I pored ovoga sam uvijek, a ko je samnom sjedio to zna od mene, da sam ja najstrožiji u tome da se određen pojedinac proglasi nevjernikom (tekfir), ili velikim griješnikom (tefsik), ili nepokornikom (ma’sijeh), osim ako se zna da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz, koji, ako mu se ko suprotstavi bude ponekad nevjernik, nekad veliki griješnik, a nekad nepokornik, jer ja potvrđujem da je Allah ovom ummetu oprostio grešku, a to obuhvata grešku u govornim i praktičnim pitanjima.
Selef se neprestano razilazio u mnogim ovakvim pitanjima, ali niko od njih nikom nije posvjedočio kufrom, niti fiskom, niti nepokornošću, kao što je Šurejh negirao kiraet onog ko bi učio: “Nego se čudim, a oni se izigravaju.” govorećii: ‘Allah se ne čudi.’, pa je to došlo do Ibrahim en-Nehaija, pa je rekao: ‘Stvarno je Šurejh pjesnik, zadivilo ga njegovo znanje, Abdullah je bio učeniji od njega pa bi učio: “Čudim se…”.’
I kao što se Aiša radijallahu ‘anha i drugi ashabi razišli da li je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio svog Gospodara rekavši: ‘Ko umišlja da je Muhammed vidio svog Gospodara, taj je na Allaha iznio potvoru.’ I pored toga ne kažemo ibn Abbasu i sličnima koji se s njom razilaze: ‘On iznosi potvoru na Allaha.’ I kao što se razišla da li mrtvac čuje govor živog, da li se mrtvi kažnjava zbog plača njegove porodice i slično.
Zlo među selefom ih je dovelo do međusobnog ubijanja, uz slaganje ehli-sunneta da su obe skupine vjernici i da međusobna borba ne poništava pravednost koja im je potvrđena, jer onaj koji se bori iako čini nasilje on je muteevvil (pogrešno protumačio), a pogrešno tumačenje spriječava veliki grijeh.
I pojašnjavao sam im da ono što im se od selefa i imama prenosi od općenitog govora o proglašavanju nevjernicima: Ko kaže to i to…, ono je, također, istina, ali je obaveza razdvojiti između uopćavanja i specifikacije. I ovo je prvo veliko fundamentalno pitanje oko kojeg se ummet razišao, a to je pitanje “prijetnje” (ve’id), a Kur’anski tekstovi prijetnje su generalni, poput njegovih riječi: “Oni koji nepravedno jedu imetke siročadi…” ajet (sura En-Nisa 10.), a isto tako i ostalo što se navodi: Ko uradi to, njemu pripada to, sve je ovo generalno i općenito.
I to je na stepenu riječi koje su selefi rekli: Ko kaže to i to, on je to i to, a zatim određen pojedinac bude lišen propisa prijetnje pokajanjem, ili dobrim djelima koja će mu to poništiti, ili teškoćama koje će ga iskupiti, ili zauzimanjem koje se prihvata.
A tekfir je od prijetnje (ve’id), jer iako govor nekad bude poricanje onog što je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao, ali nekad čovjek bude nov u islamu, ili odraste u dalekoj pustinji, i slični ovima ne postaju nevjernicima poricanjem onog što je porekao sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ponekad se desi da čovjek nije čuo te tekstove, ili ih je čuo, ali kod njega nisu vjerodostojni, ili im protivrječi nešto drugo što ga navodi na tumačenje, pa makar i pogriješio.
I konstantno sam spominjao hadis iz dva Sahiha[1] o čovjeku koji je rekao: ‘Kad umrem, spalite me, zatim me smrvite, a zatim me prospite po moru, a tako mi Allaha, ako me Allah mogne sakupiti, kazniće me kako nikad nikog nije. To su s njim i učinili, pa mu je Allah rekao: “Šta te je navelo na to što si uradio?” Pa je rekao: ‘Strah od Tebe.’, pa mu je oprostio.
Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu Moć i u mogućnost njegovog proživljenja nakon što postane prah, čak, bio je ubijeđen da neće biti proživljen, a ovo je kufr po slaganju muslimana, ali je bio džahil koji to nije poznavao, a bio je vjernik, bojao se da će ga Allah kazniti, pa mu je zbog toga oprostio.
A onaj ko pogrešno protumači od onih koji se trude da dođu do istine (ehlul-idžtihad), koji se trudi da slijedi Poslanika r je preči oprostu od sličnog ovome. (Medžmu’atul-fetava 3/229.-231.)
Niko nema pravo da proglasi nevjernikom bilo koga od muslimana, pa makar griješio i zastranio sve dok nad njim ne uspostavi dokaz (hudždže), i ne razjasni mu ciljeve dokaza (mehadždže). Čiji islam je potvrđen jekinom, neće ga napustiti radi sumnje (šubhe), čak ga neće napustiti osim nakon uspostave dokaza i otklanjanja sumnje.
Poglavlje
Što se tiče tekfira zastupnka ovog stava (da je Kur’an stvoren), on je izgrađen na osnovi na koju je neophodno skrenuti pažnju, jer se ummet uveliko razišao u pitanjima tekfira sljedbenika novotarija i strasti iz razloga njenog nepreciziranja, kao što su se suprotstavili jedni drugima, prije, a i danas, oko negiranja imana razvratnicima i velikim griješnicima, pa mnogi novotari, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija i mumessila (oni koji Allaha porede sa stvorenjima) budu ubjeđeni u zabludu, misleći da je to istina, a smatraju da je na kufru onaj ko se s njima u tome raziđe, pa tako kod njih nastane velika zbrka[1] od sljedbenika Knjige u njihovom poricanju istine i nepravdi prema stvorenjima, a vjerovatno velika većina ovih tekfiraca proglašavaju nevjernikom zbog stava kojeg u suštini ne razumiju, niti znaju njegove dokaze.
Nasuprot ovim tekfircima su ljudi koji ne poznaju vjerovanje ehlu-sunneta vel-džema’ta kako treba, ili poznaju jedan dio, a drugi ne poznaju, a ono što od njega poznaju ne objašnjavaju ljudima nego ga kriju, niti negiraju novotarije koje se suprotstavljaju Knjizi i sunnetu, niti kritikuju novotare, niti ih kažnjavaju, nego čak, možda, u potpunosti kritikuju govor o sunnetu i osnovama vjere, ne razlikujući u tome između onog na šta upućuje Knjiga, sunnet i koncenzus od onog što su rekli novotari i sektaši, ili sviju podržavaju u njihovim različitim mezhebima, kao što su učenjaci tolerisali u pitanjima idžtihada koji prihvata razilaženje, a ovaj pravac preovladava kod mnogih murdžija, nekih pravnika, sufija, filozofa, kao što prvi preovladava sljedbenika strasti i apologtičara, a oba ova devijantna pravca izlaze iz (okvira) Knjige i sunneta.
Nego je obaveza pojasniti ono sa čim je Allah poslao svog Poslanika i čime je objavio svoje Knjige, dostaviti ono sa čim su poslanici došli od Allaha, ispuniti Allahov ugovor kojeg je uzeo od učenih, pa je obaveza da zna sa čim je Poslanik došao, da vjeruje u to, da ga dostavlja, poziva mu, bori se za to i da sve u što ljudi upadnu od riječi i dijela u osnovama i ograncima, unutrašnjim i vanjskim važe Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, ne slijedeći strasti od običaja, mezheba, tarikata, položaja, predaka, ne slijedeći mišljenja, slab hadis ili pogrešnu analogiju, svejedno bila sveobuhvatna analogija ili poredbena analogija, ili slijepo slijedeći onog čiji govor ili djela nije obaveza slijediti, jer je Allah u Svojoj Knjizi pokudio one koji slijede mišljenja i ono za čim duše žude, a ostavljaju ono sa čim im dolazi njihov Gospodar od Upute. (Medžmu'atul-fetava 12/466.-468. str.)
Bilješke:
[1] Buhari 3478. i Muslim 2750/24., 25. od ebu Hurejre
[2] Ovako je u originalu, a kontekst bi zahtjevao: Velika sličnost sa sljedbenicima Knjige... A Allah najbolje zna. (op. prev.)
Kenan Ćosić