Recent Posts

Friday, April 1, 2011

Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija


Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija
dr.
Muharem Štulanović, dekan
Islamskog pedaškog fakulteta u
Bihaću



1. april - 27. rebiu-l-ahir
Posljednjih godina u BiH
je primjetna pojava tekfirskih
tumačenja islama.
Koliko je ovaj problem ozbiljan i
ima li načina da se ovaj riješi, odnosno
da se, da kažemo, otkloni od
Bošnjaka muslimana?
Štulanović: Nažalost čujemo za
takve primjere ali nemamo informacije
o raširenosti te pojave. Iako pretpostavljamo
da se radi o minornom broju
ili samo pojedincima, ipak pojava kao
pojava zavrjeđuje pažnju. Prvo na šta se
treba nasloniti fikh u savremeno doba
jeste razumijevanje parcijalnih šerijatskih
tekstova u svjetlu općih intencija i
ciljeva Šerijata gdje će se njihovi propisi
vezivati i usklađivati sa istinskim intencijama
i ciljevima Šerijata i neće im
proturječiti ili biti neovisni o njima. Tri
su škole u savremenim fikhskim trendovima
(po mišljenju El-Karadavija i
nekih drugih savremenih učenjaka) po
pitanju ciljeva i intencija Šerijata.
Prva škola koja se drži parcijalnih
tekstova sa bukvalnim nekritičkim razumijevanjem
bez traganja za ciljevima
koje je Zakonodavac htio priskrbiti
tom normom. Ovi formalisti (el-harfijjun),
bukvalisti su grupa nazvana od
šejh El-Karadavija kao Novi Bukvalisti
(ez-zahirijjetu-l-džudud) nasljednici
starih Zahirija koji tvrdoglavo odbijaju
traganje za efektivnim uzrokom
propisa ili da se propis vezuje za bilo
kakvu mudrost, cilj ili intenciju i ne
dozvoljavaju analogiju. Ova grupa je
naslijedila od starih Zahirija formalizam,
tvrdoglavost i dekadentnost a
zanemarila intelektualnu širinu koju
su ti stari učenjaci zahirijskog mezheba
posjedovali kao i veliko poznavanje
hadisa i predaja.
Druga škola je upravo suprotnost
prvoj a radi se o grupi koja tvrdi kako
ona uzima u obzir ciljeve i intencije
Šerijata i gleda na duhovnu stranu vjere
iako zapostavlja i zanemaruje parcijalne
kur’anske tekstove i norme, kao
i vjerodostojne hadise tvrdeći kako je
vjera suština (dževher) a ne samo oblik
(šekl), istina (hakika) a ne samo slika
(sura). Oni sebe nazivaju reformistima
(edijau-t-tedžeddud) ali su ustvari
pobornici vesternizacije i otuđenja
od islama. Svi sekularisti, modernisti
i pobornici vesternizacije su iz ove
grupe. To su (el-mu’atiletul-džudud)
Nove Mu’attile, odnosno dobili su
ime po sekti el-mu’attile koja je lišavala
Boga Njegovih atributa, a oni se
lišavaju pravnih normi i tekstova.
Treća škola je el-medrestul-vesatijje
ili škola srednjeg umjerenog puta koja
ne zanemaruje parcijalne kur’anske tekstove
i norme niti vjerodostojni hadis i
sunnet Allahovog Poslanika, a.s., ali i ne
tumači ih odvojeno od općih ciljeva i intencija
Šerijata, nego na njih gleda kroz
njihovu prizmu i u njihovom duhu tako
da praktičnopravne propise vraća na
njihove temelje; parcijalne, pojedinačne
tekstove gleda u suglasju sa općim; promjenljive
kategorije usaglašava sa stabilnim
i nepromjenljivim, nejasne tekstove
sa jasnim i razumljivim, držeći se pritom
u svemu tome vjerodostojnog teksta kao
i istinskog postignutog konsezusa ummeta,
tako da takav metod u budućnosti
može da predstavlja put muslimana sebilul-
mu’minin od kojeg se ne bi smjelo
odstupati, jer se razlikuje od sebilu-lmudžrimin
puta onih koji nepravdu čine
a kojeg je Uzvišeni pokudio.
Što se tiče prve škole koja se drži
parcijalnih tekstova ali zanemaruje
opće ciljeve i intencije Šerijata a koja
se može po El-Karadaviju nazvati ezzahirijjetu-
l-džudud imaju puno različitih
grupacija; kod jednih je izraženija
vjerska orijentacija dok je kod
drugih izraženija politička opcija ali
im je zajedničko svojstvo, doslovnog,
tvrdoglavog, bukvalnog ili formalističkog
razumijevanja tekstova šerijatskih
normi. Neki su se potpuno
utopili u taj formalizam a neki tek
plivaju u njemu. Nesporno je da ova
grupa uz svoju dekadentnost i pretjerivanje
– pa makar što imaju i visok
stepen bogobojaznosti i čistoće nijjeta
– prave štetu islamskom misionarenju i
pokušaju primjene Šerijata odbojnom,
iskrivljenom slikom praktično pokazanom
i prikazanom pred svijetom i savremenim
intelektualcima koji ne prihvataju
njihov pogled na mnogobrojna
savremena pitanja kao što su pitanja:
žene, porodice, civilizacijskih vrijednosti,
odgoja, ekonomije, politike, menadžmenta
i posebno pitanja internacionalnih
i državnih veza i odnosa kao
i ukupnih odnosa sa nemuslimanima.
Po pitanju žene zabranjuju joj posao
pa makar ona i njena porodica
bili u životnoj i nužnoj potrebi želeći
da bude zatvorena u kući. Oni ne prihvataju
pravo glasa za žene, a pogotovu
ne da bi žena imala pravo da bude
birana u organe vlasti pa makar i na
lokalnom nivou. Zagovaraju da se od
kršćana i nemuslimana koji žive u muslimanskim
zemljama uzima džizija
upravo pod tim imenom, da ih ne pozdravljamo
prvi, a ako ih susretnemo
na ulici da ih prisilimo na to da nam
se sklone i propuste nas i da spram njih
primjenjujemo sve ono što su fekihi donijeli
od propisa u prošlim stoljećima
a odnosi se na ahkamu ehli-z-zimmeti
propise štićenika u islamskoj zemlji pa
čak da se razlikuju i odjećom od muslimana.
Odbijaju da se može ograničiti
mandat i vrijeme vladavine predsjednika
države smatrajući da to mora biti
doživotno. Onaj ko to ograniči slijedi
nevjernike.
Odbijaju uzimanje vrijednosti od
drugih smatrajući da je to “novotarija,
a svaka novotarija je zabluda koja vodi
u vatru pakla-Džehennema”. Zbog
toga demokratiju smatraju prezrenom
i proklamuju obavezu da se protiv nje
bori. Zabranjuju i donošenje odluka
većinom glasova smatrajući da je to zapadni
izum i uvozna novotarija.
Zabranjuju ideju osnivanja partija
i grupa…Dakle, oni se bave formom
eš-šekl više nego što je to suština eldževher
tako da im je najvrjednija
stvar ako neko pusti bradu i ne krati
je, da skrati odjeću-pantalone, žena da
nosi nikab-veo preko lica. Ovoj formi
pridaju toliku važnost kao da se radi
o ruknovima islama, dok u ibadetskoj
aktivnosti postupaju po onom što je
teže i sigurnije (el-ahvetu ve-l-ešeddu)
tako da u davanju zekjata zabranjuju
davanje u protuvrijednosti nego u
određenoj naturi na koju se i daje zekjat,
zabranjuju proračun u određivanju
posta, zabranjuju bacanje kamenčića
na hadžu prije vremena zevala, proglašavaju
obavezu noćivanja na Mini u
danima tešrika bez obzira na gužvu i

skučenost prostora. Odbijaju bilo kakav
vjerski vid reformizma, idžtihad u
fikhu, inovaciju u metodi misionarenja
smatrajući da život treba da ostane
onakav kakav je bio u vrijeme prvih
dobrih generacija selefa. I mnoga druga
pitanja u kojima pokazuju formalizam
i dekadentnost. Ova škola ima posebna
svojstva i specifike naučne, ideološke i
etičke prirode i po tome se razlikuje od
ostalih pravnih škola, sa kojima utiče
na svoj pravni i praktičnopravni metod
u izboru pravnih rješenja, preferiranju
i odabiru mišljenja jednih nad drugim,
kroz pravne situacije i događaje koji
zahtijevaju pravna rješenja i propise...
Svojstva ove škole mogu se svesti na
šest specifičnosti:
Optuživanje oponenta do granice kufra
Od pretjerivanja koje čini pripadnici
ove škole je da svoje oponente u
mišljenju smatraju griješnim i u tome
idu do granice da ih smatraju nevjernicima.
Osnova sa koje polaze u odnosu
prema njihovim neistomišljenicima je
optužba el-ittiham. Pravna osnova u
konvencionalnom zakonodavstvu a što
potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku
je nevinost dok se ne dokaže
krivica. Međutim, kod njih je optuženik
automatski kriv dok ne dokaže nevinost,
koja je, opet, njihovo vlasništvo
pa prema tome i ne može biti nevin.
Tako su izdavali luksuzno opremljena
izdanja knjiga da bi u njima napali i
optužili neku poznatu islamsku ulemu
za novotarenje, griješenje pa čak i
kufur i nevjerovanje. Tako su “počašćeni”
vrhovni islamski autoriteti i mislioci
dr. Muhammed Amara, profesor
Fehmi Huvejdi, dr. Jusuf el-Karadavi i
neki drugi.
Doslovno, bukvalno razumijevanje i
komentar
Doslovno, bukvalno razumijevaju
tekstove norme i komentare bez dozvole
da se izađe iz tih granica tražeći
u tekstu intencije i ciljeve te efektivni
uzrok propisu koji može otkriti onaj ko
se posveti tom pitanju. I zbog toga, pošto
je hadis o skraćivanju odjeće-pantalona
vjerodostojan, oni smatraju da
svako onaj ko ima dugačku odjeću ući
će u džehennemsku vatru, da Uzvišeni
Allah na Sudnjem danu neće takvoga
ni pogledati, niti će sa njim razgovarati,
i dat će mu bolnu kaznu. Pripadnici
ove škole nisu našli za shodno da potraže
efektivni uzrok ovoj užasnoj prijetnji
kaznom i da li se baš odnosi na
svakog onog sa dugačkom odjećom i da
li se takva kazna može uskladiti sa općom
logikom vjere ili konačno postoji
li neki efektivni uzrok ovoj prijetnji a
to je el-hujala osionost, uobraženost,
gordost koja je eksplicitno spomenuta
u drugim predajama, tako da bi usulskom
metodom da se neograničenost
ili opštost el-mutlak ove norme ograniči
el-mukajjed sa rezonom te druge norme
kako bi došli do onoga što je logično i
što vjera traži i čime bi nestalo nerazumijevanje
koje može dati samostalno
ovaj prvi tekst norme. Međutim, to nije
slučaj i oni tvrdoglavo uzimaju samo
bukvalno značenje prvog hadisa i zbog
toga je ovakav propis.
Pribjegavanje strogosti i teškoći
Pripadnici ove škole odabrali su metodu
strogosti i oteščavanja, pretjerivanja
u vjeri koju oni smatraju prirodnom.
Oni koji pretjeruju i oni koji oteščavaju
smatraju to prirodnim propisom. Tako
su i haridžije uprkos svoje pretjerane
revnosti zalutali kako se upozorava i
spominje u vjerodostojnim predajama
uprkos njihovog pretjeranog ibadeta koji
se činio javno, međutim, uz sve to oni
su dozvoljavali prolijevanje muslimanske
krvi i uzimanje njihovog imetka, “oni su
opraštali mušricima i nevjernicima a ubijali
muslimane”. U svojoj metodologiji
bili su naklonjeni samo težim i primjerenijim
rješenjima, a metodu olakšica
nisu priznavali i prihvatali u osnovi, niti
su slijedili ulemu koja olakšava nego su
ih optužili za “premehkanost” u vjeri i
“pretolerantnost” u pogledu prakticiranja
vjere. Ako su po nekom pitanju bila
dva mišljenja oni su uzimali strožije,
i gotovo da ne poznaju termin olakšica
u vjeri, niti poznaju propise nužde i
potrebe koja dođe na stepen nužde, niti
prihvataju bilo šta što olakšava šerijatske
propise kao što je bolest, put, povećanje
teškoće, princip raširene neizbježne teškoće
itd.
Preferiranje svog mišljenja i šovinizam
do krajnjih granica osionosti
Držanje do mišljenja koje zastupaju
ide do granice da ga čine aksiomom, a
sva druga mišljenja smatraju čistom greškom
iako je imam Šafija to lijepo definirao
kao jedno umjereno pravilo: “Moje
mišljenje je ispravno ali je podložno grešci,
dok je mišljenje drugog pogrešno s mogućnošću
da bude ispravno”. Oni se drže svoga
principa “da je njihovo mišljenje aksiom
bez mogućnosti da bude pogrešno,
a mišljenje drugih je pogrešno bez mogućnosti
da bude ispravno”. Zbog toga
oni brišu i ne priznaju druga mišljenja
kao ni druge mezhebe priznajući samo
svoje mišljenje jednoumlja. Zbog toga
bi se mogli nazvati i škola jednoumlja,
medresetu-re’ jil-vahidi koja ne dozvoljava
različito i oprečno. Zbog svega toga
nalazimo da se ulema i poznati islamski
autoriteti suprotstavljaju ovakvoj školi i
metodi objašnjavajući da se različitost u
fikhu ne može potrati i to je nužnost, ali
i milost i širina.
Isključivost i žestoko suprotstavljanje
neistomišljenicima
Pripadnici ove škole se žestoko suprotstavljaju
i opiru mišljenjima svojih
neistomišljenika i gaje samostalni put
što je rezultat prethodne specifičnosti.
Konsezus je islamske uleme da u
postupku sa različitim mišljenjima ne
smije biti takve isključivosti jer su idžtihadska
mišljenja na istom stepenu
ocjene validnosti ili greške jer u idžtihadu
nema apsolutno bezgrješnih. Samo
se njihov idžtihad ne smatra greškom.
Možda nekad neka mišljenja budu bliža
tačnosti i validnosti ili se mogu preferirati
nad drugima ali to ne izlazi iz okvira
da se mišljenje oponenta legitimnog
idžtihada može smatrati “greškom” jer
se u Šerijatu napor i pravno apstahiranje
mudžtehida koji ima preddispozicije
idžtihada ne smatra greškom ma kud ga
odveo negov validni idžtihad, kako se
proklamuje u hadiskoj normi. Koliko je
samo bilo mišljenja koja su donesena u
jednom vremenu i prostoru, recenzirana
i redigovana pa ih je ulema poslije
proglasila slabim nanovo preferirajući,
možda, mišljenje koje je u datom momentu
bilo slabije. Oni u svojoj metodologiji
ne poznaju mogućnost da se
oponentu može naći opravdanje i ne
cijene kod oponenta nikakvu vrijednost
pa čak odbijaju i mogućnost dijaloga
ili razgovora. Jednostavno ne poznaju
edebul-hilaf ili etiku razilaženja u islamskom
fikhu.
Nesustezanje od izazivanja fitne u
vjeri i mezhebu
Sljedbenici ove škole ne zaziru od
povređivanja osjećaja drugog i različitog
bilo da se radi o oponentu u području
doktrine i ideologije kao što su
šiije i ibadije ili da se radi o različitosti
vjere kao što su kršćani i židovi. Njihov
pristup je takav da pišu, govore i izražavaju
svoja uvjerenja i mišljenja kao da
su sami na svijetu. Bez sustezanja pišu
recimo o šiijama kao o nevjernicima i
naravno da takva neobazrivost proizvodi
velike probleme u društvima koja su
šiijske provenijencije za sunnijske manjine
i obratno u sunnijskim područjima
za šiijske manjine. U njihovim dovama
su dove u kojima se moli i traži od
Uzvišenog da uništi i potamani židove
i kršćane i da ne ostavi ni jednog od
njih na životu, da osiroti i ojetimi njihovu
djecu, da njihove žene ostanu bez
muževa i sl., iako velik broj kršćana pa i
židova živi u nekim područjima zajedno
sa muslimanima i imaju istu domovinu,
nisu u ratu sa njima i ne pokušavaju ih
istjerati iz njihovih domova i sa njihove
zemlje pa prema tome nema vjerske
zapreke da se prema takvima odnosi sa
pozicije dobročinstva.

No comments:

Post a Comment

Note: Only a member of this blog may post a comment.