Sunday, August 30, 2009

Hidzra u Abesiniju

piše: Bilal Bosnić · January 2009.

Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, napustili su Mekku u mjesecu redžebu, pete godine po poslanstvu. Bilo ih je deset muškaraca i četiri ili pet žena. Mnogobošci su pokušali da ih sustignu, međutim, kada su stigli do mora, muslimani su već zaplovili morem usmjeravajući se prema Abesiniji. Mnogi islamski učenjaci poput Vakidija, Taberija, Ibnu Sejjidinnasa, Ibnul-Kajjima i Zurkanija spominju da je ova seoba izvedena tajno. Kada su muslimani stigli na tlo Abesinije, Nedžašija im je iskazao gostoprimstvo...

Od Allahovih sunneta na Zemlji o kojima je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vodio računa bio je i sunnet poduzimanja razloga, sebeba, a sebeb je svaka stvar koja te dovodi do određenog. Ovaj sunnet poduzimanja razloga postojan je i očigledan u Allahovom stvaranju. Allah, subhanehu ve te'ala, stvorio je svijet Svojom moći. Propisao je zakone i sunnete koji mu garantuju sigurnost i postojanost. Allah, Gospodar svjetova, mogao je iz Svoje svemoći stvoriti sve ijednu stvar da ona nije potrebna ničega, odnosno da se do nje stiže bez posezanja za bilo čim. Međutim, iz Svoje volje i mudrosti htio je da usmjeri Svoja stvorenja ka obaveznom vođenju računa o ovim sunnetima kako bi se život odvijao onako kako to On Svevišnji želi. Ka ovim sunnetima, Allah, subhanehu ve te'ala, usmjerava Svoje robove, vjernike i u Svojoj Knjizi. Podstiče ih na njih u svim njihovim poslovima, dunjalučkim i ahiretskim, pa kaže,kako stoji u prijevodu značenja-: „I reci: 'Radite, Allah će vidjeti vaša djela i Njegov Poslanik, i vjernici, a zatim ćete biti vraćeni Onome Koji poznaje nevidljivi i vidljivi svijet pa će vas On obavijestiti o onome što ste radili'.“ (Prijevod značenja Et-Tevba, 105.) Rekao je: „On je Taj Koji vam je zemlju učinio potčinjenom, pa hodite po njenim krajevima i jedite od Njegove opskrbe, a Njemu ćete se vratiti.“ (Prijevod značenja El-Mulk, 15.) Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, najviše od svih vodio je računa o ovom Allahovom sunnetu na Zemlji. Svoje ashabe je podsticao na brigu o ovom i drugim božanskim sunnetima. Enes b. Malik, radijallahu 'anh, prenosi da je neki čovjek rekao: „Allahov Poslaniče, hoću li svezati devu i oslonuti se na Allaha, ili ću je pustiti i oslonuti se na Allaha?“ - Ovaj čovjek kao da je shvatio, ili nije bio siguran, da poduzimanje razloga negira tevekkul - oslonac na Allaha, pa ga je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, podučio da je poduzimanje razloga naređena stvar i ono niukom slučaju ne negira oslonac na Allaha, svakako ukoliko nijjet poduzimanja razloga bude ispravan, pa mu je rekao: „Sveži je i osloni se na Allaha!“ (Tirmizi, 2517. Albani ga je ocijenio dobrim.) Ovaj hadis pojašnjava da nema kontradiktornosti između oslonca na Allaha i poduzimanja razloga, pod uslovom da čovjek nema ubjeđenje da ti razlozi daju korist i otklanjaju štetu, ili da ih poduzme kako treba, a zaboravi se oslonuti na Allaha, subhanehu ve te'ala. Omer b. El-Hattab, radijallahu 'anh, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas sigurno opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice koje jutrom odlaze gladne a noću se vraćaju site.“ (Ahmed u svome Musnedu, 370. Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan.) Ovaj časni hadis podstiče na oslonac na Allaha, subhanehu ve te'ala, ali ukazuje i na važnost poduzimanja razloga kada govori o jutarnjem odlasku i večernjem povratku sa sigurnom Allahovom opskrbom. Na islamskom Ummetu je da shvati da je poduzimanje razloga neophodno do postojanosti, snage i uspjeha, i to poduzimanje razloga koliko su u mogućnosti. Allah ne opterećuje preko mogućnosti. Cijeli islamski Ummet se poziva da već jednom pređu stepenicu slabosti i razgrađivanja, cijepanja i poodvajanja, na stepenicu snage i gradnje ponovnog čvrstog islamskog Ummeta kakav je nekada bio. Muslimani se pozivaju da ostave snove i puste želje, duga nadanja, i da poduzimaju ispravne razloge koji vode ka uspostavi islamske države koja je blagostanje za sve ljude, makar oni i ne bili svjesni toga, koja olakšava svim ljudima put do njihova Gospodara, Allaha, subhanehu ve te'ala.

Razlozi za hidžru u Abesiniju

Iskušenja drugova Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, povećala su se. Nevjernici su ih zarobljavali i mučili: bičevanjem, glađu i žeđu, mekkanskim pijeskom i vatrom. Sve su to činili s njima kako bi ih odvratili od njihove vjere. Neki od vjernika, koji su poticali iz jakih plemenskih porodica, svega toga su bili pošteđeni. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio kroz šta sve prolaze njegovi drugovi, a on nije u mogućnosti da im pomogne, rekao im je: „Kada biste izašli do Abesinije. Doista, u njoj je kralj pored kojega se nikome ne čini nasilje. To je iskrena država. Sve dok vam Allah ne nađe izlaza u onome u čemu se nalazite.“ Nakon toga, muslimani, drugovi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, izašli su do Abesinije strahujući od iskušenja. To je bila prva hidžra, prvo iseljenje u islamu. Istraživači spominju mnoge razloge iseljenja muslimana u Abesiniju. Neki od njih su već spomenuti, a od drugih razloga su i:
● Ispoljavanje vjere: Povećao se broj prelazaka na islam, iman se ispoljio, ljudi su pričali o vjeri. Zuhri, rahmetullahi 'alejh, prenoseći od Urveta, radijallahu 'anh, hadis o iseljenju u Abesiniju, kaže: „Kada se povećao broj muslimana, i ispoljio se iman, pa se o njemu pričalo, mnogobošci od kurejšijskih nevjrenika stali su kažnjavati i zatvarati one koji bi iz njihovih porodica primali islam. Nastojali su ih odvratiti od njihove vjere. Kada je vijest o tome došla do Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je onima koji su povjerovali u njega: „Raziđite se po Zemlji.“ Upitali su: „Gdje da idemo, Allahov Poslaniče?“ Rekao je: „Tamo“, pokazujući prema Abesiniji. (El-megazi en-nebevijje, 96. str.)
● Bježanje s vjerom: Jedan od vrlo važnih razloga iseljenja u Abesiniju bio je sačuvati svoju vjeru od kušnji. Ibnu Ishak, rahmetullahi 'alejh, kaže: „Tada su muslimani, drugovi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, izašli do Abesinije strahujući od kušnji i bježeći Allahu sa svojom vjerom.“ (Es-siretu en-nebevijje, 1/398.)
● Širenje poziva u islam izvan Mekke: Sejid Kutb, rahmetullahi 'alejh, kaže: „Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tragao je za drugim mjestom mimo Mekke, mjestom koje će čuvati ovo vjerovanje, omogućiti mu slobodu ispoljavanja i sačuvati ga od završnice kakvu je doživjelo u Mekki. Ovo je po meni prvi i glavni razlog iseljenja.“ (Fi zilalil-Kur'an, 1/29.) Ovome, također, svjedoči i činjenica da oni koji su se iselili iz Mekke nisu bili robovi već muslimani uglednici, oni koji su poticali iz različitih uglednih i bogatih porodica.
● Traganje za sigurnim mjestom za muslimane: Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tragao je za bezbjednim mjestom za svoje drugove. Smatrao je za Abesiniju da je ona bezbjedonosna za muslimane. I uistinu, muslimani su u Abesiniji pronašli sigurnost i smirenost. Ummu Seleme, radijallahu 'anha, je rekla: „Kada smo došli u Abesiniju, došli smo u susjedstvo predivnog komšije Nedžašija. Bili smo sigurni za svoju vjeru, pa smo obožavali Svevišnjeg Allaha bez ikakvih poteškoća ...“ (Es-siretu en-nebevijje, 1/413.)

Zbog čega je Vjerovjesnik odabrao Abesiniju?

Mnogo je razloga koji bi mogli biti odgovor na ovo pitanje. Od njih su i sljedeći:
● Nedžašija je bio pravedan vladar i dobar čovjek. Prenosi se od Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, da je pohvalio abesinskog kralja. Rekao je: „U Abesiniji je dobar vladar. Kaže se za njega Nedžašija. U njegovoj zemlji nikome se ne čini nasilje.“ Dobrota ovog vladara iskazala se i u zaštiti muslimana i odzivu časnom Kur'anu kada ga je čuo od Dža'fera, radijallahu 'anh, a imao je ispravno vjerovanje u Isa'a, 'alejhisselam.
● Abesinija je bila centar trgovine za Kurejšije. Abesinija je predstavljala centar trgovine na Arapskom poluostrvu što su poznavali pojedini muslimani odlazeći radi trgovine još prije u Abesiniju
ili su o tome slušali od onih koji su prije njih tamo odlazili. Taberi spominjući razloge iseljenja u Abesiniju kaže: „Abesinija je bila centar trgovine za Kurejšije. Trgovali su u njoj, pronalazili opskrbu, dobru prođu i sigurnost.“
● Abesinija je bila sigurna zemlja. U zemljama izvan Arapskog poluostrva nije bilo sigurnosnije zemlje od Abesinije. Njome je vladala iskrenost i pravda, kakav je bio i sam njen vladar, a to su potrebna svojstva za bezbjedonosnu državu.
● Ljubav Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, prema Abesiniji i njegovo poznavanje Abesinije. U hadisu Zuhrija se spominje da je Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, Abesinija bila najdraža zemlja za iseljenje. Ta ljubav imala je određene razloge od kojih su da je Nedžašija vladao po pravdi, da su se Abesinci čvrsto pridržavali kršćanstva koje je islamu bliže od mnogoboštva i da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, poznavao učene od Abesinaca preko svog odgajanja kod Ummu Ejmen, radijallahu 'anha, a u Sahihu imama Muslima i kod drugih vjerodostojno se prenosi da je Ummu Ejmen, radijallahu 'anha, bila abesinka.

Odlazak muhadžira u Abesiniju

Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, napustili su Mekku u mjesecu redžebu, pete godine po poslanstvu. Bilo ih je deset muškaraca i četiri ili pet žena. Mnogobošci su pokušali da ih sustignu, međutim, kada su stigli do mora, muslimani su već zaplovili morem usmjeravajući se prema Abesiniji. Mnogi islamski učenjaci poput Vakidija, Taberija, Ibnu Sejjidinnasa, Ibnul-Kajjima i Zurkanija spominju da je ova seoba izvedena tajno. Kada su muslimani stigli na tlo Abesinije, Nedžašija im je iskazao gostoprimstvo, ugostio ih i kod njega su našli smirenost i sigurnost kakvu nisu pronašli u svojoj zemlji među svojom rodbinom.

Preokreti u Mekki

Ovi muslimani su ostali u Abesiniji tri mjeseca. Za to vrijeme u Mekki dogodio se veliki preokret u životu muslimana, javile su se prilike kakve prije nisu postojale, a koje su bile razlog buđenja većih ambicija kod muslimana kada je bio u pitanju poziv u Allahovu, subhanehu ve te'ala, vjeru. U tom periodu islam je primio Hamza b. Abdil-Muttalib, amidža Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, iz pristrasnosti prema svome bratiću. Nakon toga, Svevišnji Allah je učinio Hamzina prsa prostranim za islam, pa je bio istinski vjernik, postojan u Allahovoj vjeri. Hamza je bio jedan od najsnažnijih i najodvažnijih kurejšijskih mladića. Kurejšije su shvatile da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, Hamzinim prihvatanjem islama ojačao, da će ga njegov amidža braniti od napada pa su se ustegli od pojedinih načina zlostavljanja Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon Hamzinog primanja islama, islam prima i Omer b. El-Hattab, radijallahu 'anh, najsmjeliji i najodvažniji kurejšijski mladić, kome se mogao malo ko suprotstaviti. Ibnu Mes'ud, radijallahu 'anh, je rekao: „Omerov islam je bio oslobođenje, njegova hidžra pobjeda, njegova uprava milost. Kod Ka'be nismo klanjali sve dok Omer nije primio islam, pa, kada je primio islam borio se sa Kurejšijama kako bi klanjao kod Ka'be pa smo i mi klanjali s njim.“ (Es-siretu en-nebevijje, 1/365.) Kada su muslimani u Abesiniji čuli za ove događaje, odlučili su se vratiti u Mekku smatrajući da je primanje islama ove dvojice časnih ashaba mnogo ojačalo muslimane Mekke. Međutim, Kurejšije su na islam Hamze i Omera uzvratili spletkama s jedne strane i osvetom i grubošću s druge strane, nakon čega je uslijedio još veći teror nad muslimanima. Pribjegli su novoj metodi: izolaciji muslimana, prekidu svake veze s njima. To je bio razlog ponovnog vraćanja muslimana u Abesiniju ali sada u većem broju nego prvi puta. Sada ih je bilo osamdeset dva ili tri muškarca i četrnaest žena, ne računajući njihovu malu dječicu. Ponovo su se našli u sigurnosti i blagostanju.

Nastojanje kurejšija da vrate muslimane zlostavljanju u Mekki

Kada su Kurejšije saznale za blagostanje muslimana u Abesiniji, njihovo slobodno ispoljavanje vjere u Allaha jedinog, poslali su Abdullaha b. Ebi Rebi'u b. El-Mugiru el-Mahzumija i Amra b. El-Asa b.Vaila es-Sehmija s poklonima Nedžašiji ne bi li ga privolili da vrati muslimane s njima u Mekku. Međutim, ovaj poduhvat učinio je hizmeta islamu i muslimanima kakvog Kurejšije nikada ne bi mogli ni zamisliti. Nakon njihovog insistiranja kod Nedžašije da vrati muslimane u Mekku i istovremenog iznošenja neistina na muslimane, Nedžašija kao pravedni vladar poziva muslimane da čuje kakvu to oni novu vjeru slijede, od koga je uče i kakvo mišljenje oni imaju o Isa'u sinu Merjeminom, alejhimasselam. S Nedžašijom je od muslimana razgovarao Dža'fer b. Ebi Talib, radijallahu 'anh, koji ga je upoznao s pozivom Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, proučio mu početke sure Merjem i rekao stav islama o Isa'u, 'alejhisselam. Rezultat svih ovih dešavanja bilo je Nedžašijevo primanje islama, daljni boravak muslimana u njegovoj zemlji bez ikakvih tegoba u ispoljavanju svoje vjere i javljanje naklonosti islamu kod Amra b. El-Asa.

Pouke, poruke i propisi

Iz ovog kazivanja i ovih događaja mogli bismo spomenuti, uz Allahovu pomoć, brojne koristi i poruke, međutim, zbog prostora ograničit ćemo se na spomen pojedinih od njih:
● Postojanost vjernika u vjeri nakon što nevjernici pristupe njihovom terorisanju, dokaz je čvrstine njihova imana.
● Sažaljenje i milost Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, prema svojim sljedbenicima, nastojanje da im obezbjedi sigurnost i normalan život.
● Mnogobrojni ciljevi hidžre o kojima je bilo riječi i razlog odabira Abesinije za hidžru.
● Prisustvo Dža'fera -amidžića Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Osmana –zeta Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem,- i njegove kćerke Rukajje, radijallahu 'anhum, dokaz je da i bližnji rod zapovjednika mora osjetiti i podnijeti tegobe koje podnose i osjećaju i drugi muslimani.
● Propisanost hidžre radi očuvanja vjere.
● Muslimanima je dozvoljeno –ukoliko postoji potreba za tim- da uđu pod zaštitu nemuslimana.
● Svi muslimani -a njihov vođa ponajviše- moraju poznavati stanje drugih koji žive oko njih kao i zbivanja oko njih.
● Muslimani se moraju pridržavati opreznosti, naročito u svojim da'vetskim aktivnostima, kako ih neprijatelj ne bi potvorio, optužio i ugasio njihov poziv.
● Ne smiju biti nemarni prema svojim neprijateljima i ne smiju ih smatrati bezopasnim, već i oni trebaju pratiti njihova kretanja, izučavati njihove namjere i ciljeve, pripremati se i suprotstaviti im se shodno svojim mogućnostima.
● Onaj koji želi dobro sebi i drugima, mora biti pravedan prema sebi i drugima. Nedžašija svojom pravednošću postigao je svoje dobro –primanje islama- i dobro ostalih muslimana.
● Odlučnost muslimana da iznesu i pojasne istinsku vjeru nevjernicima, pa makar to bilo i na njihovu štetu.
● Dža'fer b. Ebi Talib je bio najpogodniji za izlaganje i predstavljanje islama Nedžašiji jer je bio amidžić Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, što je smirivalo Nedžašija i ulijevalo mu povjerenje u Dža'fera, također, on se najviše družio s Allahovim Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, u Mekki, stanovao je s njim u istoj kući, i on, Dža'fer, bio je poznat po svojoj rječitosti.
● Onaj koji pomaže Allahovu vjeru i njega će Allah zasigurno pomagati, nikada ga neće ostaviti. Onaj ko traži Allahovo zadovoljstvo, postići će i zadovoljstvo ljudi, dok onaj koji traži zadovoljstvo ljudi, niti će zadobiti njihovo zadovoljstvo, niti Allahovo, subhanehu ve te'ala, zadovoljstvo.
Neka je svaka hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka je salavat i selam na Njegova Poslanika, Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem!

Wednesday, August 19, 2009

Načela i pravila tekfira

mr. Hakija Kanurić



Zahvala pripada Allahu Gospodaru svjetova Koji nam je Svoju milost ukazao i na pravi put nas uputio. Donosim salavat i selam na Allahovog roba i odabranog poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Najveći uspjeh kojeg čovjek može ostvariti je da bude sačuvan džehennemske vatre i da bude uveden u džennet. Put koji tome vodi je islam. Rekao je Uzvišeni Allah: "A onaj ko traži neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu biti od izgubljenih."(El'Imran, 85)

Da bi se ostvario taj uspjeh uslov je da čovjek ostane u islamu sve do svoje smrti. Stoga je Jusuf alejhisselam dovio Allahu govoreći: "O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri." (Jusuf, 101) A Muhammed salallahu alejhi ve sellem je često dovio na sedždi riječima: "Allahu, Ti Koji okrećeš srca učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri."(Ahmed i Tirmizija)
Islam je vjera upućena čitavom čovječanstvu. Bilo koji čovjek može postati musliman, ali isto tako i musliman može prestati biti musliman, stoga je onaj ko se prihvati islama obavezan izvršavati odreðene propise i kloniti se odreðenih zabrana, i ne prelaziti granice koje je Allah postavio. Uz to, musliman se mora čuvati stvari koje izvode iz vjere, jer postoje riječi, djela, ubjeðenja i sumnje kojima se izlazi iz vjere.





Dokaz da govor može izvesti iz islama je ajet u kojem je Uzvišeni rekao: "Zaklinju se Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili riječi nevjerstva, i nevjerstvo su pokazali nakon što su islam prihvatili." (Et-Tevba, 74)
A da djelo može izvesti iz islama razumijemo iz ajeta u kojem Allah Uzvišeni kaže o munaficima koji su počinili nevjerstvo ismijavajući Allaha, Njegove ajete i Njegovog Poslanika: "Ne ispričavajte se! Pokazali ste nevjerstvo nakon što ste vjeru ispoljavali." (Et-Tevba, 66)
Primjer ubjeðenja koje izvodi iz vjere je da čovjek vjeruje da neće biti proživljen nakon smrti. Rekao je Uzvišeni Allah: "Ako ti rekneš: 'Poslije smrti bićete doista oživljeni!', nevjernici će sigurno reći: 'Ovo nije ništa drugo do očita varka!'"(Hud, 7)
A primjer sumnje koja je nevjerstvo je sumnja u poslanicu islama ili u proživljenje ili u nevjersto ehlu kitabija, ili u nešto drugo od onog o čemu nas Allah obavještava i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: "Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju..."(El-Hudžurat, 15)
Da bi se detaljnije pojasnile stvari koje izvode iz islama potrebno je više vremena, a ovdje samo ukazujemo na stav Ehli sunneta ve-l-džemata po tom pitanju, tj. da odreðena dijela, riječi, ubjeðenja i sumnje izvode iz vjere. Važno je svakom muslimanu da upozna te stvari kako bi se udaljio od njih i kako bi druge na njih upozoravao, a ne da bi proglasio nevjernikom svakog ko počini neko od dijela koje izvodi iz islama jer se u tome krije velika opasnost i za to postoje odreðeni uvjeti o kojima će kasnije biti govora.
Po pitanju proglašavanja muslimana nevjernikom postoje dva ekstremna shvatanja; jedno od njih je shvatanje da se konkretna osoba ako je musliman nikada ne proglašava nevjernikom, pa su tako pobornici ovakvog shvatanja u potpunosti zatvorili vrata rideta (otpadništva od vjere) vjerujući da je nevjernik samo onaj ko srcem porekne, što znači da nikog ne možemo proglasiti nevjernikom ma šta rekao ili uradio jer ne znamo šta je u njegovom srcu.
Drugo pogrešno shvatanje je, da svaka osoba koja uradi djelo koje je nevjerstvo postaje nevjernikom bez proučavanja svakog slučaja pojedinačno i provjere da li su se ispunili uvjeti tekfira i otklonile njegove smetnje, pa se tako širom otvaraju vrata tekfira i unosi fitna meðu muslimane.
Ispravno shvatanje po ovom pitanju je sredina izmeðu te dvije krajnosti, a to je shvatanje ehli-sunneta koji ne kažu da se pojedinac ne može proglasiti nevjernikom kao što ne kažu za svakog ko učini dijelo kufra da je nevjernik bez prethodne provjere i potvrde da su se ispunili uvjeti tekfira i uklonile smetnje.

PRAVILA TEKFIRA
Da bi bili uz sljedbenike ehli sunneta ve-l-džemata potrebno je da se pridržavamo sljedećih pravila:
Prvo pravilo: Vjera za koju se vežu dunjalučki propisi je vidljiva i spoljašnja vjera.
To znači da je svako ko ispoljava islam za nas musliman i prihvatamo njegovu vanjštinu sve dok se ne potvrdi i ne dokaže suprotno. Poslanik salallahu alejhi ve sellem je prihvatao od munafika njihovu vanjštinu, tj. odnosio se prema njima kao prema muslimanima, iako je putem objave pouzdano znao njihovu stvarnost. Znao je da skrivaju nevjerstvo, meðutim, propisi na dunjaluku se ne grade na onom što je u prsima nego na vidljivim djelima. Navest ćemo nekoliko dokaza koji na to upućuju:
Rekao je Uzvišeni Allah: "O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onom ko vam nazove selam ne recite ti nisi vjernik..."(En-Nisa, 94) Nazivanje selama je od znakova islama, pa ko ti nazove selam pokazao je da je musliman. Ovaj ajet je objavljen kao ukor ashabu koji je za vrijeme jedne vojne izvidnice ubio čovjeka nakon što je ispoljio islam tako što je nazvao selam ili izgovorio šehadet.
Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem se pripovijeda, da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem poslao na vojni zadatak grupu ashaba meðu kojima je bio Usame ibn Zejd radijallahu anhuma. Ranim jutrom su izvršili napad. Kaže Usame: "Sustigao sam čovjeka te on izgovori šehadet, meðutim, ja sam ga probio mačem, te mi je to probudilo sumnju pa sam ispričao Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: "Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?" Rekao sam: "Allahov poslaniče to je rekao iz straha pred mačem!" Na to reče Poslanik salallahu alejhi ve sellem: "A što nisi otvorio njegovo srce pa da znaš da li je rekao zbog toga ili ne!" Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam. Tj. poželio je da je to djelo uradio u džahilijjetu prije islama. Iz ovog hadisa možemo razumjeti koliku težinu ima šehadet, i koliko je važno da prihvatamo od Allahovih robova njihovu vanjštinu jer, iako situacija u kojoj je izgovorio šehadet upućuje da je to rekao da bi se spasio, unatoč tome Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, traži da se smatra muslimanom, pa kako je onda sa onima koji klanjaju, poste, pozivaju u islamu i većinu svog vremena troše na tom putu, kako neko može takve tako lahko nazivati nevjernicima.
U drugom hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi stvar je još očiglednija; Mikdad ibn Amr, radijallahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika salallahu alejhi ve sellem: "Šta misliš ako sretnem čovjeka nevjernika pa se sukobimo, te me udari mačem i odsječe mi ruku, a zatim se zakloni od mene iza drveta i kaže: 'Prihvatio sam islam!' Hoću li ga ubiti Allahov poslaniče? "Ne ubijaj ga!" Odgovori Poslanik salallahu alejhi ve sellem. Allahov poslaniče ali odsjekao mi je ruku a zatim je to rekao nakon što ju je odsjekao! "Ne ubijaj ga, ako ga ubiješ on će biti na tvom stepenu prije nego si ga ubio a ti ćeš biti na njegovom stepenu prije nego je izgovorio te riječi!"
Poslanik salallahu alejhi ve sellem je rekao: "Nareðeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, i dok ne budu namaz obavljali i zekat davali, pa kada to urade njihova krv i imovina će biti od mene sigurni, osim pravo koje islam traži, a Allah će s njima račun svoditi."(Buharija i Muslim) Dakle, nisi obavezan znati pouzdano stanje svakog pojedinca da li je istinski vjernik ili ne. Ako bude iskren to će ga spasiti, a ako ne bude, to će ga upropastiti, jer će Allah s njim račun svoditi. Poslanik salallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi su se odnosili prema munaficima kao prema drugim muslimanima. Glava munafika Abdullah ibn Ubejj, kada je umro, njegov sin ga je naslijedio, što jasno ukazuje da su se ashabi prema njemu odnosili kao prema muslimanu, musliman ne nasljeðuje nemuslimana.
Drugo pravilo: Ne smijemo požurivati sa proglašavanjem muslimana nevjernikom.

Naša vjera nas uči, da ne požurujemo sa osuðivanjem odreðene osobe da je nevjernik i da nije musliman osim uz dokaz jasniji od sunca na sredini vedra neba. Reći za nekog da je nevjernik a on to nije je veliki grijeh, jer je time rekao da je njegova krv halal, njegov imetak halal, vječno će ostati u vatri ako na tome umre, neće se gusuliti niti će mu se dženaza klanjati, neće se ukopati u muslimansko mezarje, njegovi nasljednici, muslimani, ga neće naslijediti. Kolika je to uvreda za muslimana i kaljanje njegove časti! Od temeljnih interesa vjere islama je zaštita časti svakog muslimana, pa ko optuži muslimana da je počinio zinaluk i tako uvrijedi njegovu čast, biva kažnjen sa osamdeset udaraca bičem ukoliko ne dokaže, na šerijatom utvrðen način, tu svoju tvrdnju. Islam je tako striktan kada je u pitanju potvora zinalukom, a biti nevjernik je teže i veće nego biti zinalučar, pa kako musliman da sebi dopusti da tako lahko kaže za muslimana da je nevjernik. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi: "Neće čovjek reći drugom da je grješnik niti će mu reći da je kafir a da se to ne vrati na njega ukoliko potvoreni ne bude kao što je rečeno." Ovaj hadis jasno upućuje da se ne smijemo zalijetati u nazivanju muslimana nevjernikom zbog neke pogreške koju učini, a vjerojatno ni onaj ko ga naziva nevjernikom nije sačuvan od slične greške, jer nema bezgriješnog insana. To je naročito opasno kada se radi o osobi koja izvršava islamske obaveze i čuva se zabranjenog. Ukoliko potvoreni ne bude nevjernik kod Allaha, to nevjerstvo će se vratiti na onog ko ga je nazvao nevjernikom. To je velika prijetnja, jer uglavnom, onaj ko žuri sa osuðivanjem muslimana tako što ih naziva nevjernicima ima u sebi oholosti, zadivljen je sobom i svojim djelom a djela drugih vidi malim. Zadivljenost i oholost su osobine koje su Allahu mrske i kod koga se naðu zaslužuje Allahovu kaznu. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem: "Neće ući u džennet onaj u čijem srcu bude koliko trun oholosti!"(Muslim)
Ima li veće nepravde od svjedočenja da Allah neće oprostiti odreðenoj osobi i da joj se neće smilovati nego da će vječno ostati u vatri, jer to je ono što čeka nevjernika nakon smrti. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je spomenuo dvojicu ljudi iz Benu Israila. Jedan od njih je puno griješio, a drugi je bio posvećen ibadetu i stalno je gledao onog prvog kako griješi te mu je govorio da se toga proðe. Tako ga jednog dana vidje kako čini grijeh pa mu reče: "Proði se toga!" A ovaj mu odgovori: "Ne miješaj se izmeðu mene i mog Gospodara, da li si to poslan da nada mnom bdiješ?" Pa mu na to ovaj pobožni reče: "Allaha mi, neće ti Allah oprostiti!" Ili je rekao: "Neće te uvesti u džennet." Pa kada su im duše uzete i kada se sastadoše kod Gospodara svjetova, reče Allah onom koji je puno ibadetio: "Da li si znao šta ću uraditi? Ili ti upravljaš onim što je u Mojoj ruci? A onom grješniku reče: "Idi i uði u džennet Mojom milošću!" A za onog koji je puno ibadetio reče: "Vodite ga u vatru!"(Ahmed i Ebu Davud sa dobrim senedom)
Put novotara je da jedni druge nazivaju nevjernicima, dok pripadnici Ehli-sunneta jedni drugima ukazuju na greške i ne nazivaju nevjernikom odreðenu osobu sve dok se za to ne ispune potrebni uvjeti.
Treće pravilo: Postoji razlika izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu.


Nije isto reći za odreðene riječi ili djela da su kufr ili širk, i reći odreðenom muslimanu koji počini neko od tih dijela da je postao nevjernik. Učenjaci često kažu: Ko uradi to i to nevjernik je. Pa tako na primjer kažu: Ko porekne neku od Allahovih osobina nevjernik je! Meðutim, to nikako ne znači da svako ko porekne neku od Allahovih osobina postaje nevjernik, jer da bi se reklo za pojedinca da je nevjernik potrebno je da se ispune uvjeti i uklone smetnje tekfira. U tome je razlika izmeðu pojašnjenja općeg propisa i donošenja suda na odreðenu osobu. Takav slučaj je i kod drugih šerijatskih propisa. Na primjer: Propis kradljivca je da mu se odsiječe ruka; rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: "Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove..."(El-Maida, 38) Meðutim, nije dozvoljeno odsjeći ruku odreðenom kradljivcu sve dok se ne ispune uslovi i uklone zapreke. Uslovljava se da taj kradljivac bude razuman, punoljetan, da je ukrao imovinu koja je dostigla odreðenu vrijednost, da je bila čuvana na način na koji se čuva takva imovina, i tako dalje, pa kada se uvjerimo da su se svi potrebni uslovi ispunili, dužni smo presuditi da se tom kradljivcu odsiječe ruka.
Prethodnici i imami ovog ummeta su pravili razliku izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu. Imam Ahmed rahimehullahu je govorio da je poricanje sifata (osobina Uzvišenog Allaha) nevjerstvo, i da je onaj ko kaže da je Kur'an stvoren nevjernik, meðutim, nije smatrao nevjernicima većinu onih koji su tako vjerovali. Stoga je dovio i tražio oprosta za vladare koji su ga mučili i tražili od njega da kaže da je Kur'an stvoren, što jasno upućuje da ih nije smatrao nevjernicima, jer muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprosta za nevjernika. Mali je broj pojedinaca koje je imam Ahmed smatrao nevjernicima, a to su oni kod kojih su se ispunili uvjeti da se mogu tako smatrati.
četvrto pravilo: Ocjena, da li je dotični musliman postao nevjernik ili ne, je posao učenih.

Neophodno je da taj sud bude donesen od strane učene osobe; jer da bi se donijela takva ocjena potrebne su dvije stvari:
a. Znati da je riječ, djelo ili ubjeðenje proizašlo iz te osobe od stvari koje spadaju u kufr ili širk koji izvodi iz vjere, tj. potrebno je poznavati šerijatski propis tog dijela. često se iz dokaza na prvi pogled razumije da je odreðeno djelo kufr, ali u stvarnosti nije tako. Ilustracije radi, poslušajmo riječi Uzvišenog: "Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti."(En-Nisa', 93) Ako se uz to još prisjetimo i hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u kojem je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Vrijeðanje muslimana je grijeh a njegovo ubijanje kufr." Možemo li čitajući ovaj ajet i hadis pomisliti išta drugo osim da je takav nevjernik, meðutim, namjerno ubistvo ne izvodi iz islama, iako je to veliki haram i jedan od najvećih grijeha.
b. Poznavanje uvjeta tekfira i njegovih smetnji, te da li su se ispunili ti uvjeti i uklonile te smetnje kod dotične osobe.
Iz navedenog jasno shvatamo da se mora biti oprezan prilikom nazivanja muslimana nevjernikom, i da je to posao isključivo učenih, a kada vidiš one koji se u to upuštaju a nisu dovoljno učeni, dužan si se udaljiti od takvih radeći po riječima Uzvišenog Allaha: "Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, neka si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne preðu..."(El-En'am, 68)

Sunday, August 9, 2009

NAJPOZNATIJE SAVREMENE HARIDŽIJSKE SKUPINE

izvadak od:
Dirasat fil-Ehva'i vel-Fireki
vel-Bide'i ve Mevkifus-Selefi Minha


Autor:

pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl



1. Džema'atul-Tekfir vel-Hidžre


Ovaj džema'at se smatra jedinstvenim primjerom nastanka haridžija u savremenom periodu. Džema'at nastaje u Egiptu, i to od strane studenta poljoprivrednog fakulteta sa univerziteta Asjut, Šukri Mustafe. Od njega su proizišle savremene ideje haridžizma, i to nakon njegova hapšenja, 1385. g.. Većinu svojih stavova je izgradio tokom boravka u zatvoru, sve do 1391. g..

Džema'at, od tada, sve više dobija na broju, kada počinje strijemiti fanatizmu, sve do smrti njihova osnivača Šukri Mustafe, koji nestaje sa scene nakon atentata kojeg njegova skupina izvršava nad šejhom, dr. Muhammed Husejn el-Zehebijem Allah mu se smilovao...

U ovom radu, nas prvenstveno interesuju temelji, pravila i principi na kojima počiva ovaj džema'at, i zbog čega su to proglašeni haridžijama od strane uleme, ne osvrćući se na historijske etape kroz koje ovaj džema'at prolazi.

Glavne karakteristike spomenute skupine su slijedeće:

A. Pravilo: Tekfir je osnova vjere, i ono bi se ogledalo u slijedećem:

1. Proglašavanje nevjernikom počinioca velikog grijeha, te imanje ubjeđenja da ga taj postupak izvodi iz vjere, te da će zbog toga vječno gorjeti u vatri, što je bilo vjerovanje prvih haridžija.

2. Proglašavanje nevjernikom svakog muslimana koji im se suprostavi u mišljenju, ne bitno da li se radi o učenom ili neučenom čovjeku, kao i tekfir muslimana u konkretnom smislu.

3. Proglašavanje nevjernikom svakog onog ko bi napustio njihov džema'at, ili bi postupio suprotno njihovim principima.

4. Proglašavanje muslimanskih zajednica i muslimanskih naroda i društava nevjerničkim, kao i smatranje istih džahilijetskim društvima (tj. mušričkim zajednicama).

5. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji sudi po onome što Allah, dželle ša'nuhu, nije objavio, bez pravljenja ikakva izuzetka po tom pitanju.

6. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nije učinio hidžru k njima, kao i onog koji nije učinio hidžru iz svojeg društva, I njegovih institucija.

7. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nevjernikom ne proglašava onog koga su oni nevjernikom proglasili.

B. Pravilo: Hidžra (tj. napuštanje), i 'uzleh (tj. izolacija), koja bi se ogledala u slijedećem:

1. Napuštanje džamija, i neobavljanje namaza u njima, kao i neobavljanje džuma-namaza.

2. Napuštanje muslimanskih zajednica i društava u globalu.

3. Napuštanje poduke i učenja, kao i zabranjivanje pohađanja škola i univerziteta.

4. Napuštanje svih državnih institucija, kao i poslova cjelokupne javne administracije, te smatranje zabranjenim i haramom svaki posao koji je u uskoj sprezi s džahilijetskim društvom (tj. mušricima) - a takvo je svako društvo mimo njihovog društva!?

C. Pravilo: Borba protivu školstva i pozivanje nepismenosti je jedan od glavnijih temelja i principa!? Ovo mišljenje potkrijepljuju time da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i veliki broj njegovih ashaba, bio nepismen, te da je gotovo nemoguće spojiti između studiranja ovosvjetskih znanosti i robovanja Allahu, dželle ša'nuhu, putem namaza, posta, zekata, hadždža, dove, zikra, tilaveta Kur'ana, džihada i da'ave. Musliman može i sam steći neophodno znanje, bez toga da se podučava čitanju, pisanju i ostalim 'dokonštinama'!?

D. Pravilo: El-Tevekkuf vel-Tebejjun tj. ovom tezom imaju za cilj isto ono što su imale i prve haridžije - tevekkuf tj. musliman kojeg ne poznaju lično, i nije od njihova džema'ata, za takvog ne kažu da je nevjernik, niti da je musliman, osim uz jak dokaz tj. samo ako je pripadao našem džema'atu, ili ako je dao prisegu na vjernost našem imamu. Ko nam se odazvao, to je musliman, a ko nam se nije odazvao ta osoba je kafir.

E. Pravilo: Šukri Mustafa je proglašen za očekivanog Mehdiju koji će se pojaviti pred kraj svijeta, putem kojeg će Allah, dž.š., uzdići ovu vjeru nad svim ostalim vjerama!?

F. Smatrali su svoju skupinu jedinim muslimanima na svijetu, i da je to skupina muslimana koja će dočekati Sudnji dan, koja će se boriti protivu dedždžala, jer se pojava dedždžala, kao i silazak Isa'a a. s., već približila!?

G. Pravilo: Međusobna suprostavljenost obaveza (farzova) tj. dozvoljeno je ispuštati i neizvršavati neke od farzova ili vadžiba onda ako se ne može izvršiti nešto što je preče od njih, pa zbog toga neobavljaju džumu-namaz jer smatraju da se trenutno nalaze u potlačenoj fazi (mekanski period, op. prev.), a uslov džume-namaza je, po njima, snaga, jačina i islamska država (medinski period, op. prev.)!? Ohalaljuju brijanje brade jer im smeta na putu širenja vjere, i izlaže ih opasnosti!?

H. Postepenost u zakonodavnom sistemu i propisima: "Muslimani se danas nalaze u mekkanskom periodu objave, te zbog toga ne moraju klanjati džumu i bajram-namaze", a uz to mogu činiti i neke prijestupe poput ženjenja nevjerkinja, brijanja brade, jela mesa kojeg kolju nevjernici…

I. Izmišljanje novih usulskih pravila, ne prihvatanje Idžma'a, zabranjivanje oponašanja i slijeđenje imama u vjeri (taklid), te primoravanje svih muslimana na idžtihad i lično promišljanje u vjeri!?

J. Ne uzimanje u obzir mišljenja ashaba, imama, i ostale 'uleme po pitanju Kur'ana i Sunneta.

K. Islamski hilafet priznaju samo do četvrtog hidžretskog stoljeća, a sva kasnija stoljeća islamske vladavine smatraju nevjerničkim!?

L. Oštrina i žestina u kontaktu s ostalim ljudima.

M. Oholost, samoobmanjivanje, uzdizanje nad drugima, te osjećaj posebnosti u odnosu na druge muslimane.

N. Ohalaljivanje ljudskih života, i atentata na sve one iz njihovih redova koji im se u mišljenju suprostave, i koje nazvahu murteddima, kao i ubistva ostalih muslimana po potrebi.

O. Brzina nastajanja razjedanja i razdora, te međusobnih svađa i prepirki, u svojim redovima.


2. Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun


Ideje "Tevekkufa i Tebejjuna" su temelji velikog broja haridžijskih skupina i pravaca, kroz sva vremena! Pod 'tevekkufom' imaju za cilj zastajanje, ili neiskazivanje nikakvog suda po pitanju muslimana koji ne pripadaju njihovoj zajednici, ne bitno bili u pitanju pojedinci, džemati ili organizacije.

Pod iskazivanjem suda se misli na iman i kufr tj. takve ne smatraju ni muslimanima, niti kafirima, niti ih vole, niti ih mrze, sve dok ne se ne dođe do faze 'tebejjuna' – faze provjere i ispitivanja, ili pak uspostavljanja dokaza protivu nekog (ikametul-hudždže).

U pojam 'tevekkufa' spada i neučestvovanje sa njima u glavnim obilježjima vjere poput zajedničkog obavljanja namaza ili pak za njima, te neprisustvovanje džematu i džuma-namazu, bojkotovanje nečijeg imameta u namazu ili ratu, ili neučestvovanje u pitanjima naređivanja na dobro, ili odvraćanja od zla, ili pitanjima braka i razvoda, ili pitanjima nekonzumiranja mesa kojeg ostali muslimani kolju i sl..

Dakle njihova glavna osobina je neimanje islamskog odnosa prema ostalim muslimanima, već zasnivanje svakog odnosa prema njima na osnovama kufra i riddeta!?

Njihova vjerovanja su produžena ruka prethodnih haridžijskih sekti i grupa – pa makar i neimali, lično, za cilj slijeđenje nekih od tih grupacija i sekti! Oni su plod skupine "el-Tekfir vel-Hidžra", gledajući na njihove ideološke korijene, bilo da su praktičnog ili teoretskog tipa.

Dosta pripadnika skupine Tevekkufa i Tebejjuna su bili bivši članovi džema'ata el-Tekfir vel-Hidžre, kojeg kasnije napustiše iz raznoraznih razloga, dok su neki od njih napušteni od strane džema'atul-tekfira!Ne smatram da su pripadnici ideje el-Tevekkufa vel-Tebejjuna organizovani u jednoj skupini, na istim osnovama i metodama, ili da ih okuplja ista organizacija ili vođstvo...

To su relativno iste specifike i stavovi. Nekada dođe do njihova spontanog organizovanja u manjim skupinama ili pravcima ili školama, na različitim mjestima, a ponajviše u Egiptu, kao i među arapima u Afganistanu i Pakistanu (Pešavar).

Kao što sam to podrobnije obradio u poglavlju o 'Ibadijama, "el-tevekkuf" je njihovo glavno pravilo, i ono je temeljna osnova džema'ata el-Tekfir vel-Hidžreh.

Ostali nisu praktično sprovodili dato - izmišljeno - pravilo; ono se ogledalo u nekim krnjavim potezima, pokušajima, opusima i sl., i sve se završavalo na ličnim idžtihadima, proizvoljnim mišljenjima, zauzimanju pojedinačnih ili grupnih stavova – intelektualno dosta skučenih, niskih i ograničenih.

Sve u svemu, ne pristupi li se blagovremenom liječenju spomenutih bolesti, sve navedeno može uroditi nastajanjem jednog ili više haridžijskih pravaca ili skupina, a Allah najbolje zna.

Glavne karakteristike skupine
Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun

1. Strogoća i cjepidlačenje po pitanju vjerskih propisa.

2. Stremljanje korišćenju propisa tekfira, kao i tekfiru onih koji ne tekfire one koga oni proglase nevjernikom! Iz ovoga je proizišla teza proglašavanja nevjernim cijelih naroda i nacija, ili opisa istih džahilijetskim društvima, kao i teza da je osnova današnjih muslimana – otpadništvo od vjere (kufr i riddet), dok većina njih pretjeruje u korištenju teza Sejjida Kutba, rhm., o džahilijetskoj fazi islamskih društava danas, te obaveznosti relevantnog napuštanja svih njegovih institucija, i koncentrisanje na ono što oni nazivaju terminom "Tevhidul-Hakimijjeh" (tevhid sudstva), kao i pretjerivanje po datom pitanju, te zasnivanju ljubavi i mržnje po osnovu ispunjenja navodnog "nevjerstva u taguta"!?

3. Prizivanje sebi moći činjenja idžtihada, i pored toga što se ne spadaju u redove uleme i učenjaka sposobnih za takvo nešto. Smatraju da su u svemu samo oni u pravu, kao i oni koji se sa njima po tim pitanjima slože! Žestoki su protivnici slijeđenja imama mezheba, što ih je odvelo tome da napuste učenje pred ulemom, kao i sticanje znanja od njih, te apsolutno ne konsultovanje sa njima, i gubljenjem opšteg pouzdanja u njih!?

4. Među njima se nalaze skupine onih koji se nemarno odnose prema propisima Tevhidul-Esma’i vel-Sifat, smatrajući bezvrijednim govor o prvonastalim sektama Mu’utezila, Džehmijja, ili Eš’arija, pod parolom da ti pravci danas više ne postoje tj. Džehmijje i Mu’utezile, ili da su svi muslimani danas Eš’arije…? Sve je ovo odraz neznanja i pomućenosti u pojmovima!

5. Većina njih se, prema ostalim muslimanima, odnosi kao prema nevjernicima, i libe se da ih smatraju muslimanima zbog toga što ne podržavaju njihove stavove, te zato ne obavljaju namaz za njima, niti im nazivaju selam, niti im odgovaraju na selam, niti im klanjaju dženazu…

6. Propitivanje muslimana u stvarima akide, tako da ne smatraju muslimanom osobu sve dok je dobro ne ispitaju kakvog je ubjeđenja i stavova, ili dok ne 'uspostave' dokaz protivu nje!?

7. Ne učestvuju s ostalim muslimanima u uspostavljanju javnih obilježja vjere (še’airud-din), pa zato i ne učestvuju u vođenju rata s njima, u obavezi naređivanja dobra, i odvraćanja od zla, osim ako to bude u skladu s njihovim osnovama, ili pod njihovom kontrolom!?

8. Među njima se nalaze i oni koji olahko ohalaljuju ono što je haram, poput brijanja brade, krađe tuđega imetka, činjenja zinaluka, nedavanja zekata - pod parolom da su u fazi nemoći i slabosti, ili da se nalaze u mekkanskom periodu objave, ili da se zekat daje samo onda kada postoji imam (halifa)…!?

9. Pretjeruju kada je u pitanju ljubav ili mržnja u ime Allaha, do te mjere da prelaze u fazu fanatizma i cjepidlačenja prema onima koji to ne zaslužuju!

10. Veliki broj njih se koristi tukjom i pretvaranjem, jer im se vjerovanja i ubjeđenja kose s onim na čemu je meritorna ulema, i na čemu su ostali muslimani!

11. Većina ljudi se može zbuniti po pitanju njih, zato što su bučni kada je u pitanju sprovođenje sunneta i pridržavanje džema’ata, ili kada je u pitanju slijeđenje šejhova poput šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, imama Šatibije, i nekih imama da’aveta Nedžda.

12. Od njihovih najjasnijih karakteristika je i zastupanje teze da se neznanje (džehl), nikako ne može uzeti kao opravdanje (‘uzr), smatrajući da je dokaz protivu neznanja uspostavljen prvim ugovorom između Allaha, dželle ša'nuhu, i stvorenja (misak-ugovor), ili ljudskom prirodom (fitra), ili zdravom logikom i razumom (‘akl)…

13. Pokazuju veliko interesovanje za pravilima usul-fikha i to samo onda kada im ta pravila služe za dokazivanje svojim mišljenjima i stavovima, ne poznavajući ono šta ta pravila u osnovi iziskuju i traže.

Na kraju, moramo napomenuti da se sva navedena svojstva ne moraju naći u jednoj skupini, ili u jednoj osobi, i u jednom te istom vremenu, ali se često puta, spomenute osobine, u većini, mogu naći kod nekog pojedinca, ili skupine.

Ovaj pravac, i pored svega navedenog, zahtijeva još dublji i studiozniji pristup, i još veću brigu i pažnju.

Nedžašija – kralj kršćanske Abesinije

Šejhul-Islam, Ibnu-Tejmijje rhm., navodi za primjer osobe koje nisu bile u stanju sprovoditi šerijatske izvjesne propise, i kako se šeri'at pravedno odnosi prema njima, ne obavezujući ih nečim što nisu bili u stanju činiti, a najbolji primjer tome je abesinski kralj Nedžašija, o kojem kaže slijedeće:

"Isti slučaj je i sa Nedžašijem; i ako je bio kralj kršćana – narod mu se nije pokorio i odbili su prihvatiti Islam. Pojedinci među njima su ti koji su primili islam. Kada je umro, nije imalo nikog ko bi mu klanjao dženazu-namaz, pa mu je Poslanik s.a.w.s., klanjao dženazu-namaz u Medini, onda kada je izašao s muslimanima na musallu, ređajući ih u safove, nakon čega mu je klanjao dženazu, rekavši, istoga dana kada je umro: "Vaš dobri brat, iz Etiopije, je umro!"

Veliki broj javnih obilježja islama (šera'i'ul-islam), odnosno većinu njih, nije mogao sprovoditi i obavljati jer to nije bio u stanju ni činiti; nije učinio hidžru, niti je učestvovao u džihadu, niti je obavio hadždž. Prenosi se da čak nije klanjao ni pet dnevnih namaza, niti da je postio mjesec Ramazana, niti da je davao šeri'atski zekat – jer da je nešto od toga učinio pred svojim narodom – usprotivili bi mu se, nije bio u mogućnosti kontrirati im!

Kategorički znamo da nije bio u stanju suditi među njima po Kur'anu, dok je, za razliku od njega, Allah dž.š., Poslaniku s.a.w.s., u Medini, naredio da ehlu-kitabijama sudi po onome što je Allah dž.š., odredio i objavio, upozoravajući ga na opasnost toga da ga kitabije ne dovedu u iskušenje u nečemu što mu je od Allaha dž.š., objavljeno! U pitanju je kazna kamenovanja za oženjenog bludnika, jednako-pravnost kada su u pitanju krvarine bez pravljenja razlike između bogata i siromaha, glava za glavu, oko za oko itd..

Nedžašija nije mogao vladati/suditi po Kur'anu – jer mu takvo što narod ne bi prihvatio, a i često puta čovjek međ' tatarima i muslimanima bude sudija ili vođa/predstavnik, i u sebi nosi pravdu po kojoj želi postupati ali to nije u stanju učiniti zbog toga što postoji neko koji mu takvo što brani – a Allah ne opterećuje nikoga preko mogućnosti njegovih!

Omer b. Abdul-Aziz rhm., je muku vidio i vrijeđan je bio zbog samo jednog dijela pravde koju je uspostavio na Zemlji, gdje se govori da je bio i otrovan zbog toga!

Stoga, Nedžašija, i njemu slični ljudi, su jedni od srećnih u Džennetu, i ako nisu praktikovali i sprovodili islamska obilježja i propise (šera'i'ul-islam), koja nisu ni bili u stanju sprovoditi ih; vladali su se po propisima po kojima su se mogli vladat'!"

Pogledaj:

Medžmu'ul-Fetava, 19/219..
Minhadžus-Sunneh el-Nebevijjeh, 5/112..


Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, prof.

Saturday, August 8, 2009

Kako postupiti u vremenu iskušenja

Piše: Muhamed Ikanović

Pojava fitni i nereda je jedna neminovnost života koja prati čovječanstvo kroz njegovu historiju. Kako za bilo koju stvar koja može zadesiti muslimana tako i za ovakva stanja postoje rješenja i savjeti. Obaveza svakog muslimana i svake muslimanke jeste da postupaju po Kur'anu i sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u svakoj prilici i svakom stanju koje ih može zadesiti. Velika je greška postupati onako kako to mi želimo bez obzira kako glasili islamski stavovi.

Stoga je obaveza u svakoj situaciji koja nam nije poznata da se obratimo islamskoj ulemi i da se posavjetujemo sa njima po pitanju onoga što ne poznajemo ili djelimično poznajemo. Ovdje naročito treba podvući djelimično poznavanje vjere jer je to veliki problem današnjih muslimana. Ako pogledamo koliko se islam izučava i koliko se o islamu čita i brojnost problema s kojima se muslimani susreću, vidjet ćemo da se vrlo mali broj konsultuje sa ulemom ili im nije ni na pameti konsultovanje. čak su i mnogi spremni da sami donose zaključke bez znanja, jer površno znanje nije znanje. Nekada se ljudi i zaslijepe time što završe dvije ili tri godine fakulteta islamskih nauka i misle da je dunja u njihovim rukama i da im više niko nije potreban da se savjetuju ili pitaju. A pitam se šta su radili imami ovog ummeta učeći kod svojih učitelja po deset, petnaest i više godina?!
Savjetovanje je bila osobina Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, njegovih ashaba i naših ispravnih prethodnika, pa šta mi onda o sebi mislimo?!
Allahova milost prema nama ogleda se i u tome što nam je u ummetu uvijek darivao one koji mogu upućivati i savjetovati muslimane, pa tako i u našem vremenu imamo koga pitati i savjetovati se. Dakako, sve nam je ovo bitno iz razloga što nam je obaveza da živimo i umiremo kao iskreni vjernici: ''O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite osim kao muslimani.'' (Kur'an)
U sunnetu Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, jasno se vidi nagovještaj pojava fitni – nereda na Zemlji, i dio toga i sami proživljavamo. Iskušenja od Allaha su dio Njegove mudrosti jer time iskušava Svoje robove kako bi se razdvojili iskreni od neiskrenih. Ali ako sami ljudi to uzrokuju kako bi se iskušavali, onda je to nepohvalno i može biti veliki grijeh, kako to pojašnjava Ibn Hadžer u djelu ''Fethul-Bari'' na osnovu ajeta: ''...a fitna je gora od ubistva.''
Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Vrijeme će brzo prolaziti, manje će biti ispravnih djela, raširit će se škrtost, pojavit će se neredi i povećat će se herdž'', pa upitaše šta je to, a on odgovori: ''Ubijanje, ubijanje.'' (Buharija)
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Dolazi vrijeme u kojem će najbolji imetak muslimana biti stado s kojim će otići u brda, tražeći sebi pojilišta, bježeći od nereda (fitni) da bi sačuvao svoju vjeru.'' (Buharija)
Ovi neredi bit će kako izmeðu muslimana tako i izmeðu muslimana i drugih, čemu smo mi danas svjedoci.

Neki od razloga tog fesada – iskvarenosti su:
1- Mediji – slobodno se može reći da su mediji u većini slučajeva šejtanova vojska koja otvoreno i bez imalo stida ruši moral. Sve ono što se naziva porokom današnjice možemo naći u medijima. I ne samo to, nego more laži koje se proturaju meðu mase dolaze putem medija. I sve se to radi pod plaštom kulture i modernizacije. Ako bismo išta mogli nazvati ''savremenim Iblisom'', onda bismo to ime dali medijima.
2- Internet – isto kao i TV i pisani mediji tako i elektronski mediji, tj. internet je uopćeno uzrok mnogih laži koje uzrokuju nered, kao što su podjele, iskvarenost morala i drugo.
3- Takoðer, jedan od razloga iskvarenosti muslimanskih sredina jeste masovno putovanje muslimana u nemuslimanske zemlje zbog posla, gdje se bez imalo razmišljanja uzimaju njihovi običaji i način života koji u potpunosti odudaraju od islamskog načina života.
Dakle, imajući u vidu navedeno, obaveza nam je da znamo kako da se postavimo prema svemu tome i odolimo raznovrsnim iskušenjima.
Iako se na dunjaluku stvari dogaðaju po pravilu ''uz suho gori i sirovo'', tj. da nekada zbog grijeha drugih nastradaju i oni koji to nisu zaslužili, za vjernika je radost ono što se navodi u hadisu Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam, da će Allah spustiti azab na neki narod i svi će stradati, a potom će biti proživljeni na onome na čemu su bili.
Prije preciznijih savjeta obaveza je da znamo da je na nama generalno pravilo da se klonimo zablude i svega što njoj vodi kako ne bismo bili od onih za koje će na Sudnjem danu, kada Poslanik, alejhis-salatu ves-selam, kaže: ''To je moj ummet'' – biti rečeno: ''Ti ne znaš šta su mijenjali poslije tebe.''
Stoga se mi generalno trebamo pridržavati Allahove Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Od stvari koje pomažu u vremenu iskvarenosti i iskušenja su:
1- čvrstina – Uzvišeni nas savjetuje: ''O vjernici kada se susretnete sa skupinom neprijateljskom ostanite čvrsti..'' (El-Enfal, 45.)
Vjernik mora ostati postojan i čvrst u svakom naletu iskušenja koja ga zadese. Meðutim, to ne smije biti kruta čvrstina koja znači da će ga jaka oluja iščupati potpuno iz korijena, nego fleksibilna čvrstoća poput drveta koje u sebi ima elastičnosti koja mu pomaže da ga jak nalet oluje ne izvali u potpunosti iz korijena. Mnogi se žale na stanje u ummetu, ali nije ni čudo što je to tako. Mnogo je muslimana koji posustanu pri prvom udaru ili su spremni da vrlo lahko prijeðu i prekrše granice islama. Islam i iskrenost ogledaju se baš u požrtvovanosti i pokornosti, a ni jedno ni drugo ne bivaju samo u blagostanju, nego najčešće u tegobama i iskušenjima. Ili bolje rečeno u takvim situacijama se ogleda prava iskrenost. Ovakve situacije često se ogledaju u tome da neko ne želi da pogazi svoje JA radi islama. A možda se i dogodi da neko, da ne bi bio proglašen ekstremom ili fundamentalistom, ne želi ni biti u društvu muslimana vjernika koji praktikuju islam u svakom segmentu života. Neko ne želi da žrtvuje ni položaj pa se često ''pere'' od islama i muslimana, što je nažalost čest slučaj kod naših Bošnjaka političara koji pokušavaju na sav glas da se ''operu'' od ekstremnog islama koji izumi Buš i njegovi bušići.
2- Sabur – ''O vjernici, strpite se...'' (Ali Imran, 139.), i koliko je još ajeta i hadisa koji govore na ovu temu! Nedostatak sabura je jedan od razloga pojave tekfirskih ideja gdje neki nedostatak sabura pravdaju ljubomorom prema granicama islama koje trebaju da se brane, pa onda naprave veće zlo okaljajući čast muslimana ili čak uzrokuju meðusobno prolijevanje muslimanske krvi. A dovoljno nam je da znamo: ''A Allah je sa strpljivima.'' (Kur'an) Allahovi poslanici su nam najbolji primjeri praktičnog sabura.
3- Imansko učvršćivanje – pod ovim se podrazumijeva ehlisunnetsko pravilo da se iman povećava pokornošću, a slabi griješenjem. Kod Muslima je zabilježena predaja: ''Ibadet u vremenu iskušenja je kao hidžra meni.'' To je bila praksa Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. kada ga zadesi neka nevolja – klanja namaz. Mi danas uglavnom pribjegavamo metodi napada, svaði, prepucavanju, uvredama i mnogo težim stvarima. ''Potpomozite se obavljanjem namaza i saburom.'' (El-Bekare, 45.) Neko praktikuje i da popusti u vjeri kada nešto pritegne, jer je to lakše nego ustrajati i povećati svoju pokornost Allahu Uzvišenom, a sve iz razloga što bi mu praktikovanje vjere ugrozilo njegov rahatluk. ''I opskrbite se, a najbolja opskrba je bogobojaznost.'' (El-Bekare, 198.) Veliki je broj onih sa slabom opskrbom pa zato njihovo putovanje kratko traje. Islam gradimo od temelja, tj. osnova, pa kada njih upotpunimo, onda idemo dalje.
4- Muslimani moraju suosjećati jedni sa drugima – to nam je uvijek jedan podsjetnik na krizu koja može i same nas zadesiti. Iako o predaji: ''Koga ne brine naše stanje nije od nas'', ima govora da je slaba, ipak je njeno značenje bez imalo polemike ispravno. Pogrešno je biti hladnokrvan na ono što se dogaða muslimanima ma gdje bili. Islam nas je opisao kao jedno tijelo i takvi moramo u praksi biti.
5- Iznošenje jasnih stavova islama – sve što postoji u islamu ima jasan argument. Bilo kakva filozofiranja koja nemaju šerijatske osnove samo su štetna za islam. Mnogo je toga danas, na veliku žalost, jer baš neki ljudi takvim načinom pristupa pojašnjenju islamskih stavova žele da ''ugode'' drugima, odnosno da pojasne islam onako kako to njima odgovara. Islam je jasan i treba da ostane takav. Nemamo potrebe da bilo šta krijemo, jer islam je ono što stoji u Kur'anu i sunnetu Božijeg Poslanika, alejhis-selam. Poslanik, alejhis-selam, kaže: ''Halal i haram su jasni...'' Vidimo kako nevjernički svijet jasno iznosi svoju mržnju prema bilo čemu što je od islam, pa zašto da se mi stidimo što smo njegovi pripadnici! Nismo mi krivi što je u islamu nešto tako, jer ga nismo mi krojili, kao neki svoju vjeru.
6- Islamsko jedinstvo – ako imamo potrebe za nečim u ovome vremenu imamo za jedinstvom muslimanskih saffova. ''Allahova užeta se čvrsto držite i ne razjedinjujte se...'' (Kur'an) O ovome se često i govori i piše, ali u praksi vrlo malo sprovodi.
7- Izučavanje islama – neznanje je veliki neprijatelj čovjeka, a naročito muslimana. Poslanik nam je nagovijestio vrijeme u kojem će se raširiti džehl, ali mi ne dozvolimo sebi da budemo od skupine neznalica – džahila. Samo se sjetimo prvih objavljenih ajeta i stvar će biti u potpunosti jasna.
8- Osjećati da je svako pitanje vezano za islam kao naša lična stvar – na taj način insan je uvijek ''aktivan'', a u tome leži jedna velika korist, jer u životu nema stagniranja, ili je napredak ili nazadak. A onaj ko radi za islam uvijek je u napretku jer time održava ''formu''. I nikada šejtan neće biti zadovoljan, koliko god imana insan u sebi imao, sve dok od njega ne učini nevjernika.

On po vladarevom zakonu/dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem!“ (Jusuf, 76.)

Jusuf a.s.

U "Taberijinom tefsiru", 7/259., stoji slijedeće: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem" tj. Jusuf a.s., nije mogao uzeti svoga brata od njih, po vladarevom zakonu, sudu i pokornosti, jer takva kazna i sud nije postojala kod tog vladara tj. da se neki čovjek zarobljava zbog krađe.

Jusuf a.s., po dinu i zakonu vladara svoje zemlje, nije mogao uzeti brata svoga – osim uz Allahovu dž.š., volju i spletku (kejd), kojoj ga On poduči, sve dok mu ne predade onoga kod koga je posuda nađena – a na osnovu njihove presude nad njime, što su i sami prihvatili. Slično ovome kažu i ostali učenjaci te'evila.

Hasan b. Jahja nam je pričao da ga je obavijestio Abdurrezzak od Ma'amera koji kaže da je do njega, po pitanju ajeta: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" – stiglo slijedeće: Vladareva kazna je bila takva da onaj ko ukrade biva duplo kažnjen.

Pričao nam je Ibnu Humejd, a on od Selemeh, a on od Ibnu Ishaka, po pitanju ajeta: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. nepravedno, ali je Allah dž.š., omogućio "kejd/spletku" Jusufu, kako bi sebi pribavio brata svoga!

Pričao nam je Junus, a on od Ibnu Vehba, a on od Ibnu Zejda, po pitanju ajeta: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. po vladarevu zakonu nisi mogao zarobiti lopova zbog krađe, ali je, po sudu poslanika Ja'akuba i njegovih sinova, bila kazna za lopova - ropstvo.

U "Tefsiru Ibnu Kesira" rhm., 2/638., stoji slijedeće: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. Allah dž.š., mu je omogućio da mu se braća prihvate onoga čega su se inače i pridržavali, a Jusuf a.s., je dobro znao da je to od njihova zakona, zbog čega ga Allah dž.š., i hvali: "Mi na visoke stupnje, koga Mi hoćemo, uzdižemo".

U "Kurtubijevom tefsiru", 9/199., stoji slijedeće: "Katade kaže: Sud i zakon vladara (za lopova), su bile batine i duplo viša kazna, ali je Allah dž.š., htio, da se preko njihovih jezika sprovede zakon Benu Isra'ila!"

U tefsiru "Fethul-Kadir", 3/43., stoji slijedeće: "Ovaj ajet je dokaz dozvoljenosti postizanja ispravnog cilja putem nečega što bi na prvi pogled izgledalo kao hila/varka, i mekida/spletka, ako takav postupak nije u suprotnosti sa postojećim zakonom. On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. Jusuf a.s., nije mogao uzeti Benjamina po vladarevom dinu/pravosuđu tj. po tadašnjem šeri'atu/zakonu vladara Egipta, jer se njegov din i sud ogledao u batinama za lopova, i duplo veću novčanu globu – a ne ropstvo, koji je bio zakon Ja'akuba a.s., i njegov šeri'at. Rezultat svega toga je taj da Jusuf a.s., nije bio u stanju sprovesti zakon Ja'akuba a.s., nad svojim bratom, s obzirom da je bio u suprotnosti sa zakonom kralja, i njegovim šeri'atom – da mu Allah dž.š., u tome nije pomogao, odredio i želio – sve dok nije pronašao način putem kojeg bi se domogao svoga brata, a to je ono što su njegova braća svojim jezicima izjavila tj. kazna za lopova je ropstvo – tako da je ova njihova izjava ta koja je izrečena uz Allahovu dž.š., volju i plan, i ono je značenje ajeta: "...ali je mogao Allahovim dopuštenjem" tj. nakon Njegove volje, dozvole i želje. Ova rečenica tj.: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" – je obrazloženje varci koju je Allah dž.š., omogućio Jusufu a.s., i ovo je tefsir i pojašnjenje njena značenja!"

U "Begavijinom tefsiru", 1/261., stoji slijedeće: "Jusuf a.s., nije mogao zadržati kod sebe svoga brata – po vladarevu zakonu – da mu Mi nismo spletku omogućili, uz samilost našu, sve dok nije iznašao način za ostvarenje naumljenog cilja tj. putem onoga što su braća svojim jezicima rekla da je kazna za lopova – ropstvo, tako da je Jusuf a.s., ispunio svoj cilj, uz Allahovu dž.š., volju!"

U "Bejdavijinom tefsiru", 1/301., stoji slijedeće: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. po zakonu kralja Egipta, jer je njegov din i zakon bio – batina, i dupla kazna shodno onome što je ukrađeno, dok ropstvo nije postojalo kao kazna, tako da se u tome ogleda bliže pojašnjenje riječi "kejd/spletka"."

U tefsiru "Ebu Su'uda", 4/296., stoji slijedeće: "Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede" – tj. učinismo i isplanirasmo kako bi svoj naum i cilj ostvario, uz neophodne uvodne postupke i radnje (mukaddimat), koje je redom odradio poput ubacivanja posude i svega što je za tim uslijedilo. "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" - kao da je dat odgovor na pitanje: "Zbog čega je uradio to? Zbog toga što po vladarevom dinu nije mogao kao roba uzeti brata svoga zbog onoga što je učinio!"

U tefsiru "Dželalejn", 1/314., stoji slijedeće: "Zakon egipatskog kralja, po pitanju lopova, je bio: batina, i dupla novčana kazna shodno ukradenoj stvari, a ne ropstvo!"

U tefsiru "el-Vedžiz", od el-Vahidija, 1/555., stoji slijedeće: "Po običaju kralja Egipta - sud i kazna za lopova su batine, i dupla novčana kazna, shodno ukradenoj stvari. Jusuf a.s., nije mogao kod sebe zadržati svoga brata – po vladarevu zakonu, sve dok mu Allah dž.š., nije ukazao na spletku/kejd, tako da iznađe načina ka ostvarenju svoga cilja tj. putem onoga što su Jusufova braća izjavila da je kazna za lopova – ropstvo!"

U tefsiru "el-Derr el-Mensur", 4/561., stoji:"U vladarevu dinu i zakonu u osnovi nije postojala nikakva kazna za krađu, ali je Allah dž.š., napravio spletku Jusufovom bratu, sve dok ne rekoše ono što rekoše, za šta ih Jusuf a.s., i uhvati; nije po dinu kralja to učinio!"

U "Nesefijevom tefsiru", 2/199.,stoji slijedeće: "Mi poučismo Jusufa kako varku da izvede – jer on po vladarevom dinu i zakonu nije mogao to uraditi, zato što je kazna za lopova, po kraljevoj vjeri, bila duplo veća, i to shodno ukradenoj stvari, a ne ropstvo."

U tefsiru "Zadul-Mesir", 4/261., stoji slijedeće: "Rečenica - kraljev din - se može razumjeti na dva načina:

1. Kraljev din je - vlast/sultan, kako nam to prenosi 'Avfi od Ibnu Abbasa r.a..

2. Kraljev din je - sudstvo/kada' – jer se kraljev sud/kazna, za lopova, ogledao u batinama, i novčanoj kazni. Ovo se bilježi od Ebu Saliha, a on od Ibnu Abbasa r.a..

Pojašnjenje: Kada bi Jusuf a.s., nad svojim bratom sproveo kraljevu kaznu – ne bi ga onda mogao zadržati kod sebe, jer se kraljeva kazna ogledala samo u novčanoj kazni i batinama.

Allah dž.š., je dao da Jusufova braća kažu da je kazna za lopova ropstvo – tako da se u tome ogledala i spletka Jusufova a.s., kako bi ostvario svoj cilj, uz Allahovu dž.š., volju!"

U djelu "Tezkiretul-Erib fi Tefsiril-Garib", 1/266., stoji slijedeće: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. po vladarevom sudstvu, jer se zakon tadašnjeg vladara ogledao samo u batinama i novčanoj globi, pa je Allah dž.š., učinio da braća spomenu propis svoga mjesta – kako bi Jusuf a.s., mogao uzeti svoga brata!"

U tefsiru "el-Tahrir vel-Tenvir", 1/37., stoji slijedeće: "On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga" tj. po zakonu/šeri'atu - faraona, što nam ukazuje na to da zakonik/šeri'at Kopta nije dozvoljavao zarobljavanje lopova".

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to stoji u djelu "el-Fetava el-Kubra", 6/125., kaže slijedeće: "Jusuf a.s., nije bio u stanju uzeti svoga brata po dinu/zakonu vladara Egipta, jer po njegovom dinu/zakonu nije bilo načina na koji bi on to mogao izvesti; osim uz Allahovu dž.š., volju tj. ako Allah dž.š., to bude htio – uzeće ga na neki drugi način, ili će mu Allah dž.š., omogućiti neki drugi sebeb, na način da ga uzme sebi i po nekom drugom vladarevu zakonu - kao što je slučaj zarobljavanja zbog nekih drugih prijestupa! Ako se sa kejdom/spletkom ukazuje na djelo kojim Allah dž.š., olakšava svome robu vjerniku, potlačenom, onome koji se na Allaha dž.š., oslanja - načine i metode pomoću kojih može ostvariti svoj cilj osvete prema nasilniku i sl. – ovakvo što se neće smatrati fikhskim hilama/pravnim prevarama."

Šejhul-Islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu "Ka'ida fil-Mehabbeh", str. 46., kaže slijedeće: "Vladar Jusufov je bio faraon, i on je živio prije Musaovog faraona. Riječ faraon je ime za koptskog vladara Egipta, i to je zajednička imenica za vladara kao što je slučaj sa Kajsarom, Kisrom, Nedžašijem itd.."

Imam Ibnul-Kajjim el-Dževzijjeh, rhm., u djelu: "Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan", 1/572-579., kaže slijedeće:

Allah dž.š., kaže: "...Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem - ima još znaniji!" (Jusuf: 76.)

Allah dž.š., kaže: "Oni se služe spletkama & a Ja ih uništavam!" (el-Tarik: 15-16)

Poglavlje: Ako smo navedeno spoznali, onda nema ništa s*!*!*!*!og (la iškale), u tome da je dozvoljeno čovjeku da ispolji određene riječi ili djelo – ako je sa tim postupkom imao dobru namjeru i cilj (maksuduhu bihi maksudun salih), pa makar njegova vanjština i ne ukazivala direktno na njegovu namjeru – ako se u tome nalazi vjerski interes (maslaha dinijja), poput:

• Otklanjanja nasilja od sebe.
• Otklanjanja nasilja od drugog.
• Obaranja spletke i varke koja je haram!

Ono što je zabranjeno jeste to da neki čovjek ima za cilj svojim pravnim ugovorima ostvariti ono što Allah dž.š., nije propisao, a ni Njegov Poslanik, postajući tako jednim od onih koji nastoje varati Allaha, praveći spletke Njegovoj vjeri, postavljajući zamke Njegovom šeri'atu. Cilj ovakve osobe jeste korišćenje hilom radi postizanja nečega što su Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., zabranili, ili pak korišćenje hilom radi obaranja određene obaveze!

Ovakva osoba je sušta suprotnost prvospomenutoj osobi. Cilj prve osobe je nastojanje i rad na ostvarenju Allahove dž.š., vjere i dina, i spriječavanje grijeha i griješenja prema Njemu, kao i otklanjanje izvjesnog nasilja, ili određenog munkera. Ovo je jedno, dok je prethodni slučaj nešto sasvim drugo!"

Imam Ibnul-Kajjim el-Dževzijjeh, rhm., u djelu "Igasetul-Lehfan fi Mesajidiš-Šejtan", 2/118., kao i u djelu "I'lamul-Muvekki'in", 3/220., kaže slijedeće: "Jusuf a.s., je bio pravedan, i nije kažnjavao ljude bez dokaza. Braća Jusufova su se mogla osloboditi i na taj način da su rekli: "kazna je za onoga ko je ukrao ono što je kazna po vašem dinu/zakonu" – a din/zakon za lopova, kod vladara Egipta, su batine, i naplata duplo skuplje cijene shodno ukradenoj robi. Da su takvu kaznu tražili - Jusuf a.s., ih ne bi mogao prisiliti na ono na što nije prisiljavao ni ostale, pa zbog toga Allah dž.š., kaže: "...Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. On po vladarevom dinu nije mogao da uzme kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji." tj. Jusuf a.s., nije mogao uzeti brata svoga po dinu/zakonu kralja Egipta, jer takvo što nije ni postojalo u njegovom zakonu."

Hafiz Ibnu Kesir rhm., u svom djelu "el-Bidaje vel-Nihaje", 1/213., kaže slijedeće: "Da braća Jusufova nisu priznala to da je kazna za ukradenu robu ropstvo samog kradljivca – Jusuf a.s., ne bi bio u stanju uzeti ga od njih, shodno politici/sijasi kralja Egipta – ali je mogao to učiniti Allahovom voljom i dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znavaniji. Jusuf a.s., je bio pametniji od njih, razumniji, odlučniji, i uradio je to što je uradio shodno Allahovoj odredbi, jer se u tom postupku krila ogromna korist poput dolaska njegova oca, i njegova naroda njemu u okrilje."

PROBLEM PRETJERIVANJA U VJERI

Elvedin Pezic
(simptomi - razlozi – posljedice – lijek)

Mnogo je faktora koji su me ponukali da pišem o ovoj temi. Sigurno najveći od njih je žalosno stanje muslimana. Muslimanska krv je postala daleko najjeftinija, muslimani se ubijaju na svakom koraku. Muslimani su postali žrtve najbjednijih naroda na zemlji. To jadno stanje nije dovoljan razlog muslimanima da počnu razmišljati o ujedinjavanju saffa, već na svakom koraku razjedinjenost, vrijeđanja i potvore. Pogledamo li stanje muslimana vidjet ćemo da su muslimani podjeljeni u tri skupine, gledano sa aspekta pridržavanja za vjeru. Ljudi koji skoro da od vjere nemaju ništa osim da imaju muslimansko ime, oni koji su svoja srca vezali za dunjaluk i na tom putu su spremni da trpe sve moguće vrste poniženja, ovakvih je u umetu mnogo. To je jedna krajnost.

Druga skupina, skupina ljudi kojih je brojem mnogo manje od prve, ali je ova skupina mnogo bučnija, ljudi koji su otišli u drugu krajnost, oni koji bi da preko noći uspostave šerijatsku državu, zaboravljajući da su ljudima na našim prostorima komunisti ispirali mozak pedeset godina, zaboravljajući da je Allahov Poslnik proveo dvadeset i tri godine pozivajući ljude u islam, trinaest godina je bio u Meki i svakim danom gledao harem Kabe prepun kipova, strpljivo pozivajući u Allahovu vjeru, on, koji je dobivao objavu od Uzvišenog Allaha....

Sigurno sa lijepim namjerama, iako to nije dovoljno, ljudi iz ove skupine nerijetko nanose velike štete Islamu i ljudima koji se deklarišu kao muslimani. Ljubomorni na kršenje Allahovih granica na svakom koraku, u želji da poprave stanje ljudi koji ih okružuju nerijeto takvi ljudi izađu iz okvira Šeriata, pa ćemo naći da se naređuje na dobro a odvraća od zla na način koji je dalek od onoga što je pojasnio Allahov Poslanik, alejhi selam, daleko od onoga kako to pojašnjavaju nasljednici vjerovijesnika, učenjaci.

Nerijetko se dešava da se ljudi uzdižu iznad nivoa na kojem se nalaze, pa ćemo naći ljude da govore o onome o čemu nikada nisu harfa pročitali, ili su pročitali pa pogrešno shvatili, muftijom se smatra svako, samo ne onaj ko to zaslužuje. Ljudi se izvode iz vjere zbog počinjenog grijeha, drugi se proglašavaju novotarima, a treći griješnicima bez imalo opreza i sustezanja.

Treća skupina ljudi su oni koji su odabrali središnji put između ove dvije skupine, oni koji pokušavaju da slijede Allahovog Poslanika, alejhi selam, u svim segmentima njegovog života. Neodbacujući jedan dio a prihvatajući drugi. Ljudi koji, kako god, slijede Poslanika u pozivanju ljudi ispravnom vjerovanju, tako isto slijede Poslanika u njegovom ahlaku u ophođenju sa onima koji ga okružuju. Ljudi koji za sva novonastala pitanja koja se tiču ummeta konsultuju najeminentnije učenjake današnjice, one kojima je cijeli ummet posvjedočio da su kompetentni da govore o problemima ummeta. Vraćaju se na fetwe onih koji su svoj život proveli u radu za Alahovu vjere, onih koji se na tom putu nisu bojali ničijeg prigovora. To i jeste odlika Ehlis-s-sunneta da su odabrali središnji put u mnogim pitanjima u kojima su novotari otišli u jednu od dvije krajnosti.

Ehlis-s-sunnet je odabrao srednji put u poglavlju Allahovih svojstava, između muattila i mušebbiha, središnji put u poglavlju prijetnje i obećanja, između murdžija i haridžija, središnji put u poglavlju ljudskih djela, između džebrija kaderija, središnji put u poglavlju ashaba, između haridžija koji su Aliju r.a. proglasili nevjernikom i rafidija koji su uzdigli Aliju r.a. na nivo božanstva. U ovom tekstu ćemo govoriti o drugoj skupini koja je u određenim segmentima zasigurno izišla iz okvira Šeriata, uzela određen dio ajeta i hadisa, a zapostavila drugi. Zbog velikih šteta koje na svojoj koži trpe oni koji nisu ni krivi ni dužni, veoma je bitno da znamo prepoznati simptome te bolesti, koji su to faktori koji vode da čovjek počne sa pretjerivanjem u vjeri, i na kraju kako se sačuvati od toga i šta savjetovati onima koje je virus te bolesti dobro uzdrmao. Historija ove bolesti ima duboke korijene, sve do Nuha, alejhi selam, kada je njegov narod podigao kipove ljudima iz njegovog naroda koji su bili poznati po pobožnosti i pridržavanju za vjeru, pa ih je to odvelo da su počinili širk. Ta bolest je veoma raširena u drugim vjerama današnjeg vremena, to je ono što ih je odvelo u zabludu.

Krščani su pretjerala u pravima Isaa, alejhi selam, pa su ga uzdigli na nivo božanstva. Židovi su pretjerali u pravima Uzeira, alejhi selam, pa su neki za njega kazali da je Allahov sin. Pretjerivanje je to koje je učinilo neke od njih da kažu da su oni Allahov odabrani narod i da su ostali stvoreni da njma robuju. Ovaj ummet također nije pošteđen ove bolesti, od vremena Allahovog Poslanika, alejhi selam, pa sve do sada. Allahov Poslanik, najbolji učitelj, sasijecao je bolest pretjerivanja u vjeri u korijenu, nije dozvolio da se takav vid razmišljanja ukorijeni kod ashaba, najbolje generacije. Koliko je samo hadisa iz kojih vidimo da je Allahov Poslanik, alejhi selam, sasijecao pretjerivanje u korjenu.

Hadis u Buhariji i Muslimu od Enesa r.a. da su trojica ljudi došli suprugama Allahovog Poslanika, alejhi selam, pa su ga upitali o ibadetu Allahovog Poslanika, alejhi selam, pa kada su ih obavijestili, kazali su: „Gdje smo mi od ibadeta Allahovog Poslanika ? Njemu je Allah oprostio prijašnje i buduće pogreške», pa je kazao jedan, «što se tiče mene, ja ću neprestano klanjati cijelu noć».Drugi je kazao: «Što se tiče mene, ja ću neprestano postiti, neću mrsiti.» Treći je kazao: «Što se mene tiče, ja ću ostaviti žene, neću se nikada ženiti.» Pa je došao Allahov Poslanik, alejhi selam, i kazao: «Ja se najviše bojim Allaha od svih vas, a ja postim i mrsim, klanjam i spavam, i ja se ženim, ko odustane od mog sunneta nije od mene.“ Kada bi neko u današnjem vremenu odlučio da povuče ovakav potez, kako bi to mi svi pohvalili i smatrali tu osobu dobrim muslimanom! U tome se ogleda razlika između našeg skučenog razmišljanja i dalekovidnih pogleda Allahovog Poslanika, alejhi selam.

Također, Poslanik, alejhi selam, je zatvorio ummetu vrata koja bi ih odvela do onoga do čega su došli kršćani pretjerujući u pravima Isaa, alejhi selam, u hadisu kojeg je zabilježio imam Buhari od Omera r.a da je Allahov Poslanik kazao: «Ne hvalite me pretjerano, kao što krščani pretjerano hvale Isaa, alehji selam, ja sam rob, pa recite: Allahov rob i Njegov Poslanik.» Koliko je pažnje posvećivao Poslanik ovom segmentu ljudskog života i pokušavao da zatvori sva vrata koja vode pretjerivanju u vjeri govori nam i hadis kojeg je zabilježio imam Ahmed od Ibn Abbasa r.a. da je Poslanik zatražio od Ibn Abbasa da mu dohvati kamenčiće kojima će bacati džemreta, pa mu je dodao sitnih kamenčića-kao zrno graška, otprilike- pa je kazao Allahov Poslnik, alejhi selma: «Da, sa sličnim ovima, čuvajte se pretjerivanja u vjeri, zaista je pretjerivanje u vjeri uništilo one prije vas.“

Pogledajmo o kako malim djelima je razmišljao Allahov Poslanik, ako je pretjerivanje zabranjeno u ovako sitnim djelima, onda je mnogo preče da bude zabranjeno pretjerivanje u većim stvarima od ove. Vidimo da Allahov Poslanik, alejhi selam, pojašnjava da je razlog uništenja prijašnjih naroda pretjerivanje u vjeri. Sada bi nam trebalo biti jasno koliko je bitan govor o ovoj tematici. Opasnost pretjerivanja je tolika da je Allah dž.š. zabranio prijašnjim narodima pretjerivanje i to spomenuo u Kur'anu kako bi nama u tome bila pouka.

Kaže Allah dž.š.:“ O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u vašoj vjeri i o Allahu samo istinu govorite.....“( En-Nisa 171 ajet). Također, kaže Uzvišeni: „ Reci: O sljedbenici Knjige, ne pretjerujte u vašoj vjeri, suprotno istini, i nepovodite se za prohtjevima ljudi koji su još davno zalutali, i mnoge u zabludu odveli, i sami s pravog puta skrenuli.“(Al-Maida 77 ajet)

Nakon što smo pokušali dočarati opasnost pretjerivanja u vjeri, napokon da počnemo sa spominjanjem faktora koji uzrokuju pretjerivanje,vode insana putem pretjerivanja. Da bi se naša srca smirila i da bi vidjeli da postoje u današnjem vremenu oni koji pretjeruju u prakticiranju vjere, i na taj način nanose velike štete Islamu i muslimanima, spomenut ćemo neke od simptoma koji ukazuju na prisustvo ove opake bolesti na našim podnebljima.

Zbog skučenosti sa vremenom i prostorom spomenut ćemo neke od njih, bez komentara i detaljnijeg pojašnjavanja. Pretjerivanje u pogledu shvatanja pobjedonosne skupine, pretjerivanje u vezivanju samo za neku skupinu, pretjerivanje u shvatanju da je samo određena skupina izvor istine, pretjerivanje u proglašavanju ljudi nevjernicima zbog velikih grijeha koje čine, pretjerivanje u proglašavanju pojedinaca nevjernicima, pretjerivanje u proglašavanju nevjernikom onog ko ne proglašava druge nevjernicima, pretjerivanje u donošenju suda o sredinama gdje žive muslimani; da je osnova kod ljudi nevjerstvo, pretjerivanje u ispitivanju ljudi kada je u pitanju njihovo vjerovanje, pretjerivanje u zabranjivanju slijeđenja nekog od imama četiri pravne škole ili nekog drugog mudžtehida, pretjerivanje u zabranjivanju dozvoljenih stvari, pretjerivanje u strogom ophođenju sa ljudima bez milosti i rahmeta, pretjerivanje u odbijanju klanjanja namaza za imamima mesdžida, i još mnogo drugih simptoma od kojih, kada bi bio samo jedan prisutan, bio bi dovovoljan razlog da se govori o ovoj temi, a kako tek ako je skoro sve spomenuto prisutno.

Također, veoma je bitno spomenuti kada govorimo o pretjerivanju da pod tim pojmom podrazumijevamo pretjerivanje u stvarima koje imaju osnovu u vjeri ali njihov počinitelj ih je zbog pretjeranosti u njihovom činjenju izveo iz granica šerijata. Nikako ne mislimo pod pojmom pretjerivanja u vjeri na ono što pod tim pojmom podrazumijevaju zapadnjaci; svako pridržavanje za načela izvorne vjere se smatra pretjerivanje, nošenje mahrame, brade se smatra pretjerivanjem u vjeri, obavljanje namaza na poslu se smatra pretjerivanjem u vjeri, višeženstvo i islamski način podjele miraza se smatra oduzimanjem prava žene, i mnogo drugih stvari.

Pretjerivanje u vjeri je veoma složen problem, naročito u današnjem vremenu. Zašto?

Prvo, zato što je svijet postao jedno selo, i kada neko pretjerujući u vjeri napravi neki eksces od kojeg je islam čist, to se u nekoliko sekundi prenese na drugi dio zemaljske kugle, i ne samo da trpe ljudi gdje se desio događaj, već i trpe svi u svijetu.

Drugo, pretjerivanje u vjeri je stvar koja se veže za vjeru i lijek za to bi se trebao tražiti kod ljudi čija je struka poznavanje vjere, a danas ćemo naći da svi govore o rješavanju problema koji su nastali kao plod pretjerivanja u vjeri, samo se ne slušaju oni koji bi o tome trebali da govore.

Treće, što se u velikom broju slučajeva poistovjećuje borba protiv pretjerivanja u vjeri i borba protiv islama, koliko je ljudi koji nisu mogli da ispolje svoju mržnju naspram islama sve dok muslimani, pretjerujući u vjeri nisu povukli prvi potez, time dajući povoda da govore protiv islama i da ispolje javno njihovu mržnju.

Četvrto, što se na taj način daje prilika da se problem muslimana u svijetu prikaže velikim, otvaraju se vrata osnivanju udruženja, skupina koje će se pod paravanom borbe protiv pretjerivanja boriti protiv islam.

Peto, kada pretjerujući u vjeru pojedinac napravi grešku ta greška se, nažalost, pripisuje svima koji vanjštinom izgledaju kao on, i zbog toga svi, kolegijalno, trpe greške pojedinaca.

Prvi faktor koji vodi pretjerivanju u vjeri: NEZNANJE

Neznanje je vemo širok pojam obuhvata mnogo stvari. Spomenut ćemo neke od njih .....
Prvi faktor koji vodi pretjerivanju u vjeri: „NEZNANJE „

Neznanje je vemo širok pojam obuhvata mnogo stvari. Spomenut ćemo ukratko neke od njih.

1 - Obuhvata nepoznavanje Allahove Knjige, nerijetko se dešava da ljudi koji pretjeruju u vjeri ne znaju da uče u Kur'anu, a da ne govorimo o tome kako ne poznaju propise vezane za Kur'an, niti propise koji se uzimaju iz Kur'ana. Čovjek daje sebi za pravo da govori o pitanjima koja se tiču ummeta a nikada nije pročitao prijevod Kur'ana. A ako je pročitao jednom, da li to znači da je nešto naučio? Da li poznaje tefsir ajeta, prije toga, da li zna načine kako se tefsire kur'anski ajeti, da li poznaje ajete u Kur'anu koji su derogirani i one koji su ih derogirali, da li poznaje povode objave kur'anskih ajeta koji pomažu učaču ispravno shvatanje značenja ajeta.

Jedne prilike su me nazvala braća nakon što su duboku ušli u raspravu, normalno bez argumenata, i pitao me jedan od njih gdje se nalazi u Kur'anu ajet u kojem stoji da Allah nikome neće oprostiti širk, pa sam im kazao. Poslje sam doznao da se žestoka rasprava vodila oko toga da li će Allah oprostiti širk onome ko se pokaje od njega ili ne. Do te mjere da se kasno naveče morao zvati jedan od daija kako bi presudio u tome. Šta je to, već nepoznavanje Kur'ana. Ljudi ne znaju gdje je taj ajet a raspravljaju se o njemu. Da su samo malo razmislili bilo bi im jasno da će Allah oprostiti širk onom ko se pokaje od njega, jer kako bi nevjernici koji su čitav život činili širk mogli da prime Islam ako Allah neoprašta činjenje širka onome ko se pokajao?! Koliko puta možemo čuti u razgovoru sa braćom: „To je ajet ili hadis, nisam siguran.“ Ali je siguran da onaj ko je pozivao ljude da glasaju na izborima da je nevjernik....


2 - Obuhvata nepoznavanje sunneta Allahovog Poslanika, alejhi selam. Koliko je pitanja koja se vezuju za sunnet, za koji velik broj ljudi nikada nije čuo a kamoli da zna odgovore na njih, pitanja o kojim su govorili učenjaci Usuli-Fikha, pitanja koja se vezuju za ocjenivanje vjerodostojnosti hadisa, koliko puta možemo čuti kako ljudi citiraju hadise koji su slabi-daif, ponekada i apokrifni-izmišljeni. Primjera radi, koliko je ljudi koji ne znaju da je hadis o zabrani spavanja od ikindije do akšama daif-slab po velikom broju hadiskih učenjaka ili hadis da je Allahov Poslanik uzimao od njegove brade-kratio je- dužinom i širinom.

To je samo jedna strana. Hadisi se moraju ispravno razumijevati, nije dovoljno da raspoznaješ vjerodostojan od slabog već hadis treba ispravno shvatiti. Dalje, treba poznavati govor uleme kada je u pitanju komentar određenog hadisa. Primjera radi, koliko je hadisa koji se odnose na hilafet a ljudi ih danas tumače kao da se odnose na postojeće organizacije i džemate. Koliko puta ćemo naći da su ljudi uzeli nekoliko hadisa i sve ostale zapostavili, nerijetko se uzimaju oni hadisi koji vanjštinom odgovaraju stavovima određene skupine a ostavljaju se oni koji su dokaz protiv njih.
3 - Obuhvata nepoznavanje menhedža selefa u mnogim pitanjima koja se vežu za vjeru. Jedno od tih pitanja je pitanje „tekfira“. Menhedž Ehlis-s-sunneta je da ljude ne proglašavaju nevjernicima zbog činjenja velikih grijeha sve dok ih ne budu smatrali halal, dozvoljenim. To je toliko poznata stvar koju nažalost mnogi u današnjem vremenu ne poznaju.

Primjera radi,prije nekoliko dana mi je (povjerljiv)čovjek pričao priču da je bio na hadžu sa grupom hadžija i kada su došli u kalonicu kurbana na Mini ljudi su vidjeli da čovjek koji kolje kurbane konzumira duhan pa su kazali ako duhani sigurno i neklanja, a ako neklanja meso koje on zakolje nije dozvoljeno jesti!? Čovjek koji praktikuje novotarije proglašava se nevjernikom, bez gledanja u velićinu novotarije koju je uradio.

4 - Obuhvata nepoznavanje ciljeva Šeriata. Nerijetko se dešava da ljudi, pretjerivajući u vjeri, zaboravljaju na ciljeve Šerijata, zaboravljaju ili nisu ni znali, zašto je određeno djelo propisano, i više od toga, zaboravljaju temeljne ciljeve vjere. Prakticiranje vjere na način kako to interpretira određena skupina ljudi, koja pretjeruje u vjeri, daleko je od svakog vida olakšanja. A zar nije od temeljnih načela i ciljeva ove vjere da olakša ljudima. Da li je lahko da čovjek mora da proglašava nevjernikom svakog ko određenu skupinu ljudi ne smatra nevjernicima? Da li je lahko kada god želiš klanjati dženazu da se raspituješ da li je mejit bio klanjač ili nije? Da li je lahko da svaki put kada dođeš u novi džemat pitaš da li je imam pozivao na izbore ili ne, kako bi na osnovu toga znao da li je musliman ili ne?

Da li je lahko da svaki put u mesnici koju drži musliman pitaš da li je meso halal? Čovjek kada radi određeno djelo trebao bi da zna šta je cilj Šerijata od propisivanja određenog djela. Zašto islamski učenjaci kada govore o uvjetima koji trebaju da se ispune pri mudžtehidu kažu da treba da poznaje ciljeve Šeriata, kako bi, donoseći fetve, uzimao u obzir ciljeve zbog kojih su određena djela propisana. Nerijetko se dešava da ljudi kada zapostave ciljeve propisivanja određenih djela nanose Islamu i muslimanima ogromne štete. Da li su oni koji su muslimanima naših prostora zabranili izlalak na izbore –i zbog toga ih proglasili nevjerncima-imali u vidu ciljeve Šerijata? Da li je moguće da se vlast i sloboda koja je u ratu plaćena cifrom od 200 000 žrtava, u miru prepusti onima koji su do jučer učestvovali u ubijanju tog istog naroda!?

5 - Obuhvata nepoznavanje božanskih zakona i običaja ( ar. Sunnen Er-Rabbanijje) Događaji iz života poslanika se razlikuju, ali božanski običaji i zakoni se ne mijenjaju. Pobjeda ima svoje uvjete, a i poraz ima svoje razloge. Kako god je to bilo u vrijeme nekog od poslanika tako je to i danas. Kaže Allah dž.š.:“ U Allahovim zakonima ti nikad nećeš naći promjene, u Allahovim zakonima ti nećeš naći odstupanja.“( Fatir, 43 ajet) Koliko puta se zaboravljaju Allahovi zakoni pri promjeni društva u kojem insan živi, sve bi da preokrenemo preko noći, sve bi da preokenemo na grub način, želimo da vidimo rezultate svog pozivanja, zaboravljajući pri tome slučaj Nuha, alejhi selam, tražimo od ljudi da shvate ono što smo mi shvatili i u periodu u kojem smo mi shvatili. Ne smijemo nikada zaboraviti da se ljudi razlikuju po tom pitanju, neko se odaziva brže a neko sporije, neko shvata ako mu pojasniš jednom a neko neće shvatiti i rezonovati ako mu tri puta pojasniš.

Nerijetko zaboravljamo da je jedan od Allahovih zakona da će iskušavati ljude raznim iskušenjima koja mogu nerijetko da potraju godinama. Također, ako želimo mijenjati druge da počnemo od sebe, počinjemo graditi kuću od krova a to nije moguće ni po jednoj teoriji. “ Allah neće izmijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne izmijeni.“ Koliko je samo problema na terenu nastalo zbog nepoznavanja ovih zakona?

6 - Obuhvata nepoznavanje kategorija i stupnjeva propisa. Poznavanje kategorija propisa nosi sa sobom velike koristi u misionarstvu. Suprotno tome, nepoznavanje istih nosi sa sobom mnoge štete. Ako naređujemo drugima određena djela treba da im naređujemo najbitnije stvari, pa makar pri sebi imali drugih manjih propusta. Poznavanje stupnjeva propisa ima veliku ulogu u donošenju suda o drugima. Nije isto kada neko počini mekruh i kada počini ono što je strogo zabranjeno, nije isto da čovjek počini veliki grijeh i da počini djelo koje izvodi iz vjere.

Koliko je argumenata koji ukazuju da muslimani počinioci velikih grijeha i ako uđu u vatru, ako im Allah ne oprosti, neće vječno ostati u njoj. Poznavanje stupnjeva propisa igra veliku ulogu u svakodnevnom životu muslimana. Tako što će davati prednost djelima koja su farz-a'jn (stroga dužnost svakome) nad onima koja su farz-kifaje (kolegijalne obaveze), davanje prednosti obaveznim stvarima nad dobrovoljnim.

7 - Obuhvata nepozavanje historije. Poznavanje historije nosi sa sobom mnoge koristi. Da ne postoji druga korist od pozavanja historije osim ta da je u izučavanju historije čuvanje od zabludjeli sekti koje su bile u prošlosti to bi bilo dovoljno. Da čovjek vidi koji su faktori utjecali na pojavu tih sekti, njihove osnovne odlike, sve s ciljem čuvanja od ideja koje zagovaraju te sekte. Sve što danas govore oni koji pretjeruju u vjeri znajte da nije od dans, već to ima u knjigama istorije koje govore o zalutalim sektama, njihovim idejam.

Mnogo je stavri koje obuhata ovaj faktor-neznanje - zadovoljit ćemo se sa spomenutim.



Drugi faktor: NEPOŠTIVANJE UČENIH.

Prije nego počnemo sa govorom o ovom faktoru da postavimo pitanje da li je ovaj faktor prisutan kod ljudi koji nas okružuju, kod onih koji pretjeruju u vjeri u današnjem vremenu. Bez imalo razmišljanja možemo konstatovati da je ovaj faktor prisutan kod velikog broja onih koji pretjeruju u vjeri. To se vidi iz njihovih izjava, njihovog ponašanja koje nisu mogli naučiti od učenjaka. Nerijetko ćemo čuti da ljudi koji zaista ne poznaju ništa od vjere kako daju sebi za pravo da napadaju na čast najvećih sinova ovog ummet, kako komentarišu njihove, po njima, pogrešne fetve, stavove, razmišljanja. Ljude kojima je cijeli ummet posvjedočio imamet, znanje. One koji su svoj život proveli učeći, radeći za Allahovu vjeru, druge podučavajući. Kako je samo neshvatljivo da ljudi vrijeđaju one koji su nasljednici vjerovjesnika, one koji s koljenja na koljeno još od vremena Allahovog Poslanika pa sve dosad prenose taj poslanički miraz, naslijeđe.

Vrijeđati i psovati učenjake je kao da režeš granu drveta na kojoj sjediš. Pa zar to nije zajednička osobina sa narodom koji je otišao daleko u zabludu, s rafidijama, koji su vrijeđali ashabe Allahovog Poslanika. Svaki narod kaže da su drugovi poslanika koji su njima slati najbolja generacija, osim rafidija, koji kažu da su drugovi Allahovog Poslanika nevjernici, osim mali broj njih...

Tako i u današnjem vremenu vrijeđanje uleme i učenjaka nije ništa do psovanje onih koji su prenijeli i očuvali Allahovu vjeru u ovim teškim vremenima. Učenjaci u islamu zauzimaju mjesto koje ne zauzima niko drugi, njihova prava znaju oni koji su svjesni veličine njihovog mjesta u islamu i valičine onoga što nose u svoji grudima. Sve spomenuto ne znači da su oni nepogrešivi, sigurno je da i oni mogu pogriješiti i nama nije naređeno da ih slijedimo u pitanjima u kojima su pogriješili. Samo je pitanje da li smo mi dosljedni da komentarišemo njihove greške, da li mi posjedujemo dovoljno znaja da bi mogli da primjetimo da su oni pogriješili, možda je ono što su kazali istina ali mi ne razumijemo nihovo usmjerenje dokaza i pogled na stanje, uzimanje u obzir koristi i štete, i mnogo drugih faktora koji su utjecali da zauzmu određen stav. Ako bi pristali da kažemo da smo mi sve te stavri shvatili, a sigurno nismo, i zaključimo da su pogriešili, da li to znaći da ih trebamo vrijeđati, psovati, potvarati da su to uradili bojeći se vlasti itd.

Zar nam nije poznato da mudžtehid koji kada se potrudi u davanju fetve u svakom slučaju će biti nagrađen. Ako da isparvan odgovor imat će dvije nagrade, a ako da neispravan odgovor imat će nagradu truda i idžtihada kojeg je uložio u rješavanju određenog pitanja. A šta mi možemo očekivati za njihovo vrijeđanje, potvaranje, bespravno komentarisanje njihovih fetvi?! Ako je strogo zabranjeno ogovarati i potvarati braću muslimane iz općih masa, pa zamislite kako je onda da velika stvar da napadneš na časta Allahovih evlija. Ako učenjake ne obuhvata hadis “Ko uznemiri Moga evliju, Ja sam mu rat objavio“, pa na koga bi se mogao odnositi?! Ljudi koji pretjeruju u vjeri po pitanju učenjaka otišli su u dvije krajnosti. Određenu skupinu učenjaka omalovažavaju, psuju, potvaraju. To je jedna krajnost. Druga krajnost je da su određene ljude, ponekad su to učenjaci, uzdigli na nivo božanstva jer ih smatraju nepogrešivim i pokornost njima u svemu što kažu je obavezna.

Čovjek koji znanje stiče pred učenjacima sa sticanjem znanja stiče mnogo drugih stavri. Učenjem pred učenjacima čovjek od njih uči ahlak i moralne osobine, ponašanje prema ljudima koji ih okružuju i ponašanje prema ljudima koji nisu istog mišljenja kao oni. Kao što je kazao Ibn Sirin: “Oni su učili ahlak kao što su učili znanje.“ Učeći pred učenjacima čovjek to znanje shvata onako kako su ga shvatali selefi, dok učenje iz knjiga, bez sjedenja pred ulemom, nerijetko sa sobom nosi velike štete pa čak do te mjere da štete mogu biti veće od koristi. Kazao je arapski pjesnik u stihovima: “Men kane šejhuhu kitabe galebe hatauhu savabe“ „Kome (samo)knjiga bude učitelj, njegove greške će biti brojnije od ispravnih postupaka.“ Nepoštivanje uleme je put koji vodi jednom od dva pravca. Vodi ka tome da govori o pitanjima koja se tiču ummeta onaj ko nije kompetentan da govori o tome. Negativne posljedice ovog smijera svima bi trebale biti poznate. Drugi pravac je vraćanje na knjige i shvatanje onoga što je u njima shodno našem rezonovanju, što opet nosi sa sobom mnogo negativnosti, neke od njih svi mi svakim danom trpimo na svojoj koži.

Treći faktor: UZIMANJE ODREĐENIH ARGUMENATA I RAD PO NJIMA, A ZAPOSTAVLJANJE DRUGIH BEZ

POKUŠAJA SPOJA IZEĐU ARGUMENATA I RADA PO SVIM ARGUMNETIMA.

Ova tematika je sigurno teška, i u velikom broju slučajeva za nas neshvatljiva. Da bi ispravno shvatili ovu tematiku morali bi da pojasnimo mnogo izraza kao što je: Opći (ar. El-a'm)i posebni(El-Has) sažet(El-mudžmel) pojašnjen (Elmubejen). Kako se spaja između naizgled kontradiktornih argumenata. A to bi nam oduzelo mnogo vremena i prostora, a veliko je pitanje da li bi to shvatili i nakon pojašnjavanja. Sažetak govora je da je zapostavljanje jednog dijela argumenata i rad samo po određenim argumentima prijašnje sekte odvelo u zabludu. Tako ćemo naći haridžije da su zapostavili jednu stranu argumenata, argumente obećanja, pa ih je to dovelo da su kazali da je počinioc velikog grijeha nevjernik, a u drugu krajnost su otišle murdžije, pa su smatrali da grijesi ne utječu na stanje imana, da je iman nepromijenjiv, da se ne povećava niti smanjuje, zapstavljajući tako argumente prijetnje. A da su spojili sve argumente vidjeli bi da počinioc velikog grijeha nije nevjernik, ako grijeh smatra zabranjenim, i da činjenje grijeha utječe na iman, da se iman smanjuje i povećava. Povećava se pokornošću a smanjuje sa činjenjem grijeha. To je rad po svim argumentima koji su došli u ovom poglavlju.

Četvrti faktor: BUKVALNO SHVATANJE ARGUMENATA.

1- Čovjek ako ostavi shvatanje argumenata onako kako su ih shvatili selefi ovog umeta ima pred sobom jedan od dva pravca ili puta. Prvo, da ostavi ono što vrijedi i zamijeni sa onim što ne vrijedi, da govori o vjeri po svom nahođenju, zapostavljajući tako govor ashaba, učenjaka iz generacija koje su došle nakon njih. A neispravnost tog puta je jasna svakom raznmnom insanu. Drugi, da shvati određeni argument bukvalno ne gledajući na ostale argumente. Primjera radi, hadis kojeg je zabilježio Buharija, Muslim i drugi od Abdullaha ibn Mesuda r.a. da je Allahov Poslanik, alejhi selam, kazao: “Vrijeđanje muslimana je grijeh, a njegovo ubistvo je kufr.“ Ako bi ovaj hadis bukvalno shvatili to bi značilo da je bespravno ubistvo muslimana djelo koje izvodi iz vjere i da je počinoc tog djela nevjernik. Takvo tumačenje hadisa postaje kontradiktorno mnogom drugim argumentima. Jedan od njih su riječi Uzvišenog u suri Hudžurat: “Ako se dvije skupine vjernika sukobe (međusobno poubijaju).“ Iako se desilo da su jedni druge ubijali Allah obje skupine naziva vjernicima.

Spajajući i pomirujući prividnu kontradiktornost i koliziju ovih ajeta učenjaci su kazali da spomenuti hadis ne ukazuje da je ubistvo vjernika kufr, već je to veliki grijeh koji zbog njegove veličine Poslanik naziva kufrom kako bi na taj način vjernika upozorio na veličinu tog djela. Također, shvatanja hadisa kojeg velik broj ljudi pogrešno shvata hadis kojeg su zabilježili Buharija i Muslim od El-Mikdada ibn Es-Sveda r.a. da je rekao: „Kazao sam obraćajući se Allahovom Poslaniku, alejhi selam, šta misliš da sretnem nevjernika, pa se sukobimo sa sabljama, pa mi osijeće ruku sabljom, pa se skloni od mene za drvo, i kaže ´ja sam prihvatio Islam Allaha radi´, da li da ga ubijem?“ Nakon što je izgovorio te riječi Poslanik je rekao: „Ne čini to.“ Pa sam kazao: „O Allahov Poslaniče, odsjekao mi je ruku, a zatim je to kazao.“ Pa mi je kazao: „Ne čini to, ako ga ubiješ, on će biti na tvom stepenu prije nego si ga ubio, a ti ćeš biti na njegovom stepenu prije nego je rekao te riječi.“ Koliko je ljudi koji shvataju ovaj hadis na način da to znači da ga je ubio on bi postao(ono što je on bio)nevjernik!

To bi značilo da je počinioc velikog grijeha nevjernik, a to nije stav Ehlis-s-unneta. Ispravno shvatanje ovog hadisa je, da ga je ubio njegova krv postaje halal zbog bespravnog ubistva muslimana (a i dalje je musliman) kao što je i krv ubijenog bila halal prije nego prihvatio Islam(dok je bio nevjernik), a krv ubijenog je postala haram-zbog islama- kao što je bila zabranjena krv ubice prije ubistva(jer je musliman). (Možda je malo poteško za shvatiti ali ako se pročita više puta mislim da će postati jasno) ( Pogledaj: Rijadu-s-Salihin sa opaskama i izvedbom hadisa od Šuajba Arnauta, br.392, 152 str.)

Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Pripremio: mr. Semir Imamović

Rekao je Muhammed ibn Salih el-Usejmin: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste:
a. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna!
b. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to!

Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.).
Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrðivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrðuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne doðe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Izdvajamo sljedeće dokaze:
1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi).
2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne doðe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.).
Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.).
3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snaðe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.).
4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.).
5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja.
6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se naðe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.). Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.).
7. Pripovjeda Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno.
8. Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ''Ono što hoće Allah i ti.'' ''Zar si me izjednačio sa Allahom?! Ne, samo ono što Allah hoće.'' (Ahmed, 1/214., Bejheki, 3/217., Taberani u ''El-Kebiru'', 12/244., Ibn Ebi Šejbe, 5/340.). Izjednačavanje nečije volje i htijenja sa Allahovim je nevjerstvo, na što jasno upućuju Poslanikove riječi Zar si me izjednačio sa Allahom, ali kako se radilo o neznanju govornika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije rekoa da je nevjernik, nego ga je ispravio i podučio da će biti samo ono što Allah hoće, i da se samo Allahova volja sprovodi.