Monday, October 31, 2011

Reakcija na odgovore o stranici "putvjernika" i "maočanskoj dawi"

Pitanje: Esselamu Alejkum. Kao prvo, kao i mnogo puta do sada, molim Allaha swa da vam da svaki hajr i najobilatije nagradi za rad koji radite u njegovo ime ne samo na polju dave već i svega ostalog a posebno humanitarne sekcije. Ja imam možda na desetine pitanja ali o tome neki drugi put inšaAllah, smatram da je ovo puno važnije i veći prioritet. Naime, razlog mog javljanja je druge prirode, tj. molim vas u ime Allaha swa da ovaj e-mail proslijedite bratu našem i šejhu uvaženom Mr. Zijadu Ljakiću. SubhanAllah, obuzima me tuga i jad kada god vidim... tekstove ili video/audio klipove na kojima se braća “daije” i dalje prepiru, vrijeđaju, nazivaju imenima, potvaraju, ismijavaju, itd., i ne samo to već to rade na najgori mogući način putem elektronskih medija. Ja uopšte ne ulazim u to koji je stav preći i jači, zato postoje oni “učenjaci” ponos svih nas Muslimana a posebno Bošnjaka kada je došao vakat da i mi imamo takve ljude među nama. Ja ovdje ne želim da citiram ajete niti hadise koji govore na ovu temu i koliko je samo to opasno po insane I koji grijeh. Ja samo želim da brata Zijada Ljakića zamolim da ako ima nekih nesuglasica da to riješe na prikladan (islamski) način, da sjednu i da jedni drugima obrazlože šta imaju i donesu dokaze, a ne ovako ko neka djeca i nedo Allah swa najveći džahili da se ponašaju neozbiljno. Ja želim da istaknem i podvučem, lično ja slijedim stavove brata Zijada i njegove fetve, mada i od brata Nusreta, Idrisa, Bilala ili bilo kojeg drugog koji je inšaAllah na Kur’anu i Sunetu, ja ih ne razdvajam ni u čemu i volim ih sve u ime Allaha swa podjednako. Prema tome, još jedanput podstičem vas administratore da proslijedite ovaj e-mail bratu Zijadu i ostalima ako je moguće. Pa mi običan bosnjačko- muslimanski narod kako da šta naučimo i slijedimo ako se najbolji među nama na ovaj način razilaze i vrijeđaju, pa gdje je tu Islam (sunet poslanika i ashaba???). Molim Allaha swa da oprosti meni, mojim roditeljima, bližoj i daljnjoj familiji i svim muslimanima širom cijelog svijeta živima i mrtvima. Molim Allaha swa da ujedini naše safove I da nas sve zajedno uvede u Džennetul Firdevs sa Poslanikom, šehidima, iskrenima, i drugima. Molim Allaha swa da podari braći daijama više sabura i razumjevanja, dovoljno nam je musibeta što su se svi nevjernici okomili na nas, uključujući domaće i ostale munafike i novotare, pa još treba da se i mi sami dijelimo i cijepamo i tako izazovemo Allahovu swa srđbu i kaznu. Nadam se da ćete proslijediti e-mail dalje a možda ne bi bilo loše i da ga postirate na vašoj stranici, Allaha swa uzimam kao svjedoka da sam pokušao da opomenem braću u ime Allaha swa. Esselamu alejkum! Brat iz USA ODGOVOR: Alejkumusselam. Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se naglasi nekoliko bitnih stvari: Prvo: Stav Islama i Sunneta Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po ovom pitanju kao i svakom drugom je da se pojasni istina. Kaže Uzvišeni: "Oni koji budu tajili jasne dokaze i uputu od onoga što smo Mi objavili nakon što smo to pojasnili ljudima u Knjizi, njih će Allah prokleti a prokleće ih i oni koji imaju pravo da proklinju" (El-Bekara, 159). U hadisu kojeg prenosi Ebu Se'id El-Hudri, radijallahu anhu, a bilježe ga Ebu Davud, Ibn Madže i Ahmed, a vjerodostojnim ga ocjenjuju šejh Albani i Šuajb Arnaut, kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Ko sakrije znanje koje će Allah učiniti korisnim ljudima u vjeri na Sudnjem danu će ga Allah upregnuti uzdama od vatre". A istina o ovoj stranici i ovoj davi je da pogrešno tumače neka bitna akidetska pitanja, te da su sa tim svojim tumačenjem otišli u dalalet i da odvode druge u dalalet sve dok se u onome u čemu su skrenuli ne vrate na istinu. A obaveza je na učenima da upozore muslimane na ovu skupinu i na ovu zabludu, kao što im je obaveza da objasne propise tahareta, namaza, posta, zekata i ostalog. Drugo: Veoma je bitno naznačiti da spor između tzv. "maočanske dave" (u što ulazi stranica "putvjernika" koja je njihov glasnogovornik) i ostalih daija koji pozivaju u izvorni Islam (među kojima sam i ja inšallah), a što neki dobrodušni muslimani nazivaju svađom, prepirkom, prepucavanjem i razilaženjem među daijama koji pozivaju na Kur'an i Sunnet, da taj spor nije oko međe koju su jedni drugima bespravno prigrabili, niti imetka oko kojeg se otimaju, niti želje da se istaknu jedni nad drugima sa prestižom i vlašću, niti pridobijanju što većeg broja pristalica, niti nekog drugog dunjalučkog šićara, nego je taj spor spor akide i tumačenja vjere. Treće: Praktično i konkretno u našoj stvarnosti u Bosni a i šire "maočanska dava", sa svojim "sunetskim mesdžidima" i "iskrenim muvehhidima", se odvojila od ostale braće. To jest, oni imaju svoje mesdžide, svoje daije i svoje aktivnosti, oni se nisu odvojili samo od IZ-a nego su se oni odvojili i od nas, od jezgre. A to znači da su se i akidetski, tj. tumačenjem vjere a i fizički odvojili od nas. Ovo je opis stanja u stvarnosti u kojoj živimo a ne žaljenje zbog toga, jer se naša i njihova dava svakako treba razdvojiti, treba istinu odvojiti od dalaleta. Četvrto: Kao što obaveza da se upozorava na skretanja sa istine i dalalet sufija, šija, tebligija, ahmedija, maturidija, eš'arija i ostalih, iako među njima samima postoji ogromna razlika, tako isto obaveza je na učenima da upozore na dalalet i skretanje sa pravog puta onih koji pretjeruju i pogrešno tumače pitanja tekfira, a što je glavna zamjerka "maočanskoj davi", pa makar se oni pojavili iz naših redova. Peto: Stalno korištena uzrečica koju koriste mnoga braća, a to je "Slijedimo svakog ko poziva na Kur'an i Sunnet", sa čime opravdavaju svoje slijeđenje i "neodricanje" od braće i "maočanske dave" je nedovoljan argument za slijeđenje istih. U protivnom trebali bi da slijede i sufije, šije, tebligije, IZ i njima slične jer se i oni pozivaju na Kur'an i Sunnet a ne na Tevrat i Indžil. Ili da budem precizniji, nema sekte i skupine u Islamu a da se ne poziva na Kur'an i Sunnet. Međutim, kako da znamo ko stvarno slijedi Kur'an i Sunnet onakvima kakvim ih treba slijediti? Odgovor na ovo je jednostavan jer nam je došao baš u Kur'anu i Sunnetu. Treba slijediti Kur'an i Sunnet onako kako ih je razumio selef ovog Ummeta, odnosno prve tri generacije. Jer je Uzvišeni Allah rekao da je sa njihovom vjerom zadovoljan kada kaže: "Allah je zadovoljan prvim muslimanima od muhadžira i ensarija i onima koji ih slijede u dobru ..." (Et-Tevbe, 100), i jer za njih kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Najbolja generacija (u mom Ummetu) je moja generacija (ashabi), zatim oni poslije njih (tabi'ini), zatim oni poslije njih (tabitabi'ini)". Pa kao je Allah sa njima zadovoljan i ako su oni najbolji u ovom Ummetu, nema sumnje da su taj stepen dostigli ispravnim tumačenjem i praktikovanjem Kur'ana i Sunneta. A slijeđenje Kur'ana i Sunneta po razumijevanju selefa ovog Ummeta se u našem vremenu ogleda i očituje u slijeđenju savremenih učenjaka koji tumače vjeru vraćajući se na razumijevanje selefa ovoga Ummeta. Od tih savremenih učenjaka su Bin Baz, Usejmin, Džibrin, Bekir ebu Zejd, Salih Fevzan, Abdulkerim El-Hudajri, Abdurrahman El-Berrak (iz Saudije), Albani (iz Sirije), Šenkiti (iz Mauritanije), Abdurrezak Afifi, Ebu Ishak El-Huvejni (iz Egipta) i mnogi drugi iz raznih zemalja diljem islamskog svijeta. Pa kada analiziramo tumače "maočanske dave" i njihove stavove vidjećemo da se oni u spornim pitanjima između nas i njih ne vraćaju na stavove i tumačenja ovih učenjaka. I ne samo da se ne vraćaju na njih nego slijede, tumačeći ta pitanja (taguta, širka, parlamenta, glasanja, tekfira uopćeno), "učenjake i šejhove" (čitaj kvaziučenjake), poput Ebu Muhammeda El-Makdisija čije knjižice i skripte prevode i tumače, koji za spomenute šejhove kažu da su uz taguta i njihove sluge, da prešućuju istinu o tagutima i vladarima, da su na dalaletu u pitanjima koja se odnose na tagutsku vlast i vladare i tome slično i još gore. Među učenim ljudima današnjeg vremena je poznato nepisano pravilo kako prepoznati novotara među onima koji se pozivaju na Kur'an i Sunnet, a to je da onaj ko priča protiv Bin Baza, Usejmina i Albanija (i njima sličnim) sa strane njihove akide i tumačenja vjere, pri čemu ih vrijeđa i omalovažava, da je to najjasniji znak da je ta osoba novotar. A "maočanska dava" se okitila ovim perjem", tj. slijedi neke "učenjake" koji tvrde da su ovi gore spomenuti učenjaci na dalaletu i da odvode druge muslimane na dalalet. Naravno, tumači i vođe ove dave na svojim predavanjima često dođu sa knjigama Bin Baza, Fevzana i njima sličnih učenjaka pokazujući svojim sljedbenicima kako i oni slijede ove učenjake i njihove fetve i pravdajući se da "murdžijske daije" iznose laži na njih. A ustvari radi se o tome da oni uzimaju od ovih šejhova pitanja i mes'ele koja nisu vezana za sporna pitanja u kojima su skrenuli sa pravog puta, poput stavova ovih učenjaka o saudijskoj vlasti, ulasku u parlament, glasanju, nesuđenju po onome što je Allah objavio, tekfirenju uopćeno i slično. Ovi detalji su uglavnom skriveni običnoj braći a poznati su daijama koji zbog svega spomenutog upozoravaju na njihovu davu. Peto: Takođe, od raširenih podvala i prevara ove dave među braćom je i to da tvrde da je ustvari prava haridžijska i tekfirska dava je ona koja je nikla i danas boravi u Beču od poznate osobe, a da su oni ("maočanska dava") Ehlu Sunne vel džemat, a da su ostale selefijske daije u Bosni murdžije. A istina je da između njihove "maočanske dave" i škole bečkog tekfira nema velike razlike jer su im temelji i osnovi tumačenja tekfirskih pitanja isti. Razlika među njima je u nekih "deset deka", ili preciznije razlika im je u boji: bečka škola tekfira je crni tekfir, a "maočanska dava" je šareni ili bijeli tekfir. A ostale daije koji pozivaju na selefijsku akidu i izvorni Islam smatramo da su na akidi Ehlu Sunne vel džemata, a Allah zna najbolje, a daleko od toga da su na murdžijskoj akidi jer tako nešto može reći samo onaj ko ne zna šta je murdžijska akida ili je pogrešno tumači. Šesto: Nakon ustrajavanja "maočanske dave" na tumačenju i praktikovanju vjere od onoga na čemu jesu dobili naznake i osobine po kojima sliče haridžijama te se komotno sada mogu nazvati neoharidžijama, tj. savremenim haridžijama. Od sličnosti njihove dave haridžijama su sljedeće stvari: - nepoznavanje i neizučavanje šerijatskih nauka, a što se posebno ogleda u mnoštvu daija u njihovoj davi koji vaze, drže predavanje, tumače vjeru a da nemaju osnovnog šerijatskog znanja a da istovremeno govore o najkrupnijim pitanjima Ummeta o kojima najučeniji ovog vremena često nemaju odgovora. - čitanje islamskih knjiga i uzimanje znanja direktno iz knjiga (ili sa interneta i slušanja predavanja sa interneta, paltalka i slično) bez uzimanja znanja direktno od šejhova i zaista učenih ljudi koji će im pojasniti ono što piše u tim knjigama. - otežavanje vjere samima sebi a još više drugima po čemu se posebno ističu, a kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u hadisu mutefekun alejhi: "Zaista je ova vjera lahka, a neće niko otežavati vjeri (pretjerivati u njoj) a da ga ona neće pobijediti". - oholost i nadmenost njihovih sljedbenika, isticanje i nametanje da samo oni znaju a da su svi drugi džahili. - omalovažavanje i potcjenjivanje istinske uleme i optuživanje istih da ne rade svoj posao. - unaprijed loše mišljenje o muslimanima uopćeno a radnicima za ovu vjeru posebno. - žestina, grubost i krutost u ophođenju prema muslimanima koji nisu sljedbenici njihove dave, a kaže Uzvišeni: "Muhammed je Allahov Poslanik, oni koji su sa njim su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom" (El-Feth, 29). - nepoznavanje fikha naređivanja dobra i odvraćanja od zla, pri čemu negirajući neki munker naprave još veći. - pogrešno i pretjerano tumačenje pitanja vezanih za tekfir, bavljenje tim stvarima od strane onih koji nemaju znanja o tome, spuštanje tekfira na one koje ne treba tekfiriti i slično ovome. - pogrešno primjenjivanje istinitih riječi, poput riječi Uzvišenog: "A oni koji ne sude po onome što je Allah objavio oni su kjafiri", kao što su haridžije imali svoju parolu (riječi Uzvišenog): "Zaista vlast i presuda pripadaju samo Allahu" za koje je Alija, radijallahu anhu, rekao: "Riječi istine sa kojima se želi batil", i mnoge druge karakteristike. Sedma stvar: Ako bi se istraživali razlozi pojave ove dave sigurno bi jedan od razloga bio to što se na drugoj strani, tj. kod nas kao jezgru ispravne dave, pojavila određena doza popustljivosti i naginjanja IZ-u od strane određenih daija, pri čemu se prešućuju novotarije ili čak i rade iste, ostavljaju i ne praktikuju mnogi propisi koji su se do juče praktikovali i tome slično, što je činjenica koja se ne može negirati. Međutim, nije ispravno da se ove devijacije i skretanja liječe sa drugim devijacijama i skretanjima koje prerastu čak u novotariju i dalalet. Osma stvar: Upozoravanje na "maočansku davu" (a ujedno i na stranicu "putvjerika") i njeno tumačenje i praktikovanje vjere se niukom slučaju ne može okarakterisati kao "prepiranje, vrijeđenje, nazivanje ružnim imenima, potvaranje, omalovažavanje i slično među daijama koji slijede Kur'an i Sunnet". U mom upozoravanju na ovu davu ja nisam spominjao ništa vezano iz ličnog i privatnog života vođa ili sljedbenika njihove dave, niti sam se ismijavao i izrugivao njihovom izgledu, ponašanju i tome slično, jer u tom slučaju bi se to tako moglo nazvati. A što se tiče sjedenja, raspravljanja i razgovaranja sa njima, ne samo da je toga bilo nego ovakvo javno istupanja i jest posljedica neuspjelog i besplodnog razgovaranja, raspravljanja i savjetovanja. I na kraju, uzimam Allaha za svjedoka da sam upozorio, pojasnio koliko se to može pojasniti i uputio savjet i nadam se time ispunio svoju obavezu, a pouku samo razumom obdareni prihvataju. Ve billahi tevfik. Mr. Zijad Ljakic!

Sunday, September 25, 2011

Pitanje: sta mislite o ljudima koji vrijedzaju islamske ucenjake. a neki ih cak i smatraju nevjernicima?

Pitanje: sta mislite o ljudima koji vrijedzaju islamske ucenjake. a neki ih cak i smatraju nevjernicima? Odgovor: O ovome pitanju mnogo smo govorili na nasim predavanjima i objasnili stav islama prema muslimanima koji vrijedzaju najbolje sinove ovog ummeta - ucenjake. Medzutim ovdje mozemo spomenuti rijec sejhul-islama ibn Tejmijje, koji u svojoj enciklopediji fetava kaze: " to sto su neznalice pocele da tekfire islamske ucenjake smatra se jednom od najvecih nedaca.Ta ideja potekla je od haridzija i rafidija koju du tekfirili islamske ucenjake."1235 na drugom mjestu Ibn tejmije kaze :" stati u odbranu islamskih ucenjaka kada kada je rjec o njihovom proglasavanju nevjernicima - smatra se primarnim ciljevina serijata."1236 obrabotio www.tewhid.ucoz.com iz knige pravne decizije fetve

Da li je pogrešno tumačenje (te'vil) zapreka za tekfir

Da li je pogrešno tumačenje (te'vil) zapreka za tekfir Piše: mr. Safet Kuduzović
Proglašavanje ljudi koji su u osnovi muslimani nevjernicima, spada meðu najpreciznija i najopasnija pitanja u Šerijatu. Imam Ševkani kaže: "Nije ispravno onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan proglašavanje muslimana nevjernicima, osim ako posjeduje dokaz jasniji od sunca koje sija usred dana." (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 4/578.) Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, kaže: "Proglašavanje nevjernicima ljudi čija spoljašnost ukazuje da su muslimani, bez jasnog šerijatskog argumenta, nije bio put učenjaka ehli-sunneta, već put zabludjelih novotara." (Vidjeti: Ed-Durerus-senijje, 10/423.) Te'vil, iskrivljeno tumačenje dijeli se u dvije vrste. Prva, da arapski jezik prihvata takvu vrstu simboličnih tumačenja, iako bila slaba s jezičkog aspekta. Kao npr. da protumači Allahovu ruku kao milost ili Allahovo lice kao nagradu i sl. Ova vrsta te'vila ako je plod želje za istinom, ne oholosti i negiranja Allahovih svojstava, ne povlači za sobom propis tekfira dotične osobe. Druga, da arapski jezik odbija takvo tumačenje ili da doðe do potpune negacije i poricanja. Da osoba npr. kaže da Allah nema ruku, ne stvarnu ruku koja doliči Njegovoj Uzvišenosti kao što kaže ehli-sunnet, niti ruku u smislu milosti kao što tvrde oni koji nisu na akaidu prvih pokoljenja, već negira ovaj atribut u potpunosti. Ovaj te'vil nema nikakve osnove i smatra se čistim nevjerstvom, jer je, ustvari, negiranje i poricanje Allahovih riječi. Imam Muheleb i drugi kažu: "Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da onaj ko koristi te'vil ima opravdanje i da nije grješan, pod uvjetom da takvu vrstu te'vila podržava arapski jezik ili da ima osnove u šerijatskim naukama." (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 8/595-596, od Ibn Bettala) Slično ovome prenosi Ibn Hadžer od islamskih učenjaka. (Vidjeti: Fethul-Bari, 12/304.) Imam Šafija kaže: "Ne poznajem nikoga od priznatih učenjaka prvih generacija da je odbio svjedočenje nekoga zbog te'vila, iako ga smatrao pogrešnim i zabludom, iako dozvolio ono što je zabranjeno. Niko nije odbio svjedočenje onih koji su koristili te'vil ako je dotični te'vil imao bilo kakvu osnovu." (Vidjeti: El-Umm, 8/186.) Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: "Onaj ko koristi te'vil želeći time slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neće se smatrati nevjernikom, niti velikim grješnikom ako je pogriješio u svome idžtihadu. Ovo je poznato meðu učenjacima kada su u pitanju praktični propisi. Kada je u pitanju islamsko vjerovanje (akaid) mnogi proglašavaju nevjernicima one koji pogriješe u njemu. Meðutim, nije poznato da je neko od ashaba ili tabiina ili imama ovoga ummeta tako postupao, to je poznato samo kod novotara." (Vidjeti: Minhadžus-sunne, 5/239.) U drugom djelu šejhul-islam kaže: "Isto tako, riječi koje izvode čovjeka iz islama. Možda do odreðene osobe nisu došli argumenti na osnovu kojih bi slijedila istinu, ili njihova autentičnost nije potvrðena kod takve osobe, ili nije ispravno razumjela te argumente, ili ima eventualnu sumnju (šubhu) zbog čega će joj Allah oprostiti. Ko od vjernika bude žudio za istinom pa pogriješi, Allah će mu oprostiti grešku kolika god bila, radilo se o teoretskim ili pitanjima propisâ. Ovo je stav ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i većine islamskih učenjaka." (Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 23/195-196.) Dakle, pitanja koja su sama po sebi kompleksna i lahko se može desiti pogrešno razumijevanje, naročito kod običnih masa, bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, za razliku od jasnih pitanja u kojima se greška može dogoditi samo iz oholosti i jasnog odbijanja istine. Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: "Šerijatska pitanja koja su komplikovana bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, radilo se o temeljnim ili sporednim (usul ili furua') oblastima." (Vidjeti: El-Fetava ver-resail, 1/74, šejha Muhammeda b. Ibrahima) A Allah najbolje zna

Tuesday, September 13, 2011

Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva
Pripremio: mr. Semir Imamović Rekao je Muhammed ibn Salih el-Usejmin: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste: a. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna! b. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to! Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.). Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrðivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrðuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne doðe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Izdvajamo sljedeće dokaze: 1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi). 2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne doðe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.). Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.). 3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snaðe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.). 4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.). 5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja. 6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se naðe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.). Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.). 7. Pripovjeda Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno. 8. Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ''Ono što hoće Allah i ti.'' ''Zar si me izjednačio sa Allahom?! Ne, samo ono što Allah hoće.'' (Ahmed, 1/214., Bejheki, 3/217., Taberani u ''El-Kebiru'', 12/244., Ibn Ebi Šejbe, 5/340.). Izjednačavanje nečije volje i htijenja sa Allahovim je nevjerstvo, na što jasno upućuju Poslanikove riječi Zar si me izjednačio sa Allahom, ali kako se radilo o neznanju govornika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije rekoa da je nevjernik, nego ga je ispravio i podučio da će biti samo ono što Allah hoće, i da se samo Allahova volja sprovodi.

Sunday, September 11, 2011

ZAISTA JE SVAKA NOVOTARIJA - ZABLUDA





Autor:

Husein Idris Ademi

SMUTNJA SAVREMENOG

HARIDŽIZMA

بسم الله الرحمن الرحيم

U ime Allaha, Milostivog, Premilosnog!



Hvala Allahu, Gospodaru svjetova! Neka je Njegov blagoslov na Njegovog Poslanika i roba, našeg Vjerovjesnika Muhammeda صلى الله عليه وسلم na njegovu porodicu, drugove i one koji ga slijede!

Zatim:

Ovo mi je pitanje postavljeno više puta od strane braće iz informativne agencije svijetskog islamskog fronta. Odgovor sam namjerno zanemarivao tvrdeći da je ovo pitanje samo smutnja onih što slijede svoje strasti i njihova zabluda a ne pitanje kojim se želi istina i pravi put jer sam ubjeđen u to da je ova smutljiva dilema govor havaridža koji su sa svojih vratova otpetljali omču islama. To su sljedbenici zavještenog vjerolomca čiji je nadimak Ebu-Merjem, kako sam obaviješten od strane neke braće koji su čuli govor i tvrdnje njegovih sljedbenika putem interneta.
Neki ljudi željni istine uporno su od mene tražili da odgovorim na ovu dilemu jer je ona zbunila vjernike koji zaista žele dobro i uputu.
Allahom sam se pomagao kada sam počeo pisati odgovor i samo sam Njega molio za uputu, ustrajnost i pogađanje istine.


* * *

Pitanje:

Odbranbeni džihad je propisan radi odbrane područja u kojem se sudi islamom ukoliko je isto izloženo nasrtaju navjernika. Kako je moguće da se danas odbrane islamska područja u kojima se odavno ne sudi islamom jer su nevjernici preuzeli stvari u svoje ruke!? Kako uzvratiti na ovu dilemu? Zar nije sud islama da su i oni koji žive u okrilju nevjerničke uprave, nevjernici-mnogobošci? Kako onda da o „islamskim zemljama“ tvrdimo da su tamošnji stanovnici muslimani!?

* * *
Prije odgovora, uzdajući se u Gospodara i Vladara koji neograničeno daje (mudrost onima koji shvataju) ja ću braći izložiti veoma koristan uvod, inšallah, u kojem ću spomenuti pouke i upozorenja o opakom stanju havaridža koji svakodnevno otpadaju od vjere a i njima sličnima.
U kratkim crtama ću pojasniti osnove njihove duboke zablude. To će ujedno biti i upozorenje braći širom svijeta da ih se pričuvaju i pripaze. Neka je Allah na pomoći!

* * *

Braćo, neka je Allahov blagoslov nad vama, vi koji tražite istinu, blagodat i milost Allaha! O vi koji tražite zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara!
Iako ste ovo pitanje vi postavili, u želji da saznate ono što vas je zbunilo, treba istaći da je ovo pitanje dilema onih što su upali u duboku smutnju i veliku zabludu. To je dilema havaridža, onih što brzopleto ispadaju iz vjere kao što strijela probija plijen povodeći se za jednim zavještenim vjerolomcem, da Allah sačuva muslimane njegovog zla!
Dakle, ovo pitanje je njihov proizvod! Štoviše, oni to ne smatraju pitanjem već njihovim „nepobitnim šerijatskim dokazom“!! Oni ovu dilemu postavljaju kada god se nekom suprotstavljaju bez obzira na znanje sugovornika i njegove ispravne stavove koje je preuzeo od islamskih učenjaka. Njihovo suprotstavljanje se temelji samo na izopačenim stavovima čije je temelje postavio zabludjeli vjerolomac, Ebu-Merjem, i to je ujedno i osnova njegove ideologije.Ovo se mora znati!
Ova podla smutnja nije ništa novo jer nam se već dogodila! To je podvala određene skupine ljudi koji su kroz historiju (već gazili) po leđima muslimana. To su havaridži, zavješteni vjerolomci! O njima nas obaviještava Poslanik صلى الله عليه وسلم i naređuje nam da se protiv njih borimo. On je podsticao muslimane na ubijanje tih ljudi. Upozorio je na opasnost istih krajnjim upozorenjem. Obavijestio nas je da su upravo oni „psi Džehennema“!
Ali eto, islamski učenjaci se razilaze po pitanju da li su havaridži kafiri ili ne. Kroz hadise Poslanika صلى الله عليه وسلم nam je dobro poznato ko su ti ljudi.
Nema nikakve sumnje da su ovaj zavješteni vjerolomac, Ebu-Merjem, i njegovi sljedbenici havaridždi. U to ne sumnja nijedan učenjak današnjice niti pak onaj koji iskreno traži znanje.
Oni su danas sve muslimane proglasili nevjernicima i time su sebi ohalalili krv, imetak i čast tih muslimana!! Neki među njima vjeruju i da su muslimani kroz historiju kafiri sve do prva tri stoljeća islama!! Dapače, za njih postoje i neki „izuzeci“!! I ne samo to, oni imaju i druge podmukle stavove. Ipak, oni nisu prvi koji danas tako govore jer Poslanik صلى الله عليه وسلم nas obaviještava kako će sve do Sudnjeg dana postojati ova kategorija ljudi.
Ja sam imao iskustva sa njima a i ljudi u drugim zemljama su prošli kroz to iskustvo i to u Egiptu, Libiji, Alžiru, Afganistanu, Pakistanu a i drugim oblastima.
Kada su u pitanju ovi ljudi, Allahov zakon je odveć poznat. Njihova ideologija je dobro poznata učenjacima i razumom obdarenim iskusnim ljudima. Oni tvrde da su učenjaci, istraživači islamskog znanja i المجاهدون borci na Allahovom putu nevjernici!! To isto tvrde i o svim muslimanima. Nakon toga jedni druge proglašavaju nevjernicima. Ta ih situacija dovodi u stanju kada dozvoljavaju stvari koje su decidnim šerijatskim tekstovima zabranjene. Primjera radi, dozvoljavaju alkohol, blud i drogu. Ja sam ih u Pakistanu vidio kako dozvoljavaju upotrebu hašiša i ubjeđeni su da je prodaja istog sasvim dozvoljena. Neki od njih čak i sami upražnjavaju hašiš. Oni se ovako ponašaju jer vjeruju da se sada nalazimo u mekkanskom periodu kada je vjerska obaveza samo pozivati u tewhid i ako stvari stoje tako, onda šerijatski propisi još uvijek ne važe (jer su naknadno objavljeni u medinskom periodu objave)!! Inače, oni zagovaraju neka čudna tumačenja koja za učenjake nemaju nikakav smisao.
Neki od njih „uživaju“ u bludu diljem Evrope i u drugim državama tvrdeći da su žene sa kojima bludniče u hukmu ratnih zarobljenica-sebaja!! Njihove proturječnosti i samosuprotstavljanje dostiže nivo kojeg prezire osnovni ljudski instinkt.
Svakodnevno se međusobno raspravljaju, jedni drugima zamke postavljaju pa tako prekidaju međusobne odnose posvađani „do daske“ a ukoliko se nalaze u zemlji gdje im je oružje lahko dostupno, onda jedni druge oružano napadaju. Tako se jedna od druge grupe odvaja svojim ekstremnim stavovima i pretjerivanjem. Da o pokvarenosti morala, osnovne kulture i o mrtvilu svijesti i ne govorimo!
Oni su zanemarili osnovna načela ophođenja koja su priznata čak i kod nemuslimana. Oni dozvoljavaju laž, prijevaru, obmanu i lahko ostavljaju čovjeka na cjedilu! Sami su iz njihovih srca otjerali milost i zamjenili je osornošću i čudnim ophođenjem! Oni koji ne poznaju njihovo zvijersko ponašanje, ne mogu povjerovati u ovo što o njima govorim.
Allah جل شأنه je odredio, kako to shvataju oni koji su razumom obdareni, da ovi ljudi s vremena na vrijeme njihovim nastupom privuku malo ili mnogo sljedbenika, međutim, nedugo nakon toga veliki broj iz njihovih redova znaju se iskreno pokajati i tada otkrivaju zabludu u kojoj su se nalazili a prije toga su već veliku štetu i smutnju učinili. Neka nas Allah جل شأنه sačuva!
Na kraju, njihova smutnja jednostavno ispari i nestane!
Jedan iz njihovih redova kojem je Allah جل شأنه omogućio da sazna istinsku Uputu, a to je rijetko kada su oni u pitanju, pripovjeda kako su u jednom trenutku počeli smunjati u Allaha i u misiju poslanice Njegovog Poslanika Muhammeda صلى الله عليه وسلم .
Tako mi Allaha, ovo je istina!
Zbog svoje pretjerane strogoće oni nisu zadovoljni Allahovom milošću i ne prihvataju Njegovu dobrotu!! Naprotiv, uporno ostaju na svojim stavovima sve dok im šejtan pamet ne obuzme pa tako svakog trenutka sumnjaju u same sebe. Neki od njih osvanu s riječima: „Ja sam jučer bio kafir, a eto, danas sam ponovo prihvatio Allahovu vjeru!!“ Na jednom te istom sastanku jedni druge proglašavaju kafirima, a na kraju se halale i ponovo jedan drugom priznaju islam!! Zatim ponavaljaju ono na čemu su bili da bi se na kraju jedan od njih oglasio riječima: „Da, ja sam malo prije počinio kufr, ali sada se vraćam islamu!!“ Takav profil čovjeka skoro svaki dan svoju suprugu i djecu proglašavaju nevjernicima!!
Na taj način sami proizvode društvenu netrpeljivost i tokom vremena nisu više u stanju da strpljivo podnose svakodnevno ljudsko stanje jer su sami sebe doveli u izuzetno neprijatnu situaciju i svakodnevnu tegobu koju niko kroz historiju islama nije mogao podnijeti. Oni ne prihvataju Allahovu جل شأنه milost kako olakšicu i blagodat, naprotiv, njihova surovost i žestina uvijek rezultira time što im Allah جل شأنه uskraćuje lahko prihvaćanje ove vjere. Ovo stanje je neke od njih odvelo u jasno negiranje Uzvišenog Allaha, Njegovih poslanika i Njegovih knjiga!
Neki od njih znaju odmah opsovati Allaha!! Da nas On Uzvišeni sačuva ovih opakih situacija!
Među njima i ima i onih koji su na kraju toliko razočarani i isfrustrirani pa je njihova zadnja ovodunjalučka odluka ništa drugo do – samoubistvo!!
Razlog tome je, Allah najbolje zna, surovo i nasilno suprotstavljanje prirodnom instnktu jer je islam vjera urođenog instinkta i bilo kakvo prenagljeno pritiskanje duše će neminovno dovesti do duševnog umora i naprezanja a kada se to dogodi onda duša nije u stanju podnijeti jednostavni teret svakodnevni islamskih obaveza i propisa.
Nakon toga će duša potražiti sebi opravdanja zločestim i pokvarenim tumačenjima bez ikakvog temelja u vjeri i tada se događa agresivno suprotstavljanje vidljivoj manifetsciji Šerijata i njegovih istinskih argumenata. Na početku, ovi ljudi će oholo odbijati istinu da bi kasnije otkrili nove argumenta koji će ih još više „zakucati“ uza zid pa će oholo izbjegavati odgovore a posebno onaj koji u njihovim redovima važi za „glavu“ te skupine ljudi. Njemu će tada biti izuzetno teško povratiti se istini i to je značenje Allahovih جل شأنه riječi:
"واعلموا أن الله يحول بين المرء وقلبه..."
„...i neka znate da se Allah upliće između čovjeka i njegovog srca...“
Time se bilo koji od njih dovodi u stanje uznemiravanja svoje svijesti što će ga neminovno voditi u bezizlaznu psihičku bolest koja će ga izluditi ili psihički izopačiti pa će na kraju, da Allah sačuva, propasti u otpadništvu i kufru!
Primjeri njihove zbunjenosti i proturječnosti

Općenito proglašavaju muslimane kafirima bez obzira da li je govore o skromnim pobožnjacima, mudžahidima, onima koji su dali svoj život u nekoj šehidskoj akciji, učenjacima, da'ijama ili se radi o onima koji islam nesebično pomažu svojim imecima. Oni tekfire muslimane iz navedenih kategorija a islam priznaju samo svojem džematu i njima sličnima. Čak tekfire i muslimane koji su živeli u zadnjim stoljećima islama a i sami su svjesni da u hadisima Poslanika صلى الله عليه وسلم jasno stoji kako će islam opstati do Sudnjeg dana kada Allah جل شأنه naredi da se duše vjernika puhanjem vjetra presele na ahiret. Oni dobro znaju da se u hadisima spominje opstanak islama i imana t.j. ostaće oni koji će vjerovati i praktikovati islam u bilo kojem vremenu i društvu. Oni su svijesni hadisa o opstanku grupe vjernika koja će biti potpomognuta Allahovom pomoći i Njegovom voljom sve do Sudnjeg Dana. Pa tako, upravo ti šerijatski tekstovi u njima stvaraju zbunjenost i proturječnost i kod njih izaziva potres njihove bolesne svijesti!!
1. Havaridži su sami svjedoci dobrote imana o kojoj nas obaviještava Allah جل شأنه i Njegov Poslanik صلى الله عليه وسلم kada je u pitanju lijep završetak na ovom dunjaluku od strane velikog broja muslimana. Ovdje posebno ističemo lijep završetak mudžahida i šehida. Inšallah. Havaridži jasno vide strpljivost, snagu, iman i ubjeđenost tih vjernika pa i pored toga njih proglašavaju nevjernicima!? Tako propadaju u udboku proturjčenost čiju težinu zna samo Uzvišeni Allah! Zbog prirode instinkta stvorenog u njima, oni nisu u stanju podnijeti teret njihove ideologije.
2. Također veoma lahko proglašavaju nevjernicima dokazane islamske učenjake koji se ističu svojim razumjevanjem, istinoljubivošću i naučnom preciznošću. Ako im se Allah Uzvišeni smiluje i njihovim glavama odredi da uporede sebe sa tom ulemom, onda im postaje jasno da su prave neznalice u poređenju sa njima.
3. Kada tekfire muslimane zadnjih stoljeća islama, oni se „dave“ u proturječnostima jer sami sebe dovode u stanje sumnjičavosti o tome kako je islam uopće dospeo do njih!? Zar islam t.j. Kur'an, sunnet, njihovi tefsiri i komentari, ispravna analogija po nekim određenim pitanjima, arapski jezik i razumijevanje istog, zar to nije dostavljeno muslimanima osim putem predaje sa stoljeća na stoljeće!? Ako su nevjernici oni koji su nam to dostavili, pa kako onda da od njih preuzimamo vjeru i tumačenje iste upravo od njih!? Tako havaridždi propadaju u proturječnostima upravo poput šiitskih otpadnika- rafidija. Nemaju izbora, ili će se prihvatiti upute islama ili će otpasti od vjere! Neka nas Allah جل شأنه sačuva!
4. Svakodnevno „otkrivaju“ nove argumente koji proturječe njihovom „mezhebu“ i onda lutaju bespućem kako bi dokazali suprotno, međutim, previše je argumenata koji pobijaju njihovu ideologiju i njihovo samoopterećivanje. Tako oni oholo odbijaju suprotno sve dok im ne postane jasno da su oni oholi i nerazumni, ali, Uzvišeni Allah je zapečatio njihova srca i malo je njih koji su se vratili Istini. Primjer toga je njihova „zaljubljenost“ u neke stavove nedždanske uleme i na početku ih „slijepo“ poštuju i hvale. Nakon određenog perioda i njih proglašavaju nevjernicima ako im se stavovi ne podudaraju sa njihovim stavovima. Napadaju čak i imama Muhammeda ibn Abdulvehaba i Ibn-Tejmijja, neka se Allah smiluje ovim velikanima islama. To je tako jer nailaze na izjave ili postupke ovih učenjaka iz kojih se jasno vidi njihova tolerancija i želja za opravdavanjem sugovornika i njihova samilost prema neznalicama. Havaridži provode dugo vremena opterećeni time kako da pronađu pravi „komentar“ stavova ovih učenjaka, međutim, u njihovim srcima ljubav i poštovanje prema njima sigurno slabi i jenjava. Nakon toga na scenu nastupa sumnjičavost prema njima i neko vrijeme osjećaju dozu nelagodnosti ako ih protekfire jer je njihova zabluda utemeljena na pogrešnom shvatanju stavova spomenutih učenjaka. Upravo iz tog razloga na početku ih neće protekfiriti iz bojazni otkrivanja njihove postojane proturječnosti i moguće „blamaže“ pred ljudima. Nakon toga, na kraju dolaze do deredže kada će ih proglasiti nevjernicima i nije ih briga nizašta.
5. Tokom vremena havaridži otkrivaju jačinu i smisao temeljnih načela Šerijata i njima je itekako jasno da vjerozakon islama naginje ka opravdanju određenih postupaka i to potencira:
"وليس أحد أحب العذر من الله من أجل ذلك أنزل الكتاب وأرسل الرسل"
„Niko ne voli da opravdava kao što to voli Allah! Zbog toga je objavio Knjigu i poslao poslanike!“
Islam potstiče na lahkoću i olakšavanje a havaridži postupaju upravo suprotno i na taj način dovode sebe u stanje potpune zbunjenosti i psihičkog opterećenja sve dok neki od njih ne dostignu deredžu kada odbijaju slušati ajete koji govore o opravdanju ili olakšanju!!
To je način ophođenja inovatora (mubtedi'a) koji unosi novotarije u vjeri. Ta vrsta pokvarenjaštva izvodi čovjeka iz okvira pokornosti Uzvišenom Allahu i slijeđenja pravog Puta. To će se dogoditi kada inovator-mubtedi'a više nije u stanju izdržati sadržaj ajeta i hadisa koji se suprotstavljaju njegovom bida'tu. Tako će on biti obuhvaćen riječima Allaha جل شأنه :
"ثم لا يجدوا في أنفسهم حرجا مما قضيت ويسلموا تسليما"
„...i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.“
Ibn-Kajjim, Allah mu se smilovao, u svojim knjigama govori o ovom problemu. U djelu إجتماع الجيوش الإسلامية ili „Sjedinjavanje islamskih vojski“ on bilježi predaju od Ibn Ebi-Hatima i Abdullaha sina imama Ahmeda ibn Hanbela iz njihovih djela السنة ili „Es-sunne“gdje stoji kako je u prisustvu Džehma ibn Safvana proučen ajet:
"الرحمن على العرش استوى"
„Premilostivi, nad Aršom se uzdiže.“ – pa je rekao: “Kada bi postojao način da ovaj ajet izbrišem iz Kur'ana, ja bih to sigurno učinio!“
Da nas Allah sačuva smutnje i učvrsti na Istini... Amin!
Ibn-Kajjim, Allah mu se smilovao, u knjizi الفوائد ili „Opšte koristi“, kada govori o nepridržavanju Kur'anu, kaže: „Tegoba prema Kur'anu koja se nalazi u prsima čovjeka može biti zbog samog objavljivanja Kur'ana i odbijanja da se prihvati činjenica da je ova Knjiga istina od Allaha جل شأنه . Ponekad je tegoba u tome što neki govore kako je to djelo čovjeka koji se drugima obraćao na taj način!! Tegoba je to što neki smatraju da Kur'an nije dovoljan jer postoji potreba dodatne logike, politike i analogije. Tegoba je kada neki smatraju da jasan tekst Kur'ana treba podložiti iskrivljenim tumačenjima i na taj način pobiti pravi smisao i sadržaj ajeta... Ko god se ovako ophodi, ta, takvi u prsima osjećaju tegobu prema Kur'anu i oni su toga svijesni. Nema mubtedi'a a da u njemu ne vidiš tegobu zbog ajeta suprotnih njegovom bida'tu kao što ćeš vidjeti nasilnika-pokvarenjaka kako osjeća tegobu kada se između njega i njegove apsolutističke volje postave ajeti koji mu ne odgovaraju.
Razmisli o ovome, a onda prihvati ono što želiš a što je najbolje za tebe!!“
„Propali su oni što cjepidlače natežući se u njihovom govoru!“
Ibnul-Esir u djelu النهاية في غريب الحديث kaže: „To su oni koji duboko zalaze u govor, te iskrivljenih ustiju do krajnje granice naprežu svoje grkljane. Riječ نطع -neta'a označava prednje nepce i od toga dolazi izraz المتنطعون – el-mutenati'un. Zbog toga se ovaj izraz upotrebljava za onog što nepotrebno duboko zalazi u govor riječima ili djelom.“
Islamska ulema kaže: „Ovaj hadis pretstavlja ili dovu ili obaviještenje. Ako je dova, onda je dova Poslanika صلى الله عليه وسلم sigurno uslišana. Ako je obaviještenje, onda je bez ikakve sumnje istinito. U svakom slučajum Poslanik صلى الله عليه وسلم nas obaviještava da je ova kategorija ljudi sigurno osuđena na propast. Da Allah جل شأنه sačuva!“
Vjerovjesnik صلى الله عليه وسلم kaže:
"إن هذا الدين يسر ولن يشاد الدين أحد إلا غلبه"
„Ova je vjera lahkoća. Niko je neće surovo prihvatiti a da ga ona ne svlada!“
Kada vjera svlada čovjeka on će nemivno biti poražen i neće biti u stanju da dosljedno praktikuje islam. Zašto? Jer je vjeru prihvatio surovo i kruto i pokušaoje da svlada smisao iste i da u tome bude surov i beskompromisan i pored toga što je islam vjera lahkoće i olakšanja.
Poslanik صلى الله عليه وسلم kaže:
"إياكم والغلو في الدين فإنما هلك من كان قبلكم بالغلو في الدين"
„Čuvajte se pretjerivanja u vjeri jer su oni prije vas propali zbog njihovog pretjerivanja u vjeri!“
Vidi kako nas samo Poslanik صلى الله عليه وسلم upozorava da je razlog propasti onih prije nas ništa drugo do pretjerivanje u vjeri. Vjerovjesnik صلى الله عليه وسلم kaže:
"بعثت بالحنيفية السمحة"
„Poslat sam s pravom vjerom, dobrostiva je i blaga.“
Islam je vjera lahkoće, olakšanja i blagosti. U ovoj vjeri nema otežavanja na koje ljudi nisu navikli pa da ih to dovede u situaciju tegobe ili da sami sebe prisile na nešto neprijatno i neizdržljivo. Uzvišeni Allah je to potvrdio Kur'anom:
"وجاهدوا في الله حق جهاده هواجتباكم وما جعل عليكم في الدين من حرج ملة أبيكم إبراهيم هو سماكم المسلمين من قبل وفي هذا ليكون الرسول شهيدا عليكم وتكونوا شهداء على الناس فأقيموا الصلاة وآتوا الزكاة واعتصموا بالله هومولاكم فنعم المولى ونعم النصير"
„I borite se Allaha radi, istinskim džihadom! On vas je izabrao i u vjeri vam ništa teško nije propisao; to je i vjera vašeg oca Ibrahima. Allah vas je muslimanima nazvao i u ovom Kur'anu, da bi Poslanik bio svjedok protiv vas, i da biste vi bili svjedoci protiv ostalih ljudi. Zato, namaz klanjajte i zekat dajite i u Allaha se pouzdajte; On je Gospodar vaš, pa divnog li Gospodara i divnog li Zaštitnika!“
"يريد الله بكم اليسر ولا يريد بكم العسر."
„Allah vam želi lahkoću a nikako vam ne želi poteškoću!“
"ولوشاءالله لأعنتكم إن الله عزيز حكيم"
„Da je Allah htio, mogao vam je otežati...“ - t.j. da je On htio, doveo bi vas u stanje tegobe i teškoće koja će vas svladati, međutim, On to nije učinio jer je Blag i Milostiv i nije vas opteretio onim što ljudi inače ne bi mogli podnijeti. Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova!
"واعلموا أن فيكم رسول الله لويطيعكم في كثير من الأمر لعنتم..."
„I znajte da je među vama Allahov Poslanik, kad bi vas u mnogo čemu poslušao, doista biste nastradali...“ – t.j. ogrezli bi u tegobi i teškoćama, ali:
"ولكن الله حبب إليكم الإيمان وزينه في قلوبكم وكره إليكم الكفر والفسوق والعصيان أولئك هم الراشدون"
„...Allah vam je pravo vjerovanje omilio, i u srcima vašim ga ukrasio, a nevjerovanje, pokvarenjaštvo i neposlušnost vam omrazio. Takvi su zaista upućeni.“
Puno je ajeta i hadisa koji govore na ovu temu, pa, neka je hvala Allahu!


* * *

Mi kroz primjere uppozoravamo na ove ljude a braći objašnjavamo opasno stanje u kojem se oni nalaze i njihov katastroflan završetak. Njihove proturječnosti ih vode u kristalno jasan kufr a od vjere otpadaju pokvarenjaštvom i neposlušnošću (prema sunnetu Poslanika صلى الله عليه وسلم).
Šejh Ebu-Muhammed El-Makdisi, da ga Allah sačuva svakog zla, dobro poznaje stanje ovih ljudi pa je upravo iz tog razloga napisao djelo رسالة الجفر في أن الغلو في التكفير يؤدي إلى الكفر ili „Poslanica iskusnoga koji tvrdi da pretjerivanje u tekfiru vodi u kufr“.
Nema sumnje da ono na čemu su havaridži nema nikakvih dodirnih tačaka sa profilom muslimana koji je opisan u Kur'anu i sunnetu. Njihova ideologija nije ona vjera islama na kojoj su bili Poslanik صلى الله عليه وسلم i njegovi ashabi.
Ne, tako mi Allaha, već su oni pravi vjerolomci! Od islama otpadaju zbog njihove pretjerane strogoće i zbog toga što su islamu dodali ono što nije od njega upravo kao što su sekularisti i „moderni“ bezbožnici otpali od islama jer su od vjere odbacili ono što im ne odgovara jer slijepo slijede svoje strasti.
To su šejtanski putevi koje on koristi da bi ljude izveo sa svjetlo u tmine!
U tom kontekstu selef su govorili: „Kada god bi Allah Njegovim robovima nešto propisao, šejtan bi odmah pohitao da se tome suprotstavi na dva načina, a njega nije briga koji će od tih načina ljudi prihvatiti: pretjerivanje u vjeri ili zanemarivanje vjere!“
Braćo!
Sačekajte samo malo i svojim očima ćete vidjeti kojim će pravcem krenuti zavješteni vjerolomac, Ebu-Merjem, i njegovi jadni sljedbenici ako uporno nastave ovim putem ukoliko ih Allah جل شأنه ne spasi Njegovom milošću.
Tako mi Allaha, vidjeli smo ih i osjetili smo njihovu smutnju!
U zemljama gdje vladaju opaki taguti ovi ljudi, havaridži, žive raskošno, potpuno slobodni a istovremeno obijesni i uobraženi!! Nikakva ih policijska vlast ne uznemirava i niko im ne remeti „rahatluk“!? To sam lično vidio u Libiji potkraj osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je tagut Muamer El-Gadafi sa svojom vojskom obaveštajaca i mučitelja poveo krvavu kampanju protiv naše braće. Nikada Gadafi nije maltretirao havaridže „tekfirovce“ već je naprotiv njima širom otvarao vrata njihovog „da'weta“! Zašto? Pa jer znaju da im ovi ljudi pružaju izuzetno važnu uslugu i zato što znaju da oni ne pretstavljaju ama baš nikakvu opasnost za njih. Naprotiv, havaridži su pomoćnici tagutima u borbi protiv potlačenih muslimana!
To nas uopšte ne treba čuditi jer ih je istinoljubivi koji samu istinu govori opisao riječima:
"يقتلون أهل الإسلام ويدعون أهل الأوثان"
„Ubijaju muslimane a mnogobošce ostavljaju na miru!“
Ovo smo isto čuli o njima i u drugim zemljama. Kazivanje o ovim ljudima je skoro uvijek istovjetno ili potpuno slično. To ćete isto vidjeti i kod zavještenog vjerolomca Ebu-Merjema i njegovih sljedbenika.
Ovo je, tako mi Allaha, jasan dokaz onome što ima zdravo srce, razmišlja i želi samo Istinu! Kako onda objasniti činjenicu da ih tagut ostavlja da na miru uobraženo i obijesno uživaju u slobodi!?
Da su zaista bili na tewhidu i sunnetu, niko ih ni za časak ne bi poštedio zla! Međutim, opaki taguti dobro znaju da su ovi ljudi sjeme zla unutar muslimanske zajednice i iz tog razloga ih ostavljaju na miru, ali, ne samo to, možda ih i pomažu da u njihovom prekomjernom zlu naškode muslimanima!
Allah nam je dovoljan, On je naš zaštitnik!
"ويمكرون ويمكر الله..."
„...oni zamke pletu, Allah njima zamku plete...“

Savez namirisanih i dobrih ljudi...




Priredio: Sead-ef. Jasavić, prof.

www.islam-iman.com

- „Savez Dobrih“ je jedan od najčuvenijih saveza predislamskih arapa, koji je sklopljen nakon „Saveza Namirisanih“, što se desilo prije poslanstva Muhammeda s.a.w.s., za radi pomaganja potlačenog čovjeka, i zaustavljanja zulumćara nepravednih u svome nasilju.

Prvi savez: „Savez Namirisanih“ (Hilful-Tajjibin)

Prvi savez kojeg su Arapi uspostavili po ovom pitanju bio je „Savez Namirisanih“ (Hilful-Tajjibin). Razlog njegove uspostave je bio taj što je jedan dio Kurejšija odlučio da preuzme instituciju el-Hidžabe (opsluživanja Ka'abe plemenite), od plemena Benu Abdud-Dar, kao i instituciju el-Liva' tj. čast bajraktarstva i nošenja zastave u ratovima, te instituciju el-Sikaje tj. pripremanja vode za piće hadžijama.

Ove tri časne institucije se nikada nisu zadesile u jednom arapskom trbuhu-plemenu, pa su zavidnici počeli zavidjeti, aktivirajući se po tom pitanju da se navedene počasti ukinu i eđusobno razdijele.

Kurejšije su se podjelile po ovom pitanju, pa je pleme Benu Abdud-Dar pozvalo u pomoć i sazvalo poštene i hrabre ljude. Kada su se sakupili, pleme Benu Abdu Menaf je izvadilo posudu sa mirisom u koju su svi prisutni zamočili svoje ruke, kao znak zakletve i dogovora da će pomagati pleme Benu Abdud-Dar, kao i sve potlačene ljude mimo njih. Nakon toga su ruke svoje otrli o Ka'abi, kao znak potvrde svoje zakletve i riječi, zbog čega su nazvani „Namirisanima“. (Pogledaj: Sira, Ibnu Hišam, 1/130-132.)

Ovom prilikom su se dogovorili da institucija održavanje Ka'abe i pojenja hadžija bude u nadležnosti plemena Benu Abdu Menaf, a da institucija el-Hidžabe (zastiranja Ka'abe), el-Liva' (bajraktarstva u ratovima), el-Nedva (okupljanja), ostane u nadležnosti plemena Benu Abdud-Dar. Ovaj dogovor je potrajao dugo. (Pogledaj: Sira, Ibnu Kesir, 1/101.)

Imam Ebu Dža'afer el-Tahavi rhm., kaže: „„Savez Namirisanih“ se desio mnogo prije čuvene godine Slona (kada se rodio Muhamed s.a.w.s.). To je bio Savez 8 kurejšijskih trbuha: Hašim, Muttalib, Abdu Šems, Nevfel Benu Abdu Menaf, Tejm b. Murreh, Esed b. Abdul-'Uzza, Zehra b. Kilab i Haris b. Fihr – kojeg su sklopili onda kada je pleme Abdu Menaf pokušalo preuzeti instituciju el-Sikaja (pojenja hadžija), i el-Liva' (bajraktarstva u ratovima), od plemena Benu Abdud-Dar. Ovih osam plemena su se udružila na tome da ovo ne dozvole, pa je tada Ummu Hakim bint Abdul-Muttalib donijela posudu sa mirisom, u koju su svi zamočili svoje ruke, kojima su udarili o Ka'abu, kao znak potvrde svoje riječi i zakletve. Zbog toga su nazvani Namirisanima. Ono što je bilo u rukama plemena Benu Abdud-Dar su ostavili tako kako je, plašeći se da zbog toga ne dođe do rata među Arapima. Allahov Poslanik s.a.w.s., se rodio nakon toga, u čuvenoj godini Slona.“ (Pogledaj: Šerhu Muškilil-Asar, br.5963., 15/213.)

Allahov Poslanik, Muhammed s.a.w.s., dakle, nije prisustvovao sklapanju ovog prvog arapskog predislamskog Saveza.

Drugi savez: „Savez Dobrih“ (Hilful-Fudul)

„Savez Dobrih“ (Hilful-Fudul), je Savez kojeg je sklopio jedan dio učesnika prethodno sklopljenog „Saveza Namirisanih“, u kojem je učestvovao i Allahov Poslanik s.a.w.s., kada je imao 20 godina života. Ovaj Savez je imao za cilj Islah tj. popravku opšteg stanja na bolje. Kurejšijska plemena su pozvala na sklapanje ovakvog Saveza, zbog čega su se okupili u kući Abdullaha b. Džud'ana, zbog toga što je on bio jedan od starijih uglednika Mekke. Savez je bio sklopljen kod njega, i tada su se međusobno dogovorili za to da se u Mekki neće naći potlačena osoba – mazlum, a da svi oni kolektivno neće stati uz njega a protivu onoga ko mu je zulum i nasilje učinio, sve dok svoje ukinuto i povrijeđeno pravo ne povrati. Kurejšije su ovaj savez nazvale „Savez Dobrih“ (Hilful-Fudul). (Pogledaj: Sira, Ibnu Hišam, 1/134-135.)

Ibnu Kesir rhm., je rekao: „Savez Dobrih“ je bio najpošteniji i najčasniji Savez za kojeg se moglo čuti među Arapima, a prvi koji je o tome zborio, i koji je tome pozivao je bio Zubejr b. Abdul-Muttalib.“ (Pogledaj: el-Sira el-Nebevijja, 1/259.)

Razlog tome je bio taj što je neki čovjek-stranac došao u Mekku sa svojom robom, koju mu je otkupio 'As b. Va'il, s time što ga je u trgovanju prevario. Taj stranac pozva u pomoć birane ljude iz Mekke, pa ga jedan dio njih potcijeni, dok ga drugi dio njih pomoga, što je bilo razlogom nastajanja onoga o čemu smo malo prije govorili.

Savez je bio sklopljen u svetom mjesecu Zul-Ki'ideh, kada su se svi zakleli na to da će biti jedinstveni u pomaganju potlačenog-mazluma, protivu tlačitelja-zalima, sve dok svoje pravo ne povrati, pa makar sve to iziskivalo kolektivno stradanje! Nakon toga su otišli kod 'Asa b. Va'ila, kojem su oduzeli imetak od potlačenog čovjeka-stranca, vraćajući ga njegovom vlasniku.

Učestvovanje Allahovog Poslanika s.a.w.s., u ovakvom „Savezu“ je jedno veliko upozorenje svima nama i znak da je u pitanju jedan veoma bitan segment vjere i ljudskog života. Ovaj postupak Poslanika s.a.w.s., je dokaz tome da svaki musliman treba da stremi pravdi i da radi na njenom ostvarenju onoliko koliko je u mogućnosti, i da pomaže sve pojedince ili organizacije i institucije koje se bore za ostvarenje pravde. Povraćaj ugroženih prava obespravljenim licima je nužna i bitna stvar normalnog funkcionisanja ljudskog života, kojeg je Islam, svojim dolaskom, apsolutno potvrdio, a što nam je Allahov Poslanik s.a.w.s., i potvrdio riječima:

„Kada bi me opet tome pozvali – ja bi im se, kao musliman, odazvao!

وَلَوْ أُدْعَى بِهِ فِي الْإِسْلَامِ لَأَجَبْت

„Ne bih ga prekršio ni za hiljadu crvenih deva!“

فَمَا أُحِبُّ أَنَّ لِي حُمْرَ النَّعَمِ وَأَنِّي أَنْكُثُهُ

Talha b. Abdullah b. Avf r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „U kući Abdullaha b. Džud'ana sam prisustvovao sklapanju jednog Saveza – ne bih zamijenio to za hiljadu crvenih deva! Kada bi me opet tome pozvali – ja bi im se, kao musliman, odazvao!“ (El-Sunen el-Kubra, Bejheki, br.13461.; Ma'arifetul-Sunen vel-Asar, Bejheki, 9/305.; Tehzibul-Asar, el-Taberi, 1/17-20.;

Abdurrahman b. 'Avf r.a., prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: „Kada sam bio mladić, prisustvovao sam, zajedno sa svojim amidžama, sklapanju „Saveza Dobrih-Namirisanih“; ne bih ga prekršio za hiljadu crvenih deva!“ (Sahih. Musned, Ahmed b. Hanbel, br.1655-1676.; Sahih, Ibnu Hibban, br.4373-4374.; Musned, Ebu Ja'ala, br.844-845.)

Ove predaje nas upućuju na to da je muslimanu dozvoljeno da se međusobno potpomaže sa nemuslimanom kada je u pitanju spašavanje i pomaganje nevoljnika i potlačenog čovjeka – bez obzira na to ko je on.

„Savez Dobrih i Namirisanih“ o kojima nam Poslanik s.a.w.s., govori, je Savez koji je bio sklopljen radi pomaganja osoba kojima su bila uskraćena primarna i sekundarna prava – mazlumi, kako bi im se ta ugrožena i oštećena prava povratila.

I ako su mazlumi – obespravljene osobe, tada bili nevjernici, shodno navedenim predajama, muslimanu je dozvoljeno da im pomaže u povraćaju svojih izgubljenih prava, a ako je to tako – a jeste - šta tek treba reći kada je u pitanju mazlum koji je ujedno i musliman!

Ako bi se Poslanik s.a.w.s., odazvao pozivu predislamskih Arapa – mušrika, radi borbe za dobro i protivu zla, šta tek da kažemo za poziv koji nam radi ovih stvari upućuju muslimani! Ne smijemo biti sebični – pa da samo sebe čuvamo od zuluma i nasilja! Pravi musliman je onaj koji će žrtvovati sebe i svoj interes radi odbrane slabog i potlačenog čovjeka!

Ova poslanikova s.a.w.s., praksa nas upućuje na to da sve dok su ljudi dobri i vrijedni, i vežu ih dobre aktivnosti, namjere i principi i stvari koje su od opšte koristi po društvo - u šta prvashodno spada pomaganje slabih i potlačenih – musliman će biti prvi u takvom djelovanju, prvashodno radi Allahovog dž.š., raziluka i zadovoljstva, radi svoje sreće i mira, a zatim i radi sreće i mira svoga okruženja i cijelog čovječanstva!

Islam poziva ljude kolektivnoj saosjećajnosti, otklanjanju šteta od ljudi i priskrbljivanju koristi, poput otklanjanja nasilja, zuluma i nepravde, čuvanja prava i hakka ljudi, insistiranja na univerzalnom principu slobode vjere, razmišljanja, govora, pravde i ostalih životnih principa, shodno riječima Poslanika s.a.w.s.: „Kada bi me opet tome pozvali – ja bi im se, kao musliman, odazvao!“ I ako je ovo bio predislamski Savez, prije Objave – Kur'ana i Sunneta, Allahov Poslanik s.a.w.s., nam je pojasnio važnost udruživanja ljudi i nužnost sklapanja Saveza radi ostvarenja interesa koji su od opšte koristi po sve ljude!

Zašto se onda mi ne odazivamo onome u čemu je spas i prosperitet ljudskog života!? Zašto se ne odazivamo onome u čemu je spas od spletki naših neprijatelja, čime ćemo odagnati zlo i belaj od nas!? Zašto se ne odazivamo opštim principima dobra – koje uviđa sav normalni svijet, a iste nam Allah dž.š., potvrđuje Svojom Objavom!? Zašto ne dohvatimo za ruku zulumćara – nepoštenog i nepravednog, kako bi pomogli mazluma – jadnog i potlačenog!? Zašto dozvoljavamo to da su predislamski Arapi – mušrici, bili svjesniji ove obaveze i potrebe, nego li brojni današnji „muslimani“ – koji svakodnevno Allahu na sedždu padaju – a „ne vide“ šlepere ZULUMA koji svakodnevno prolaze pored njih!? Zašto i zašto...?!

Allahov Poslanik s.a.w.s., je, pored učestvovanja u „Savezu Dobrih“, prije svoga poslanstva, sa svojim narodom učestvovao i u njihovom ratu poznatijem pod imenom „el-Fidžar“, kada je imao 20 godina, braneći svoje amidže od neprijateljskih kopalja i strijela. S obzirom na to da je taj rat vođen zbog povrede svetosti „Svetih Mjeseci“, poslanikovo s.a.w.s., učestvovanje u njemu je bilo potpuno legitimno. (Pogledaj: Sira Ibnu Hišam, 1/169.)

Allahov Poslanik s.a.w.s., je, pored učestvovanja u „Savezu Dobrih“, prije svoga poslanstva, sa svojim narodom učestvovao i u izgradnji Hrama Ka'abe i postavljanju Hadžerul-Esveda (Crnog Kamena), na njegovo mjesto – kada ih je takvim svojim postupkom međusobno izmirio nakon što su umalo zaratili međusobno zbog toga kome će pripasti čast postavljanja Crnog Kamena! (Mustedrek, Hakim, 1 /458.)

Nakon svoga poslanstva, nakon hidžre, Poslanik s.a.w.s., je bio u Savezu sa medinskim jevrejima po pitanju vojne odbrane i čuvanja Medine – i ako je svima poznato da su Jevreji nevjernici, opšti interes muslimana je ipak preči i veći. (Pogledaj: el-Zenad fi šerhi Lum'atil-I'itikad, 1/90.)

Musliman je osoba koja će se sa svakim čovjekom pomagati u pitanjima dobra, pravde i prava, ne bitno koji aspekt života je u pitanju, i musliman je osoba koja će se boriti protivu svake vrste zla i nepravde, ne bitno koji aspekt života je u pitanju, shodno kur'anskom ajetu koji glasi: „Potpomažite se međusobno u dobročinstvu i bogobojaznosti, a nemojte se pomagati u grijehu i neprijateljstvu!“ (el-Ma'ida, 2.)

Musliman voli i pomaže pravdu – gdje god se ona nalazi i traži. Musliman radi na pomaganju slabih i potlačenih ne bitno ko su i gdje su. Musliman se bori protivu rasizma, pristrasnosti i nacionalizma. Musliman pomaže sve narode potlačene od zulumćara, koji se nepravedno ohole po zemlji. Musliman se bori protivu svih onih koji ljude žele pretvoriti u svoje robove. Islam staje na put zulumu i nasilju, a na svaki mogući način pomaže potlačene i mazlume, ne bitno koje su boje kože, koje su nacije i koje su vjere. Musliman vjeruje da je pomaganje potlačenog i ostvarenje pravde i mira na Zemlji – jedan od najvećih ciljeva džihada koji je propisan islamskim Šeri'atom, što nam „Savez Dobrih“, o kojem nam Poslanik s.a.w.s., govori najbolje potvrđuje – jer je u pitanju propisanost borbe za oštećena prava čovjeka makar on bio i nevjernik!

Poslanik s.a.w.s., je s ponosom spomenuo svoje učestvovanje u takvom džahilijetskom „Savezu Dobrih“, kada je bio mlad, u periodu prije Islama, kada je bio saveznik ostalim snagama u borbi protivu zulumćara nepravednih, a za povraćaj prava potlačenih i slabih, rekavši: „Kada bi me opet tome pozvali – ja bi im se, kao musliman, odazvao!“

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., kaže: „Šeri'at se temelji na mudrosti, i interesima ljudstva kako ovog tako i budućeg svijeta. Šeri'at je sav pravda; sav je rahmet i milost Božija. Šeri'at je sav od interesa i koristi ljudstva. Šeri'at je sama mudrost. Svako pitanje koje izlazi iz okvira pravde u nepravdu, iz milosti u kaznu, iz koristi i interesa u štetu, iz mudrosti u glupost – to nije Šeri'at, i ako će to neko nazivati Šeri'atom zbog svog te'vila – pogrešnog rezonovanja i tumačenja Šeri'ata. Šeri'at je sušta uspostava pravde među ljudima i samilosti među stvorenjima. Šeri'at je Allahova sjena na zemlji, mudrost koja najbolje i najiskrenije upućuje na Njega, i na istinitost poslanstva Njegova Poslanika s.a.w.s.. Šeri'at je svjetlo pomoću kojeg gledaju oni koji oči imaju, i kojim se upućuju oni koji su upućeni. Šeri'at je apsolutni lijek za svaku bolest, i pravi put za one koji misle hoditi pravim putem. Šeri'at je radost oka, život srca, slast duša. Šeri'at je život, hrana, lijek, svjetlo, iscjeljenje, čuvanje. Šeri'at je dobro ovoga svijeta, i svako dobro proizilazi iz njega, i nastaje pomoću njega...“ (Pogledaj: I'ilamul-Muvekki'in, 3/3.)

Ebu Hurejre r.a., kaže: Čuo sam Allahovog Poslanika s.a.w.s., kako govori: „Ono što sam vam zabranio – klonite ga se, a ono što sam vam naredio – činite koliko možete! Oni prije vas su propali samo zbog toga što su mnogo pitali i što bi se sa svojim poslanicima razilazili!“ (Muslim, br.6259.) Pravda je imperativ i naredba Allaha dž.š., i Njegovog Poslanika s.a.w.s., Kur'ana i Sunneta - Islama uopšteno – pa, sprovodite je onoliko koliko ste u stanju i koliko možete!!!


Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam „Sultanija“ džamije, Plav, Sandžak, CG

Monday, June 6, 2011

Tekfirenje "muslimanskih" vladara


Tekfirenje "muslimanskih" vladara


Pitanje:

Es-Selamu Alejkum!

Cijenjeni šejhu i profesore da li mi možete objasniti kakav treba da bude moj stav prema muslimanskim vladarima današnjice, te šta sam obavezan u tom pogledu-da li da ih sve smatram da su izašli iz vjere ili da njihov slučaj prepustim Allahu Uzvišenom, pa da im On sudi na Sudnjem Danu, odnosno jesam li ja narušio svoje vjerovanje ako npr. iz predostrožnosti ne želim da se bavim krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka?

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na koji način. Pitanje ophođenja prema vladarima se, zbog svoje važnosti i bitnosti, spominje u skoro svakoj akidetskoj knjizi.

Pa tako, imam Tahavija, poznati hanefijski učenjak, u svojoj knjizi "El-akidetu Et-Tahavijje", koja je osnovni akidetski tekst koji se izučava na mnogim islamskim univerzitetima, a predstavlja srž ispravne akide Ehli sunneta vel-džemata, navodi sljedeće: "Ne smatramo dozvoljenim izlazak protiv naših imama i naših vladara pa makar bili i nepravedni. Niti dovimo protiv njih, nismo im neposlušni i smatramo da je poslušnost njima sastavni dio poslušnosti Allahu, dželle še'nuhu, i da je to farz sve dok ne narede ono u čemu je grijeh. I dovimo da ih Allah učini valjanim i da im da zdravlje". Svaki musliman treba da nauči kako da se ophodi prema namjesnicima i vladarima pod čijom vlašću živi.

Belaj onih koji se pretjerano i pogrešno bave tekfirom je u tome što su sastavili dva zla: prvo - što nisu naučili stav Ehlu sunneta vel džemata prema vladarima, a oni koji jesu pogrešno ga tumače ili ga uzimaju od onih koji ga pogrešno tumače. Drugo – samo tekfirenje vladara u muslimanskim zemljama uzimaju od kvazi i nadri – učenih ljudi poput Makdisija, Ebu Merjema, Ebu Katade i Ebu Talhe koji su sa strane učenosti anonimusi ili tačnije poznati kao tekfir nostardamusi. Čak su do te mjere otišli daleko da su kod većine braće koji ih slijede stvorili ubjeđenje da je najbitnija stvar u njihovom Islamu da znaju jesu li Fahd, Mubarak i njima slični kjafiri ili ne, a ko to ne zna i nije ubijeđen u to taj stvarno ne zna ništa o Islamu i zaslužuje duboko sažaljenje. Pa je kod ove skupine mjerilo i kriterij ocjenjivanja akide, menhedža i shvatanja Islama druge braće sadržan u samo jednom pitanju: šta misle o vladarima (čitaj tagutima) u muslimanskim zemljama? Pa onaj ko ih dobro otrese u odgovoru čestitaju mu na hrabrosti, čojstvu, junaštvu i ispravnoj akidi.

A onom kome u odgovoru malo glas zadrhti, ili ne daj bože bude u nedoumici u kufr tih vladara za njega kažu da ne zna ništa o Islamu pa makar dvadeset godina na koljenima učio kod šejhova u arapskim zemljama, koji eto i oni nisu znali da su ovi taguti. E jadno je i čemerno ovakvo shvatanje Islama.

Zato brate, nije tvoje da se baviš tekfirenjem bilo kojeg muslimana a kamoli muslimanskih vladara, ne zato što se mi bojimo reći njima da su kjafiri nego zato što za tako nešto treba imati dovoljno šerijatskog znanja i poznavati stanje tih vladara na terenu, kao i mudrost i posljedice govorenja istine po tom pitanju. Allah, dželle še'nuhu, ne duži muslimane da se bave tekfirom, tj. proglašavanjem drugih koji sebe smatraju muslimanima kjafirima.

Znači, bavljenje tekfirom nije ibadet niti vjerska obaveza, nego čak šta više šerijatski tekstovi upozoravaju i odvraćaju od upuštanja i bavljenja tim pitanjima onih koji nisu kompetentni da se time bave. Znači, ne samo da nisi narušio svoje vjerovanje ako iz predostrožnosti ne želiš da se baviš krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka, nego ti nije dozvoljeno da se baviš time kao što ti nije dozvoljeno da operišeš ljude jer nisi kompetentan za to. To pitanje ostavi onima koji su dostatni da se time bave. To (proglašavanje vladara kjafirima) nije temelj vjere niti spada u osnovna akidetska načela. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!

n-um.com

Tuesday, April 26, 2011

Pogrešan tekfir – prva novotarija u islamu!






Pogrešan tekfir – prva novotarija u islamu!
Šejh Ibrahim b. Amir el-Ruhajli, hfz., u svom djelu "El-
Tekfir ve Davabituhu", str.31-37., kaže: "Pogrešan tekfir muslimana
se javlja vrlo rano u povijesti ovoga ummeta. Ulema spominje da je
tekfir muslimana zbog velikih grijeha prva novotarija koja se pojavila u
ovome ummetu!
Tekfir muslimana od strane haridžija...
Šejhul-islam Ibnu tejmijje rhm., kaže: "Prve novotarije,
poput novotarije haridžija, nastaju kao plod pogrešnog razumjevanja
Kur'ana. Oni nisu imali za cilj otvoreno se suprostaviti Kur'anu, ali su
razumjevali ono na što Kur'an nikako nije ukazivao, pa umisliše da nas
Kur'an obavezuje tekfirom griješnika – jer je vjernik dobročinitelj, i
bogobojazan, što ih odvede tome da kažu: Ko nije dobročinitelj, i ko
nije bogobojazan – ta osoba je nevjernik, koji će vječno ostati u vatri!?
Potom rekoše: Osman i Alija, r.a., i oni koji su s njima, nisu vjernici –
jer su ljudima sudili po onome što Allah dž.š., nije objavio!?
Svoju novotariju su zasnovali na dvjema pogrešnim premisama:
1. Ko postupi suprotno Kur'anu, pogrešnim postupkom ili
mišljenjem – ta osoba je nevjernik (kafir).
2. Osman i Alija r.a., i oni koji ih podržavaju su tako
postupili!?
Na osnovu navedenog, moramo se dobro čuvati od tekfira
muslimana, zbog njihovih grijeha ili grešaka (bil-zunub velhataja),
jer je to prva novotarija koja se pojavila u Islamu.
Pobornici te novotarije muslimane proglasiše nevjernicima,
živote i imetke im ohalališe, a od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne
sahih predaje koje kude nosioce te ideje, i naređuje borbu protivu njih.
Imam Ahmed rhm., kaže: Po pitanju njih postoji više sahih predaja,
koje nam dolaze na oko deset načina. Imam Muslim rhm., bilježi ove
predaje u svome Sahihu, a i sam Buharija rhm., ima posebno
poglavlje o njima, dok oni, i pored kuđenja usmjerenog protivu njih,
za cilj imaju slijeđenje Kur'ana, pa šta tek da kažemo za one čije su
novotarije suprostavljanje Kur'anu, i neprihvatanje njega, a uz sve to
tekfiri ostale muslimane poput Džehmijja!?
1
Poslije njih dolaze šije sa svojim govorom – osoba koja je
izmislila ši'izam nije imala za cilj vjeru, već je imala pokvarene
namjere, a bilježi se da je u pitanju bila osoba munafik-zindik. Osnova
njihove novotarije je zasnovana na lažima prilijepljenim Poslaniku
s.a.w.s., kao i na poricanju sahih hadisa.
U sektama ovog ummeta nećeš naći većih lažova od ši'ija, za
razliku od haridžija, od kojih se nikako ne bilježi laž (jer je za njih laž
nevjerstvo, op.prev.)! Što se tiče ši'ija nije se moglo uzdati u nijednog
njihovog šejha kada je prihvatanje rivajeta u pitanju, zbog toga što
mnogo lažu, pa su ih zbog toga mimoišli sakupljači hadisa. Imam
Buharija i imam Muslim rhm., ne bilježe hadise o Ehlu-Bejtu, izuzev od
onih koji dolaze izravno od djece njihove poput Hasana i Husejna, i
poput Muhammeda b. El-Hanefiijje, i njegova pisara Ubejdullaha Ibnu
Ebi Rafi'a, te drugova Ibnu Mes'uda i sotalih poput Ubejde el-
Selmanija, Harisa el-Tejmijja, Kajs b. Abbada, i njima sličnim.
Spomenute osobe su sigurne kada su rivajeti od Alije r.a., u pitanju,
tako da muhaddisi bilježe njihove hadise.
Ove dvije sekte – haridžije i ši'ije, nastaju poslije ubistva halife
Osmana r.a., dok su muslimani za vrijeme Ebu Bekra, Omera, i prvog
djela vladavine Osmana r.a., bili jedinstveni. Pri kraju hilafeta Osmana
r.a., nastaju određeni događaji koji izazvaše određenu podijeljenost u
islamskim redovima, dok sljedbenici fitne i nasilja ne ubiše Osmana
r.a., što učini da se muslimani, nakon njegova ubistva, podijele. Kada
su se muslimani udarili na Siffinu, nakon čega se složiše na
prihvatanje odluke dvojice predstavnika oba tabora – ustaše haridžije
na Aliju r.a., i odvojiše se od njega, napuštajući džema'at muslimana,
stacionirajući se u oblasti zvanoj Harura'. Alija r.a., ih nije htio dirati,
poručujući im: Kod nas polažete pravo na slijedeće: Nećemo vam
uskraćivati pravo na plijen, niti ćemo vam uskraćivati pravo na
posjet mesdžidima – sve dok ne ohalalite muslimansku krv, i
njihov imetak. Nakon toga ubiše Abdullaha b. Hababa r.a., i
napadoše vojsku muslimana, nakon čega Aliji r.a., bi jasno da je u
pitanju skupina o kojoj je govorio Allahov Poslanik s.a.w.s.!" Pogledaj:
Medžmu'ul-Fetava, 13/31-32..
Haridžije su zasnovale svoj konsenzus (el-idžma'), na slijedećim
tačkama:
1. Proglašavanje Alije i Osmana r.a. – nevjernicima.
2. Proglašavanje učesnika bitke kod Džemela –
nevjernicima.
2
3. Proglašavanje dvojice predstavnika (hakeman) –
nevjernicima.
4. Ko je bio zadovoljan njihovim suđenjem (tahkim) – oni
su nevjernici.
5. Ko bude rekao da su bili u pravu – taj je nevjernik.
6. Ko bude rekao da je jedan od njih dvojice u pravu – taj
je nevjernik.
7. Treba ustajati vojno protivu nasilničkih vladara.
Pogledaj: El-Ferku bejnel-firek,str.73.;El-Tebsir fid-din,imam
Isfirajini, str.45..
Tekfir muslimana od strane ši'ija/rafidija...
Nakon haridžija, slijede ši'ije, koji zajedno sa prvima, također,
učestvuju u bespravnom tekfiru muslimana. Ši'ije-rafidije nevjernicima
proglasiše najbolje sinove ummeta – ashabe Allahova Poslanika
s.a.w.s., smatrajući ih murteddima, jer su, po njima, napustili
pokornost Aliji r.a.!?
U 'najtačnijoj' i 'najvrijednijoj' ši'itskoj knjizi "Kitabul-Kafi", stoji
da je Ebu Dža'afer, navodno, rekao: "Poslije Poslanika s.a.w.s., su
se ljudi odmetnuli od vjere izuzev trojice: Mikdad b. El-Esveda,
Ebu Zerra el-Gifarija, i Selman el-Farisija!?" Pogledaj: El-Revdah
minel-Kafi, 8/245-246..
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Rafidije/šije su
nevjernikom proglasili Ebu Bekra, Omera i Osmana r.a., kao i većinu
muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povode, s kojima
je Allah dž.š., zadovoljan, a i oni Njime; nevjernicima proglašavaju
većinu ummeta Muhammeda s.a.w.s.! Nevjernikom smatraju svakog
onog koji smatra da je Ebu Bekr ili Omer r.a. – 'adil (dobar i
pravedan), ili pak muhadžiri i ensarije, ili bude zadovoljan njima - kao
što je Allah dž.š., zadovoljan njima, ili im bude tražio oprosta - kao što
je Allah dž.š., naredio da im se oprosta traži. Glavne predstavnike
ovog milleta proglašavaju nevjernicima, poput: Se'id b. el-Musejjiba,
Ebu Muslim el-Havelanija, Uvejs el-Karnija, Ata b. Ebi Rebbaha,
Ibrajima el-Neha'ija, kao i imama Malika, Evza'iju, Ebu Hanifu,
Hammada b. Zejda, Hammada b. Selemu, Sevrija, Šafiju, Ahmed b.
3
Hanbela, Fudajl b. 'Ijada, Sulejmana el-Daranija poznatijeg kao el-
Kerhi, Džunejd b. Muhammeda, Sehl b. Abdullaha el-Tesetturija...
Smatraju da je 'kufr' navedenih osoba veći od kufra jevreja i
kršćana, jer su jevreji i kršćani nevjernici shodno svojoj osnovi, dok je
kufr riddeta teži i gori od običnog kufra!?" Pogledaj: Medžmu'ul-
Fetava, 28/477-478..
Tekfir od strane kaderija/mu'utezila...
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na kraju perioda
ashaba nastaju kaderije. Osnova njihove novotarije jeste nemogućnost
njihova intelekta da prihvate vjerovanje u Allahov dž.š., kader
(određenje), kao i nemogućnost vjerovanja u Njegove naredbe i
zabrane, nagrade i kazne, umišljajući da je sve navedeno nemoguće...
Priča o kaderu se proširila, i najaktuelnija je bila u Basri i Šamu, a
dijelom i u Medini... Haridžije su još prije njih zadirali u pitanje tekfira
griješnika – pripadnika kible, rekavši: Oni su nevjernici, koji će vječno
ostati u vatri – u šta se ostali svijet kasnije upustio, a sa njima i
kaderije, i to nakon smrti Hasana el-Basrije rhm.. Amr b. Ubejd i
njegovi sljedbenici su izjavili: Takvi nisu ni muslimani, a ni kafiri, već
su na stepenu između ovo dvoje, ali će u svakom slučaju vječno ostati
u vatri – slagajući se sa haridžijama u tome da će takvi ostati vječno u
vatri, i da nemaju ništa od islama ili imana sa sobom, ali ih samo ne
nazivaju nevjernicima. Napustiše halke i predavanja učenika Hasana
el-Basrije rhm., tipa Katade, Ejjuba el-Sihtijanija, i njima sličnih, zbog
čega, kasnije, bijahu prozvani mu'utezilama." Pogledaj: Medžmu'ul-
Fetava, 13/36-38..
Ovako bolest tekfira bez jasnih dokaza, i šeri'atske
podloge, prelazi sa jedne novotarske skupine na drugu, sve dok
ne postade glavnom odlikom, i jasnim obilježjem većine
novotarskih sekti!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na ljudima je da se
pridržavaju opštih pravila na kojima je složan selef ovoga ummeta,
kao i njegovi imami. Svi oni vjeruju u ono čime je Allah dž.š., opisao
Sebe, i u ono čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakvog
iskrivljavanja značenja (tahrif), niti negiranja (ta'atil), bez raspitivanja
o kakvoći toga (tekjif), i bes usporedbe istih sa drugima (temsil). Niko
nema pravo proglašavati muslimana nevjernikom pa makar pogriješio
ili se ogriješio – sve dok protivu takvog ne bude uspostavljen dokaz, i
dok ne uvidi put.
4
Osoba, čiji je islam ustvrđen uz maksimalno ubjeđenje (jekin),
to mu se ne može oduzeti uz sumnju (šekk)! Naprotiv, islam se takvoj
osobi ne oduzima sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, i dok joj
se ne otkloni postojeća šubha! Što se tiče tekfira osobe koja prethodne
stavove zastupa, ono će se zasnivati na pravilu kojeg moramo
spomenuti ovdje, jer se zbog lošeg poimanja ovog pravila dešavaju
razni problemi u ummetu koji se ogledaju u tekfiru novotara, kao što
je to bio slučaj ranije sa oduzimanjem imana od velikih griješnika!
Veliki broj novotara, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija,
mumessila – steknu izvjesno ubjeđenje, koje je u osnovi batil, ali u
njihovim očima ono biva jedinom istinom (hakk), a potom nevjernikom
smatraju svakog onog ko se ne složi sa njima u tom mišljenju!"
Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/466-476..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Ovakav je hal
novotarskih skupina – prvo izmisle neki stav, a potom ga učine
jednom od obaveza vjere, ili pak sastavnim dijelom vjere koji se
neizostavno mora ispuniti, a potom tekfire svakog onog ko se ne složi
sa njima u tome, ohalaljujući njegov život, kao što je to bio slučaj sa
haridžijama, džehmijama, rafidijama, mu'utezilama i ostalim.
Što se tiče Ehlu-Sunneta – oni ne izmišljaju nikakve stavove, i
ne proglašavaju nevjernikom osobu koja čini idžtihad i pogriješi u
tome, pa makar ta osoba bila njihovim neistomišljenikom koji ih zbog
nečega tekfiri, i njihove živote ohalaljuje, isto kao što ashabi r.a., nisu
tekfirili haridžije, i pored toga što su haridžije tekfirili Osmana, Aliju, i
one koji ih u vlasti podržavahu, i pored toga što su ohalalili živote
ostalih muslimana!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/212..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže
slijedeće: "Tekfir haridžija, kao i ostalih novotarskih skupina, je
zasnovan na dvjema pogrešnim premisama, i to:
1. Taj postupak je u suprotnosti sa Kur'anom.
2.Ko postupi suprotno Kur'anu – ta osoba je nevjernik, ne
bitno je li u pitanju osoba koja je pogriješila, ili je grijeh
počinila, prethodno bivši ubjeđen da je taj postupak obavezan
ili zabranjen. Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/209..
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
5

Saturday, April 23, 2011

Ibn Tejmie i tekfir


I pored ovoga sam uvijek, a ko je samnom sjedio to zna od mene, da sam ja najstrožiji u tome da se određen pojedinac proglasi nevjernikom (tekfir), ili velikim griješnikom (tefsik), ili nepokornikom (ma’sijeh), osim ako se zna da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz, koji, ako mu se ko suprotstavi bude ponekad nevjernik, nekad veliki griješnik, a nekad nepokornik, jer ja potvrđujem da je Allah ovom ummetu oprostio grešku, a to obuhvata grešku u govornim i praktičnim pitanjima.

Selef se neprestano razilazio u mnogim ovakvim pitanjima, ali niko od njih nikom nije posvjedočio kufrom, niti fiskom, niti nepokornošću, kao što je Šurejh negirao kiraet onog ko bi učio: “Nego se čudim, a oni se izigravaju.” govorećii: ‘Allah se ne čudi.’, pa je to došlo do Ibrahim en-Nehaija, pa je rekao: ‘Stvarno je Šurejh pjesnik, zadivilo ga njegovo znanje, Abdullah je bio učeniji od njega pa bi učio: “Čudim se…”.’
I kao što se Aiša radijallahu ‘anha i drugi ashabi razišli da li je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio svog Gospodara rekavši: ‘Ko umišlja da je Muhammed vidio svog Gospodara, taj je na Allaha iznio potvoru.’ I pored toga ne kažemo ibn Abbasu i sličnima koji se s njom razilaze: ‘On iznosi potvoru na Allaha.’ I kao što se razišla da li mrtvac čuje govor živog, da li se mrtvi kažnjava zbog plača njegove porodice i slično.
Zlo među selefom ih je dovelo do međusobnog ubijanja, uz slaganje ehli-sunneta da su obe skupine vjernici i da međusobna borba ne poništava pravednost koja im je potvrđena, jer onaj koji se bori iako čini nasilje on je muteevvil (pogrešno protumačio), a pogrešno tumačenje spriječava veliki grijeh.

I pojašnjavao sam im da ono što im se od selefa i imama prenosi od općenitog govora o proglašavanju nevjernicima: Ko kaže to i to…, ono je, također, istina, ali je obaveza razdvojiti između uopćavanja i specifikacije. I ovo je prvo veliko fundamentalno pitanje oko kojeg se ummet razišao, a to je pitanje “prijetnje” (ve’id), a Kur’anski tekstovi prijetnje su generalni, poput njegovih riječi: “Oni koji nepravedno jedu imetke siročadi…” ajet (sura En-Nisa 10.), a isto tako i ostalo što se navodi: Ko uradi to, njemu pripada to, sve je ovo generalno i općenito.
I to je na stepenu riječi koje su selefi rekli: Ko kaže to i to, on je to i to, a zatim određen pojedinac bude lišen propisa prijetnje pokajanjem, ili dobrim djelima koja će mu to poništiti, ili teškoćama koje će ga iskupiti, ili zauzimanjem koje se prihvata.

A tekfir je od prijetnje (ve’id), jer iako govor nekad bude poricanje onog što je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao, ali nekad čovjek bude nov u islamu, ili odraste u dalekoj pustinji, i slični ovima ne postaju nevjernicima poricanjem onog što je porekao sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ponekad se desi da čovjek nije čuo te tekstove, ili ih je čuo, ali kod njega nisu vjerodostojni, ili im protivrječi nešto drugo što ga navodi na tumačenje, pa makar i pogriješio.

I konstantno sam spominjao hadis iz dva Sahiha[1] o čovjeku koji je rekao: ‘Kad umrem, spalite me, zatim me smrvite, a zatim me prospite po moru, a tako mi Allaha, ako me Allah mogne sakupiti, kazniće me kako nikad nikog nije. To su s njim i učinili, pa mu je Allah rekao: “Šta te je navelo na to što si uradio?” Pa je rekao: ‘Strah od Tebe.’, pa mu je oprostio.
Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu Moć i u mogućnost njegovog proživljenja nakon što postane prah, čak, bio je ubijeđen da neće biti proživljen, a ovo je kufr po slaganju muslimana, ali je bio džahil koji to nije poznavao, a bio je vjernik, bojao se da će ga Allah kazniti, pa mu je zbog toga oprostio.
A onaj ko pogrešno protumači od onih koji se trude da dođu do istine (ehlul-idžtihad), koji se trudi da slijedi Poslanika r je preči oprostu od sličnog ovome. (Medžmu’atul-fetava 3/229.-231.)

Niko nema pravo da proglasi nevjernikom bilo koga od muslimana, pa makar griješio i zastranio sve dok nad njim ne uspostavi dokaz (hudždže), i ne razjasni mu ciljeve dokaza (mehadždže). Čiji islam je potvrđen jekinom, neće ga napustiti radi sumnje (šubhe), čak ga neće napustiti osim nakon uspostave dokaza i otklanjanja sumnje.

Poglavlje
Što se tiče tekfira zastupnka ovog stava (da je Kur’an stvoren), on je izgrađen na osnovi na koju je neophodno skrenuti pažnju, jer se ummet uveliko razišao u pitanjima tekfira sljedbenika novotarija i strasti iz razloga njenog nepreciziranja, kao što su se suprotstavili jedni drugima, prije, a i danas, oko negiranja imana razvratnicima i velikim griješnicima, pa mnogi novotari, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija i mumessila (oni koji Allaha porede sa stvorenjima) budu ubjeđeni u zabludu, misleći da je to istina, a smatraju da je na kufru onaj ko se s njima u tome raziđe, pa tako kod njih nastane velika zbrka[1] od sljedbenika Knjige u njihovom poricanju istine i nepravdi prema stvorenjima, a vjerovatno velika većina ovih tekfiraca proglašavaju nevjernikom zbog stava kojeg u suštini ne razumiju, niti znaju njegove dokaze.
Nasuprot ovim tekfircima su ljudi koji ne poznaju vjerovanje ehlu-sunneta vel-džema’ta kako treba, ili poznaju jedan dio, a drugi ne poznaju, a ono što od njega poznaju ne objašnjavaju ljudima nego ga kriju, niti negiraju novotarije koje se suprotstavljaju Knjizi i sunnetu, niti kritikuju novotare, niti ih kažnjavaju, nego čak, možda, u potpunosti kritikuju govor o sunnetu i osnovama vjere, ne razlikujući u tome između onog na šta upućuje Knjiga, sunnet i koncenzus od onog što su rekli novotari i sektaši, ili sviju podržavaju u njihovim različitim mezhebima, kao što su učenjaci tolerisali u pitanjima idžtihada koji prihvata razilaženje, a ovaj pravac preovladava kod mnogih murdžija, nekih pravnika, sufija, filozofa, kao što prvi preovladava sljedbenika strasti i apologtičara, a oba ova devijantna pravca izlaze iz (okvira) Knjige i sunneta.
Nego je obaveza pojasniti ono sa čim je Allah poslao svog Poslanika i čime je objavio svoje Knjige, dostaviti ono sa čim su poslanici došli od Allaha, ispuniti Allahov ugovor kojeg je uzeo od učenih, pa je obaveza da zna sa čim je Poslanik došao, da vjeruje u to, da ga dostavlja, poziva mu, bori se za to i da sve u što ljudi upadnu od riječi i dijela u osnovama i ograncima, unutrašnjim i vanjskim važe Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, ne slijedeći strasti od običaja, mezheba, tarikata, položaja, predaka, ne slijedeći mišljenja, slab hadis ili pogrešnu analogiju, svejedno bila sveobuhvatna analogija ili poredbena analogija, ili slijepo slijedeći onog čiji govor ili djela nije obaveza slijediti, jer je Allah u Svojoj Knjizi pokudio one koji slijede mišljenja i ono za čim duše žude, a ostavljaju ono sa čim im dolazi njihov Gospodar od Upute. (Medžmu'atul-fetava 12/466.-468. str.)

Bilješke:
[1] Buhari 3478. i Muslim 2750/24., 25. od ebu Hurejre
[2] Ovako je u originalu, a kontekst bi zahtjevao: Velika sličnost sa sljedbenicima Knjige... A Allah najbolje zna. (op. prev.)

Kenan Ćosić

Friday, April 1, 2011

Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija


Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija
dr.
Muharem Štulanović, dekan
Islamskog pedaškog fakulteta u
Bihaću



1. april - 27. rebiu-l-ahir
Posljednjih godina u BiH
je primjetna pojava tekfirskih
tumačenja islama.
Koliko je ovaj problem ozbiljan i
ima li načina da se ovaj riješi, odnosno
da se, da kažemo, otkloni od
Bošnjaka muslimana?
Štulanović: Nažalost čujemo za
takve primjere ali nemamo informacije
o raširenosti te pojave. Iako pretpostavljamo
da se radi o minornom broju
ili samo pojedincima, ipak pojava kao
pojava zavrjeđuje pažnju. Prvo na šta se
treba nasloniti fikh u savremeno doba
jeste razumijevanje parcijalnih šerijatskih
tekstova u svjetlu općih intencija i
ciljeva Šerijata gdje će se njihovi propisi
vezivati i usklađivati sa istinskim intencijama
i ciljevima Šerijata i neće im
proturječiti ili biti neovisni o njima. Tri
su škole u savremenim fikhskim trendovima
(po mišljenju El-Karadavija i
nekih drugih savremenih učenjaka) po
pitanju ciljeva i intencija Šerijata.
Prva škola koja se drži parcijalnih
tekstova sa bukvalnim nekritičkim razumijevanjem
bez traganja za ciljevima
koje je Zakonodavac htio priskrbiti
tom normom. Ovi formalisti (el-harfijjun),
bukvalisti su grupa nazvana od
šejh El-Karadavija kao Novi Bukvalisti
(ez-zahirijjetu-l-džudud) nasljednici
starih Zahirija koji tvrdoglavo odbijaju
traganje za efektivnim uzrokom
propisa ili da se propis vezuje za bilo
kakvu mudrost, cilj ili intenciju i ne
dozvoljavaju analogiju. Ova grupa je
naslijedila od starih Zahirija formalizam,
tvrdoglavost i dekadentnost a
zanemarila intelektualnu širinu koju
su ti stari učenjaci zahirijskog mezheba
posjedovali kao i veliko poznavanje
hadisa i predaja.
Druga škola je upravo suprotnost
prvoj a radi se o grupi koja tvrdi kako
ona uzima u obzir ciljeve i intencije
Šerijata i gleda na duhovnu stranu vjere
iako zapostavlja i zanemaruje parcijalne
kur’anske tekstove i norme, kao
i vjerodostojne hadise tvrdeći kako je
vjera suština (dževher) a ne samo oblik
(šekl), istina (hakika) a ne samo slika
(sura). Oni sebe nazivaju reformistima
(edijau-t-tedžeddud) ali su ustvari
pobornici vesternizacije i otuđenja
od islama. Svi sekularisti, modernisti
i pobornici vesternizacije su iz ove
grupe. To su (el-mu’atiletul-džudud)
Nove Mu’attile, odnosno dobili su
ime po sekti el-mu’attile koja je lišavala
Boga Njegovih atributa, a oni se
lišavaju pravnih normi i tekstova.
Treća škola je el-medrestul-vesatijje
ili škola srednjeg umjerenog puta koja
ne zanemaruje parcijalne kur’anske tekstove
i norme niti vjerodostojni hadis i
sunnet Allahovog Poslanika, a.s., ali i ne
tumači ih odvojeno od općih ciljeva i intencija
Šerijata, nego na njih gleda kroz
njihovu prizmu i u njihovom duhu tako
da praktičnopravne propise vraća na
njihove temelje; parcijalne, pojedinačne
tekstove gleda u suglasju sa općim; promjenljive
kategorije usaglašava sa stabilnim
i nepromjenljivim, nejasne tekstove
sa jasnim i razumljivim, držeći se pritom
u svemu tome vjerodostojnog teksta kao
i istinskog postignutog konsezusa ummeta,
tako da takav metod u budućnosti
može da predstavlja put muslimana sebilul-
mu’minin od kojeg se ne bi smjelo
odstupati, jer se razlikuje od sebilu-lmudžrimin
puta onih koji nepravdu čine
a kojeg je Uzvišeni pokudio.
Što se tiče prve škole koja se drži
parcijalnih tekstova ali zanemaruje
opće ciljeve i intencije Šerijata a koja
se može po El-Karadaviju nazvati ezzahirijjetu-
l-džudud imaju puno različitih
grupacija; kod jednih je izraženija
vjerska orijentacija dok je kod
drugih izraženija politička opcija ali
im je zajedničko svojstvo, doslovnog,
tvrdoglavog, bukvalnog ili formalističkog
razumijevanja tekstova šerijatskih
normi. Neki su se potpuno
utopili u taj formalizam a neki tek
plivaju u njemu. Nesporno je da ova
grupa uz svoju dekadentnost i pretjerivanje
– pa makar što imaju i visok
stepen bogobojaznosti i čistoće nijjeta
– prave štetu islamskom misionarenju i
pokušaju primjene Šerijata odbojnom,
iskrivljenom slikom praktično pokazanom
i prikazanom pred svijetom i savremenim
intelektualcima koji ne prihvataju
njihov pogled na mnogobrojna
savremena pitanja kao što su pitanja:
žene, porodice, civilizacijskih vrijednosti,
odgoja, ekonomije, politike, menadžmenta
i posebno pitanja internacionalnih
i državnih veza i odnosa kao
i ukupnih odnosa sa nemuslimanima.
Po pitanju žene zabranjuju joj posao
pa makar ona i njena porodica
bili u životnoj i nužnoj potrebi želeći
da bude zatvorena u kući. Oni ne prihvataju
pravo glasa za žene, a pogotovu
ne da bi žena imala pravo da bude
birana u organe vlasti pa makar i na
lokalnom nivou. Zagovaraju da se od
kršćana i nemuslimana koji žive u muslimanskim
zemljama uzima džizija
upravo pod tim imenom, da ih ne pozdravljamo
prvi, a ako ih susretnemo
na ulici da ih prisilimo na to da nam
se sklone i propuste nas i da spram njih
primjenjujemo sve ono što su fekihi donijeli
od propisa u prošlim stoljećima
a odnosi se na ahkamu ehli-z-zimmeti
propise štićenika u islamskoj zemlji pa
čak da se razlikuju i odjećom od muslimana.
Odbijaju da se može ograničiti
mandat i vrijeme vladavine predsjednika
države smatrajući da to mora biti
doživotno. Onaj ko to ograniči slijedi
nevjernike.
Odbijaju uzimanje vrijednosti od
drugih smatrajući da je to “novotarija,
a svaka novotarija je zabluda koja vodi
u vatru pakla-Džehennema”. Zbog
toga demokratiju smatraju prezrenom
i proklamuju obavezu da se protiv nje
bori. Zabranjuju i donošenje odluka
većinom glasova smatrajući da je to zapadni
izum i uvozna novotarija.
Zabranjuju ideju osnivanja partija
i grupa…Dakle, oni se bave formom
eš-šekl više nego što je to suština eldževher
tako da im je najvrjednija
stvar ako neko pusti bradu i ne krati
je, da skrati odjeću-pantalone, žena da
nosi nikab-veo preko lica. Ovoj formi
pridaju toliku važnost kao da se radi
o ruknovima islama, dok u ibadetskoj
aktivnosti postupaju po onom što je
teže i sigurnije (el-ahvetu ve-l-ešeddu)
tako da u davanju zekjata zabranjuju
davanje u protuvrijednosti nego u
određenoj naturi na koju se i daje zekjat,
zabranjuju proračun u određivanju
posta, zabranjuju bacanje kamenčića
na hadžu prije vremena zevala, proglašavaju
obavezu noćivanja na Mini u
danima tešrika bez obzira na gužvu i

skučenost prostora. Odbijaju bilo kakav
vjerski vid reformizma, idžtihad u
fikhu, inovaciju u metodi misionarenja
smatrajući da život treba da ostane
onakav kakav je bio u vrijeme prvih
dobrih generacija selefa. I mnoga druga
pitanja u kojima pokazuju formalizam
i dekadentnost. Ova škola ima posebna
svojstva i specifike naučne, ideološke i
etičke prirode i po tome se razlikuje od
ostalih pravnih škola, sa kojima utiče
na svoj pravni i praktičnopravni metod
u izboru pravnih rješenja, preferiranju
i odabiru mišljenja jednih nad drugim,
kroz pravne situacije i događaje koji
zahtijevaju pravna rješenja i propise...
Svojstva ove škole mogu se svesti na
šest specifičnosti:
Optuživanje oponenta do granice kufra
Od pretjerivanja koje čini pripadnici
ove škole je da svoje oponente u
mišljenju smatraju griješnim i u tome
idu do granice da ih smatraju nevjernicima.
Osnova sa koje polaze u odnosu
prema njihovim neistomišljenicima je
optužba el-ittiham. Pravna osnova u
konvencionalnom zakonodavstvu a što
potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku
je nevinost dok se ne dokaže
krivica. Međutim, kod njih je optuženik
automatski kriv dok ne dokaže nevinost,
koja je, opet, njihovo vlasništvo
pa prema tome i ne može biti nevin.
Tako su izdavali luksuzno opremljena
izdanja knjiga da bi u njima napali i
optužili neku poznatu islamsku ulemu
za novotarenje, griješenje pa čak i
kufur i nevjerovanje. Tako su “počašćeni”
vrhovni islamski autoriteti i mislioci
dr. Muhammed Amara, profesor
Fehmi Huvejdi, dr. Jusuf el-Karadavi i
neki drugi.
Doslovno, bukvalno razumijevanje i
komentar
Doslovno, bukvalno razumijevaju
tekstove norme i komentare bez dozvole
da se izađe iz tih granica tražeći
u tekstu intencije i ciljeve te efektivni
uzrok propisu koji može otkriti onaj ko
se posveti tom pitanju. I zbog toga, pošto
je hadis o skraćivanju odjeće-pantalona
vjerodostojan, oni smatraju da
svako onaj ko ima dugačku odjeću ući
će u džehennemsku vatru, da Uzvišeni
Allah na Sudnjem danu neće takvoga
ni pogledati, niti će sa njim razgovarati,
i dat će mu bolnu kaznu. Pripadnici
ove škole nisu našli za shodno da potraže
efektivni uzrok ovoj užasnoj prijetnji
kaznom i da li se baš odnosi na
svakog onog sa dugačkom odjećom i da
li se takva kazna može uskladiti sa općom
logikom vjere ili konačno postoji
li neki efektivni uzrok ovoj prijetnji a
to je el-hujala osionost, uobraženost,
gordost koja je eksplicitno spomenuta
u drugim predajama, tako da bi usulskom
metodom da se neograničenost
ili opštost el-mutlak ove norme ograniči
el-mukajjed sa rezonom te druge norme
kako bi došli do onoga što je logično i
što vjera traži i čime bi nestalo nerazumijevanje
koje može dati samostalno
ovaj prvi tekst norme. Međutim, to nije
slučaj i oni tvrdoglavo uzimaju samo
bukvalno značenje prvog hadisa i zbog
toga je ovakav propis.
Pribjegavanje strogosti i teškoći
Pripadnici ove škole odabrali su metodu
strogosti i oteščavanja, pretjerivanja
u vjeri koju oni smatraju prirodnom.
Oni koji pretjeruju i oni koji oteščavaju
smatraju to prirodnim propisom. Tako
su i haridžije uprkos svoje pretjerane
revnosti zalutali kako se upozorava i
spominje u vjerodostojnim predajama
uprkos njihovog pretjeranog ibadeta koji
se činio javno, međutim, uz sve to oni
su dozvoljavali prolijevanje muslimanske
krvi i uzimanje njihovog imetka, “oni su
opraštali mušricima i nevjernicima a ubijali
muslimane”. U svojoj metodologiji
bili su naklonjeni samo težim i primjerenijim
rješenjima, a metodu olakšica
nisu priznavali i prihvatali u osnovi, niti
su slijedili ulemu koja olakšava nego su
ih optužili za “premehkanost” u vjeri i
“pretolerantnost” u pogledu prakticiranja
vjere. Ako su po nekom pitanju bila
dva mišljenja oni su uzimali strožije,
i gotovo da ne poznaju termin olakšica
u vjeri, niti poznaju propise nužde i
potrebe koja dođe na stepen nužde, niti
prihvataju bilo šta što olakšava šerijatske
propise kao što je bolest, put, povećanje
teškoće, princip raširene neizbježne teškoće
itd.
Preferiranje svog mišljenja i šovinizam
do krajnjih granica osionosti
Držanje do mišljenja koje zastupaju
ide do granice da ga čine aksiomom, a
sva druga mišljenja smatraju čistom greškom
iako je imam Šafija to lijepo definirao
kao jedno umjereno pravilo: “Moje
mišljenje je ispravno ali je podložno grešci,
dok je mišljenje drugog pogrešno s mogućnošću
da bude ispravno”. Oni se drže svoga
principa “da je njihovo mišljenje aksiom
bez mogućnosti da bude pogrešno,
a mišljenje drugih je pogrešno bez mogućnosti
da bude ispravno”. Zbog toga
oni brišu i ne priznaju druga mišljenja
kao ni druge mezhebe priznajući samo
svoje mišljenje jednoumlja. Zbog toga
bi se mogli nazvati i škola jednoumlja,
medresetu-re’ jil-vahidi koja ne dozvoljava
različito i oprečno. Zbog svega toga
nalazimo da se ulema i poznati islamski
autoriteti suprotstavljaju ovakvoj školi i
metodi objašnjavajući da se različitost u
fikhu ne može potrati i to je nužnost, ali
i milost i širina.
Isključivost i žestoko suprotstavljanje
neistomišljenicima
Pripadnici ove škole se žestoko suprotstavljaju
i opiru mišljenjima svojih
neistomišljenika i gaje samostalni put
što je rezultat prethodne specifičnosti.
Konsezus je islamske uleme da u
postupku sa različitim mišljenjima ne
smije biti takve isključivosti jer su idžtihadska
mišljenja na istom stepenu
ocjene validnosti ili greške jer u idžtihadu
nema apsolutno bezgrješnih. Samo
se njihov idžtihad ne smatra greškom.
Možda nekad neka mišljenja budu bliža
tačnosti i validnosti ili se mogu preferirati
nad drugima ali to ne izlazi iz okvira
da se mišljenje oponenta legitimnog
idžtihada može smatrati “greškom” jer
se u Šerijatu napor i pravno apstahiranje
mudžtehida koji ima preddispozicije
idžtihada ne smatra greškom ma kud ga
odveo negov validni idžtihad, kako se
proklamuje u hadiskoj normi. Koliko je
samo bilo mišljenja koja su donesena u
jednom vremenu i prostoru, recenzirana
i redigovana pa ih je ulema poslije
proglasila slabim nanovo preferirajući,
možda, mišljenje koje je u datom momentu
bilo slabije. Oni u svojoj metodologiji
ne poznaju mogućnost da se
oponentu može naći opravdanje i ne
cijene kod oponenta nikakvu vrijednost
pa čak odbijaju i mogućnost dijaloga
ili razgovora. Jednostavno ne poznaju
edebul-hilaf ili etiku razilaženja u islamskom
fikhu.
Nesustezanje od izazivanja fitne u
vjeri i mezhebu
Sljedbenici ove škole ne zaziru od
povređivanja osjećaja drugog i različitog
bilo da se radi o oponentu u području
doktrine i ideologije kao što su
šiije i ibadije ili da se radi o različitosti
vjere kao što su kršćani i židovi. Njihov
pristup je takav da pišu, govore i izražavaju
svoja uvjerenja i mišljenja kao da
su sami na svijetu. Bez sustezanja pišu
recimo o šiijama kao o nevjernicima i
naravno da takva neobazrivost proizvodi
velike probleme u društvima koja su
šiijske provenijencije za sunnijske manjine
i obratno u sunnijskim područjima
za šiijske manjine. U njihovim dovama
su dove u kojima se moli i traži od
Uzvišenog da uništi i potamani židove
i kršćane i da ne ostavi ni jednog od
njih na životu, da osiroti i ojetimi njihovu
djecu, da njihove žene ostanu bez
muževa i sl., iako velik broj kršćana pa i
židova živi u nekim područjima zajedno
sa muslimanima i imaju istu domovinu,
nisu u ratu sa njima i ne pokušavaju ih
istjerati iz njihovih domova i sa njihove
zemlje pa prema tome nema vjerske
zapreke da se prema takvima odnosi sa
pozicije dobročinstva.