Muhammeda b. El-Hanefiijje, i njegova pisara Ubejdullaha Ibnu Ebi Rafi'a, te drugova Ibnu Mes'uda i sotalih poput Ubejde el-Selmanija, Harisa el-Tejmijja, Kajs b. Abbada, i njima sličnim. Spomenute osobe su sigurne kada su rivajeti od Alije r.a., u pitanju, tako da muhaddisi bilježe njihove hadise.
Ove dvije sekte – haridžije i ši'ije, nastaju poslije ubistva halife Osmana r.a., dok su muslimani za vrijeme Ebu Bekra, Omera, i prvog djela vladavine Osmana r.a., bili jedinstveni. Pri kraju hilafeta Osmana r.a., nastaju određeni događaji koji izazvaše određenu podijeljenost u islamskim redovima, dok sljedbenici fitne i nasilja ne ubiše Osmana r.a., što učini da se muslimani, nakon njegova ubistva, podijele. Kada su se muslimani udarili na Siffinu, nakon čega se složiše na prihvatanje odluke dvojice predstavnika oba tabora – ustaše haridžije na Aliju r.a., i odvojiše se od njega, napuštajući džema'at muslimana, stacionirajući se u oblasti zvanoj Harura'. Alija r.a., ih nije htio dirati, poručujući im: Kod nas polažete pravo na slijedeće: Nećemo vam uskraćivati pravo na plijen, niti ćemo vam uskraćivati pravo na posjet mesdžidima – sve dok ne ohalalite muslimansku krv, i njihov imetak. Nakon toga ubiše Abdullaha b. Hababa r.a., i napadoše vojsku muslimana, nakon čega Aliji r.a., bi jasno da je u pitanju skupina o kojoj je govorio Allahov Poslanik s.a.w.s.!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/31-32..
Haridžije su zasnovale svoj konsenzus (el-idžma'), na slijedećim tačkama:
1. Proglašavanje Alije i Osmana r.a. – nevjernicima.
2. Proglašavanje učesnika bitke kod Džemela – nevjernicima.
3. Proglašavanje dvojice predstavnika (hakeman) – nevjernicima.
4. Ko je bio zadovoljan njihovim suđenjem (tahkim) – oni su nevjernici.
5. Ko bude rekao da su bili u pravu – taj je nevjernik.
6. Ko bude rekao da je jedan od njih dvojice u pravu – taj je nevjernik.
7. Treba ustajati vojno protivu nasilničkih vladara.
Pogledaj: El-Ferku bejnel-firek,str.73.;El-Tebsir fid-din,imam Isfirajini, str.45..
Tekfir muslimana od strane ši'ija/rafidija...
Nakon haridžija, slijede ši'ije, koji zajedno sa prvima, također, učestvuju u bespravnom tekfiru muslimana. Ši'ije-rafidije nevjernicima proglasiše najbolje sinove ummeta – ashabe Allahova Poslanika s.a.w.s., smatrajući ih murteddima, jer su, po njima, napustili pokornost Aliji r.a.!?
U 'najtačnijoj' i 'najvrijednijoj' ši'itskoj knjizi "Kitabul-Kafi", stoji da je Ebu Dža'afer, navodno, rekao: "Poslije Poslanika s.a.w.s., su se ljudi odmetnuli od vjere izuzev trojice: Mikdad b. El-Esveda, Ebu Zerra el-Gifarija, i Selman el-Farisija!?" Pogledaj: El-Revdah minel-Kafi, 8/245-246..
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Rafidije/šije su nevjernikom proglasili Ebu Bekra, Omera i Osmana r.a., kao i većinu muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povode, s kojima je Allah dž.š., zadovoljan, a i oni Njime; nevjernicima proglašavaju većinu ummeta Muhammeda s.a.w.s.! Nevjernikom smatraju svakog onog koji smatra da je Ebu Bekr ili Omer r.a. – 'adil (dobar i pravedan), ili pak muhadžiri i ensarije, ili bude zadovoljan njima - kao što je Allah dž.š., zadovoljan njima, ili im bude tražio oprosta - kao što je Allah dž.š., naredio da im se oprosta traži. Glavne predstavnike ovog milleta proglašavaju nevjernicima, poput: Se'id b. el-Musejjiba, Ebu Muslim el-Havelanija, Uvejs el-Karnija, Ata b. Ebi Rebbaha, Ibrajima el-Neha'ija, kao i imama Malika, Evza'iju, Ebu Hanifu, Hammada b. Zejda, Hammada b. Selemu, Sevrija, Šafiju, Ahmed b. Hanbela, Fudajl b. 'Ijada, Sulejmana el-Daranija poznatijeg kao el-Kerhi, Džunejd b. Muhammeda, Sehl b. Abdullaha el-Tesetturija...
Smatraju da je 'kufr' navedenih osoba veći od kufra jevreja i kršćana, jer su jevreji i kršćani nevjernici shodno svojoj osnovi, dok je kufr riddeta teži i gori od običnog kufra!?" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 28/477-478..
Tekfir od strane kaderija/mu'utezila...
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na kraju perioda ashaba nastaju kaderije. Osnova njihove novotarije jeste nemogućnost njihova intelekta da prihvate vjerovanje u Allahov dž.š., kader (određenje), kao i nemogućnost vjerovanja u Njegove naredbe i zabrane, nagrade i kazne, umišljajući da je sve navedeno nemoguće... Priča o kaderu se proširila, i najaktuelnija je bila u Basri i Šamu, a dijelom i u Medini... Haridžije su još prije njih zadirali u pitanje tekfira griješnika – pripadnika kible, rekavši: Oni su nevjernici, koji će vječno ostati u vatri – u šta se ostali svijet kasnije upustio, a sa njima i kaderije, i to nakon smrti Hasana el-Basrije rhm.. Amr b. Ubejd i njegovi sljedbenici su izjavili: Takvi nisu ni muslimani, a ni kafiri, već su na stepenu između ovo dvoje, ali će u svakom slučaju vječno ostati u vatri – slagajući se sa haridžijama u tome da će takvi ostati vječno u vatri, i da nemaju ništa od islama ili imana sa sobom, ali ih samo ne nazivaju nevjernicima. Napustiše halke i predavanja učenika Hasana el-Basrije rhm., tipa Katade, Ejjuba el-Sihtijanija, i njima sličnih, zbog čega, kasnije, bijahu prozvani mu'utezilama." Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/36-38..
Ovako bolest tekfira bez jasnih dokaza, i šeri'atske podloge, prelazi sa jedne novotarske skupine na drugu, sve dok ne postade glavnom odlikom, i jasnim obilježjem većine novotarskih sekti!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na ljudima je da se pridržavaju opštih pravila na kojima je složan selef ovoga ummeta, kao i njegovi imami. Svi oni vjeruju u ono čime je Allah dž.š., opisao Sebe, i u ono čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakvog iskrivljavanja značenja (tahrif), niti negiranja (ta'atil), bez raspitivanja o kakvoći toga (tekjif), i bes usporedbe istih sa drugima (temsil). Niko nema pravo proglašavati muslimana nevjernikom pa makar pogriješio ili se ogriješio – sve dok protivu takvog ne bude uspostavljen dokaz, i dok ne uvidi put.
Osoba, čiji je islam ustvrđen uz maksimalno ubjeđenje (jekin), to mu se ne može oduzeti uz sumnju (šekk)! Naprotiv, islam se takvoj osobi ne oduzima sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, i dok joj se ne otkloni postojeća šubha! Što se tiče tekfira osobe koja prethodne stavove zastupa, ono će se zasnivati na pravilu kojeg moramo spomenuti ovdje, jer se zbog lošeg poimanja ovog pravila dešavaju razni problemi u ummetu koji se ogledaju u tekfiru novotara, kao što je to bio slučaj ranije sa oduzimanjem imana od velikih griješnika!
Veliki broj novotara, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija, mumessila – steknu izvjesno ubjeđenje, koje je u osnovi batil, ali u njihovim očima ono biva jedinom istinom (hakk), a potom nevjernikom smatraju svakog onog ko se ne složi sa njima u tom mišljenju!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/466-476..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Ovakav je hal novotarskih skupina – prvo izmisle neki stav, a potom ga učine jednom od obaveza vjere, ili pak sastavnim dijelom vjere koji se neizostavno mora ispuniti, a potom tekfire svakog onog ko se ne složi sa njima u tome, ohalaljujući njegov život, kao što je to bio slučaj sa haridžijama, džehmijama, rafidijama, mu'utezilama i ostalim.
Što se tiče Ehlu-Sunneta – oni ne izmišljaju nikakve stavove, i ne proglašavaju nevjernikom osobu koja čini idžtihad i pogriješi u tome, pa makar ta osoba bila njihovim neistomišljenikom koji ih zbog nečega tekfiri, i njihove živote ohalaljuje, isto kao što ashabi r.a., nisu tekfirili haridžije, i pored toga što su haridžije tekfirili Osmana, Aliju, i one koji ih u vlasti podržavahu, i pored toga što su ohalalili živote ostalih muslimana!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/212..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže slijedeće: "Tekfir haridžija, kao i ostalih novotarskih skupina, je zasnovan na dvjema pogrešnim premisama, i to:
1. Taj postupak je u suprotnosti sa Kur'anom.
2. Ko postupi suprotno Kur'anu – ta osoba je nevjernik, ne bitno je li u pitanju osoba koja je pogriješila, ili je grijeh počinila, prethodno bivši ubjeđen da je taj postupak obavezan ili zabranjen. Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/209..
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha