Jedna od grešaka tekfira: "Tekfir svake osobe koja se pomogne tagutom ili nekim od njegovih pomagača, ili sebi pomoći potraži u njihovim sudovima – i to u vremenu nepostojanja islamske vlasti, ne praveći ikakav izuzetak po tom pitanju."
Jedna od grešaka tekfira...
Sejh Makdisi -Selasinija
"Tekfir svake osobe koja se pomogne tagutom
ili nekim od njegovih pomagača, ili sebi pomoći potraži u njihovim sudovima – i to u vremenu nepostojanja islamske vlasti, ne praveći
ikakav izuzetak po tom pitanju."
Od veoma rasprostranjenih grešaka tekfira jeste i tekfir ljudi današnjeg vakta koji moraju svoje sudske parnice voditi voditi pred nevjerničkim sudovima, i pred njima se suditi, ili bivaju prinuđeni tagutom se pomoći, i njegovim pomagačima, kako bi nasilnika od sebe odagnao, ili kako bi se nečijeg zuluma i nasilja spasio, ili kako bi svoje izgubljeno pravo povratio – i to onda kada ne postoji vlast koja sudi po Allahovim zakonima na zemlji!
Postoji i određen broj fanatika koji tekfire svakog onog ko se nađe u nekom od nevjerničkih sudova koji sude po pozitivističkim zakonima, pa makar i silom bili privedeni njima, i makar bili jedni od potlačenih koji se ne umiju snaći, niti umiju puta pronaći. Neki od tih glupaka tekfire ljude zbog samog kročenja nogom u neku od institucija kojom bi se pomogli kako bi se odbranili, jer je protivu njih dignuta tužba, ili kako bi prijavili nestanak ili krađu djeteta, ili njegovo gubljenje, ili krađu imetka, sa nadom ne bi li ga našao kod njih, ili sa nadom da nemaju kakvu vijest u vezi toga. Spomenute osobe, sve navedeno, smatraju "suđenjem pred tagutom", zbog čega čovjek postaje nevjernikom!?
Ako im se kaže: Šta će onda da rade slabi i nejaki muslimani onda kada ih napadne neprijatelj, ili im otmu djete, ili im uzmu obraz i čast, ili im neko udari na život i imetak!? – a nema šerijatske vlasti na zemlji!?
Da li je to šeri'at ostavio sve navedene slučajeve – neriješenim!? Da li to šeri'at ne daje izlaz iz takvih situacija!? Da li će to postati nevjernicima oni koji pomoći sebi potraže pred nevjerničkom vlašću!? I pored toga što kažu da su prinuđeni na to!? Ovako što nisu ni zamišljali, i muslimansku potlačenost i slabost, ovoga vremena, u obzir nisu uzeli! Sve što ih interesuje jeste samo tekfirenje ljudi!!!
Dobro znamo da ulema postavlja određene uslove radi ispravnosti i validnosti prisile na kufr, ali isto tako ulema postavlja i veoma stroge uslove da bi bilo dozvoljeno nečiji život ohalaliti! I pored svega, u pitanju su stvari oko kojih islamska ulema nije složna, a ko se bavi njihovim knjigama to dobro zna!
Razilaženje po pitanju kažnjavanja i sankcioniranja osoba koje sebi pomoći potraže od nevjernika spada u sekundarne propise ove vjere, kada će se prihvatati opravdanje osobe koja ne zna, ili osobe koja je mutevvil, posebno onda kada je potlačena, ili je pod nevjerničkom vlašću!
Osoba koja se bavi šerijatskim znanjem mora da razumije da je uopštenost prijetnji, ili govora koji upozorava na upadanje u djelo kufra, ili zastrašuje one koji se njegovim vratima približavaju, kao i preporučivanje neuzimanja olakšica – sve to ima svoje kada, i svoje zašto, i sve je to jedno, a konkretna osuda ljudi na kufr je drugo, pogotovo ako je u pitanju te'vil ili stanje slabosti, potlačenosti ili obespravljenosti!
Neki ljudi obavezuju narod na suđenje pred šejhovima i ulemom – pred onima koji nemaju nikakvu vlast, niti snagu, pomoću koje bi vratili oduzeto pravo nekome, i pomoću kojeg bi spriječili izvjesno nasilje – u suprotnom biće nevjernici!?
Učenjaci, i njima slični ljudi, ne posjeduju vlast i snagu pomoću koje bi bili u stanju sprovoditi šeri'at – onda kada bi neko od muslimana to od njih tražio ili zahtijevao pri svojim sporovima, pogotovo onda ako je nasilnik nevjernik koji za sobom ima snažnu podršku! Takav se neće predati sudu uleme i šejhova, kada bi se i prihvatili riješavanja njegova spora, izuzev u slučaju snažna takvaluka i bogobojaznosti, koja će učiniti da poslušaju naredbe iz straha od Allaha dž.š. – a ove se neće desiti izuzev u slučaju da su stranke u sporu, ljudi od takvaluka, imana i bogobojaznosti! U većini slučajeva se sudski sporovi dešavaju sa ljudima koji ne drže do Kur'ana, niti do vjere, i neće se od nasilja i zuluma povratiti osim uz strah i bič suda!
Ako spor nekog muslimana, ili napad na njega i njegovu čast, ili napad na njegov imetak i porodicu bude od strane nevjerne osobe koja ne bi pristala na šeri'atski sud nekih šejhova, pa makar mu se pred njima i sudilo – neće im se odazvati zato što ulema ne posjeduje vlast kojom bi povratili ono što se Kur'anom i imanom ne može povratiti od strane velikog broja ljudi, niti imaju snagu i policiju kojom bi na silu povratili tuđa prava, i kojom bi odagnali kriminalce i nasilnike – pa kako da jadnog musliman, u ovakvom stanju, primoravamo na suđenje pred šejhovima, u ovako teškim pitanjima! Oni im ne mogu povratiti oduzeto pravo, niti od njih mogu štetu i nasilje otkloniti!
Kada, nakon svega navedenog, musliman sebi pomoć potraži u sudovima, ili policiji, tražeći njihovu pomoć i zaštitu od raznoraznih nasilnika i kriminalaca – zar da zbog toga bude protekfireni!!!?
Ne opravdavamo gorku realnost, i stanje u kojem se danas muslimani nalaze, i kojeg preživljavaju, i osnov naše da'ave je pozivanje u promjene - "izvođenje robova iz robovanja robovima u robovanje Gospodaru tih robova" – u svemu, i promjenu tagutskih zakona u Allahove čiste i pravedne zakone! Ovo je najvažniji zadatak muslimana, kao i rad, i priprema, i borba radi svega toga, i ovo je jedino ispravno rješenje, za sve probleme!
Ali, dok Allah dž.š., time ne obraduje muslimane – šta će raditi nejaki, potlačeni i obespravljeni muslimani u ovakvim situacijama!? Da li će postati nevjernicima, ako sebi pomoći potraže u nevjerničkim sudovima!?
Prije nego što damo odgovor na ovo pitanje, podvlačimo da ne pozivamo ovim govorom suđenju pred tagutskim zakonima, ili da ih ohalaljujemo! Nipošto, i Allahu se utječem od toga!
Ali, i pored svega, znamo da se ljudi razlikuju, kao i da su im mogućnosti različite, shodno vrsti slabosti i potlačenosti u kojoj su, u toku nepostojanja šeri'atskog suda i vlasti, tako da nije moguće primoravati svakog čovjeka na 'azimu, u svakoj situaciji!
Allahova vjera nije dala rješenja i propise samo za jake, već uopšteno ne otežava ummetu, i uzima u obzir stanja slabosti, i čovjeka ne obavezuje osim na ono što je u stanju učiniti, i zabranjena djela se dozvoljavaju u nuždama, kao što se dozvoljavaju riječi ili djela kufra u prisili – sve dok je srce smireno u imanu!
Ulul-'azm, osobe koje se ne koriste olakšicama, bivaju ponekada prisiljeni drugačije postupiti, kako inače ne bi postupili - da ih nije određena situacija prisilila na to...
Neće se čovjek u svakoj situaciji odricati od dunjalučkog hakka i prava, za rad Allaha dž.š., i vjere! Nekada će čovjeku biti povrijeđena čast; nekada će mu familija biti napastvovana...
Ko malo bolje prati šta se radi, i kakve sve ogavne lučevine ispuštaju društva koja ne sprovode Allahov dž.š., šeri'at i zakon, i njegove propise, vidjeće brojne kriminale i zločine pogotovu one koji su vezani za ljudsku čast i život, što ne dozvoljava ljudima da se odreknu svoga prava, ili da se povuku, i ćute!
Nema svaka osoba snagu, porodicu ili ugled – kojim bi se čuvao, i svoj život, imetak, čast i familiju branio, i ne može svaki čovjek naći prijatelja koji bi ga zaštitio, i koji bi mu pravo povratio, kako ne bi išao sudovima, u čijim rukama je vlast i snaga!
Osoba koja je fakih i 'alim, i poznaje opšte ciljeve šeri'ata, i opšte interese robova, mora uzeti sve navedene situacije u obzir, i mora ih dobro promotriti i sagledati – prije nego li se upusti u priču o ovim stvarima, i ne smije žuriti i brzati sa sudom tekfira – kada je sve navedeno u pitanju!!!
Posebno se moramo paziti griješenja po pitanju navedenih stvari, jer dobro znamo da je ajet: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi, i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega, a šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. & Kada im se kaže: "Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!" – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću." (el-Nisa': 60-61.) – objavljen u Medini, onda kada je postojao šeri'atski sud, dok smo mi danas u situaciji kada šeri'atski sudovi ne postoje, što je sasvim suprotna situacija!
Ovi ajeti su objavljeni onda kada je Allahov sud imao za sobom državu i snagu, i kada je najpravednije stvorenje bilo među ljudima koje je pomagalo nevoljnicima, a nasilnika spriječavalo u nasilju, i kada je svakome njegovo pravo davano, kako se to da razumjeti iz konteksta slijedećeg ajeta: "Kada im se kaže: "Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!" – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću." (el-Nisa': 61.)
Dakle, oni su odbijali prihvatiti objavljene ajete, i namjerno su išli suditi se pred tagutskim sudom, ne bitno bio u pitanju vračar, jevrej, i pored postojanja šeri'atskog suda, kako bi im sudili shodno njihovim strastima i željama!
Neće se, svako stajanje pred Allahovim neprijateljem, ili pred njihovim sudovima, smatrati nevjerničkim suđenjem pred tagutom!
Ovome možeš dodati i to da ako se čovjek ne pojavi na sud, ili pobjegne od suđenja bez ikakve nužde ili povoda – njegov slučaj će se još više iskomplikovati, i kazna mu se može udvostručiti, a tužba, upućena na njegov račun, se može i ostvariti! Kako je to običaj, kazne koje se izriču po pitanju osoba koje ne prisustvuju suđenju, bivaju mnogo težim nego li kazne nad onima koji prisustvuju suđenju!
Od muslimana se uvjek traži da veću i goru štetu odagna od sebe pa makar morao počiniti manju i blažu štetu, i ovo poglavlje je veoma bitno poznavati, jer se njemu vraćaju mnogi te'vili i idžtihadi! Allah dž.š., je na mnogo mjesta uklonio od robova poteškoće, kako ne bi tjeskobu osjećali, i mimo stvari i pitanja koja su darura i nužda. Ovakvo postupanje se neće smatrati suđenjem pred tagutom jer ono spada u oblast odbrane od napasnika i nasilnika, kao i uklanjanja sumnji i optužbi upućenih na našu adresu!
Dokaz kojim se možemo poslužiti u ovom slučaju jeste slučaj Dža'afera r.a., i ostalih muhadžira, u Abesiniji, pred kraljom Negusom r.a., prije nego li je primio islam! Branili su se kako i koliko su mogli! Kada je stigla kurejšijska delegacija sa zahtijevom da im se izruče – niko od njih se nije ustručavao da dođu i stanu pred kraljem, niti su se toga libili! Poslanik s.a.w.s., ih nikako nije ukorio zbog toga!
Čitav slučaj nam bilježi hafiz Ibnu Kesir rhm., u svom djelu "el-Bidaje ven-Nihaje", od Ibnu Ishaka, Ibnu Nu'ajma, i Bejhekija sa dobrim i ispravnim lancima predaja, koji govori o tome da im je: kralj Negus ukazao bezbjednost, da ih je pomogao, i da je odbio predati ih Kurejšijama!
Imam Ibnul-Kajjim rhm., kako to stoji u Deka'ikul-Tefsiru, 1/319., u povodu ajeta: "Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha, i u ono što se objavljuje vama, i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi; oni će nagradu od Gospodara dobiti. Allah će zaista brzo račune svidjeti." (3:199.) - kaže:
"Većina islamske uleme smatra da je ovaj ajet objavljen u povodu kralja Negusa, i njemu sličnih ljudi – onih koji povjerovaše u poslanstvo Muhammeda s.a.w.s., ali ne bijahu u stanju hidžru k njemu učiniti, a niti bijahu u stanju islamska obilježja (šera'iul-islam), javno sprovoditi – jer su podanici njegove zemlje bili kršćani, koji se ne bi složili s njime na javnoj sprovedbi obilježja islama. Spominje se da mu je Poslanik s.a.w.s., iz ovog razloga klanjao dženazu, jer tamo nije bilo onih koji bi mu javno u džematu obavili dženazu namaz, kao što to muslimani međusobno rade.
Poput njega su i ljudi koji povjeruju u Poslanika s.a.w.s., a nađu se u nevjerničkoj zemlji, ne bivši u stanju hidžru ka islamskoj zemlji činiti, niti bijahu u stanju javna islamska obilježja sprovoditi – već radiše i sprovodiše ono što su mogli, a ne bijahu obavezni raditi ono što nisu bili u stanju činiti!"
Ovdje se možemo poslužiti i Jusufovim a.s., slučajem, kada ga je upravnikova žena optužila za blud, riječima: "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini" – reče ona." – "Ona je pokušala mene na grijeh da navede" – reče Jusuf." – što nam jasno ukazuje na to da se Jusuf a.s., pokušao braniti, pred nevjerničkim narodom, kao i to da mu oni svjedoče, i da ga brane, i da ga, kasnije, nevinim proglase!
Ovo se jasnije vidi u slijedećem ajetu: "A onome od njih dvojice, za koga je znao da će spasen biti, reče: "Spomeni me gospodaru svome!" – i nije ga spriječilo nevjerstvo kralja Egipta, niti njegovo zakonodavstvo, niti vjera koja je suprotna Allahovoj dž.š., vjeri, od toga da mu pošalje nekoga ko će ga upoznati sa njegovom nepravdom, i da truhne u zatvoru bez ikakve potrebe, ne bi li ga oslobodio zatvora, i nanešena nasilja. Kasnije nastoji i traži od kralja da ga od tužbe, i potvore za grijeh, sačuva, govoreći njegovom izaslaniku: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ’Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale – gazda moj dobro zna spletke njihove!"
Jusuf a.s., se žali kralju – nevjerniku, kako bi ga nevinim proglasio, i krivice oslobodio – i šta ima na ovo reći fanatik, koji tekfiri jadne i potlačene muslimane zbog istog ovog postupka!!!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to stoji u djelu Medžmu'atul-Fetava, 15/325., kaže: "Allah subhanehu ve teala, kaže: "A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu...", kao i sve ono što se bilježi o Jusufu a.s., onda kada je preuzeo na sebe obavezu upravljanja riznicama i trezorima zemlje, ispred kralja Egipta, a za korist nevjerničkog naroda! Rad ili saradnju sa griješnicima – mu'min će poduzimati u dva slučaja:
1. Onda kada bude prisiljen i primoran na to, i
2. Onda ako je u pitanju vjerski interes, koji je jači i veći od štete koja može nastati zbog saradnje sa griješnicima, ili da napuštanje takvog posla bude štetnije po vjeru i din čovjeka, nego li rad tog posla ili djela, pa će vjernik u tom slučaju raditi na anuliranju veće i gore štete čineći manju i blažu štetu, i radiće na ostvarivanju većeg interesa pa makar morao počiniti štetu koja je slaba u odnosu na dobijenu korist. U osnovi, prisiljena osoba je ta koja mora raditi na anuliranju veće i gore štete tako što će činiti manju i blažu štetu, i to je stvar na koju je čovjek jednostavno prisiljen. Allah dž.š., kaže: "… osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri…" (el-Nahl: 106.)
Ovo je postupak poslanika – ma'asuma, od grijeha sačuvanog, koji nastoji maksimalno očuvati tevhid, s kojim su poslani svi prijašnji poslanici, i na čemu su svi bili složni, kao što je svima opće poznato! Ne ide da Jusuf a.s., kao Allahov Poslanik, krši tevhid, ili da ga obara, ili da napušta millet svojih djedova: Ibrahima, Ishaka, Ja'akuba, ni koliko trun! Kako, kada ga Allah subhanehu ve teala, proglašava čistim, čuvaći ga od svega mimo toga, kada kaže: "...tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob!" (Jusuf: 24.)
Iz svega se da zaključiti, da ništa od navedenog ne može loše uticati na muvehhida, i da nije svaki vid saradnje sa nevjernicima, i tagutima, i zatvorima, i policijom, i sudovima – "suđenje pred tagutom", koje izvodi iz vjere, niti je svaki rad s njima, ili svako odazivanje na njihov poziv "suđenje pred tagutom"!
Musliman će komunicirati prije navedene zbog:
traženja pomoći sebi (istinsar),
sklapanja dogovora ili mira (sulh),
otklanjanja štete od sebe (izaletul-darer),
otklanjanja veće štete činjenjem manje (ehafful-darerejn),
idžtihada.
Priredio: Ebu Hamza al-Bosnavi