Saturday, August 8, 2009

Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Pripremio: mr. Semir Imamović

Rekao je Muhammed ibn Salih el-Usejmin: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste:
a. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna!
b. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to!

Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.).
Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrðivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrðuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne doðe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Izdvajamo sljedeće dokaze:
1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi).
2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne doðe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.).
Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.).
3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snaðe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.).
4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.).
5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja.
6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se naðe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.). Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.).
7. Pripovjeda Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno.
8. Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ''Ono što hoće Allah i ti.'' ''Zar si me izjednačio sa Allahom?! Ne, samo ono što Allah hoće.'' (Ahmed, 1/214., Bejheki, 3/217., Taberani u ''El-Kebiru'', 12/244., Ibn Ebi Šejbe, 5/340.). Izjednačavanje nečije volje i htijenja sa Allahovim je nevjerstvo, na što jasno upućuju Poslanikove riječi Zar si me izjednačio sa Allahom, ali kako se radilo o neznanju govornika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije rekoa da je nevjernik, nego ga je ispravio i podučio da će biti samo ono što Allah hoće, i da se samo Allahova volja sprovodi.