Recent Posts

Sunday, August 9, 2009

NAJPOZNATIJE SAVREMENE HARIDŽIJSKE SKUPINE

izvadak od:
Dirasat fil-Ehva'i vel-Fireki
vel-Bide'i ve Mevkifus-Selefi Minha


Autor:

pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl



1. Džema'atul-Tekfir vel-Hidžre


Ovaj džema'at se smatra jedinstvenim primjerom nastanka haridžija u savremenom periodu. Džema'at nastaje u Egiptu, i to od strane studenta poljoprivrednog fakulteta sa univerziteta Asjut, Šukri Mustafe. Od njega su proizišle savremene ideje haridžizma, i to nakon njegova hapšenja, 1385. g.. Većinu svojih stavova je izgradio tokom boravka u zatvoru, sve do 1391. g..

Džema'at, od tada, sve više dobija na broju, kada počinje strijemiti fanatizmu, sve do smrti njihova osnivača Šukri Mustafe, koji nestaje sa scene nakon atentata kojeg njegova skupina izvršava nad šejhom, dr. Muhammed Husejn el-Zehebijem Allah mu se smilovao...

U ovom radu, nas prvenstveno interesuju temelji, pravila i principi na kojima počiva ovaj džema'at, i zbog čega su to proglašeni haridžijama od strane uleme, ne osvrćući se na historijske etape kroz koje ovaj džema'at prolazi.

Glavne karakteristike spomenute skupine su slijedeće:

A. Pravilo: Tekfir je osnova vjere, i ono bi se ogledalo u slijedećem:

1. Proglašavanje nevjernikom počinioca velikog grijeha, te imanje ubjeđenja da ga taj postupak izvodi iz vjere, te da će zbog toga vječno gorjeti u vatri, što je bilo vjerovanje prvih haridžija.

2. Proglašavanje nevjernikom svakog muslimana koji im se suprostavi u mišljenju, ne bitno da li se radi o učenom ili neučenom čovjeku, kao i tekfir muslimana u konkretnom smislu.

3. Proglašavanje nevjernikom svakog onog ko bi napustio njihov džema'at, ili bi postupio suprotno njihovim principima.

4. Proglašavanje muslimanskih zajednica i muslimanskih naroda i društava nevjerničkim, kao i smatranje istih džahilijetskim društvima (tj. mušričkim zajednicama).

5. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji sudi po onome što Allah, dželle ša'nuhu, nije objavio, bez pravljenja ikakva izuzetka po tom pitanju.

6. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nije učinio hidžru k njima, kao i onog koji nije učinio hidžru iz svojeg društva, I njegovih institucija.

7. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nevjernikom ne proglašava onog koga su oni nevjernikom proglasili.

B. Pravilo: Hidžra (tj. napuštanje), i 'uzleh (tj. izolacija), koja bi se ogledala u slijedećem:

1. Napuštanje džamija, i neobavljanje namaza u njima, kao i neobavljanje džuma-namaza.

2. Napuštanje muslimanskih zajednica i društava u globalu.

3. Napuštanje poduke i učenja, kao i zabranjivanje pohađanja škola i univerziteta.

4. Napuštanje svih državnih institucija, kao i poslova cjelokupne javne administracije, te smatranje zabranjenim i haramom svaki posao koji je u uskoj sprezi s džahilijetskim društvom (tj. mušricima) - a takvo je svako društvo mimo njihovog društva!?

C. Pravilo: Borba protivu školstva i pozivanje nepismenosti je jedan od glavnijih temelja i principa!? Ovo mišljenje potkrijepljuju time da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i veliki broj njegovih ashaba, bio nepismen, te da je gotovo nemoguće spojiti između studiranja ovosvjetskih znanosti i robovanja Allahu, dželle ša'nuhu, putem namaza, posta, zekata, hadždža, dove, zikra, tilaveta Kur'ana, džihada i da'ave. Musliman može i sam steći neophodno znanje, bez toga da se podučava čitanju, pisanju i ostalim 'dokonštinama'!?

D. Pravilo: El-Tevekkuf vel-Tebejjun tj. ovom tezom imaju za cilj isto ono što su imale i prve haridžije - tevekkuf tj. musliman kojeg ne poznaju lično, i nije od njihova džema'ata, za takvog ne kažu da je nevjernik, niti da je musliman, osim uz jak dokaz tj. samo ako je pripadao našem džema'atu, ili ako je dao prisegu na vjernost našem imamu. Ko nam se odazvao, to je musliman, a ko nam se nije odazvao ta osoba je kafir.

E. Pravilo: Šukri Mustafa je proglašen za očekivanog Mehdiju koji će se pojaviti pred kraj svijeta, putem kojeg će Allah, dž.š., uzdići ovu vjeru nad svim ostalim vjerama!?

F. Smatrali su svoju skupinu jedinim muslimanima na svijetu, i da je to skupina muslimana koja će dočekati Sudnji dan, koja će se boriti protivu dedždžala, jer se pojava dedždžala, kao i silazak Isa'a a. s., već približila!?

G. Pravilo: Međusobna suprostavljenost obaveza (farzova) tj. dozvoljeno je ispuštati i neizvršavati neke od farzova ili vadžiba onda ako se ne može izvršiti nešto što je preče od njih, pa zbog toga neobavljaju džumu-namaz jer smatraju da se trenutno nalaze u potlačenoj fazi (mekanski period, op. prev.), a uslov džume-namaza je, po njima, snaga, jačina i islamska država (medinski period, op. prev.)!? Ohalaljuju brijanje brade jer im smeta na putu širenja vjere, i izlaže ih opasnosti!?

H. Postepenost u zakonodavnom sistemu i propisima: "Muslimani se danas nalaze u mekkanskom periodu objave, te zbog toga ne moraju klanjati džumu i bajram-namaze", a uz to mogu činiti i neke prijestupe poput ženjenja nevjerkinja, brijanja brade, jela mesa kojeg kolju nevjernici…

I. Izmišljanje novih usulskih pravila, ne prihvatanje Idžma'a, zabranjivanje oponašanja i slijeđenje imama u vjeri (taklid), te primoravanje svih muslimana na idžtihad i lično promišljanje u vjeri!?

J. Ne uzimanje u obzir mišljenja ashaba, imama, i ostale 'uleme po pitanju Kur'ana i Sunneta.

K. Islamski hilafet priznaju samo do četvrtog hidžretskog stoljeća, a sva kasnija stoljeća islamske vladavine smatraju nevjerničkim!?

L. Oštrina i žestina u kontaktu s ostalim ljudima.

M. Oholost, samoobmanjivanje, uzdizanje nad drugima, te osjećaj posebnosti u odnosu na druge muslimane.

N. Ohalaljivanje ljudskih života, i atentata na sve one iz njihovih redova koji im se u mišljenju suprostave, i koje nazvahu murteddima, kao i ubistva ostalih muslimana po potrebi.

O. Brzina nastajanja razjedanja i razdora, te međusobnih svađa i prepirki, u svojim redovima.


2. Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun


Ideje "Tevekkufa i Tebejjuna" su temelji velikog broja haridžijskih skupina i pravaca, kroz sva vremena! Pod 'tevekkufom' imaju za cilj zastajanje, ili neiskazivanje nikakvog suda po pitanju muslimana koji ne pripadaju njihovoj zajednici, ne bitno bili u pitanju pojedinci, džemati ili organizacije.

Pod iskazivanjem suda se misli na iman i kufr tj. takve ne smatraju ni muslimanima, niti kafirima, niti ih vole, niti ih mrze, sve dok ne se ne dođe do faze 'tebejjuna' – faze provjere i ispitivanja, ili pak uspostavljanja dokaza protivu nekog (ikametul-hudždže).

U pojam 'tevekkufa' spada i neučestvovanje sa njima u glavnim obilježjima vjere poput zajedničkog obavljanja namaza ili pak za njima, te neprisustvovanje džematu i džuma-namazu, bojkotovanje nečijeg imameta u namazu ili ratu, ili neučestvovanje u pitanjima naređivanja na dobro, ili odvraćanja od zla, ili pitanjima braka i razvoda, ili pitanjima nekonzumiranja mesa kojeg ostali muslimani kolju i sl..

Dakle njihova glavna osobina je neimanje islamskog odnosa prema ostalim muslimanima, već zasnivanje svakog odnosa prema njima na osnovama kufra i riddeta!?

Njihova vjerovanja su produžena ruka prethodnih haridžijskih sekti i grupa – pa makar i neimali, lično, za cilj slijeđenje nekih od tih grupacija i sekti! Oni su plod skupine "el-Tekfir vel-Hidžra", gledajući na njihove ideološke korijene, bilo da su praktičnog ili teoretskog tipa.

Dosta pripadnika skupine Tevekkufa i Tebejjuna su bili bivši članovi džema'ata el-Tekfir vel-Hidžre, kojeg kasnije napustiše iz raznoraznih razloga, dok su neki od njih napušteni od strane džema'atul-tekfira!Ne smatram da su pripadnici ideje el-Tevekkufa vel-Tebejjuna organizovani u jednoj skupini, na istim osnovama i metodama, ili da ih okuplja ista organizacija ili vođstvo...

To su relativno iste specifike i stavovi. Nekada dođe do njihova spontanog organizovanja u manjim skupinama ili pravcima ili školama, na različitim mjestima, a ponajviše u Egiptu, kao i među arapima u Afganistanu i Pakistanu (Pešavar).

Kao što sam to podrobnije obradio u poglavlju o 'Ibadijama, "el-tevekkuf" je njihovo glavno pravilo, i ono je temeljna osnova džema'ata el-Tekfir vel-Hidžreh.

Ostali nisu praktično sprovodili dato - izmišljeno - pravilo; ono se ogledalo u nekim krnjavim potezima, pokušajima, opusima i sl., i sve se završavalo na ličnim idžtihadima, proizvoljnim mišljenjima, zauzimanju pojedinačnih ili grupnih stavova – intelektualno dosta skučenih, niskih i ograničenih.

Sve u svemu, ne pristupi li se blagovremenom liječenju spomenutih bolesti, sve navedeno može uroditi nastajanjem jednog ili više haridžijskih pravaca ili skupina, a Allah najbolje zna.

Glavne karakteristike skupine
Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun

1. Strogoća i cjepidlačenje po pitanju vjerskih propisa.

2. Stremljanje korišćenju propisa tekfira, kao i tekfiru onih koji ne tekfire one koga oni proglase nevjernikom! Iz ovoga je proizišla teza proglašavanja nevjernim cijelih naroda i nacija, ili opisa istih džahilijetskim društvima, kao i teza da je osnova današnjih muslimana – otpadništvo od vjere (kufr i riddet), dok većina njih pretjeruje u korištenju teza Sejjida Kutba, rhm., o džahilijetskoj fazi islamskih društava danas, te obaveznosti relevantnog napuštanja svih njegovih institucija, i koncentrisanje na ono što oni nazivaju terminom "Tevhidul-Hakimijjeh" (tevhid sudstva), kao i pretjerivanje po datom pitanju, te zasnivanju ljubavi i mržnje po osnovu ispunjenja navodnog "nevjerstva u taguta"!?

3. Prizivanje sebi moći činjenja idžtihada, i pored toga što se ne spadaju u redove uleme i učenjaka sposobnih za takvo nešto. Smatraju da su u svemu samo oni u pravu, kao i oni koji se sa njima po tim pitanjima slože! Žestoki su protivnici slijeđenja imama mezheba, što ih je odvelo tome da napuste učenje pred ulemom, kao i sticanje znanja od njih, te apsolutno ne konsultovanje sa njima, i gubljenjem opšteg pouzdanja u njih!?

4. Među njima se nalaze skupine onih koji se nemarno odnose prema propisima Tevhidul-Esma’i vel-Sifat, smatrajući bezvrijednim govor o prvonastalim sektama Mu’utezila, Džehmijja, ili Eš’arija, pod parolom da ti pravci danas više ne postoje tj. Džehmijje i Mu’utezile, ili da su svi muslimani danas Eš’arije…? Sve je ovo odraz neznanja i pomućenosti u pojmovima!

5. Većina njih se, prema ostalim muslimanima, odnosi kao prema nevjernicima, i libe se da ih smatraju muslimanima zbog toga što ne podržavaju njihove stavove, te zato ne obavljaju namaz za njima, niti im nazivaju selam, niti im odgovaraju na selam, niti im klanjaju dženazu…

6. Propitivanje muslimana u stvarima akide, tako da ne smatraju muslimanom osobu sve dok je dobro ne ispitaju kakvog je ubjeđenja i stavova, ili dok ne 'uspostave' dokaz protivu nje!?

7. Ne učestvuju s ostalim muslimanima u uspostavljanju javnih obilježja vjere (še’airud-din), pa zato i ne učestvuju u vođenju rata s njima, u obavezi naređivanja dobra, i odvraćanja od zla, osim ako to bude u skladu s njihovim osnovama, ili pod njihovom kontrolom!?

8. Među njima se nalaze i oni koji olahko ohalaljuju ono što je haram, poput brijanja brade, krađe tuđega imetka, činjenja zinaluka, nedavanja zekata - pod parolom da su u fazi nemoći i slabosti, ili da se nalaze u mekkanskom periodu objave, ili da se zekat daje samo onda kada postoji imam (halifa)…!?

9. Pretjeruju kada je u pitanju ljubav ili mržnja u ime Allaha, do te mjere da prelaze u fazu fanatizma i cjepidlačenja prema onima koji to ne zaslužuju!

10. Veliki broj njih se koristi tukjom i pretvaranjem, jer im se vjerovanja i ubjeđenja kose s onim na čemu je meritorna ulema, i na čemu su ostali muslimani!

11. Većina ljudi se može zbuniti po pitanju njih, zato što su bučni kada je u pitanju sprovođenje sunneta i pridržavanje džema’ata, ili kada je u pitanju slijeđenje šejhova poput šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, imama Šatibije, i nekih imama da’aveta Nedžda.

12. Od njihovih najjasnijih karakteristika je i zastupanje teze da se neznanje (džehl), nikako ne može uzeti kao opravdanje (‘uzr), smatrajući da je dokaz protivu neznanja uspostavljen prvim ugovorom između Allaha, dželle ša'nuhu, i stvorenja (misak-ugovor), ili ljudskom prirodom (fitra), ili zdravom logikom i razumom (‘akl)…

13. Pokazuju veliko interesovanje za pravilima usul-fikha i to samo onda kada im ta pravila služe za dokazivanje svojim mišljenjima i stavovima, ne poznavajući ono šta ta pravila u osnovi iziskuju i traže.

Na kraju, moramo napomenuti da se sva navedena svojstva ne moraju naći u jednoj skupini, ili u jednoj osobi, i u jednom te istom vremenu, ali se često puta, spomenute osobine, u većini, mogu naći kod nekog pojedinca, ili skupine.

Ovaj pravac, i pored svega navedenog, zahtijeva još dublji i studiozniji pristup, i još veću brigu i pažnju.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.