Tekfirenje "muslimanskih" vladara

Tekfirenje "muslimanskih" vladara


Pitanje:

Es-Selamu Alejkum!

Cijenjeni šejhu i profesore da li mi možete objasniti kakav treba da bude moj stav prema muslimanskim vladarima današnjice, te šta sam obavezan u tom pogledu-da li da ih sve smatram da su izašli iz vjere ili da njihov slučaj prepustim Allahu Uzvišenom, pa da im On sudi na Sudnjem Danu, odnosno jesam li ja narušio svoje vjerovanje ako npr. iz predostrožnosti ne želim da se bavim krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka?

ODGOVOR:

Alejkumusselam.

U mnogim šerijatskim tekstovima je došlo jasno i precizno upustvo kako da se muslimani ophode prema svojim namjesnicima. Takođe, kako da se ponašaju ako njihov namjesnik učini djelo koje ga izvodi iz Islama ili ako je u osnovi kjafir ali je došao na vlast muslimanima svejedno na koji način. Pitanje ophođenja prema vladarima se, zbog svoje važnosti i bitnosti, spominje u skoro svakoj akidetskoj knjizi.

Pa tako, imam Tahavija, poznati hanefijski učenjak, u svojoj knjizi "El-akidetu Et-Tahavijje", koja je osnovni akidetski tekst koji se izučava na mnogim islamskim univerzitetima, a predstavlja srž ispravne akide Ehli sunneta vel-džemata, navodi sljedeće: "Ne smatramo dozvoljenim izlazak protiv naših imama i naših vladara pa makar bili i nepravedni. Niti dovimo protiv njih, nismo im neposlušni i smatramo da je poslušnost njima sastavni dio poslušnosti Allahu, dželle še'nuhu, i da je to farz sve dok ne narede ono u čemu je grijeh. I dovimo da ih Allah učini valjanim i da im da zdravlje". Svaki musliman treba da nauči kako da se ophodi prema namjesnicima i vladarima pod čijom vlašću živi.

Belaj onih koji se pretjerano i pogrešno bave tekfirom je u tome što su sastavili dva zla: prvo - što nisu naučili stav Ehlu sunneta vel džemata prema vladarima, a oni koji jesu pogrešno ga tumače ili ga uzimaju od onih koji ga pogrešno tumače. Drugo – samo tekfirenje vladara u muslimanskim zemljama uzimaju od kvazi i nadri – učenih ljudi poput Makdisija, Ebu Merjema, Ebu Katade i Ebu Talhe koji su sa strane učenosti anonimusi ili tačnije poznati kao tekfir nostardamusi. Čak su do te mjere otišli daleko da su kod većine braće koji ih slijede stvorili ubjeđenje da je najbitnija stvar u njihovom Islamu da znaju jesu li Fahd, Mubarak i njima slični kjafiri ili ne, a ko to ne zna i nije ubijeđen u to taj stvarno ne zna ništa o Islamu i zaslužuje duboko sažaljenje. Pa je kod ove skupine mjerilo i kriterij ocjenjivanja akide, menhedža i shvatanja Islama druge braće sadržan u samo jednom pitanju: šta misle o vladarima (čitaj tagutima) u muslimanskim zemljama? Pa onaj ko ih dobro otrese u odgovoru čestitaju mu na hrabrosti, čojstvu, junaštvu i ispravnoj akidi.

A onom kome u odgovoru malo glas zadrhti, ili ne daj bože bude u nedoumici u kufr tih vladara za njega kažu da ne zna ništa o Islamu pa makar dvadeset godina na koljenima učio kod šejhova u arapskim zemljama, koji eto i oni nisu znali da su ovi taguti. E jadno je i čemerno ovakvo shvatanje Islama.

Zato brate, nije tvoje da se baviš tekfirenjem bilo kojeg muslimana a kamoli muslimanskih vladara, ne zato što se mi bojimo reći njima da su kjafiri nego zato što za tako nešto treba imati dovoljno šerijatskog znanja i poznavati stanje tih vladara na terenu, kao i mudrost i posljedice govorenja istine po tom pitanju. Allah, dželle še'nuhu, ne duži muslimane da se bave tekfirom, tj. proglašavanjem drugih koji sebe smatraju muslimanima kjafirima.

Znači, bavljenje tekfirom nije ibadet niti vjerska obaveza, nego čak šta više šerijatski tekstovi upozoravaju i odvraćaju od upuštanja i bavljenja tim pitanjima onih koji nisu kompetentni da se time bave. Znači, ne samo da nisi narušio svoje vjerovanje ako iz predostrožnosti ne želiš da se baviš krupnim pitanjima u Islamu poput tekfirenja vladara sa Arabijskog poluotoka, nego ti nije dozvoljeno da se baviš time kao što ti nije dozvoljeno da operišeš ljude jer nisi kompetentan za to. To pitanje ostavi onima koji su dostatni da se time bave. To (proglašavanje vladara kjafirima) nije temelj vjere niti spada u osnovna akidetska načela. Ve billahi tevfik.

Mr. Zijad Ljakic!

n-um.com

Pogrešan tekfir – prva novotarija u islamu!

Pogrešan tekfir – prva novotarija u islamu!
Šejh Ibrahim b. Amir el-Ruhajli, hfz., u svom djelu "El-
Tekfir ve Davabituhu", str.31-37., kaže: "Pogrešan tekfir muslimana
se javlja vrlo rano u povijesti ovoga ummeta. Ulema spominje da je
tekfir muslimana zbog velikih grijeha prva novotarija koja se pojavila u
ovome ummetu!
Tekfir muslimana od strane haridžija...
Šejhul-islam Ibnu tejmijje rhm., kaže: "Prve novotarije,
poput novotarije haridžija, nastaju kao plod pogrešnog razumjevanja
Kur'ana. Oni nisu imali za cilj otvoreno se suprostaviti Kur'anu, ali su
razumjevali ono na što Kur'an nikako nije ukazivao, pa umisliše da nas
Kur'an obavezuje tekfirom griješnika – jer je vjernik dobročinitelj, i
bogobojazan, što ih odvede tome da kažu: Ko nije dobročinitelj, i ko
nije bogobojazan – ta osoba je nevjernik, koji će vječno ostati u vatri!?
Potom rekoše: Osman i Alija, r.a., i oni koji su s njima, nisu vjernici –
jer su ljudima sudili po onome što Allah dž.š., nije objavio!?
Svoju novotariju su zasnovali na dvjema pogrešnim premisama:
1. Ko postupi suprotno Kur'anu, pogrešnim postupkom ili
mišljenjem – ta osoba je nevjernik (kafir).
2. Osman i Alija r.a., i oni koji ih podržavaju su tako
postupili!?
Na osnovu navedenog, moramo se dobro čuvati od tekfira
muslimana, zbog njihovih grijeha ili grešaka (bil-zunub velhataja),
jer je to prva novotarija koja se pojavila u Islamu.
Pobornici te novotarije muslimane proglasiše nevjernicima,
živote i imetke im ohalališe, a od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne
sahih predaje koje kude nosioce te ideje, i naređuje borbu protivu njih.
Imam Ahmed rhm., kaže: Po pitanju njih postoji više sahih predaja,
koje nam dolaze na oko deset načina. Imam Muslim rhm., bilježi ove
predaje u svome Sahihu, a i sam Buharija rhm., ima posebno
poglavlje o njima, dok oni, i pored kuđenja usmjerenog protivu njih,
za cilj imaju slijeđenje Kur'ana, pa šta tek da kažemo za one čije su
novotarije suprostavljanje Kur'anu, i neprihvatanje njega, a uz sve to
tekfiri ostale muslimane poput Džehmijja!?
1
Poslije njih dolaze šije sa svojim govorom – osoba koja je
izmislila ši'izam nije imala za cilj vjeru, već je imala pokvarene
namjere, a bilježi se da je u pitanju bila osoba munafik-zindik. Osnova
njihove novotarije je zasnovana na lažima prilijepljenim Poslaniku
s.a.w.s., kao i na poricanju sahih hadisa.
U sektama ovog ummeta nećeš naći većih lažova od ši'ija, za
razliku od haridžija, od kojih se nikako ne bilježi laž (jer je za njih laž
nevjerstvo, op.prev.)! Što se tiče ši'ija nije se moglo uzdati u nijednog
njihovog šejha kada je prihvatanje rivajeta u pitanju, zbog toga što
mnogo lažu, pa su ih zbog toga mimoišli sakupljači hadisa. Imam
Buharija i imam Muslim rhm., ne bilježe hadise o Ehlu-Bejtu, izuzev od
onih koji dolaze izravno od djece njihove poput Hasana i Husejna, i
poput Muhammeda b. El-Hanefiijje, i njegova pisara Ubejdullaha Ibnu
Ebi Rafi'a, te drugova Ibnu Mes'uda i sotalih poput Ubejde el-
Selmanija, Harisa el-Tejmijja, Kajs b. Abbada, i njima sličnim.
Spomenute osobe su sigurne kada su rivajeti od Alije r.a., u pitanju,
tako da muhaddisi bilježe njihove hadise.
Ove dvije sekte – haridžije i ši'ije, nastaju poslije ubistva halife
Osmana r.a., dok su muslimani za vrijeme Ebu Bekra, Omera, i prvog
djela vladavine Osmana r.a., bili jedinstveni. Pri kraju hilafeta Osmana
r.a., nastaju određeni događaji koji izazvaše određenu podijeljenost u
islamskim redovima, dok sljedbenici fitne i nasilja ne ubiše Osmana
r.a., što učini da se muslimani, nakon njegova ubistva, podijele. Kada
su se muslimani udarili na Siffinu, nakon čega se složiše na
prihvatanje odluke dvojice predstavnika oba tabora – ustaše haridžije
na Aliju r.a., i odvojiše se od njega, napuštajući džema'at muslimana,
stacionirajući se u oblasti zvanoj Harura'. Alija r.a., ih nije htio dirati,
poručujući im: Kod nas polažete pravo na slijedeće: Nećemo vam
uskraćivati pravo na plijen, niti ćemo vam uskraćivati pravo na
posjet mesdžidima – sve dok ne ohalalite muslimansku krv, i
njihov imetak. Nakon toga ubiše Abdullaha b. Hababa r.a., i
napadoše vojsku muslimana, nakon čega Aliji r.a., bi jasno da je u
pitanju skupina o kojoj je govorio Allahov Poslanik s.a.w.s.!" Pogledaj:
Medžmu'ul-Fetava, 13/31-32..
Haridžije su zasnovale svoj konsenzus (el-idžma'), na slijedećim
tačkama:
1. Proglašavanje Alije i Osmana r.a. – nevjernicima.
2. Proglašavanje učesnika bitke kod Džemela –
nevjernicima.
2
3. Proglašavanje dvojice predstavnika (hakeman) –
nevjernicima.
4. Ko je bio zadovoljan njihovim suđenjem (tahkim) – oni
su nevjernici.
5. Ko bude rekao da su bili u pravu – taj je nevjernik.
6. Ko bude rekao da je jedan od njih dvojice u pravu – taj
je nevjernik.
7. Treba ustajati vojno protivu nasilničkih vladara.
Pogledaj: El-Ferku bejnel-firek,str.73.;El-Tebsir fid-din,imam
Isfirajini, str.45..
Tekfir muslimana od strane ši'ija/rafidija...
Nakon haridžija, slijede ši'ije, koji zajedno sa prvima, također,
učestvuju u bespravnom tekfiru muslimana. Ši'ije-rafidije nevjernicima
proglasiše najbolje sinove ummeta – ashabe Allahova Poslanika
s.a.w.s., smatrajući ih murteddima, jer su, po njima, napustili
pokornost Aliji r.a.!?
U 'najtačnijoj' i 'najvrijednijoj' ši'itskoj knjizi "Kitabul-Kafi", stoji
da je Ebu Dža'afer, navodno, rekao: "Poslije Poslanika s.a.w.s., su
se ljudi odmetnuli od vjere izuzev trojice: Mikdad b. El-Esveda,
Ebu Zerra el-Gifarija, i Selman el-Farisija!?" Pogledaj: El-Revdah
minel-Kafi, 8/245-246..
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Rafidije/šije su
nevjernikom proglasili Ebu Bekra, Omera i Osmana r.a., kao i većinu
muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povode, s kojima
je Allah dž.š., zadovoljan, a i oni Njime; nevjernicima proglašavaju
većinu ummeta Muhammeda s.a.w.s.! Nevjernikom smatraju svakog
onog koji smatra da je Ebu Bekr ili Omer r.a. – 'adil (dobar i
pravedan), ili pak muhadžiri i ensarije, ili bude zadovoljan njima - kao
što je Allah dž.š., zadovoljan njima, ili im bude tražio oprosta - kao što
je Allah dž.š., naredio da im se oprosta traži. Glavne predstavnike
ovog milleta proglašavaju nevjernicima, poput: Se'id b. el-Musejjiba,
Ebu Muslim el-Havelanija, Uvejs el-Karnija, Ata b. Ebi Rebbaha,
Ibrajima el-Neha'ija, kao i imama Malika, Evza'iju, Ebu Hanifu,
Hammada b. Zejda, Hammada b. Selemu, Sevrija, Šafiju, Ahmed b.
3
Hanbela, Fudajl b. 'Ijada, Sulejmana el-Daranija poznatijeg kao el-
Kerhi, Džunejd b. Muhammeda, Sehl b. Abdullaha el-Tesetturija...
Smatraju da je 'kufr' navedenih osoba veći od kufra jevreja i
kršćana, jer su jevreji i kršćani nevjernici shodno svojoj osnovi, dok je
kufr riddeta teži i gori od običnog kufra!?" Pogledaj: Medžmu'ul-
Fetava, 28/477-478..
Tekfir od strane kaderija/mu'utezila...
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na kraju perioda
ashaba nastaju kaderije. Osnova njihove novotarije jeste nemogućnost
njihova intelekta da prihvate vjerovanje u Allahov dž.š., kader
(određenje), kao i nemogućnost vjerovanja u Njegove naredbe i
zabrane, nagrade i kazne, umišljajući da je sve navedeno nemoguće...
Priča o kaderu se proširila, i najaktuelnija je bila u Basri i Šamu, a
dijelom i u Medini... Haridžije su još prije njih zadirali u pitanje tekfira
griješnika – pripadnika kible, rekavši: Oni su nevjernici, koji će vječno
ostati u vatri – u šta se ostali svijet kasnije upustio, a sa njima i
kaderije, i to nakon smrti Hasana el-Basrije rhm.. Amr b. Ubejd i
njegovi sljedbenici su izjavili: Takvi nisu ni muslimani, a ni kafiri, već
su na stepenu između ovo dvoje, ali će u svakom slučaju vječno ostati
u vatri – slagajući se sa haridžijama u tome da će takvi ostati vječno u
vatri, i da nemaju ništa od islama ili imana sa sobom, ali ih samo ne
nazivaju nevjernicima. Napustiše halke i predavanja učenika Hasana
el-Basrije rhm., tipa Katade, Ejjuba el-Sihtijanija, i njima sličnih, zbog
čega, kasnije, bijahu prozvani mu'utezilama." Pogledaj: Medžmu'ul-
Fetava, 13/36-38..
Ovako bolest tekfira bez jasnih dokaza, i šeri'atske
podloge, prelazi sa jedne novotarske skupine na drugu, sve dok
ne postade glavnom odlikom, i jasnim obilježjem većine
novotarskih sekti!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na ljudima je da se
pridržavaju opštih pravila na kojima je složan selef ovoga ummeta,
kao i njegovi imami. Svi oni vjeruju u ono čime je Allah dž.š., opisao
Sebe, i u ono čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakvog
iskrivljavanja značenja (tahrif), niti negiranja (ta'atil), bez raspitivanja
o kakvoći toga (tekjif), i bes usporedbe istih sa drugima (temsil). Niko
nema pravo proglašavati muslimana nevjernikom pa makar pogriješio
ili se ogriješio – sve dok protivu takvog ne bude uspostavljen dokaz, i
dok ne uvidi put.
4
Osoba, čiji je islam ustvrđen uz maksimalno ubjeđenje (jekin),
to mu se ne može oduzeti uz sumnju (šekk)! Naprotiv, islam se takvoj
osobi ne oduzima sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, i dok joj
se ne otkloni postojeća šubha! Što se tiče tekfira osobe koja prethodne
stavove zastupa, ono će se zasnivati na pravilu kojeg moramo
spomenuti ovdje, jer se zbog lošeg poimanja ovog pravila dešavaju
razni problemi u ummetu koji se ogledaju u tekfiru novotara, kao što
je to bio slučaj ranije sa oduzimanjem imana od velikih griješnika!
Veliki broj novotara, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija,
mumessila – steknu izvjesno ubjeđenje, koje je u osnovi batil, ali u
njihovim očima ono biva jedinom istinom (hakk), a potom nevjernikom
smatraju svakog onog ko se ne složi sa njima u tom mišljenju!"
Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/466-476..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Ovakav je hal
novotarskih skupina – prvo izmisle neki stav, a potom ga učine
jednom od obaveza vjere, ili pak sastavnim dijelom vjere koji se
neizostavno mora ispuniti, a potom tekfire svakog onog ko se ne složi
sa njima u tome, ohalaljujući njegov život, kao što je to bio slučaj sa
haridžijama, džehmijama, rafidijama, mu'utezilama i ostalim.
Što se tiče Ehlu-Sunneta – oni ne izmišljaju nikakve stavove, i
ne proglašavaju nevjernikom osobu koja čini idžtihad i pogriješi u
tome, pa makar ta osoba bila njihovim neistomišljenikom koji ih zbog
nečega tekfiri, i njihove živote ohalaljuje, isto kao što ashabi r.a., nisu
tekfirili haridžije, i pored toga što su haridžije tekfirili Osmana, Aliju, i
one koji ih u vlasti podržavahu, i pored toga što su ohalalili živote
ostalih muslimana!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/212..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže
slijedeće: "Tekfir haridžija, kao i ostalih novotarskih skupina, je
zasnovan na dvjema pogrešnim premisama, i to:
1. Taj postupak je u suprotnosti sa Kur'anom.
2.Ko postupi suprotno Kur'anu – ta osoba je nevjernik, ne
bitno je li u pitanju osoba koja je pogriješila, ili je grijeh
počinila, prethodno bivši ubjeđen da je taj postupak obavezan
ili zabranjen. Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/209..
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
5

Ibn Tejmie i tekfir

I pored ovoga sam uvijek, a ko je samnom sjedio to zna od mene, da sam ja najstrožiji u tome da se određen pojedinac proglasi nevjernikom (tekfir), ili velikim griješnikom (tefsik), ili nepokornikom (ma’sijeh), osim ako se zna da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz, koji, ako mu se ko suprotstavi bude ponekad nevjernik, nekad veliki griješnik, a nekad nepokornik, jer ja potvrđujem da je Allah ovom ummetu oprostio grešku, a to obuhvata grešku u govornim i praktičnim pitanjima.

Selef se neprestano razilazio u mnogim ovakvim pitanjima, ali niko od njih nikom nije posvjedočio kufrom, niti fiskom, niti nepokornošću, kao što je Šurejh negirao kiraet onog ko bi učio: “Nego se čudim, a oni se izigravaju.” govorećii: ‘Allah se ne čudi.’, pa je to došlo do Ibrahim en-Nehaija, pa je rekao: ‘Stvarno je Šurejh pjesnik, zadivilo ga njegovo znanje, Abdullah je bio učeniji od njega pa bi učio: “Čudim se…”.’
I kao što se Aiša radijallahu ‘anha i drugi ashabi razišli da li je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio svog Gospodara rekavši: ‘Ko umišlja da je Muhammed vidio svog Gospodara, taj je na Allaha iznio potvoru.’ I pored toga ne kažemo ibn Abbasu i sličnima koji se s njom razilaze: ‘On iznosi potvoru na Allaha.’ I kao što se razišla da li mrtvac čuje govor živog, da li se mrtvi kažnjava zbog plača njegove porodice i slično.
Zlo među selefom ih je dovelo do međusobnog ubijanja, uz slaganje ehli-sunneta da su obe skupine vjernici i da međusobna borba ne poništava pravednost koja im je potvrđena, jer onaj koji se bori iako čini nasilje on je muteevvil (pogrešno protumačio), a pogrešno tumačenje spriječava veliki grijeh.

I pojašnjavao sam im da ono što im se od selefa i imama prenosi od općenitog govora o proglašavanju nevjernicima: Ko kaže to i to…, ono je, također, istina, ali je obaveza razdvojiti između uopćavanja i specifikacije. I ovo je prvo veliko fundamentalno pitanje oko kojeg se ummet razišao, a to je pitanje “prijetnje” (ve’id), a Kur’anski tekstovi prijetnje su generalni, poput njegovih riječi: “Oni koji nepravedno jedu imetke siročadi…” ajet (sura En-Nisa 10.), a isto tako i ostalo što se navodi: Ko uradi to, njemu pripada to, sve je ovo generalno i općenito.
I to je na stepenu riječi koje su selefi rekli: Ko kaže to i to, on je to i to, a zatim određen pojedinac bude lišen propisa prijetnje pokajanjem, ili dobrim djelima koja će mu to poništiti, ili teškoćama koje će ga iskupiti, ili zauzimanjem koje se prihvata.

A tekfir je od prijetnje (ve’id), jer iako govor nekad bude poricanje onog što je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao, ali nekad čovjek bude nov u islamu, ili odraste u dalekoj pustinji, i slični ovima ne postaju nevjernicima poricanjem onog što je porekao sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ponekad se desi da čovjek nije čuo te tekstove, ili ih je čuo, ali kod njega nisu vjerodostojni, ili im protivrječi nešto drugo što ga navodi na tumačenje, pa makar i pogriješio.

I konstantno sam spominjao hadis iz dva Sahiha[1] o čovjeku koji je rekao: ‘Kad umrem, spalite me, zatim me smrvite, a zatim me prospite po moru, a tako mi Allaha, ako me Allah mogne sakupiti, kazniće me kako nikad nikog nije. To su s njim i učinili, pa mu je Allah rekao: “Šta te je navelo na to što si uradio?” Pa je rekao: ‘Strah od Tebe.’, pa mu je oprostio.
Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu Moć i u mogućnost njegovog proživljenja nakon što postane prah, čak, bio je ubijeđen da neće biti proživljen, a ovo je kufr po slaganju muslimana, ali je bio džahil koji to nije poznavao, a bio je vjernik, bojao se da će ga Allah kazniti, pa mu je zbog toga oprostio.
A onaj ko pogrešno protumači od onih koji se trude da dođu do istine (ehlul-idžtihad), koji se trudi da slijedi Poslanika r je preči oprostu od sličnog ovome. (Medžmu’atul-fetava 3/229.-231.)

Niko nema pravo da proglasi nevjernikom bilo koga od muslimana, pa makar griješio i zastranio sve dok nad njim ne uspostavi dokaz (hudždže), i ne razjasni mu ciljeve dokaza (mehadždže). Čiji islam je potvrđen jekinom, neće ga napustiti radi sumnje (šubhe), čak ga neće napustiti osim nakon uspostave dokaza i otklanjanja sumnje.

Poglavlje
Što se tiče tekfira zastupnka ovog stava (da je Kur’an stvoren), on je izgrađen na osnovi na koju je neophodno skrenuti pažnju, jer se ummet uveliko razišao u pitanjima tekfira sljedbenika novotarija i strasti iz razloga njenog nepreciziranja, kao što su se suprotstavili jedni drugima, prije, a i danas, oko negiranja imana razvratnicima i velikim griješnicima, pa mnogi novotari, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija i mumessila (oni koji Allaha porede sa stvorenjima) budu ubjeđeni u zabludu, misleći da je to istina, a smatraju da je na kufru onaj ko se s njima u tome raziđe, pa tako kod njih nastane velika zbrka[1] od sljedbenika Knjige u njihovom poricanju istine i nepravdi prema stvorenjima, a vjerovatno velika većina ovih tekfiraca proglašavaju nevjernikom zbog stava kojeg u suštini ne razumiju, niti znaju njegove dokaze.
Nasuprot ovim tekfircima su ljudi koji ne poznaju vjerovanje ehlu-sunneta vel-džema’ta kako treba, ili poznaju jedan dio, a drugi ne poznaju, a ono što od njega poznaju ne objašnjavaju ljudima nego ga kriju, niti negiraju novotarije koje se suprotstavljaju Knjizi i sunnetu, niti kritikuju novotare, niti ih kažnjavaju, nego čak, možda, u potpunosti kritikuju govor o sunnetu i osnovama vjere, ne razlikujući u tome između onog na šta upućuje Knjiga, sunnet i koncenzus od onog što su rekli novotari i sektaši, ili sviju podržavaju u njihovim različitim mezhebima, kao što su učenjaci tolerisali u pitanjima idžtihada koji prihvata razilaženje, a ovaj pravac preovladava kod mnogih murdžija, nekih pravnika, sufija, filozofa, kao što prvi preovladava sljedbenika strasti i apologtičara, a oba ova devijantna pravca izlaze iz (okvira) Knjige i sunneta.
Nego je obaveza pojasniti ono sa čim je Allah poslao svog Poslanika i čime je objavio svoje Knjige, dostaviti ono sa čim su poslanici došli od Allaha, ispuniti Allahov ugovor kojeg je uzeo od učenih, pa je obaveza da zna sa čim je Poslanik došao, da vjeruje u to, da ga dostavlja, poziva mu, bori se za to i da sve u što ljudi upadnu od riječi i dijela u osnovama i ograncima, unutrašnjim i vanjskim važe Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, ne slijedeći strasti od običaja, mezheba, tarikata, položaja, predaka, ne slijedeći mišljenja, slab hadis ili pogrešnu analogiju, svejedno bila sveobuhvatna analogija ili poredbena analogija, ili slijepo slijedeći onog čiji govor ili djela nije obaveza slijediti, jer je Allah u Svojoj Knjizi pokudio one koji slijede mišljenja i ono za čim duše žude, a ostavljaju ono sa čim im dolazi njihov Gospodar od Upute. (Medžmu'atul-fetava 12/466.-468. str.)

Bilješke:
[1] Buhari 3478. i Muslim 2750/24., 25. od ebu Hurejre
[2] Ovako je u originalu, a kontekst bi zahtjevao: Velika sličnost sa sljedbenicima Knjige... A Allah najbolje zna. (op. prev.)

Kenan Ćosić

Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija

Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija
dr.
Muharem Štulanović, dekan
Islamskog pedaškog fakulteta u
Bihaću



1. april - 27. rebiu-l-ahir
Posljednjih godina u BiH
je primjetna pojava tekfirskih
tumačenja islama.
Koliko je ovaj problem ozbiljan i
ima li načina da se ovaj riješi, odnosno
da se, da kažemo, otkloni od
Bošnjaka muslimana?
Štulanović: Nažalost čujemo za
takve primjere ali nemamo informacije
o raširenosti te pojave. Iako pretpostavljamo
da se radi o minornom broju
ili samo pojedincima, ipak pojava kao
pojava zavrjeđuje pažnju. Prvo na šta se
treba nasloniti fikh u savremeno doba
jeste razumijevanje parcijalnih šerijatskih
tekstova u svjetlu općih intencija i
ciljeva Šerijata gdje će se njihovi propisi
vezivati i usklađivati sa istinskim intencijama
i ciljevima Šerijata i neće im
proturječiti ili biti neovisni o njima. Tri
su škole u savremenim fikhskim trendovima
(po mišljenju El-Karadavija i
nekih drugih savremenih učenjaka) po
pitanju ciljeva i intencija Šerijata.
Prva škola koja se drži parcijalnih
tekstova sa bukvalnim nekritičkim razumijevanjem
bez traganja za ciljevima
koje je Zakonodavac htio priskrbiti
tom normom. Ovi formalisti (el-harfijjun),
bukvalisti su grupa nazvana od
šejh El-Karadavija kao Novi Bukvalisti
(ez-zahirijjetu-l-džudud) nasljednici
starih Zahirija koji tvrdoglavo odbijaju
traganje za efektivnim uzrokom
propisa ili da se propis vezuje za bilo
kakvu mudrost, cilj ili intenciju i ne
dozvoljavaju analogiju. Ova grupa je
naslijedila od starih Zahirija formalizam,
tvrdoglavost i dekadentnost a
zanemarila intelektualnu širinu koju
su ti stari učenjaci zahirijskog mezheba
posjedovali kao i veliko poznavanje
hadisa i predaja.
Druga škola je upravo suprotnost
prvoj a radi se o grupi koja tvrdi kako
ona uzima u obzir ciljeve i intencije
Šerijata i gleda na duhovnu stranu vjere
iako zapostavlja i zanemaruje parcijalne
kur’anske tekstove i norme, kao
i vjerodostojne hadise tvrdeći kako je
vjera suština (dževher) a ne samo oblik
(šekl), istina (hakika) a ne samo slika
(sura). Oni sebe nazivaju reformistima
(edijau-t-tedžeddud) ali su ustvari
pobornici vesternizacije i otuđenja
od islama. Svi sekularisti, modernisti
i pobornici vesternizacije su iz ove
grupe. To su (el-mu’atiletul-džudud)
Nove Mu’attile, odnosno dobili su
ime po sekti el-mu’attile koja je lišavala
Boga Njegovih atributa, a oni se
lišavaju pravnih normi i tekstova.
Treća škola je el-medrestul-vesatijje
ili škola srednjeg umjerenog puta koja
ne zanemaruje parcijalne kur’anske tekstove
i norme niti vjerodostojni hadis i
sunnet Allahovog Poslanika, a.s., ali i ne
tumači ih odvojeno od općih ciljeva i intencija
Šerijata, nego na njih gleda kroz
njihovu prizmu i u njihovom duhu tako
da praktičnopravne propise vraća na
njihove temelje; parcijalne, pojedinačne
tekstove gleda u suglasju sa općim; promjenljive
kategorije usaglašava sa stabilnim
i nepromjenljivim, nejasne tekstove
sa jasnim i razumljivim, držeći se pritom
u svemu tome vjerodostojnog teksta kao
i istinskog postignutog konsezusa ummeta,
tako da takav metod u budućnosti
može da predstavlja put muslimana sebilul-
mu’minin od kojeg se ne bi smjelo
odstupati, jer se razlikuje od sebilu-lmudžrimin
puta onih koji nepravdu čine
a kojeg je Uzvišeni pokudio.
Što se tiče prve škole koja se drži
parcijalnih tekstova ali zanemaruje
opće ciljeve i intencije Šerijata a koja
se može po El-Karadaviju nazvati ezzahirijjetu-
l-džudud imaju puno različitih
grupacija; kod jednih je izraženija
vjerska orijentacija dok je kod
drugih izraženija politička opcija ali
im je zajedničko svojstvo, doslovnog,
tvrdoglavog, bukvalnog ili formalističkog
razumijevanja tekstova šerijatskih
normi. Neki su se potpuno
utopili u taj formalizam a neki tek
plivaju u njemu. Nesporno je da ova
grupa uz svoju dekadentnost i pretjerivanje
– pa makar što imaju i visok
stepen bogobojaznosti i čistoće nijjeta
– prave štetu islamskom misionarenju i
pokušaju primjene Šerijata odbojnom,
iskrivljenom slikom praktično pokazanom
i prikazanom pred svijetom i savremenim
intelektualcima koji ne prihvataju
njihov pogled na mnogobrojna
savremena pitanja kao što su pitanja:
žene, porodice, civilizacijskih vrijednosti,
odgoja, ekonomije, politike, menadžmenta
i posebno pitanja internacionalnih
i državnih veza i odnosa kao
i ukupnih odnosa sa nemuslimanima.
Po pitanju žene zabranjuju joj posao
pa makar ona i njena porodica
bili u životnoj i nužnoj potrebi želeći
da bude zatvorena u kući. Oni ne prihvataju
pravo glasa za žene, a pogotovu
ne da bi žena imala pravo da bude
birana u organe vlasti pa makar i na
lokalnom nivou. Zagovaraju da se od
kršćana i nemuslimana koji žive u muslimanskim
zemljama uzima džizija
upravo pod tim imenom, da ih ne pozdravljamo
prvi, a ako ih susretnemo
na ulici da ih prisilimo na to da nam
se sklone i propuste nas i da spram njih
primjenjujemo sve ono što su fekihi donijeli
od propisa u prošlim stoljećima
a odnosi se na ahkamu ehli-z-zimmeti
propise štićenika u islamskoj zemlji pa
čak da se razlikuju i odjećom od muslimana.
Odbijaju da se može ograničiti
mandat i vrijeme vladavine predsjednika
države smatrajući da to mora biti
doživotno. Onaj ko to ograniči slijedi
nevjernike.
Odbijaju uzimanje vrijednosti od
drugih smatrajući da je to “novotarija,
a svaka novotarija je zabluda koja vodi
u vatru pakla-Džehennema”. Zbog
toga demokratiju smatraju prezrenom
i proklamuju obavezu da se protiv nje
bori. Zabranjuju i donošenje odluka
većinom glasova smatrajući da je to zapadni
izum i uvozna novotarija.
Zabranjuju ideju osnivanja partija
i grupa…Dakle, oni se bave formom
eš-šekl više nego što je to suština eldževher
tako da im je najvrjednija
stvar ako neko pusti bradu i ne krati
je, da skrati odjeću-pantalone, žena da
nosi nikab-veo preko lica. Ovoj formi
pridaju toliku važnost kao da se radi
o ruknovima islama, dok u ibadetskoj
aktivnosti postupaju po onom što je
teže i sigurnije (el-ahvetu ve-l-ešeddu)
tako da u davanju zekjata zabranjuju
davanje u protuvrijednosti nego u
određenoj naturi na koju se i daje zekjat,
zabranjuju proračun u određivanju
posta, zabranjuju bacanje kamenčića
na hadžu prije vremena zevala, proglašavaju
obavezu noćivanja na Mini u
danima tešrika bez obzira na gužvu i

skučenost prostora. Odbijaju bilo kakav
vjerski vid reformizma, idžtihad u
fikhu, inovaciju u metodi misionarenja
smatrajući da život treba da ostane
onakav kakav je bio u vrijeme prvih
dobrih generacija selefa. I mnoga druga
pitanja u kojima pokazuju formalizam
i dekadentnost. Ova škola ima posebna
svojstva i specifike naučne, ideološke i
etičke prirode i po tome se razlikuje od
ostalih pravnih škola, sa kojima utiče
na svoj pravni i praktičnopravni metod
u izboru pravnih rješenja, preferiranju
i odabiru mišljenja jednih nad drugim,
kroz pravne situacije i događaje koji
zahtijevaju pravna rješenja i propise...
Svojstva ove škole mogu se svesti na
šest specifičnosti:
Optuživanje oponenta do granice kufra
Od pretjerivanja koje čini pripadnici
ove škole je da svoje oponente u
mišljenju smatraju griješnim i u tome
idu do granice da ih smatraju nevjernicima.
Osnova sa koje polaze u odnosu
prema njihovim neistomišljenicima je
optužba el-ittiham. Pravna osnova u
konvencionalnom zakonodavstvu a što
potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku
je nevinost dok se ne dokaže
krivica. Međutim, kod njih je optuženik
automatski kriv dok ne dokaže nevinost,
koja je, opet, njihovo vlasništvo
pa prema tome i ne može biti nevin.
Tako su izdavali luksuzno opremljena
izdanja knjiga da bi u njima napali i
optužili neku poznatu islamsku ulemu
za novotarenje, griješenje pa čak i
kufur i nevjerovanje. Tako su “počašćeni”
vrhovni islamski autoriteti i mislioci
dr. Muhammed Amara, profesor
Fehmi Huvejdi, dr. Jusuf el-Karadavi i
neki drugi.
Doslovno, bukvalno razumijevanje i
komentar
Doslovno, bukvalno razumijevaju
tekstove norme i komentare bez dozvole
da se izađe iz tih granica tražeći
u tekstu intencije i ciljeve te efektivni
uzrok propisu koji može otkriti onaj ko
se posveti tom pitanju. I zbog toga, pošto
je hadis o skraćivanju odjeće-pantalona
vjerodostojan, oni smatraju da
svako onaj ko ima dugačku odjeću ući
će u džehennemsku vatru, da Uzvišeni
Allah na Sudnjem danu neće takvoga
ni pogledati, niti će sa njim razgovarati,
i dat će mu bolnu kaznu. Pripadnici
ove škole nisu našli za shodno da potraže
efektivni uzrok ovoj užasnoj prijetnji
kaznom i da li se baš odnosi na
svakog onog sa dugačkom odjećom i da
li se takva kazna može uskladiti sa općom
logikom vjere ili konačno postoji
li neki efektivni uzrok ovoj prijetnji a
to je el-hujala osionost, uobraženost,
gordost koja je eksplicitno spomenuta
u drugim predajama, tako da bi usulskom
metodom da se neograničenost
ili opštost el-mutlak ove norme ograniči
el-mukajjed sa rezonom te druge norme
kako bi došli do onoga što je logično i
što vjera traži i čime bi nestalo nerazumijevanje
koje može dati samostalno
ovaj prvi tekst norme. Međutim, to nije
slučaj i oni tvrdoglavo uzimaju samo
bukvalno značenje prvog hadisa i zbog
toga je ovakav propis.
Pribjegavanje strogosti i teškoći
Pripadnici ove škole odabrali su metodu
strogosti i oteščavanja, pretjerivanja
u vjeri koju oni smatraju prirodnom.
Oni koji pretjeruju i oni koji oteščavaju
smatraju to prirodnim propisom. Tako
su i haridžije uprkos svoje pretjerane
revnosti zalutali kako se upozorava i
spominje u vjerodostojnim predajama
uprkos njihovog pretjeranog ibadeta koji
se činio javno, međutim, uz sve to oni
su dozvoljavali prolijevanje muslimanske
krvi i uzimanje njihovog imetka, “oni su
opraštali mušricima i nevjernicima a ubijali
muslimane”. U svojoj metodologiji
bili su naklonjeni samo težim i primjerenijim
rješenjima, a metodu olakšica
nisu priznavali i prihvatali u osnovi, niti
su slijedili ulemu koja olakšava nego su
ih optužili za “premehkanost” u vjeri i
“pretolerantnost” u pogledu prakticiranja
vjere. Ako su po nekom pitanju bila
dva mišljenja oni su uzimali strožije,
i gotovo da ne poznaju termin olakšica
u vjeri, niti poznaju propise nužde i
potrebe koja dođe na stepen nužde, niti
prihvataju bilo šta što olakšava šerijatske
propise kao što je bolest, put, povećanje
teškoće, princip raširene neizbježne teškoće
itd.
Preferiranje svog mišljenja i šovinizam
do krajnjih granica osionosti
Držanje do mišljenja koje zastupaju
ide do granice da ga čine aksiomom, a
sva druga mišljenja smatraju čistom greškom
iako je imam Šafija to lijepo definirao
kao jedno umjereno pravilo: “Moje
mišljenje je ispravno ali je podložno grešci,
dok je mišljenje drugog pogrešno s mogućnošću
da bude ispravno”. Oni se drže svoga
principa “da je njihovo mišljenje aksiom
bez mogućnosti da bude pogrešno,
a mišljenje drugih je pogrešno bez mogućnosti
da bude ispravno”. Zbog toga
oni brišu i ne priznaju druga mišljenja
kao ni druge mezhebe priznajući samo
svoje mišljenje jednoumlja. Zbog toga
bi se mogli nazvati i škola jednoumlja,
medresetu-re’ jil-vahidi koja ne dozvoljava
različito i oprečno. Zbog svega toga
nalazimo da se ulema i poznati islamski
autoriteti suprotstavljaju ovakvoj školi i
metodi objašnjavajući da se različitost u
fikhu ne može potrati i to je nužnost, ali
i milost i širina.
Isključivost i žestoko suprotstavljanje
neistomišljenicima
Pripadnici ove škole se žestoko suprotstavljaju
i opiru mišljenjima svojih
neistomišljenika i gaje samostalni put
što je rezultat prethodne specifičnosti.
Konsezus je islamske uleme da u
postupku sa različitim mišljenjima ne
smije biti takve isključivosti jer su idžtihadska
mišljenja na istom stepenu
ocjene validnosti ili greške jer u idžtihadu
nema apsolutno bezgrješnih. Samo
se njihov idžtihad ne smatra greškom.
Možda nekad neka mišljenja budu bliža
tačnosti i validnosti ili se mogu preferirati
nad drugima ali to ne izlazi iz okvira
da se mišljenje oponenta legitimnog
idžtihada može smatrati “greškom” jer
se u Šerijatu napor i pravno apstahiranje
mudžtehida koji ima preddispozicije
idžtihada ne smatra greškom ma kud ga
odveo negov validni idžtihad, kako se
proklamuje u hadiskoj normi. Koliko je
samo bilo mišljenja koja su donesena u
jednom vremenu i prostoru, recenzirana
i redigovana pa ih je ulema poslije
proglasila slabim nanovo preferirajući,
možda, mišljenje koje je u datom momentu
bilo slabije. Oni u svojoj metodologiji
ne poznaju mogućnost da se
oponentu može naći opravdanje i ne
cijene kod oponenta nikakvu vrijednost
pa čak odbijaju i mogućnost dijaloga
ili razgovora. Jednostavno ne poznaju
edebul-hilaf ili etiku razilaženja u islamskom
fikhu.
Nesustezanje od izazivanja fitne u
vjeri i mezhebu
Sljedbenici ove škole ne zaziru od
povređivanja osjećaja drugog i različitog
bilo da se radi o oponentu u području
doktrine i ideologije kao što su
šiije i ibadije ili da se radi o različitosti
vjere kao što su kršćani i židovi. Njihov
pristup je takav da pišu, govore i izražavaju
svoja uvjerenja i mišljenja kao da
su sami na svijetu. Bez sustezanja pišu
recimo o šiijama kao o nevjernicima i
naravno da takva neobazrivost proizvodi
velike probleme u društvima koja su
šiijske provenijencije za sunnijske manjine
i obratno u sunnijskim područjima
za šiijske manjine. U njihovim dovama
su dove u kojima se moli i traži od
Uzvišenog da uništi i potamani židove
i kršćane i da ne ostavi ni jednog od
njih na životu, da osiroti i ojetimi njihovu
djecu, da njihove žene ostanu bez
muževa i sl., iako velik broj kršćana pa i
židova živi u nekim područjima zajedno
sa muslimanima i imaju istu domovinu,
nisu u ratu sa njima i ne pokušavaju ih
istjerati iz njihovih domova i sa njihove
zemlje pa prema tome nema vjerske
zapreke da se prema takvima odnosi sa
pozicije dobročinstva.

Pretjerivanje u tekfiru je fitna (smutnja) za čovječanstvo!!!,

Pretjerivanje u tekfiru je fitna (smutnja) za čovječanstvo!!!,

Prijevod: Kenan Ćosić

islam-iman.com - Rekao je šejhul-islam Ahmed ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao[1]:
بِسْمِ اللهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ
Rekao je Allah, Uzvišeni i Slavljeni:
﴿ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَ لَا تَمُوتُنَّ إلَّا وَ أَنْتُمْ مُسْلِمُن. وَ اعْتَصِمُوا بِحَبْلِ اللهِ جَمِيعًا وَ لَا تَفَرَّقُوا وَ اذْكُرُوا نِعْمَتَ اللهِ عَلَيْكُمْ إذْ كُنْتُمْ أعْدَاءً فَأَلَّفَ بَيْنَ قُلُوبِكُمْ فَأَصْبَحْتُمْ بِنِعْمَتِهِ إخْوَانًا وَ كُنْتُمْ عَلَى شَفَا حُفْرَةٍ مِنَ النَّارِ فَأَنقَذَكُمْ مِنْهَا كَذَلِكَ يُبَيِّنُ اللهُ لَكُمْ آيَاتِهِ لَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ. وَ لْتَكُن مِنْكُمْ أُمَّةً يَدْعُونَ إلَى الخَيْرَ وَ يَأمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَ يَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَ أوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ. وَ لَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ تَفَرَّقُوا وَ اخْتَلَفُوا مِنْ بَعْدَ مَا جَاءَهُمُ الْبَيِّنَات وَ أوْلَئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ. يَوْمَ تَبْيَضُّ وُجُوهٌ وَ تَسْوَدُّ وُجُوهٌ.﴾
„O vi koji vjerujete, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite, osim kao muslimani. I svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte. I sjetite se Allahove milosti prema vama, kada ste bili neprijatelji, pa je On srca vaša zbližio, pa ste postali, Njegovom milošću, braća. I bili ste na rubu vatrene jame, pa vas je On spasio. Tako vam Allah objašnjava svoje ajete, da biste bili upućeni. I neka među vama bude ummet koji će ka dobru pozivati i tražiti da se čine dobra djela, a zabranjivati loša. To su oni koji su uspjeli! A ne budite poput onih koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili nakon što su im došli jasni dokazi. Njima pripada velika kazna, na dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.“ (Alu Imran 102.-106.)
Kaže ibn Abbas i drugi: 'Postat će bijela lica ehlu sunneta vel-džemata, a pocrniće lica sljedbenika novotarija i sektašenja.'
فَأَمَّا الَّذِينَ اسْوَدّتْ وُجُوهُهُمْ أَكَفَرْتُمْ بَعْدَ إِيمَانِكُمْ فَذُوقُوا الْعَذَابَ بِمَا كُنْتُمْ تَكْفُرُونَ. وَ أَمَّا الَّذِينَ ابْيَضَّتْ وُجُوهُهُمْ فَفِي رَحْمَةِ اللهِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ.
„A oni čija lica budu crna- 'Zar ste uznevjerovali nakon vjerovanja? Zato iskusite kaznu jer niste vjerovali!' A oni čija lica budu bijela, biće u Allahovoj milosti. U njoj će vječno ostati.“ (Alu Imran 106.-107.)
U Tirmizijinoj zbirci stoji: od Ebu Umame El-Bahilija, od Vjerovjesnika s.a.v.s. o haridžijama: „Oni su psi stanovnika vatre.“, pa je proučio ovaj ajet: „Na dan kada neka lica budu bijela, a neka crna.“[2] Kaže imam Ahmed ibn Hanbel: 'Hadisi o haridžijama su vjerodostojni na deset načina.' Zabilježio ih je Muslim u svom Sahihu, a neke od njih i Buharija. Rekao je Vjerovjesnik s.a.v.s.: „Neki od vas će omalovažavati svoj namaz spram njihovog, svoj post spram njihovog posta i svoje učenje u odnosu na njihovo učenje. Učit će Kur'an, a on im neće grla prelaziti. Ispadat će iz islama kao što strijela ispadne iz luka.“[3] A u drugoj predaji: „Ubijat će pripadnike islama, a ostavljat će obožavaoce kipova.“[4]
Haridžije su prvi koji su nevjernicima proglasili muslimane; čine tekfir zbog grijeha i smatraju nevjernikom onoga ko im se suprotstavi u njihovoj novotariji i ohalaljuju njegovu krv i imetak. Ovakvo je stanje sljedbenika novotarija; uvedu novotariju, a zatim proglase nevjernikom onoga ko se s njima u njoj raziđe. A ehlu sunnet vel-džemat slijede Knjigu i sunnet i pokoravaju se Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.v.s., pa slijede Istinu (hakk) i milostivi su prema stvorenjima.
Prva novotarija koja se pojavila u islamu bila je novotarija haridžija i šiija. Inovirali su ih tokom hilafeta zapovjednika pravovjernih Alije ibn ebi Taliba r.a., te je on i kažnjavao obje skupine. Haridćije su se borile protiv njega, pa se i on borio protiv njih, a što se šiija tiče, većinu ih je spalio vatrom, tražio je i da se ubije Abdullah ibn Sebe', ali mu je umakao, naređivao je bičevanje svakog ko bi mu davao prednost nad ebu Bekrom i Omerom, a od njega se prenosi preko mnogo načina predanja da je govorio: 'Najbolji u ovom ummetu, nakon vjerovjesnika, je ebu Bekr, a zatim Omer.', a to od njega prenosi Buhari u svom Sahihu.[5]

Poglavlje
Od osnova ehli sunneta wel-džemata je- da oni obavljaju džume, bajrame i namaze u džematu i ne ostavljaju džume i džemat kao što to čine sljedbenici novotarija poput rafidija i drugih, pa ako bi imam bio nepoznat, ne ispoljavajući novotariju, niti velike grijehe, klanjaće iza njega džumu i džematski namaz po koncenzusu četiri imama i drugih među predvodnicima muslimana. I niko od imama nije rekao: Nije dozvoljen namaz osim za onim čiju unutrašnjost poznajemo, nego su muslimani stalno klanjali, nakon njihovog vjerovjesnika s.a.v.s., iza muslimana nepoznatog stanja. Ali, ako bi se ustanovilo kod dotičnog klanjača novotarija ili razvrat (ar. fudžur) i uspostavi namaz iza onog za kojeg zna da je novotar ili veliki griješnik, uz mogućnost da klanja za nekim mimo njega, većina učenjaka smatra ispravnim namaz onog koji klanja iza takvog i ovo je stav Šafije i ebu Hanife, kao i jedan od dva stava u mezhebu Ahmeda i Malika. Međutim, kada nije u mogućnosti klanjati osim iz novotara ili razvratnika, kao džuma na kojoj je imam novotar ili razvratnik, a nema druge džume, ovakav će klanjati za novotarom ili griješnikom po općeprihvaćenom stavu ehli-sunneta vel-džemata. Ovo je stav Šafije, ebu Hanife, Ahmed ibn Hanbela i drugih imama ehlu-sunneta bez ikakvog razilaženja među njima.
Kada su se proširile strasti, neki ljudi su voljeli da klanjaju samo za onim koga poznaju, u smislu poželjnosti, kao što se prenosi od Ahmeda da je to spomenuo pred onim što ga je o tome pitao, međutim Ahmed nije rekao: Nije ispravno osim za onim čije stanje poznajem.
Kada je Ebu Amr Osman ibn Merzuk stupio na područje Egipta, njegovi vladari su u to vrijeme javno ispoljavali šiizam, a bili su batinije[6] bezbožnici, pa su se zbog toga umnožile i novotarije i proširile se područjem Egipta-iz tog razloga, naredio je svojim prijateljima da klanjaju samo za onim koga poznaju, a nakon njegove smrti, područje je osvojeno od strane vladara sunneta, poput Salahuddina, pa se ispoljila riječ sunneta, suprotstavljena rafidijama, pa su se uvećali i proširili i znanje i sunnet.
Namaz iza nepoznatog je dozvoljen po slaganju islamskih učenjaka, a ko kaže: Namaz iza onog čije je stanje nepoznato nije dozvoljen ili je neispravan- suprotstavio se koncenzusu ehlusunneta vel-džemata. Ashabi r.a. su klanjali za onim čije su grijšenje znali, kao što je Abdullah ibn Mes’ud i drug ashabi klanjali iza El-Velid ibn Ukbe ibn ebi Mu’ita, a pio je vino i jednom je klanjao sabah četiri rekata, pa ga je Osman ibn Affan bičevao zbog toga.
Abdullah ibn Omer i drugi ashabi su klanjali iza Hadždžadž ibn Jusufa, a ashabi i tabiini su klanjali iza ibn ebi Ubejda, a bio je optužen za bogohulništvo (ilhad) i pozivač u zabludu.

Bilješke:
[1] Medžmu'atul-fetava, 3. tom, 174.-182. str. izdanje: darul-Vefa', Mensura, Egipat 3. izdanje, god. 2005. god.
[2] Tirmizi u poglavlju o Tefsiru 3000. i kaže- hadis je dobar (hasen)
[3] Buhari 4351. i 5058. i Muslim 1064./143.-148. i 1065./149.-153. od ebu Se’id el-Hudrija
[4] Buhari 3344., 7432. od ebu Se'id el-Hudrija
[5] U poglavlju o vrlinama ashaba- 3671.
[6] Po teoriji vahdetul-vudžud (jedinstvo postojanog) batin znači da je Stvoritelj i stvoreno jedna stvar. (Mu'džemul-felsefij, 30. str.)

Prijevod: Kenan Ćosić
Obrada: islam-iman.com

Shejh Usejmin za stav shejh Albanija oko tekfira

Među stvarima čiji će spomen i citat donijeti dobrobit je da sam se sreo sa nekima od onih koji su bili sa Džemâ’at ut-Tekfîr pa ih je Allâh Svemogući i Svevišnji uputio.
Pa sam im rekao: ''Proglasili ste neke vladare kâfirima, ali šta vas ...je navelo da protekfirite Imâme mesdžida i one koji drže hutbe i muezzine mesdžida i one koji paze na mesdžide?

I šta vas je navelo da proglasite kâfirima učitelje Šerijata u školama i na drugim mjestima?''

Oni su odgovorili: ''Zato što su bili sretni i zadovoljni odlukama vladara koji su sudili suprotno onome što je Allâh objavio.''

Ja kažem: ''Ako je ovo zadovoljstvo sudom koji je suprotan onome što je Allâh objavio bilo zadovoljstvo u srcu, onda bi u ovom slučaju kufr djela postao kufr u vjerovanju! Zato, koji god vladar ne sudi po onome što je Allâh objavio, i smatra i vjeruje da je sud mimo Allâhovog prikladan za ovo vrijeme a da sud Šerijata čiji je izvor Kur’an i Sunnet nije prikladan, onda nema sumnje da je kufr ovog vladara kufr u vjerovanju a ne samo kufr djela!''

Onda sam im rekao: ''A vi, prije svega, nećete biti u mogućnosti donijeti sud o svakom vladaru koji sudi po zapadnjačkim zakonima kufra, ili o većini njih, na taj način da bi oni, ako bi bili upitani o sudu suprotnom onome što je Allâh objavio, rekli:
''Zato što je suđenje po ovim stranim zakonima istina i ispravno za vrijeme u kojem se nalazimo! I da se ne treba suditi zakonima Islâma! Jer ako bi to rekli, onda bi postali istinski kâfiri, bez sumnje i oklijevanja.''

I kada pogledamo na narod – među kojima ima učenjaka i pravednih ljudi i drugih – kako i njih proglašavate kâfirima samo zato što žive pod sudom koji obuhvata njih kao što obuhvata i vas! A vi njih proglašavate kâfirima i otpadnicima. I onda, tražeći opravdanje za sebe, kažete: Protiviti se Šerijatu samo radnjom ne znači da takvu osobu treba proglasiti otpadnikom?!

A ovo je ista stvar koju i drugi pored vas govore, s tim da vi idete dalje, i bez ikakvog opravdanja i prava ih proglašavate kâfirima!!!

Stvar koja čini njihovu grešku očiglednom i otkriva njihovu zabludu je kada ih se pita: ''Kada se može suditi protiv muslimana koji svjedoči da niko mimo Allâha nema pravo da bude obožavan i da je Muhammed Njegov Poslanik i koji klanja da je postao otpadnik? Da li je jedan slučaj suda mimo onoga što je Allâh objavio dovoljan? Ili je li neophodno da on objavi da je postao otpadnik?''

Uistinu, oni ne znaju odgovor na ovo! I neće nikad dokučiti ono što je ispravno! Mi smo onda prisiljeni da im navedemo slijedeći primjer.

Pa kažemo: ''Vladar sudi po Šerijatu, ovo je njegova navika i dio njegovog sistema. Ipak, u određenom sudu je pogriješio i donio odluku koja se protivi Šerijatu, što znači da je sudio u korist ugnjetača i nije dao povoljan sud onome koji je ugnjetavan. Ovaj vladar je sigurno sudio suprotno od onoga što je Allâh objavio. Pa da li biste rekli da je uznevjerovao kufrom otpadništva?''

Oni će odgovoriti: ''Ne, jer se ovo desilo samo jednom.''

Onda mi kažemo: ''Ako bi se isto ponovilo drugi put,da li je uznevjerovao?''
Onda im ponovimo: ''Tri puta! Četiri puta! Kada ćete reći da je uznevjerovao? ''
Oni neće biti u stanju da stave granicu na broj odluka koje se protive Šerijatu, pa ga onda ne smiju ni proglasiti nevjernikom radi njih!! Dok bi mogli uraditi suprotno kada bi se za ovog vladara znalo od njegovog prvog suda da je više volio suditi mimo onoga što je Allâh objavio, smatrajući to zakonitim a osuđivajući Šerijat. Sud otpadništva u ovom slučaju na njemu može ispravno biti primjenjen već prvi put kada se usprotivio Šerijatu.

I ponovno, u suprotnoj situaciji, ako bi primjećivali kod ovog vladara mnoge odluke o raznim stvarima u kojima se protivio Šerijatu i kada bi ga pitali: ''Zašto si sudio mimo onoga što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio?'' Ako bi on odgovorio ''Bojao sam se za sebe!'' ili ''Bio sam plaćen'' na primjer, onda je ovo veće zlo od prvog primjera (prvog primjera vladara navedenog gore). Ali uprkos ovome ga ne smijemo proglasiti kâfirom sve dok ne učini poznatim da u svom srcu ne smatra ispravnim ili prikladnim sud po onome što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio. U takvoj situaciji bi mogli reći da je kâfir kufra otpadništva.

Ja svjedčcim o šejh el-Albânîjevom (rahimehullâh) ispravnom stanju, akidi i dobroj namjeri.

Pored toga, mi ne kažemo da on ne griješi. Niko osim Poslanika (sallallahu alejhi we sellem) nije bezgriješan.

Autor: Imâm Muhammed bin Sâlih bin ´Us...ejmîn
Izvor: El-As'ilah el-Katarijjah; str. 18-19

Hafiz Dzevad Galosh o haridzijama

Shejh Gunejman o pogreshnom tekfiru

Cesto je spominjan i korishten u neoharidziskim fetvama za tekfir.Od kada je shejh javno progovorio i odrekao se njih, postalo je jasno da njihovoj farsi i lazima nema kraja.Toliko od iskrenosti na koju su se pozivali.

Odgovor onima koji tekfire Šejha Bin Baza!

Odgovor onima koji tekfire Šejha Bin Baza!

Prijevod: Eldar ef. Tutnić
islam-iman.com -



Prije svega treba znati je da bi se tekfir izrekao, taj koji ga izriče, treba da posjeduje najveće znanje koje jedan učenjak može imati, i nije dozvoljeno da se to na "sva vrata" govori niti da to laici govore, ali ono što mi vidimo danas je obsesija za izricanjem tekfira. Misli se na čisto tekfirenje Muslimana, a ne na čiste Kaffire i Tagute koji su tako nazvani u Kur'anu od Allaha swt.

I to je zato što je Muhammed (s.a.w.s) rekao da ako neko izriče tekfire prema onima koji to nisu, onaj koji izriče tekfir , postaje kaafir. To znači da on (taj što izriče tekfir), nemora da čini kufr da bi pao pod kufr, on postaje kaafir zbog svoje arogancije i ignorantnosti (prema propisima izricanja tekfira).Poslanik Muhammed s.a.vv.s nam je također najavio da će u kasnije vrijeme doći ljudi bez imalo znanja, a izdavat će zalutale (netačne) fetwe, tako da će skrenuti s pravog puta, a pritom će povući i druge sa sobom, a On s.a.w.s. nas je upozorio na njih.

Kada vidite nekog ko čak ni arapski jezik ne govori ( bez uvrede ali ko ne govori , ne bi trebao izdavati fetwe), niti uči Kur'an srcem, niti je proučavao različite mazhebe, niti je proučavao Usul-i-Fikj, niti Akidu, niti Tefsir itd. Njemu je dovoljno da citira one koje voli, trebaš znati njegov menhedž (metodologiju) i ono što slijedi. Tada kada sve to upoznamo vidjet ćemo da je on samo opsjednut, ova ga je opsesija potpuno zaslijepila i odvela ga da slijedi sve što njegovi "dragi" učenjaci kažu, bez obzira bilo ono tačno ili netačno. Također on se neće složiti sa svakim onim koji misli da je on zalutao bez obzira bili njegovi argumenti jaki ili ne.

Još ne razumijem kako neki ljudi mogu izdavati fetve bez imanja dovoljno svetog znanja, i bez poznavanja hadisa koji ih zbog njihovih fetvi može odvući u Džehennmsku vatru.

Kada su Ashabi (r.a), bili upitani o nekim jednostavnim pitanjima, oni su jednostavno odgovorili:
"Ne znamo", samo da izbjegnu upadanje u njihova zla, čak i ako su najbolji ljudi nakon Poslanika s.a.v.s. , a pogledajmo sada "svako" postaje El-X Šejh od Y!

Šejh Abdul Aziz ibn Abdullah bin Baz, je bio i ostao veliki učenjak, koji je pomagao Mudžahedinima na jako puno mjesta, u Afganistanu, u Bosni, u Čečeniji i drugim zemljama. Pomagao im je putem novca i putem svojih fetvi i dova, kao i slanjem svojih studenata u te predijele. Pogledajmo te što ovu veliku personu tekfire, da li su oni ispalili i jedan metak u ime Allaha da sačuvaju islam i svoj narod, ili su pomogli neku braću u odbrani muslimana svojim materijalnim sredstvima? Sve što oni mogu je da žive u luksuzu, time gubljeći svoje dragocjeno vrijeme ogovarajući ovu veliku osobu.

Čak i kad se ne bi slagao sa nekim od pogleda koje je imao Šejh bin Baz, još uvijek bi ga jako volio i poštovao, i tražio bi znanje iz njegovih knjiga. Čak se i Ibn Kajjim El-Dževzi nije slagao sa nekim stavovima svoga šejha Ibn Tejmijje, ali su se oni voljeli i poštovali do svojih posljednjih dana.

Ne smijemo vršiti razdvajanje među nama muslimanima, halal za nas, haram za vas. Radikalne pokrete niko ne voli. Ljudi treba da traže znanje, a ne da se muče sa time ko je mu'min a ko kaafir. Allah najbolje zna, prvo trebamo sebe izgraditi kao osobe, drugo sve dođe na svoje mjesto. Što se tiče onih sekti koje tekfire muslimane, treba samo ga pogledamo šta oni daju Islamu? Da li doprinose do njegovom širenju? Da li daju bolje Islamu ili samo šire fitnu svojim radom?

Izvor: islamicawakening.com
Prijevod: Eldar Tutnić

Obrada: islam-iman.com

Problem tekfira niz ajete i hadise

Tekfirenje

izbor hadisa Ebu Tarik


U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Najljepša hvala Uzvišenom na svim nimetima. Najpotpuniji salevat i selam na Miljenika Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, drugove i sve pravovjerne. Amin!

Svjedoci smo raznih pojava danas u našem društvu koje odudaraju ili se u potpunosti kose sa islamskim učenjem. Jedna od njih je svakako i sve češća upotreba termina kjafir(nevjernik), mušrik (mnogobožac), otpadnik, novotar itd., oslovljavajući time one koji nose šehadet u svojim prsima, potvrđuju ga svojim jezicima i postupcima. Ova, kao i sva druga odstupanja koja su primjetna u raznim segmentima našeg društvenog života su svakako posljedica pohabanosti vjere u našim srcima, kao i nedovoljne upućenosti u osnovne islamske znanosti. Upotreba spomenutih termina je danas sve primjetnija od strane mnogih, ali ponajviše od strane dvije kategorije našeg društva.

Prva kategorija su osobe koje nemaju elementarno znanje o dini Islamu. Radi se o osobama koje nisu studiozno izučavale Islam, a posebno nisu to činile pred priznatim islamskim autoritetima, već su samostalno pročitale par brošura, odslušale par predavanja o Islamu, i na osnovu shvaćenog mnogi od njih su se iz iskrenih pobuda počeli upuštati u ovakve kvalifikacije svoje braće, ne shvatajući opasnost posljedica svega toga. Druga kategorija su oni koji, za razliku od prvih, nisu neupućeni, nisu neinformisani o islamskom stavu po ovom pitanju. Ne, oni su učeni. Oni znaju kakav je šerijatski stav, ali ga iz raznih ovosvjetskih interesnih razloga svjesno prešutkuju, pa čak i potpuno suprotno postupaju. Među njima možda ima i onih koje je šejtan prokleti do te mjere zauzdao i njihova im ružna djela lijepim predstavio, da oni često puta svoj stav smatraju ispravnijim od stava Vrhovnog Zakonodavca Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. Zbog toga, nerijetko, imamo priliku čuti ili pročitati strašne izjave, poput: „Iako to Božiji Poslanik dozvoljava, ja se ipak usuđujem reći da to nije dozvoljeno“, i tome sličnih šejtanskih govora, od kojih molimo Uzvišenog da nas i njih i svakog Svoga roba sačuva. Kako bismo što bolje shvatili ozbiljnost i opasnost posljedica ovakvog ponašanja, najprije ćemo spomenuti par kuransko-hadiskih citata, a zatim i nekoliko stavova priznatih islamskih autoriteta pripadnika raznih pravnih škola, koji definišu ovo pitanje.

U 94. ajetu sure An-Nisa, Uzvišeni poručuje svim pravovjernima: “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: ‘Ti nisi vjernik!’ – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.” Ibn Hadžer nam prenosi povod objave ovih kuranskih riječi, kako to bilježi imam Darekutni i imam Taberani od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: “ Poslanik je poslao jednu četu u kojoj je bio i Mikdad. Kada su stigli do cilja, ljudi su se već bili razbježali, osim jednog čovjeka koji je čekao sa ogromnim svojim imetkom. Rekao je: ’Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha’, a Mikdad je pohrlio na njega i ubio ga. Kada su se vratili, Poslaniku su ispričali šta se desilo, a on reče: ‘O Mikdade! Zar si ubio čovjeka koji je izgovorioLa ilahe illallah? Šta ćes sutra na Sudnjem danu, pred Allahom sa La ilahe illallah?’ Tada su objavljene ove kura’nske riječi “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: “Ti nisi vjernik!”…” Zatim je Poslanik rekao Mikdadu: ‘On je bio vjernik, koji je prikrivao svoj iman među narodom nevjerničkim, pa kada je otkrio svoj iman ti si ga ubio, a i ti si isto tako ranije prikrivao svoj iman u Meki’.”

Takođe, u 11. ajetu sure Al-Hudžurat, Uzvišeni se svima onima koji se, makar i malo osjećaju pravovjernima, najstrožije obraća sljedećim riječima: “O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se na pokaju – sami sebi čine nepravdu.” O značenju riječi: “I ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!”, Ibn Abdul Berr kaže: “To jest, da čovjek kaže svome bratu nevjerniče, griješniče!” (Temhid)

Ebu Zerr, r.a., nam prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Neće čovjek nazvati čovjeka griješnikom ili nevjernikom, a da se to ne vrati na njega, ako taj čovjek doista ne bude takav.” (Buhari) Ibn Abdul Berr pojašnjava: “Vratiće se na onoga ko je izrekao te riječi ogroman grijeh kojeg je zaslužio tim riječima, što predstavlja vrhunac upozorenja od upotrebe ovakvih riječi, i zabranu da se za bilo kog pripadnika Kible kaže nevjerniče.” (Temhid)

Ibn Dekik el-Id, komentarišući spomenuti hadis, kaže: ”Ovo je strašna prijetnja za onoga ko protekfiri - nazove nevjernikom jednog muslimana, a on ne bude nevjernik. To je zamka u koju su mnogi upali.” (Ihkamu-l-ahkam)

Imam Ibn Hadžer el-Askalani dodaje: “Ovaj hadis je izrečen kao upozorenje svakom muslimanu da nešto tako ne smije reći svome bratu muslimanu… na njega se vraća taj njegov čin i biva kao da je sam sebe nazvao nevjernikom, zato što je nekog poput sebe tako oslovio.” (Fethu-l-bari) Poslanik, a.s., također, kaže: “Ko vjernika optuži za nevjerstvo, to je kao da ga je ubio.”(Buhari)

Dakle, Poslanik, a.s., poredi oslovljavanje muslimana nevjernikom sa najvećim grijehom poslije pripisivanja Allahu, dž.š., druga, a to je namjerno ubistvo, za koje Uzvišeni kaže: “Ko ubije jednog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo.”

Na Oprosnom hadžu, u svojoj hutbi, Poslanik, a.s., je naglasio sljedeće: “ Doista su vaša krv, vaš kapital, i vaša čast, zaštićeni (sveti), poput svetosti ovog dana, u ovom mjesecu i ovom vašem gradu.” (Buhari, Muslim)

A nazivanje muslimana nevjernikom je svakako mnogo veće nego povreda njegove časti, jer se time ohalaljuje njegov kapital i njegova krv, čime se dozvoljava ono što je Poslanik, a.s., strogo zabranio. Ubejdullah bin Adijj, r.a., nam prenosi od jednog ensarije: “Bio sam kod Poslanika, a.s., kada je došao jedan čovjek i tražio od Poslanika, a.s., dozvolu da ubije nekog munafika. Poslanik, a.s., glasno uzviknu: ’Zar ne svjedoči da nema drugog boga osim Allaha?’ Čovjek reče: ’Svakako Božiji Poslaniče, ali on od toga nema ništa.’ Poslanik, a.s., reče: ’Zar ne svjedoči da je Muhamed Allahov Poslanik?’ Čovjek odgovori: ’Svakako Božiji Poslaniče, ali on od toga nema ništa.’ Poslanik ponovo nastavi: ’Zar ne obavlja namaz?’ Čovjek odgovori: ’Svakako Božiji Poslaniče, ali on od toga nema ništa.’ Poslanik, a.s., na to zaključi: ’To su oni čije je ubijanje Allah, dž.š., zabranio’.” (Muvetta)

Imam Hakim nam prenosi riječi Vjerovjesnika, a.s.: “Islam će se izlizati (pohabati), kao što se izliže šara na odjeći, do te mjere da se neće znati šta je post, šta namaz, šta sadaka, šta obred…ostaće samo starci i starice koji će govoriti: ’Zatekli smo naše pretke na ovoj riječi La ilahe illallah, i mi je izgovaramo.’ Sille bin Zufer, r.a., se obrati Huzejfi, r.a., prenosiocu ovog hadisa, riječima: ’Šta će im koristiti La ilahe illallah, kada ne znaju šta je post, namaz, sadaka, niti obred?’ Huzejfe se udalji od njega, a ovaj to isto ponovi tri puta, nakon čega mu se Huzejfe okrenu i reče: ’O Sille, spasit će ih od vatre, spasit će ih od vatre, spasit će ih od vatre.’” Zehebi kaže da ovaj hadis ispunjava uslimov uslov ispravnosti, odnosno, da je sahih. Ebu Davud nam, također, prenosi hadis Vjerovjesnika, a.s.: “Prestanite, nemojte zbog grijeha nazivati nevjernicima one koji izgovaraju La ilahe illallah. Doista je onaj koji pripadnike La ilahe illallah nazove nevjernicima, bliži nevjerstvu od njih.” U sljedećem hadisu Poslanika, a.s., stoji još jedno upozorenje, možda i najstrašnije za one koji se upuštaju u ovakva oslovljavanja svoje braće: “Pojaviće se u posljednjem zemanu (pred Smak svijeta), ljudi mladih godina, glupog razmišljanja. Govoriće govorom najboljeg Allahovog stvorenja (Poslanika, a.s.) Učiće Kuran. Iman im neće prelaziti grkljane. Oni će izlaziti iz vjere kao što strijela izlazi iz luka…” (Buhari, Muslim)

U nekim predajama stoji dodatak: ”Vi ćete vaš namaz i vaš post smatrati bezvrijednim pored njihovog namaza i posta.” Abdullah bin Omer o njima kaže sljedeće: “Oni su najgora stvorenja.” A u drugom svom govoru ih opisuje riječima: ”Oni su uzeli ajete objavljene povodom nevjernika, i njima oslovljavaju vjernike.” (Buhari)

Zbog svega spomenutog su se ashabi Vjerovjesnika, a.s., maksimalno sustezali i plašili osloviti nevjernikom ili bezbožnikom bilo kog pripadnika Kible. Tako nam prenosi Ibn Abdul Berr od Ebu Sufjana: “Rekao sam Džabiru: ‘Da li ste nekog pripadnika Kible oslovljavali sanevjerniče?’ Reče: ’Ne’. Rekoh: ‘A sa mušriče (mnogobošče)?’ Reče: ’Da Allah sačuva.’, i uplaši se.”(Temhid)

Kada je Alija, r.a., upitan za učesnike u bitkama “Džemel” i “Essifin”, koje su vođene protiv njega da li su oni mušrici (mnogobošci), odgovorio je: “Ne, od mnogoboštva su pobjegli.” Zatim su ga upitali da li su munafici, a on odgovori: “Ne, jer munafici ne spominju Allaha, osim malo.” Na kraju su ga pitali: “Pa, ko su oni?” Odgovorio je:“ To su naša braća koja nam nepravdu čine.” (Bejheki, Ibn Ebi Šejbe)

Zato je imam Ibn Vezir, nakon što je sagledao sve predaje na ovu temu, rekao: “Sve ove predaje jasno ukazuju na veliku opasnost oslovljavanja nevjernikom nekog vjernika, ako priznaje jednoću Stvoritelja i sva poslanstva, a posebno ako izvršava osnovne ruknove Islama i izbjegava velike grijehe…zbog greške koju je napravio u nekoj novotariji, od koje, ili njoj slične, možda nije čist ni onaj koji ga je nazvao nevjernikom, a bezgriješnih od običnih insana nema.” (Isaru-l-haki ale-l-halki)

Imam Ševkani u ovom kontekstu kaže sljedeće: ”Znaj da je donošenje suda o nekom muslimanu da je postao nevjernik i izašao iz Islama nešto u šta se onaj koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan ne bi trebao upuštati, osim ako za to ima dokaz jasnoće sunca u sred dana, jer je vjerodostojnim predajama prenijeto od više ashaba da je Poslanik, a.s., rekao: ‘Ko kaže svome bratu kjafire (nevjerniče), jedan je od njih dvojice to zaslužio.’ - što predstavlja najveće upozorenje od brzopletosti u ovakvim pitanjima.” (Es-Sejlu-l-džerar)

Imam el-Bakilani kaže: ”Ne smije se neko smatrati nevjernikom zbog govora niti stava, osim ako postoji konsenzus svih muslimana da je nešto takvo svojstveno isključivo nemuslimanima, i za to bude postojao dokaz.”(el-Mufessal)

Imam Ibn Tejmije dodaje: “Niko nema pravo nijednog muslimana nazvati nevjernikom, iako je pogriješio, sve dok mu se dokazi ne iznesu i pojasni pravi put. Zato što onaj čiji je iman utvrđen jekinom (nesumnjivo), ne gubi taj status na osnovu sumnje. On ne gubi status vjernika sve dok mu se argumenti ne pojasne i šubha (sumnja) ne odagna.” (Medžmuatu- l-fetava)

Ibn Abdul Berr, također, kaže: ” Pripadnici ehli sunneta ve-l-džemata, a to su pravnici i muhadisi, su se složili da nijedan grijeh ne izvodi počinioca iz vjere, dok su se novotari tome suprotstavili. Tako da je obaveza da se niko ne smije oslovljavati nevjernikom, osim onaj za čije nevjerstvo postoji konsenzus, ili jasan dokaz iz Kur’ana ili sunneta, koji nemaju protuargument.” (et-Temhid)

Imam Gazali, također, poručuje: ”Moja ti je oporuka da zaustaviš svoj jezik od govora protiv pripadnika Kible dok god izgovaraju La ilahe illallah Muhamedur-Resulullah, i to ne pobijaju… jer je u oslovljavanju nekoga nevjernikom velika opasnost, a u šutnji nema nikakve opasnosti.” Abdullah ibn Muhamed bin Abdul-Vehab kaže: Sve oko čega se ulema razišla, da li je kufr ili nije, predostrožnost vjere nalaže sustezanje od upuštanja u to, sve dok ne bude imalo potpuno jasnog dokaza.”(Ed-dureru-s-sunije)

Imam Ševkani, također, savjetuje: “Onaj ko drži do svoje vjere, ne upušta se u radnje u kojima ima i najmanja šteta, pa čak ni u one u kojima nema ni štete ni koristi, kako će se onda upustiti u nešto čime rizikuje da postane od onih za koje Poslanik, a.s., kaže da je nevjernik?” (Es- Sejlu-l-džerar)

Imam Haskefi kaže: ”Znaj da nije dozvoljeno izdati fetvu za nekog muslimana da je nevjernik sve dok je moguće njegov govor protumačiti na jedan od ispravnih načina, ili dok god postoji razilaženje po pitanju njegovog govora da li je kufr ili nije, makar i u nekom slabom predanju u mezhebu.” (Ed-Durru-l-muhtar)

Imam Ibn Abidin prenosi od imama Tahavije i ostalih hanefijskih učenjaka zabranu isključivanja iz Islama, osim na osnovu dokaza u koji nema sumnje: ”Ono za šta ne postoji ni najmanja sumnja da je nevjerstvo će se tretirati nevjerstvom, a ono za šta postoji i najmanja sumnja - neće, jer potvrđeni Islam se ne gubi na osnovu sumnje. Tako da je obaveza učenjaka da kada im se javi ovakav slučaj, ne požure sa isključivanjem muslimana iz Islama.” Reddu-l-muhtar)

Ovo su stavovi priznatih islamskih učenjaka od vremena ashaba do današnjih dana, ali ono čega se plašim jeste to da se su riječi Vjerovjesnika, a.s., već obistinile, a to su sljedeće riječi: “Neće Allah uzdići znanje čupajući ga iz prsa Svojih robova, već uzdizanjem (usmrćivanjem) učenjaka, pa kada ne ostavi ni jednog alima, ljudi će se povesti za vođama džahilima (neznalicama), pitat će ih, a oni će im bez znanja odgovarati. Tako će zalutati i druge u zabludu odvesti.” To je ono čega se je i Omer, r.a., još tada pribojavao za umet Resulullaha, a.s., kada je rekao: “Ja se, doista, ne bojim za ovaj umet od vjernika kojeg njegov iman sprječava, niti griješnika koji se ne krije, već se bojim čovjeka koji uči Kur’an toliko da postane vrstan učač, a zatim ga tumači neispravno (po svojoj volji).” (Ibn Abdul-Berr)

Namjerno sam malo detaljnije obradio ovo pitanje, sa namjerom da, ne samo pojasnim šerijatski stav po ovom pitanju, već da uz Allahovu, dž.š., volju, ne ostavimo šejtanovim došaptavanjima nijedna vrata otvorena, kako bismo se mogli malo više posvetiti sebi, svojim mahanama i nedostacima, svom odnosu prema Uzvišenom Allahu, što bi svakako trebao biti prioritet za svakog od nas. Molim Allaha, dž.š., da nas sačuva svih neispravnih ubjeđenja, djela, riječi i misli. Njega Jedinog molim da nam pokaže istinu istinom i podari snage da je slijedimo, a neistinu neistinom i podari nam snage da je se klonimo. Na kraju, imajmo stalno na umu riječi Poslanika, a.s.: „Čovjek nekada kaže jednu riječ, ne vodeći računa o njoj, a sa njom izazove Allahovu srdžbu na sebe sve do Dana susreta sa Njim.“ (Amed, Tirmizi, Nesai) Neka je najljepši salevat i selam na našeg miljenika Muhameda, a.s., njegovu porodicu, njegove ashabe, i sve pravovjerne do Sudnjega dana.

Amin, ja Rabbe-lalemin!

Prvi i najgori od hawāridžā je bio Dhul-Khuwejsire

Prvi i najgori od hawāridžā je bio Dhul-Khuwejsire.

(Ashāb) Ebū Se'īd el-Hudrī je rekao: ''Alija ibn Ebī Tālib je poslao neko zlato umotano u kožu iz Jemena Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i on ga je podijelio Zejdu el-Khajlu, el-Aqra' ibn Hābisu, 'Ujejnetu ibn Hisnu i 'Alqami ibn 'Ulāthetu. Ovome su prigovorili neki od ashābā, ensārijā i drugih, na što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:
''Zar nećete vjerovati meni, kome Onaj iznad nebesa vjeruje? Vijesti mi stižu sa nebesa ujutru i navečer.''
A onda je čovjek sa upalim očima, visokim jagodicama, izbočenim čelom, gustom bradom i obrijanom glavom ustao i rekao: ''O Muhammede, boj se Allāha!''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, mu se okrenuo i rekao: ''Teško tebi! Zar ja nisam osoba koja se najviše Allāha boji?''
Čovjek je onda otišao, a Hālid ibn Welīd je skočio i rekao: ''O Allāhov Poslaniče, hoću li mu otkinuti glavu?''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je rekao: ''Možda on klanja namāz.''
Hālid je onda rekao: ''Možda onaj koji obavlja namāz kaže svojim jezikom ono što nije u njegovom srcu.''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je odgovorio: ''Nije mi naređeno da otvaram srca ljudi, niti da rascepljujem njihove utrobe.''

A onda je on pogledao ka čovjeku koji je odlazio i rekao: ''Od potomstva ovog čovjeka će se pojaviti ljudi koji će učiti Qur'ān,ali on neće prelaziti njihove grkljane; oni će izlaziti iz vjere brzo kao što strijela prolazi kroz njen cilj.''(Buhārī i Muslim)

Ovaj čovjek se zvao Dhul-Khuwejsire et-Temīmī. U predaji stoji i da je on rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Budi pravedan'', na što mu je ovaj rekao:
''Teško tebi! Pa ko je pravedan, ako ja nisam?''

Ovaj čovjek je prvi haridžija koji se pojavio u islāmu. Korijen njegove bolesti je bio taj da je on dao prednost svom sopstvenom mišljenju nad mišljenjem Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Da je sačekao da čuje šta je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, imao da kaže - on bi shvatio da ni jednom mišljenju ne može biti data prednost nad mišljenjem Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. A sljedbenici ovog čovjeka su bili ljudi koji su kasnije oružano ustali protiv halīfe 'Alije ibn Ebī Tāliba, radijallāhu 'anhu.

Kada se borba između Mu'āwije i 'Alije, radijallāhu 'anhumā, odužila, Mu'āwijini sljedbenici su podigli mushafe (primjerke Qur'āna) vezane za krajeve svojih kopalja i pozvali 'Alijine sljedbenike da im ono što je u Qur'ānu presudi.

Rekli su: ''Odredićemo jednog čovjeka od nas, a vi odredite jednog čovjeka od vas (da pregovaraju). Postupimo po onome što je u Knjizi Allāha, Slavljenog i Uzvišenog.''
Ljudi su rekli: ''Zadovoljni smo (prijedlogom).''
Mu'āwijini sljedbenici su poslali 'Amr ibn el-'Āsa da ih predstavlja.
'Alijini sljedbenici su rekli: ''Pošalji Ebū Musā'a''.

'Alija je rekao da ne misli da je on podesan za to i predložio Ibn 'Abbāsa umjesto njega. Međutim, njegovi sljedbenici su rekli da oni ne žele nikoga od 'Alijinih rođaka i oni su poslali Ebu Musā'a. Arbitraža je ipak odložena do mjeseca ramazāna.

Tada reče (jedan od 'Alijinih pristalica po imenu) 'Urwe ibn Udhejneh: ''Prepuštate da ljudi presuđuju o onome što je u Allāhovoj nadležnosti?! Sud pripada samo Allāhu!''

Kada se 'Alija vratio sa Siffīna i ušao u Kūfu, oko dvanaest hiljada njegovih sljedbenika nije ušlo u grad sa njim. Umjesto toga, oni su se ulogorili u mjestu Harūrā i podigli svoje glasove, ujedinjeni uzvikujući slogan: ''Sud pripada samo Allāhu!''

Ovaj incident obilježava prvu pojavu hawāridžā kao sektaškog pokreta. Oni su nakon toga postavili Šebība ibn Rib'ija et Temīmija kao svog emīra za borbu, a 'Abdullāha ibn el-Kaww ā'a el-Ješkerija kao svog emīra za namāz.

Ovi hawāridži su u početku bili vrlo pobožni i predani u pogledu obavljanja različitih djela 'ibādeta. Međutim, njihovo vjerovanje da su oni učeniji nego Poslanikov ashāb 'Alija ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anhu, postalo je osnova grozne bolesti koja ih je zadesila i odvela u zabludu.

'Abdullah ibn 'Abbās je rekao: ''Kada su se hawāridži odmetnuli, oko šest hiljada njih se sakupilo na imanju jednog čovjeka i složili su se da se pobune protiv 'Alije ibn Ebī Tāliba. Za vrijeme njihovih susretā, neki ljudi su došli do 'Alije i obavijestili ga da ova grupa kuje zavjere protiv njega. Međutim, 'Alija je svojim sljedbenicima rekao da ih ne napadaju sve dok ovi njih ne napadnu, a što će ovi sigurno uraditi.

Jednoga dana došao sam do 'Alije prije podne namāza i rekao mu: ''O emīrul-mu'minīn, namāz te umirio - molim te dozvoli mi da posjetim pobunjenike i da pričam s njima.'' S početka je 'Alija odgovorio da se boji za mene, ali mi je kasnije dozvolio, kada sam ga ubijedio da sam poznat među njima kao osoba dobrog karaktera koja ne bi povrijedila nikoga. Onda sam otišao i obukao svoju najbolju jemensku odjeću i sandale i otišao sam da ih posjetim u podne. Kada sam ušao u njihov kamp, našao sam ljude čija je skrušenost u namāzu bila onakva kakvu nikada nisam vidio. Na njihovim čelima su bili ožiljci (tragovi) od trajnih i produženih sedždi, a njihovih dlanovi su bili žuljeviti kao koljena deva. Njihova odjeća je bila natopljena, a njihova lica su bila blijeda i izborana od probdjevene noći (budni u 'ibādetu).

Kada sam ih ja poselamio oni su odgovorili: ''Dobro došao, Ibn 'Abbās. Šta te je dovelo ovdje?''
Ja sam odgovorio: ''Dolazim od muhādžirā, ensārijā i Poslanikovog zeta, među kojima je Qur'ān objavljen. Oni znaju njegovo tumačenje bolje nego što vi znate.''
Neki od njih su odbili da raspravljaju sa mnom jer sam ja Qurejšijja, govoreći da je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao da su oni narod koji voli da raspravlja.

Međutim, dvojica ili trojica od njih su predložila da ja pričam sa njima, pa sam ja rekao: ''Recite mi šta imate protiv zeta Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, protiv muhādžirā i ensārijā među kojima je Qur'ān objavljen? Nema ni jednog od njih među vama, a oni znaju tumačenje Qur'āna bolje nego vi.''

Oni su odgovorili da postoje tri stvari koje oni imaju protiv 'Alije.
Kada sam ja pitao koje su to, oni su rekli: ''Jedna je to da je 'Alija učinio ljude sudijama u Allāhovoj stvari i pored toga što je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao: ''Sud pripada samo Allāhu.'' (el-En'ām, 57; Jūsuf, 40. i 67.) Pa od kakve vrijednosti su ljudi i njihove odluke nakon Allāhove tvrdnje?''
Ja sam rekao: ''To je jedna stvar, a šta je drugo?''

Oni su odgovorili: ''Što se tiče druge stvari, to je da se on borio i ubijao svoje neprijatelje, ali nije uzeo zarobljenike niti ratni plijen. Ako je to zbog toga što su neprijatelji bili vjernici, zašto nam je bilo dozvoljeno da se borimo i da ih ubijamo, a da ih ne porobljavamo?''
Ja sam rekao: ''A šta je treća stvar?''
Oni su odgovorili: ''On je obrisao naziv ''emīr el-mu'minīn'' (vođa vjernika) od sebe. Ako on nije emīr el-mu'minīn - onda on sigurno mora biti emīr el-kāfirīn (vođa nevjernika).''
Pitao sam ih da li imaju nešto drugo, mimo ovih stvari, a oni su govorili da je to dovoljno.

Ja sam im onda rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu ljudske presude u Allāhovoj stvari, ja ću vam iz Allāhove Knjige proučiti nešto što će pobiti vašu tvrdnju. Ali ako ja to uradim, hoćete li oporeći svoj stav?''
Kada su oni odgovorili da hoće, ja sam rekao:
''Zaista je Allāh ljudima povjerio polje Njegove presude, čija je vrijednost samo četiri dirhema, cijena zeca, u ājetu: ''O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je namjerno ubije - kazna je da žrtvuje jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi...'' (el-Ma’ide,95.)

Također, On je prepustio ljudima polje Njegove presude u pogledu žene i njenog muža u 35. ājetu sūre en-Nisā': ''A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite pomiritelja iz njegove porodice i pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje - Allāh će ih pomiriti. Allāh je Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten!'' (en-Nisā', 35.)

Preklinjem vas, tako vam Allāha! Da li je ljudska odluka (sud) da se usaglasi ono što je između muslimana, da bi se spriječilo prolijevanje krvi preče nego ljudska presuda o zecu i ženi (porodičnim obavezama i pravima) ili ne? Šta je od toga važnije?''
Kada su oni odgovorili da je važnija arbitraža (među muslimanima), ja sam od njih zatražio da povuku svoj prigovor 'Alijinom pristajanju na arbitražu i oni su se složili.

Ja sam rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu 'Alijine borbe bez uzimanja robova ili ratnog plijena, to znači da biste vi uzeli vašu majku 'Ā'išu, radijallāhu anhā, kao robinju. Tako mi Allāha, ako kažete da ona nije vaša majka - vi ste napustili islām. A tako mi Allāha, ako kažete da biste je učinili robinjom i dozvolili ono što je dozvoljeno u slučaju drugih robinja (tj. polni odnos) -vi ste napustili islām. Vi ste uhvaćeni između dvije kobne greške, jer je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao: ''Poslanik je vjernicima preči nego oni sami sebi, a njegove žene su - majke njihove.'' (el- Ahzāb, 6)

Ja sam ih onda pitao hoće li poreći svoj prigovor 'Alijinom odbijanju da uzme svoje poražene muslimanske protivnike kao robove i oni su se složili.

Onda sam ja rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu njegovog brisanja titule (naziva) emīrul-mu'minīn, ja ću vam dati sličan primjer u pogledu nekoga kojim ste zadovoljni. Na dan Hudejbijje, Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je sklopio sporazum sa mušricima koje su prestavljali Ebū Sufjān ibn Harb i Suhejl ibn 'Amr. On je rekao 'Aliji da piše, pa je 'Alija napisao: ''Ovo su uslovi mira o kome se složio Muhammed, Allāhov Poslanik''. Međutim, mušrici su prigovorili, rekavši: ''Tako nam Allāha, mi ne znamo da si ti Allāhov Poslanik. Jer da si ti to - mi se ne bismo borili protiv tebe.'' Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je onda rekao: ''O Allāhu, Ti znaš da ja jesam Allāhov Poslanik. Izbriši to, o 'Alija, i napiši: ''Ovo su uslovi mira oko kojeg se složio Muhamed ibn 'Abdullāh''.''

Tako mi Allāha, sigurno je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, bolji nego 'Alija, pa je ipak obrisao naziv od sebe.'' Skoro dvije hiljade hawāridžā je povuklo svoje stavove i ponovo se pridružilo 'Alijinim snagama, dok se ostatak njih pobunio i bili su ubijeni.''

Ashāb Džundūb el-Azdī je rekao: ''Kada smo mi krenuli sa 'Alijom ibn Ebī Tālibom protiv hawāridžā i došli do njihovog logora, na naše iznenađenje čuli smo glasno zujanje (poput zujanja pčela) od njihovog učenja Qur'āna.''

Također se prenosi da su 'Aliji, kada se složio sa arbitražom, došla dvojica hawāridžā po imenima Zer'ah ibn el-Berdž et-Tā'ī i Hurqūs ibn Zubejr es Sa'dī, ušli kod njega i rekli: ''Sud pripada samo Allāhu.'' 'Alija je odgovorio: ''Sud pripada samo Allāhu'', pa mu je Hurqūs rekao: ''Pokaj se za svoj grijeh i povuci svoju odluku da prihvatiš ljudsku presudu. Onda nas vodi naprijed da se borimo protiv naših neprijatelja sve dok ne sretnemo našeg Gospodara. A ako ne odustaneš od ljudske arbitraže u nadležnosti Allāhove Knjige, ja ću se sigurno boriti protiv tebe, tražeći time Allāhovo Lice.''

Hawāridži su se sakupili na imanju 'Abdullāha ibn Wehb er-Rāsija, koji im se obratio nakon zahvaljivanja i pohvale Allāha, rekavši:
''Ne priliči ljudima koji vjeruju u Milostivog i koji sebe vezuju za sud Qur'āna da im ovaj svijet - prema kome ljubav proizvodi samo nespokojstvo - bude draži od naređivanja dobra, zabranjivanja zla i govora istine. Zato nam se pridružite u pobuni.''

'Alija ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anhu, im je napisao: ''Sigurno su se ova dva čovjeka koje smo prihvatili kao sudije suprotstavili Allāhovoj Knjizi i slijedili svoje strasti, dok smo mi na svom prvobitnom stavu.''

Oni su mu u odgovoru napisali:

''Ti svakako nisi ljut u ime svoga Gospodara, već samo radi sebe sāmog. Međutim, ako posvjedočiš svom sopstvenom kufru i zatražiš oprosta, mi ćemo razmotriti razilaženje između nas i tebe. U suprotnom - mi ćemo ti se bez razlike suprotstaviti.''
Hawāridži su na svom putu naišli na 'Abdullāha ibn Khabbāba i pitali ga: ''Da li si od svog oca čuo kakav hadīth koji on prenosi od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, a koji se tiče nas?''
On je odgovorio: ''Da. Čuo sam svoga oca da prenosi da mu je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, spomenuo fitnu (razdor) u kojoj je onaj koji sjedi bolji nego onaj koji stoji, onaj koji stoji bolji nego onaj koji hoda, a onaj koji hoda od onoga koji trči. I on mu je rekao: ''Ako doživiš to vrijeme - budi kao Allāhov rob koji je ubijen (Hābil koji nije htio dići ruku na svoga brata)''.
Oni su ga upitali: ''Da li si zaista čuo svoga oca da to prenosi od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem?'', a on je govorio da jeste.
Oni su ga poveli do ivice rijeke, odrubili mu glavu, pa mu je krv potekla u mlazu poput pertle sandale. Nakon toga su se oni okrenuli njegovoj trudnoj ženi, rasporili njen stomak i prosuli njenu utrobu.

Kasnije, kada su se ulogorili u vrtu palmi u Nehrewanu, pala je jedna zrela hurma (datula) i jedan od njih ju je pokupio i ubacio u svoja usta. Kada mu je drugi rekao da on nema prava da je uzme bez plaćanja njene cijene, on ju je momentalno ispljunuo iz svojih usta.
Jedan od njih je oštrio svoj mač i počeo da njime maše vazduhom, a kada je svinja zimmije (nemuslimanskog štićenika) prošla, on ju je udario svojim mačem da ga isproba. Njegovi drugovi su mu rekli da je ono što je on uradio loše, pa je on pronašao vlasnika svinje i platio mu cijenu koja mu je odgovarala.

Kada je 'Alija hawāridžima poslao izaslanika da predaju ubicu 'Abdullaha ibn Khabbāba, oni su govorili da su ga svi oni ubili. Zahtjev je ponovljen tri puta i svaki put su oni isto odgovorili. 'Alija je onda rekao svojim sljedbenicima da otpočnu bitku protiv njih. Za vrijeme borbe bi jedan od hawāridžā rekao drugome: ''Pripremi se da sretneš Gospodara, idući u džennet''
Međutim, oni su uskoro doživjeli užasni poraz u kome su 'Abdullah ibn Wehb i mnogi od njegovih sljedbenika ubijeni.

Druga grupa se sljedeće godine pobunila protiv 'Alije, pa je bila poslata vojska da uguši pobunu. Međutim, za vrijeme ovog perioda 'AbdurRahmān ibn Muldžem i njegovi prijatelji su se u Nehrewanu sreli da spominju i žale gubitak svojih sunarodnika, gdje su isplanirali svoju osvetu. Oni su rekli da ne mogu biti zadovoljni da ostanu na ovom svijetu nakon pogibije svoje braće, koja nisu marila hoće li im biti prigovoreno za ono što su uradili tražeći Allāhovo zadovoljstvo. Bilo je odlučeno da oni prodaju svoje duše Allāhu, ciljajući one koje su oni smatrali vođama korupcije; oni će osvetiti krv svoje braće i osloboditi muslimane iz njihovih šakā.
Muhammed ibn Sa'd je od svojih šejhova prenio sljedeće:
''Sastala su se trojica hawāridžā, 'AbdurRahmān ibn Muldžem, el-Burek ibn 'Abdillāh i 'Amr ibn Bekr et-Temīmī u Mekki i zavjetovali se da ubiju 'Aliju, Mu'āwiju i 'Amra ibn el 'Āsa i da ne izdaju jedan drugoga. Ibn Muldžem je rekao: ''Prepustite meni 'Aliju'', el-Burek je rekao: ''Ja preuzimam Mu'āwiju'', a 'Amr je rekao: ''A ja ću ubiti 'Amra''.'' (Et-Taberī, ''Tārīh el-Umem wel-Mulūk'', 6. tom, 83. str.)

Ibn Muldžem je otišao u Kūfu u zakazanoj noći. Kada je 'Alija napustio svoju kuću da bi prevodio sabah-namāz, Ibn Muldžem ga je udario u čelo žestokim udarcem koji je prodro do njegovog mozga. 'Alija je povikao ljudima da ga ne puste da pobjegne i on je bio uhvaćen.
Kada mu je Ummu Kulthūm povikala: ''O Allāhov neprijatelju, ubio si emīrul-mu'minīna nepravedno'', on joj je odgovorio: ''Onda plači.''
On je onda rekao: ''Ja sam otrovao svoj mač, pa ako me on nadživi, molim Allāha da ga udalji i uništi.''
Kada je 'Alija umro, Ibn Muldžem je doveden da bi bio pogubljen. I čak iako je 'Abdullāh ibn Dža'fer odsjekao obje njegove ruke i noge, on nije zaplakao niti progovorio. Nakon toga su oba njegova oka probijena crvenim užarenim ekserima, ali on i dalje nije puštao glasa. Umjesto toga on je počeo da uči sūru el-Aleq: ''Uči u ime Gospodara tvoga Koji stvara; stvorio je čovjeka od ugruška...'' i završio ju je, dok je krv tekla iz njegovih očnih duplji. Međutim, kada je dio njegovog jezika zapaljen, on je zavikao, a kada je upitan zašto je to uradio u tom momentu, on je odgovorio: ''Mrzim da sa ovog svijeta odem sa nečim drugim mimo spomena Allāha na svom jeziku.''
Gledajući u kožu njegovog čela, čovjek je mogao vidjeti kafenilo, posljedicu dugih sedždi u namāzu, Allāh ga prokleo.

Kada je el-Hasan (ibn 'Alī), radijallāhu 'anhu, želio da sklopi mirovni sporazum sa Mu'āwijom, hawāridž po imenu el-Džerrāh ibn Sinān se pobunio protiv njega. El-Džerrāh mu je rekao: ''Ti si počinio širk, kao što je i tvoj otac učinio'', a onda ga je ubo u gornji dio butine.
Hawāridži su nastavili da se dižu u pobunama protiv muslimanske države, masakrirajući nedužne muslimanske muškarce, žene i djecu, i za vrijeme emewijske i 'abbasijske
Među njima se uskoro pojavila raznovrsnost sekti.

Na primjer, sljedbenici Nāfi'a ibn el-Azraqa su sebe smatrali mušricima sve dok su u mušričkoj zemlji, ali ako je napuste - oni postaju muslimani. Također, oni su one koji se ne slažu sa njihovim stavovima i one koji su počinili velike grijehe smatrali mušricima, dok su one koji se ne pridruže njihovim snagama za vrijeme bitke smatrali nevjernicima. Oni su dozvolili ubijanje muslimanskih žena i djece jer su im presudili da su mušrici.

Međutim, jedan od azraqijjā Medžde ibn 'Āmir eth-Theqafī se razišao od nekih od Nāfi'ovih stavova i zabranio je prolivanje muslimanske krvi i uzimanje muslimanskog imetka. On je također smatrao da će griješnici od njegovih sljedbenikā biti kažnjeni na mjestu mimo džehennemske vatre i da je džehennem rezervisan za one koji se ne slože sa njegovim sektaškim mišljenjima.

Neke od hawāridžskih sekti su smatrale da će svako ko pojede makar koliko je dva falsa imetka jetīma (siročeta) ići u džehennem, jer je Allāh, subhānehū we te'ālā, obećao vatru onima koji počine ovaj grijeh. (fals-hiljaditi dio dinara)

Također, među vjerovanjima hawāridžā je i mišljenje da imāmet (vođstvo države) nije specifikovano ni za koga, osim ako je on učen i bogobojazan, pa tako svako od običnog naroda koji ima ova dva kvaliteta može bit imām.

Od njihovog mišljenja su iznikli stavovi mu'tezilā u pogledu prosuđivanja dobrog i zlog od strane razuma, kao i stav da je pravda sve ono za što razum prosudi da je pravedno.( ''El-Milel wen-Nihel'', 1. tom, 113. str.)

Čudna vjerovanja haridžijskih sekti i zabilježene priče o njihovim aktivnostima su brojne, ali ja ne smatram da je dalja razrada potrebna, zbog činjenice da je glavna namjera (ovog
poglavlja) pogled na trikove i strategije Iblīsa, kojima je on obmanuo ove budale koji su svoje neznanje pokazali svojim djelima i vjerovali da su 'Alija ibn Ebī Tālib i oni sa njim od muhādžirā i ensārijā bili u grešci, dok su oni bili u pravu.

Oni su dozvolili prolivanje krvi djece, a nisu dozvolili jedenje hurme (datule) bez plaćanja njene cijene. Oni su sebe silno uposlili 'ibādetom, stojeći čitave noći u namāzu, a kada je njegov jezik posječen, Ibn Muldžem je zavikao da ne bi propustio priliku da spomene Allāhovo ime. Ipak, oni su dozvolili ubistvo 'Alije ibn Ebī Tāliba, radijallāhu 'anhu, i izvadili svoje sablje na muslimane.

Nije me iznenadila njihova uvjerenost u svoje znanje, niti njihovo ubjeđenje da su bili učeniji od 'Alije, Allāh bio zadovoljan njime, jer je (još i prije) Dhul-Khuwejsire rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Budi pravedan, jer si nepravedan.''

A Iblīs je bio taj koji ih je odveo da počine ove zloglasnosti. Mi tražimo utočište kod Allāha od napuštanja i poraza (na rukama Iblīsa).

Muhammed ibn Ibrāhīm je prenio da je čuo Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da je rekao:
''Pojaviće se među vama ljudi zbog čijeg namāza, posta i dobrih djelā ćete prezirati svoj namāz, post i dobra djela. Učiće Qur'ān, ali on neće prelaziti njihova grla i izlaziće iz vjere kao što strijela prolazi kroz njen plijen.'' (Buhārī i Muslim)

'Abdullāh ibn Ebī Ewfā je prenio da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:
''Hawāridži će biti psi džehennemskih stanovnikā.''

Izvor: “Telbisu Iblis” - Ibn el-Džewzī

Priredio: Adnan E. Čolo

Militantni ekstremisti, haridžije našeg doba

Militantni ekstremisti, haridžije našeg doba






Ovaj tekst pokušava odgovoriti na tri pitanja koja se ovih dana često postavljaju u našoj javnosti: Ko su ljudi koji su počinili teroristički akt u Bugojnu? Ko je odgovoran za njihovo zaustavljanje? Je li Islamska zajednica učinila dovoljno?

On se svojim prvim dijelom obraća prije svega muslimanskoj javnosti u nas a drugim i trećim našoj široj javnosti. Njegov cilj nije da dekonstruira ni ekstremistički diskurs ni politizaciju bugojanskog slučaja, mada i za tim ima potrebe.

Eksplozija u Bugojnu ponovo je aktuelizirala raspravu o ideologiji koja je taj zločin izrodila. Naime, nije sporno da odgovornost, posebno krivičnu, treba individualizirati. Ali kao i kod drugih društvenih pojava legitimno je pitati se šta je to što je ovaj zločin učinilo mogućim, a da bi ga se bolje razumjelo i onda uspješnije liječilo. Ovdje svakako govorimo uopćeno o ljudima koji koriste silu za ostvarenje svojih ideoloških ciljeva i odašiljanje poruka i to pravdaju islamskim argumentima. Šta se tačno desilo u Bugojnu još ne znamo. Ne zna to ni nadležna parlamentarna komisija. Zato ovdje govorimo u povodu terorističkog akta u Bugojnu a ne o njemu. Sve što se može reći, ako bude potvrđeno da su uhapšeni počinili ovaj teroristički akt, jesu dvije stvari. Prvo, po ko zna koji put će se pokazati da su muslimani najčešće direktne i indirektne žrtve muslimanskih militanata. I drugo, njima samima biće sreća da im sudije neće suditi po kodeksima klasičnog islamskog prava.

I Terminološko određenje

Ovo nisu ‘vehabije’. Kao i obično, prvooptuženi ideološki krivac i ovoga puta je ‘vehabizam’. Međutim, čini se netačnim pa i kontraproduktivnim ovaj teroristički čin nazivati ‘vehabijskim’. Više je tome razloga. Prvo, taj pojam u nas nikad niko nije precizirao ili makar ponudio neku posuđenu definiciju. Definicija ili pobliže određenje su ovdje važni jer potpuno neodređenim terminom ‘vehabija’ ništa ne pojašnjavamo, niti nam ta neodređena kvalifikacija može pomoći u rasvjetljavanju bilo čega, razumijevanju bilo koje pojave ili uzajamnom sporazumijevanju. Jedan lični pokušaj da odredim ovaj pojam doveo me do zaključka da su osnovne karakteristike ‘vehabija’ u kontekstima u kojima se taj pojam u nas koristi sljedeće: 1) vjerska revnost i puritanizam, 2) literalizam i nepoštivanje mezheba, 3) sklonost samoinicijativi, da ne kažemo anarhizmu u organizaciji vjerskih poslova, i 4) isključivost prema drugačijim mišljenjima, koja ponekad graniči sa njihovim anatemisanjem. Neki bi ovdje dodali i nasilje, ali to nije tačno za većinu ‘vehabija’, kao što ćemo vidjeti.
Ništa, međutim, od navedenoga nije ekskluzivna osobina ‘vehabija’.

Revnosnih muslimana, hvala Bogu, ima i među sufijama, modernim i tradicionalnim muslimanima. Svako ko smatra da Kur’an muškim nasljednicima određuje duplo više nego ženskim je literalista. Odstupanje od etabliranih mezhebskih rješenja je neminovno. I organi i službenici IZ-a odstupaju od hanefijskog mezheba u obredima ali je važno da u tim odstupanjima postoji red u smislu da ta odstupanja dobiju sankciju Vijeća za fetve ili nekog drugog foruma u Zajednici. Tako se izbjegavaju brojni problemi što je i bila svrha uspostave mezheba. Dalje, ima i tradicionalnih bosanskih muslimana koji su isključivi u svojim gledištima, pa i nasilni. Primjer su džematlije koji su parmacima premlatili skupinu ‘vehabija’ jer su ovi htjeli zasebno klanjati teraviju. Podsjećanja radi, prije nekoliko godina rukovodioca Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta IZ-a, sarajevskog muftiju i glavnog imama nisu usred dana u Sarajevu prebile ‘vehabije’. Konačno, sklonosti anarhizmu u vjerskim poslovima ima i među ‘finim’ bosanskim muslimanima, od običnih džematlija koji ne žele predati kurbanske kožice u IZ-u do intelektualaca. O tome najbolje mogu govoriti Rijaset i muftije koji svakodnevno svoju energiju dobrim dijelom troše na slučajeve nepoštivanja autoriteta IZ-a od strane njenih članova. Na osnovu svega moglo bi se zaključiti da su svi muslimani pomalo ‘vehabije’. Ipak, vjerujem da su nenasilne ‘vehabije’ bile i ostale sporne za IZ upravo zbog ove drugačije administrativne kulture koja se opire sistemskoj organizaciji vjerskih poslova, o čemu više riječi može biti neki drugi put.

No, da se vratimo drugom argumentu o neadekvatnosti pojma ‘vehabija’ za označavanje nasilnih ekstremista. Ukoliko prihvatimo ovaj pojam kao legitiman za označavanje saudijskog selefizma, što je najčešća implikacija, onda nalazimo još jedan važan razlog za neadekvatnost kvalificiranja nasilja u ime vjere pojmom ‘vehabijski’. Naime, velika većina saudijske uleme, kako one provladine (rahmetli Bin Baz, Ibn Usejmin, sadašnji muftija Abdulaziz Alu Šejh, itd.) tako i one disidentske (Avde, Havali itd.) odlučni su protivnici nasilja. Ovi prvi su uz to i politički kvijetisti, čija totalna lojalnost vlastima često iritira reformatore jer ne dozvoljavaju ni njihovu javnu kritiku. Dakle, ako je iko ‘vehabija’, onda je to saudijska ulema, a ako su oni davno digli glas protiv ovakvih grupa, osudili ih i upozorili na njihovu opasnost, onda nije opravdano smještati ih u istu kategoriju. S druge strane ni militanti ne priznaju vjerski autoritet ove uleme. Prema tome, distanciranje je obostrano i treba ga uvažiti. Tačno je da postoje sličnosti, ali one nisu dovoljne da se ove grupe izjednače, jer sličnosti postoje i između El-Kaide i ostalih muslimana pa ne prihvatamo da nas izjednačavaju. To što su razlike između nas i El-Kaide jasne nama, ne znači da su i prosječnom Zapadnjaku. Oni vide da svi mi učimo Kur’an, klanjamo, postimo i idemo na hadž. Stoga, kako god očekujemo od Zapadnjaka da razluče El-Kaidu od ostalih muslimana i mi moramo odvojiti militante od ostalih konzervativaca, radikala i sličnih ali različitih grupa. Kad već govorimo o sličnostima, moglo bi se slobodno kazati da su militanti ‘vehabije’ u mjeri u kojoj su talibani hanefije.

Ko su onda militanti? Ako, dakle, militanti nisu ‘vehabije’, postavlja se pitanje ko su? Mislim da je najadekvatniji klasični islamski pojam haridžije (doslovno oni koji su se izdvojili). Ukratko, haridžije su bili prva sekta u islamu koja se pobunila protiv odluke halife Alije, r.a., da prihvati arbitražu dvojice ljudi u sukobu sa hazreti Muavijom. Taj svoj postupak su opravdali selektivnim citiranjem Kur’ana i doslovnim tumačenjem dijela kur’anskog teksta "sud pripada samo Bogu" (ini-l-hukmu illa lillah). Potom su takva svoja shvatanja pokušali zajednici nametnuti silom i terorom. Između ostaloga, uspjeli su ubiti halifu Aliju.

Važno je ovdje to što kod ove grupe jasno prepoznajemo sve karakteristike koje ispoljavaju suvremeni nasilni muslimanski ekstremisti koji svoje postupke legitimiraju islamskim pojmovima i argumentima a pri tom ne uočavamo nikakvu bitnu razliku između njih. Dakle, zajednički su im: revnost u izvanjskom prakticiranju vjere, selektivnost i doslovnost u izravnom tumačenju vjerskih tekstova te nepoštivanje bilo kakvog vjerskog ili političkog autoriteta izvan vlastitih krugova. Ključna razlika između njih su ekskomuniciranje ili proglašavanje neistomišljenika nevjernicima (tekfir) te odobravanje upotrebe nasilja i svega što uz to ide u svrhu ostvarenja vlastitih ciljeva i slanje poruka. Nasilje je, dakle, teroristički aspekt haridžizma. Drugim riječima, haridžija je nosilac određenih uvjerenja i stavova. Kad haridžija s riječi i misli prijeđe na djela, on je terorista. Svakako da govor mržnje i nasilje nisu jedini problematični oblici ponašanja ali jesu najopasniji. Oni su tzv. "neposredna opasnost". Dvije navedene razlike, međutim, dovoljno su značajne da opravdaju povlačenje distinkcije između ‘vehabija’ i nasilnih ekstremista.

Nije Bog zna kakva utjeha, ali valja znati da mi nismo prvi koji se suočavaju sa ovom pošasti. Haridžizam je oživljen potkraj 1960-ih i početkom 1970-ih u arapskim društvima da bi na neki način kulminirao 11. septembrom 2001. S obzirom da svako doba sa sobom neminovno nosi i neke novine i blagu evoluciju u ideologijama, ovo novo izdanje haridžizma mogli bismo radi jasnoće zvati neoharidžizmom ili novim haridžizmom a njegove nosioce neo-haridžijama ili novim haridžijama (havaridž džudud). Tako ih uostalom nazivaju brojne savremene muftije kao što su bivši šejhu-l-azhar Džadulhakk Ali Džadulhakk, šejh Nasiruddin el-Albani i drugi. Kao i rane haridžije i ove moderne ne priznaju nikakve ljudske zakone već samo Božije, naravno onako kako ih oni razumiju. Zato su sami sebe i nazivali muhakkime, oni koji prizivaju sud Božiji. Istina, haridžije su u ime Božijeg suvereniteta (hakimijje) odbacili Alijinu odluku, dok neoharidžije odbacuju odluke parlamenata, ali suština je ista: ljudski sud je neprihvatljiv. U svakom slučaju, haridžije su poznate po brojnim podsektama. Neoharidžije su samo još jedna od njih.

Povezani pojmovi. Povremeno se u nas kao rješenje nudi termin tekfirovci (kao i tekfirlije i tekfirdžije). On je ima veze s ovim ali mislim da nije dobro rješenje. Naime, radi se samo o jednom aspektu problema, koji kao takav nije relevantan za državu, posebno ne za sudske i policijske organe. On može biti interesantan samo za obavještajne službe kao indikator ekstremizma, ali anatemisanje kao takvo ne predstavlja nikakvo krivično djelo u sekularnoj državi i ne može biti predmet njenog interesovanja. On je svakako relevantan za vjersku zajednicu i vjerske rasprave, u kojima se mogu snaći samo najbolji poznavaoci islamske doktrine i prava. Uz to, tekfir ne prakticiraju samo militanti, ali mi to njihovo anatemisanje neistomišljenika ne opažamo jer ga ne prati nasilje. Zato smatram da je haridžizam adekvatniji termin jer uz anatemu (tekfir), konotira i upotrebu sile. Iz istog razloga, nije najveći problem to što neke zajednice žele u samoizolaciju. Ako Amerika može živjeti s Amišima, možemo i mi s njima. Demokratska društva su uvijek nalazila načina da akomodiraju građanski neposluh, mirni separatizam i druge vrste nelojalnosti i osporavanja suvereniteta dokle god se ne poseže za nasiljem.

Također, treba izbjegavati pojmove džihadisti, islamisti, islamski teroristi i slično jer nepravedno, makar podsvjesno, uspostavljaju vezu između svete islamske dužnosti džihada i jednog od najodvratnijih zločina savremenog doba ili jednostavno olahko prepuštaju monopol ekstremistima nad inače prihvatljivim pojmovima. Pojam ‘selefija’ bi u ovoj kombinaciji označavao svakog muslimana koji svoj uzor vidi u prvim generacijama muslimana, bilo da ih pokušava vjerno oponašati ili samo okvirno slijediti. Za ‘vehabije’ bi se onda moglo kazati da su to saudijske selefije sa naprijed navedenim osobinama.
Kad su suvremeni termini posrijedi, predlažem upotrebu termina muslimanski militanti. Alternativno, može se kazati i nasilni ili militantni muslimanski ekstremisti, militantni muslimanski radikali ili militantni islamisti. Ključna je dakle upotreba odrednice ‘nasilni’ ili ‘militantni’ s obzirom da npr. termin radikalan može imati pozitivno značenje. Kod nas uskoro izlazi knjiga Tariqa Ramadana 'Radikalna reforma', koja je pobrala brojne pohvale jer poziva na radikalnu reformu metodologije islamskog prava i etike. Hirurgija je opet radikalna grana medicine, koja često život znači. Slično tome, islamista bi bio musliman koji nastoji politički afirmirati islam nasilnim ili mirnim putem. Konačno, kada govorimo o referentnom okviru kojim se nasilje pravda, najadekvatnije bi bilo kazati islamistički militantizam ili ekstremizam da bi se izbjeglo izravno povezivanje sa islamom.

Ovakvo imenovanje ima više prednosti. Naime, ako je ovaj naziv adekvatan, onda u idejnom, političkom i sigurnosnom suočavanju sa ovom pojavom na raspolaganju imamo stoljetno iskustvo muslimanskih društava. Ujedno držim da ova terminološka rasprava nije akademsko cjepidlačenje. Bitna je za borbu protiv terorizma. Prvo, ona abolira one koji nisu krivi, i to bi nam kao odgovornom društvu i zajednici koja hoće poštovati ljudska prava i onih koji nam se nužno ne sviđaju trebalo biti važno. Drugo, preciznim definiranjem i sužavanjem problema olakšavamo rad sigurnosnim organima jer sužavajući fokus njihove pažnje mi izoštravamo sliku i štedimo njihove resurse. Istovremeno im tako omogućujemo da ne ostanu slijepi za druge oblike terorizma kao što su napad na ceremoniju postavljanja kamena temeljca za Ferhadiju džamiju, ubistva povratnika kao što je rahmetli Meliha Durić, eksploziv u blizini Potočara pred obilježavanje desetogodišnjice genocida u Srebrenici 2005., itd. U BiH nažalost ima mnogo terorizma čija ideološka pozadina nema veze sa vjerom već sa etnizmom ili etničkim nacionalizmom i to ne treba zaboraviti. Resurse državnih službi moramo racionalno upošljavati i zato što su pored terorizma kao neoprostivog zločina u nas vrlo prisutni i drugi oblici kriminala kao što su trgovina drogama i ljudima a koji svakodnevno uništavaju mnogo više ljudskih života.

Kako tretirati neoharidžije? Sljedeće pitanje je kako se odnositi prema neoharidžijama. Ovdje su od pomoći postupci hazreti Alije. Prvo je njihova tumačenja proglasio neprihvatljivim i pogrešnim, uprkos njihovoj prima facie privlačnosti, kazavši da je njihova priča "Istina kojom se želi laž!" (Kelimetu hakkin juradu biha batil). Zatim im je poslao Ibn Abbasa, r.a., da ih pokuša razuvjeriti, u čemu je on dobrim dijelom uspio. Konačno, nakon što su mu otkazali lojalnost, obećao im je: "Dugujemo vam tri stvari. Nećemo vam zabraniti da veličate dragoga Boga u našim džamijama; nećemo početi rat protiv vas i nećemo vam uskratiti vaš udio u ratnom plijenu dokle god ste s nama." Drugim riječima garantirao im je slobodu vjere, života, imovine i materijalna prava sve dok ne posegnu za silom. Protiv njih je upotrijebio silu tek nakon što su oni inicirali sukob. Kad su počeli, onda se s njima odlučno obračunao u Bici na Nehrevanu ne ulazeći u teološku raspravu jesu li ili nisu muslimani. Ta rasprava je ovdje zapravo irelevantna. Ko posegne za silom, silom će mu se odgovoriti. Svi drugi mogu računati da će njihova ljudska prava i slobode biti zaštićeni u pravnoj i demokratskoj državi Bosni i Hercegovini.

II Ko se treba boriti protiv militantnog ekstremizma?

Decenije borbe protiv neoharidžija su pokazale da na ovom problemu zajednički moraju raditi država, njen represivni aparat, vjerski autoriteti i građansko društvo. Jedino sigurnosne službe mogu osigurati kratkoročne mjere da se teroristički napadi ne dešavaju. One mogu pratiti nosioce opasnih stavova, ali ne i procesuirati i kažnjavati ih. To bi vodilo u greške, nepravde, kršenja prava te rizikovalo masovne zloupotrebe od strane vlasti a onda i radikalizaciju širokih razmjera. Međutim, represija je poput urgentne medicine. Ona ne može riješiti problem. Prije represije država mora voditi računa da njene politike budu pravedne jer sjeme militantnog ekstremizma najbolje klija i buja u močvarama nezadovoljstva, beznađa i frustracije koje stvaraju nepravedne politike. Nepravedne socijalne, kulturne i vanjske politike su legla terorizma. Osjećaj nepravde i poniženja je ono što pojedince gura u ekstremizam. Ono što ih privlači je ideologija, u ovom slučaju nakaradno, redukcionističko poimanje islama. Zato vlade i međunarodne organizacije moraju revidirati unutrašnje i međunarodne politike koje generiraju nepravdu i beznađe i koje tako guraju ljude u ekstremističke kampove. U tom smislu je Peter Bergen, dobar poznavalac El-Kaide, u intimnoj atmosferi savjetovao američku vladu da, ako želi uspjeti u svojoj antiterorističkoj kampanji, ne napada nijednu muslimansku zemlju, makar ne uskoro. Njegov kolega je dodao: i ne koristitite riječ krstaš i krstaški.

Uzimajući u obzir upravo spomenutu ranu islamsku praksu i iskustvo liberalnih društava ukratko se može reći da se država, odnosno njen represivni aparat treba obračunavati sa djelima a ne sa stavovima. Ova distinkcija između stavova i djela je važna. Da ilustriramo o čemu govorimo na slučaju ratnih zločina. Kada ne bismo razlučivali djela od stavova, Haški tribunal ne bi sudio samo ratnim zločincima već svima koji su dijelili njihove stavove ili su ih podržavali i podržavaju. To bi značilo da treba zatvoriti dobar dio Srbije i Republike Srpske uključujući većinu članova Vlade RS-a. (Karl Jaspers nam je još prije pola stoljeća lijepo objasnio razliku između kaznene, moralne, političke i metafizičke odgovornosti). Ili drugi primjer, ubica egipatskog predsjednika Envera Sadata, Halid Islambuli, je terorista koji je svoj teror pravdao islamom i koga bi svaki šerijatski sud osudio na smrt ne raspravljajući o tome je li ili nije musliman. Sejjid Kutb je, međutim, možda bio radikalan, ali njemu je suđeno za stav i zato ga danas mnogi smatraju šehidom, a knjiga zbog koje je obješen slobodno se prodavala već nekoliko godina nakon njegove smrti i u državi koja ga je objesila. To je primjer zloupotrebe borbe protiv terorizma. Upravo ovakve zloupotrebe i mučenja po zatvorima arapskog svijeta su i oživjela haridžizam i njegove ideje krajem 1960-ih. Haridžizam je idejno sjeme terorizma, ali da nije bilo tih zatvora, te maternice u kojoj se sjeme nasilnog ekstremizma razvilo, sjeme bi ostalo samo sjeme i nerazvijeni potencijal, kako bi rekli Stari Grci. U tom smislu će po imidž pravne države BiH i demokratije uopće biti veoma loše ako se potvrdi da je jedan od osumnjičenih pretučen nakon hapšenja, dok sudovi u Hagu i Sarajevu ljudske monstrume poput Lukića koji su spalili desetine žive djece oslovljavaju sa ‘gospodine’.

Uloga vjerskih autoriteta. Ispravljanje stavova je domen djelovanja vjerske zajednice, u ovom slučaju IZ-a, i u nekoj mjeri građanskog društva. Na vjerskim autoritetima je da urade najmanje tri stvari. Prvo, da teološki argumentovano osude, diskvalificiraju i delegitimiraju ekstremistički diskurs. Time će se postići da se te ljude ne doživljava kao heroje ili šehide, nego kao razbojnike, kako klasično islamsko pravo kvalificira one koji ugrožavaju sigurnost i imovinu drugih ljudi u miru. Drugo, da svojim aktivnostima i u saradnji sa prihvatljivim nevladinim organizacijama pokriju prostor za islamsko djelovanje kako ne bi ostavili prostora ekstremistima. I treće, da budu vjerodostojni u svome radu; da njihova praksa bude usklađena sa islamskim učenjima. Islamska zajednica se ne treba stidjeti ni bojati riječi Šerijat, kao što se ni crkve ne stide reći da poštuju kanone i teže kršćanskoj etici u svome radu. Treba li uz ovo IZ razviti i poseban program aktivne prevencije i deradikalizacije kao što je učinjeno na nekim drugim mjestima, pitanje je o kome treba razgovarati.

Valja razumjeti da je ovo i rat ideja i da ga sigurnosne službe i bombe, ma kako pametne bile, same ne mogu dobiti. Svakako, ne treba preuveličavati, ali ni minimizirati i zanemarivati važnost ove vjerske dimenzije. Ona nije cjelovito rješenje, ali ne bude li dio rješenja, dugoročno svaka takva borba protiv terorizma osuđena je na neuspjeh jer, kako kaže jedan autor: "Islam će poraziti El-Kaidu, mi nećemo". Svakako, vjerski autoriteti, u našem slučaju IZ ne može i ne treba raditi posao države i obratno. Zapravo, kad bi se IZ počela baviti onim što se od nje nekad traži, narušila bi princip sekularnosti. Istu bi grešku počinila i država kad bi se počela baviti tekfirom. Konačno i građansko društvo ima svoju ulogu. Zakonska tolerancija je jedno, a građanska osuda nešto sasvim drugo i one mogu ići pod ruku. Postoji, naime, potreba da se širenju ekstremističkih stavova odupre i sredstvima građanskog društva: edukacijom, društvenim uključivanjem, pritiskom i osudom, itd., zavisno od konteksta.

III Je li Islamska zajednica učinila dovoljno?

Smatram da je odgovor u načelu pozitivan i to ću pokušati argumentirati. Svakako je legitimno pitati je li se moglo više. Jesu li, naprimjer, Rijaset i obrazovne institucije IZ-a mogle učiniti više? I kao i uvijek sigurno da jesu, posebno da nije bilo genocida, da IZ-u nije porušeno 54% a oštećeno 24% džamija, uključujući sve osim jedne u RS-u, da joj nisu ubijena 102 njena službenika, da joj nije protjerano 537 džemata. Sve je to iscrpljivalo i iscrpljuje ljudske i finansijske resurse ove zajednice. Uostalom, da nije bilo svega toga, danas vjerovatno ne bi ni bilo ovog problema.
IZ je, od početka reagirala na pojavu ekstremizma na više nivoa i na različite načine. Još u toku rata je jasno rekla koja vjerska tumačenja i praksa su ovdje prihvatljivi i to nastavila činiti do danas preko fetvi, zaključaka, saopćenja, konferencija, pravilnika, platformi i rezolucija. Ona se uvijek odlučno suprotstavljala nasilju i svakom pokušaju preuzimanja džamija, mektebske pouke, obuke imama, organiziranja hadždža itd. od strane bilo koga pa i ‘vehabija’ i neoharidžija. Pri tome i ono što je uradio neki džemat, ili imam ili glavni imam, i to je uradila IZ. I kad je muftija razgovarao ili pokušavao razgovarati sa rahmetli Jusufom Barčićem ili zajednicom u Maoči, i to je IZ. I kad mediji IZ-a ekstremistima ne daju medijski prostor kao neki sedmičnici i javni servisi, i to je reakcija IZ-a. (Svakako, i kad je jedna medresa isključila jednu svoju učenicu zbog nikaba, i to je IZ). Brojne su i druge mjere uvedene u cilju suzbijanja infiltracije ekstremističkih stavova. Tako, naprimjer, u pravilu niko ne može raditi u zajednici kao imam ako nije završio medresu. Odstupanja su vrlo rijetka.

Na svu sreću IZ nije zajednica jednoumlja i diktata, već otvorena zajednica koja baštini i njeguje islamski pluralizam. Zagovornici raznih čistki, pak, treba da imaju na umu da postoje i drugačiji prijedlozi za čistke od onih njihovih. I dok bi oni čistili Zajednicu od ‘vehabija’, neki bi čistili učmale tradicionaliste, drugi ultramoderniste, treći derviše, četvrti šiije itd. Sasvim logično, čistkama obično nema kraja. Uz to, čistke su haridžijsko-mu’tezilijska, a ne sunnijska praksa. Sunnizam je uvijek bio inkluzivan. Zapravo to je i jedina opcija ako se želi očuvati jedinstvo zajednice. I zato su sunnije uvijek i imali najinkluzivniju definiciju muslimana od svih: ehl-i kible, ko god se okreće Kibli u namazu, musliman je. Nije nepoznato da je i u ummetu i u IZ-u u prošlosti bilo ideoloških čistki. Danas gotovo da postoji konsenzus da na taj dio svoje historije ne možemo biti ponosni. IZ ne može, ne treba i ne smije biti inkvizicija.
Islamska zajednica i nasilje. Tačno je i to da su neke izjave i saopćenja IZ-a ponekad tumačena kao uskraćivanje njene podrške državnim organima u suočavanju sa terorizmom. Ali sveukupno, svakome ko prati poziciju IZ-a sasvim je jasno da ona nikada nije stajala iza nasilja i govora mržnje. Tako u "Platformi IZ u BiH za dijalog" iz 2005. godine između ostaloga stoji: "Islamska zajednica odbacuje i osuđuje upotrebu nasilja. Ovo je posebno važno potcrtati u naše doba kada se pojedinci, grupe i države, nekada i sa pozivanjem na vjeru, koriste terorizmom radi ostvarivanja svojih političkih ciljeva. Terorizam, shvaćen kao ilegalna upotreba sile usmjerena protiv zabranjenih ciljeva ili uz korištenje zabranjenih metoda, predstavlja u miru ono što je ratni zločin u ratu. Sve ove vrste nasilja IZ odbacuje i smatra zločinima kažnjivim i po Božijem i po ljudskom pravu. IZ takođe osuđuje i državni terorizam, koji s obzirom na državni monopol sile, može imati teške posljedice. IZ posebno osuđuje pojedince ili grupe koje se pozivaju na Islam u vršenju terorističkih akata. Oni ne predstavljaju Islam niti muslimane svijeta i svojim aktima pored nasilja nad žrtvama svojih akata vrše i nasilje nad muslimanima i Islamom. U borbi protiv terorizma treba utvrditi uzroke terorizma ove vrste i njima se baviti. Sama ta borba mora se voditi zakonitim sredstvima." Takvima je poručeno da idu odakle su došli ako im se ne sviđa bosanski ‘komunistički islam’. Ukoliko se neko pita zašto to nije urađeno tako jasno mnogo ranije, podsjetit ćemo da mnoge stvari ranije nisu bile izdiferencirane i jasne kao što su danas.

Islamska zajednica, međutim, opravdano izražava zabrinutost za slučajeve poput Alžirske grupe ili humanitarnih organizacija koje su pomagale jetime a sad su neopravdano zatvorene bez dokaza i suđenja. Sveukupno, mi kao društvo ne smijemo reagovati u afektu. Islamska zajednica, kao i Katolička i Anglikanska crkva, Amnesty International ili Human Rights Watch, treba da upozorava na moguća kršenja ljudskih prava ma ko oštećeni bili. Niko od Amnesty Internationala ne očekuje da podstiče sigurnosne službe ove ili one zemlje da hapsi, niti da se pravda što nam se čini da igra ulogu đavoljeg advokata, jer evo, često se ispostavi da onaj koga smo osumnjičili i nije đavo. Briga za ljudska prava je dio misije IZ-a. U već spominjanoj "Platformi IZ-a za dijalog" stoji: "Zaštita ljudskih prava predstavlja jednu od najznačajnijih tekovina savremenog pravnog razvoja a međunarodne kodifikacije visoka dostignuća koja treba da se prevedu u nacionalna zakonodavstva i stvarni život. … U toku napora za ostvarivanje ljudskih prava i sloboda neophodno je nastupati principijelno a ne da se ova borba pretvori u sredstvo vanjske politike pojedinih država i selektivno primjenjuje radi vlastitih interesa." Sve ovo ne znači da naša reakcija na terorizam ne treba biti odlučna već samo maksimalno odmjerena, jer je i prekomjerna i disproporcionalna reakcija sama po sebi neprihvatljiva.

Radikalizam uspijeva tamo gdje nema IZ. Vjerujem, dakle, da je politika Islamske zajednice u suočavanju sa radikalizmom i ekstremizmom urodila plodom. Prvo, kad se analizira prisustvo tih pojava, jasno je da njih ima tamo gdje nema IZ-a sa svojom infrastrukturom, bilo da je riječ o nekim selima po Bosni ili urbanim centrima u dijaspori, ili je nema s aktivnostima, kao što je rad sa omladinom. Tamo gdje je bilo organizirane Islamske zajednice, bilo da je riječi o Carevoj džamiji u Sarajevu ili Međašu i Barčićima u Kalesiji, tu radikali nisu uspjeli. Drugo, ostavivši odškrinuta vrata selefijama postignut je željeni efekat: mnogi od tih ljudi su se promijenili i postali vrlo uredni članovi IZ-a. Treba razumjeti što svi ne vide ovaj uspjeh jer on medijski zaista nije tako uočljiv. Tamo gdje je Islamska zajednica uspjela, tu nema problema, a bez problema (u BiH) nema medijske priče ni pozornosti.

Alternativno, da je Islamska zajednica reagovala prekomjerno, sada bismo vjerovatno imali još jednu islamsku zajednicu i tek tad bismo vidjeli šta je haos ili fesad, kako bi kazali islamski klasici. Ne treba zaboraviti da je potencijal za terorizam u BiH nakon rata bio ogroman u smislu ratnih trauma nakon genocida i etničkog čišćenja te prisustva radikalnih ideja i elemenata izvana. Mislim prije svega na kakvu-takvu stranu intervenciju, prisustvo NATO snaga i političku kulturu Bošnjaka. Ali ne treba nimalo sumnjati da je angažman IZ-a doprinio takvom razvoju situacije. Zbog svega mislim da bh. država treba podržati rad IZ-a kao saveznika u ovom nastojanju. To uostalom čini većina zapadnih zemalja sa svojim muslimanskim organizacijama. Ta saradnja nije uvijek jednostavna ni prijatna, ali ona nema alternativu. Kako smo već vidjeli, zatvori sami neće moći idejno poraziti militantni ekstremizam. Islam hoće! Druga je tema kako to objasniti onima koji bi da inkriminiraju Šerijat i protivnicima gradnje džamija i vjeronauke u školama.

Na kraju, mnogi se ovih dana pitaju koliko smo sigurni? Vrlo kratko, terorizam je globalni problem i mi smo sigurni koliko i bilo koja druga evropska zemlja. Ni manje, ni više. Iz tog razloga, ovo nije vrijeme za uzajamne optužbe jer u suočavanju sa terorizmom moramo pokazati da smo jedinstveni. No, ako već neko hoće da se traži krivac, onda treba kazati da je negdje neka sigurnosna služba zakazala kad nije pod nadzor stavila osobe koje su dosad počinile toliko kaznenih ili sumnjivih djela. Važno je da sada ostanemo jedinstveni u ovoj borbi, da različiti subjekti ove borbe jedni drugima olakšavaju a ne otežavaju posao, da se odupremo politizaciji i zloupotrebi ove borbe, te da sačuvamo hladnu glavu kako ne bismo postali isti kao oni protiv kojih se borimo tako što ćemo na oltaru borbe protiv terorizma žrtvovati ideale slobodnog, otvorenog društva. To bi bila njihova najveća pobjeda i ujedno sabotaža borbe protiv ove pošasti. Bez obzira koliko se ne slagali sa ekstremistima, valja uvijek insistirati na pravilu da su svi nevini dok se ne dokaže suprotno. To je nužno kako se borba protiv terorizma ne bi pretvorila u lov na vještice i kako nevini ne bi stradali. Bilo bi opasno početi redom kriminalizirati grupe i pojedince u čijem diskursu i ponašanju ima neprihvatljivih elemenata jer bi to vremenom potkopalo same temelje slobodnog demokratskog društava kome težimo. Mladi muslimani i Alžirska grupa se ovom društvu nikada ne smije ponoviti! I to je naš izazov, a ne samo zaustavljanje terorista.



Piše: Ahmet Alibašić
Izvor: Preporod