Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Pripremio: mr. Semir Imamović Rekao je Muhammed ibn Salih el-Usejmin: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste: a. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna! b. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to! Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.). Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrðivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrðuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne doðe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Izdvajamo sljedeće dokaze: 1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi). 2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne doðe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.). Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.). 3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snaðe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.). 4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.). 5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja. 6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se naðe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.). Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.). 7. Pripovjeda Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno. 8. Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ''Ono što hoće Allah i ti.'' ''Zar si me izjednačio sa Allahom?! Ne, samo ono što Allah hoće.'' (Ahmed, 1/214., Bejheki, 3/217., Taberani u ''El-Kebiru'', 12/244., Ibn Ebi Šejbe, 5/340.). Izjednačavanje nečije volje i htijenja sa Allahovim je nevjerstvo, na što jasno upućuju Poslanikove riječi Zar si me izjednačio sa Allahom, ali kako se radilo o neznanju govornika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije rekoa da je nevjernik, nego ga je ispravio i podučio da će biti samo ono što Allah hoće, i da se samo Allahova volja sprovodi.

Pretjerivanje u tekfiru je fitna (smutnja) za čovječanstvo!!!,

Pretjerivanje u tekfiru je fitna (smutnja) za čovječanstvo!!!,

Prijevod: Kenan Ćosić

islam-iman.com - Rekao je šejhul-islam Ahmed ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao[1]:
بِسْمِ اللهِ الرَّحْمنِ الرَّحِيمِ
Rekao je Allah, Uzvišeni i Slavljeni:
﴿ يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا اتَّقُوا اللهَ حَقَّ تُقَاتِهِ وَ لَا تَمُوتُنَّ إلَّا وَ أَنْتُمْ مُسْلِمُن. وَ اعْتَصِمُوا بِحَبْلِ اللهِ جَمِيعًا وَ لَا تَفَرَّقُوا وَ اذْكُرُوا نِعْمَتَ اللهِ عَلَيْكُمْ إذْ كُنْتُمْ أعْدَاءً فَأَلَّفَ بَيْنَ قُلُوبِكُمْ فَأَصْبَحْتُمْ بِنِعْمَتِهِ إخْوَانًا وَ كُنْتُمْ عَلَى شَفَا حُفْرَةٍ مِنَ النَّارِ فَأَنقَذَكُمْ مِنْهَا كَذَلِكَ يُبَيِّنُ اللهُ لَكُمْ آيَاتِهِ لَعَلَّكُمْ تَهْتَدُونَ. وَ لْتَكُن مِنْكُمْ أُمَّةً يَدْعُونَ إلَى الخَيْرَ وَ يَأمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَ يَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَ أوْلَئِكَ هُمُ الْمُفْلِحُونَ. وَ لَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ تَفَرَّقُوا وَ اخْتَلَفُوا مِنْ بَعْدَ مَا جَاءَهُمُ الْبَيِّنَات وَ أوْلَئِكَ لَهُمْ عَذَابٌ عَظِيمٌ. يَوْمَ تَبْيَضُّ وُجُوهٌ وَ تَسْوَدُّ وُجُوهٌ.﴾
„O vi koji vjerujete, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i ne umirite, osim kao muslimani. I svi se čvrsto Allahovog užeta držite i nikako se ne razjedinjujte. I sjetite se Allahove milosti prema vama, kada ste bili neprijatelji, pa je On srca vaša zbližio, pa ste postali, Njegovom milošću, braća. I bili ste na rubu vatrene jame, pa vas je On spasio. Tako vam Allah objašnjava svoje ajete, da biste bili upućeni. I neka među vama bude ummet koji će ka dobru pozivati i tražiti da se čine dobra djela, a zabranjivati loša. To su oni koji su uspjeli! A ne budite poput onih koji su se razjedinili i u mišljenju podvojili nakon što su im došli jasni dokazi. Njima pripada velika kazna, na dan kada će neka lica pobijeljeti, a neka pocrnjeti.“ (Alu Imran 102.-106.)
Kaže ibn Abbas i drugi: 'Postat će bijela lica ehlu sunneta vel-džemata, a pocrniće lica sljedbenika novotarija i sektašenja.'
فَأَمَّا الَّذِينَ اسْوَدّتْ وُجُوهُهُمْ أَكَفَرْتُمْ بَعْدَ إِيمَانِكُمْ فَذُوقُوا الْعَذَابَ بِمَا كُنْتُمْ تَكْفُرُونَ. وَ أَمَّا الَّذِينَ ابْيَضَّتْ وُجُوهُهُمْ فَفِي رَحْمَةِ اللهِ هُمْ فِيهَا خَالِدُونَ.
„A oni čija lica budu crna- 'Zar ste uznevjerovali nakon vjerovanja? Zato iskusite kaznu jer niste vjerovali!' A oni čija lica budu bijela, biće u Allahovoj milosti. U njoj će vječno ostati.“ (Alu Imran 106.-107.)
U Tirmizijinoj zbirci stoji: od Ebu Umame El-Bahilija, od Vjerovjesnika s.a.v.s. o haridžijama: „Oni su psi stanovnika vatre.“, pa je proučio ovaj ajet: „Na dan kada neka lica budu bijela, a neka crna.“[2] Kaže imam Ahmed ibn Hanbel: 'Hadisi o haridžijama su vjerodostojni na deset načina.' Zabilježio ih je Muslim u svom Sahihu, a neke od njih i Buharija. Rekao je Vjerovjesnik s.a.v.s.: „Neki od vas će omalovažavati svoj namaz spram njihovog, svoj post spram njihovog posta i svoje učenje u odnosu na njihovo učenje. Učit će Kur'an, a on im neće grla prelaziti. Ispadat će iz islama kao što strijela ispadne iz luka.“[3] A u drugoj predaji: „Ubijat će pripadnike islama, a ostavljat će obožavaoce kipova.“[4]
Haridžije su prvi koji su nevjernicima proglasili muslimane; čine tekfir zbog grijeha i smatraju nevjernikom onoga ko im se suprotstavi u njihovoj novotariji i ohalaljuju njegovu krv i imetak. Ovakvo je stanje sljedbenika novotarija; uvedu novotariju, a zatim proglase nevjernikom onoga ko se s njima u njoj raziđe. A ehlu sunnet vel-džemat slijede Knjigu i sunnet i pokoravaju se Allahu i Njegovom Poslaniku s.a.v.s., pa slijede Istinu (hakk) i milostivi su prema stvorenjima.
Prva novotarija koja se pojavila u islamu bila je novotarija haridžija i šiija. Inovirali su ih tokom hilafeta zapovjednika pravovjernih Alije ibn ebi Taliba r.a., te je on i kažnjavao obje skupine. Haridćije su se borile protiv njega, pa se i on borio protiv njih, a što se šiija tiče, većinu ih je spalio vatrom, tražio je i da se ubije Abdullah ibn Sebe', ali mu je umakao, naređivao je bičevanje svakog ko bi mu davao prednost nad ebu Bekrom i Omerom, a od njega se prenosi preko mnogo načina predanja da je govorio: 'Najbolji u ovom ummetu, nakon vjerovjesnika, je ebu Bekr, a zatim Omer.', a to od njega prenosi Buhari u svom Sahihu.[5]

Poglavlje
Od osnova ehli sunneta wel-džemata je- da oni obavljaju džume, bajrame i namaze u džematu i ne ostavljaju džume i džemat kao što to čine sljedbenici novotarija poput rafidija i drugih, pa ako bi imam bio nepoznat, ne ispoljavajući novotariju, niti velike grijehe, klanjaće iza njega džumu i džematski namaz po koncenzusu četiri imama i drugih među predvodnicima muslimana. I niko od imama nije rekao: Nije dozvoljen namaz osim za onim čiju unutrašnjost poznajemo, nego su muslimani stalno klanjali, nakon njihovog vjerovjesnika s.a.v.s., iza muslimana nepoznatog stanja. Ali, ako bi se ustanovilo kod dotičnog klanjača novotarija ili razvrat (ar. fudžur) i uspostavi namaz iza onog za kojeg zna da je novotar ili veliki griješnik, uz mogućnost da klanja za nekim mimo njega, većina učenjaka smatra ispravnim namaz onog koji klanja iza takvog i ovo je stav Šafije i ebu Hanife, kao i jedan od dva stava u mezhebu Ahmeda i Malika. Međutim, kada nije u mogućnosti klanjati osim iz novotara ili razvratnika, kao džuma na kojoj je imam novotar ili razvratnik, a nema druge džume, ovakav će klanjati za novotarom ili griješnikom po općeprihvaćenom stavu ehli-sunneta vel-džemata. Ovo je stav Šafije, ebu Hanife, Ahmed ibn Hanbela i drugih imama ehlu-sunneta bez ikakvog razilaženja među njima.
Kada su se proširile strasti, neki ljudi su voljeli da klanjaju samo za onim koga poznaju, u smislu poželjnosti, kao što se prenosi od Ahmeda da je to spomenuo pred onim što ga je o tome pitao, međutim Ahmed nije rekao: Nije ispravno osim za onim čije stanje poznajem.
Kada je Ebu Amr Osman ibn Merzuk stupio na područje Egipta, njegovi vladari su u to vrijeme javno ispoljavali šiizam, a bili su batinije[6] bezbožnici, pa su se zbog toga umnožile i novotarije i proširile se područjem Egipta-iz tog razloga, naredio je svojim prijateljima da klanjaju samo za onim koga poznaju, a nakon njegove smrti, područje je osvojeno od strane vladara sunneta, poput Salahuddina, pa se ispoljila riječ sunneta, suprotstavljena rafidijama, pa su se uvećali i proširili i znanje i sunnet.
Namaz iza nepoznatog je dozvoljen po slaganju islamskih učenjaka, a ko kaže: Namaz iza onog čije je stanje nepoznato nije dozvoljen ili je neispravan- suprotstavio se koncenzusu ehlusunneta vel-džemata. Ashabi r.a. su klanjali za onim čije su grijšenje znali, kao što je Abdullah ibn Mes’ud i drug ashabi klanjali iza El-Velid ibn Ukbe ibn ebi Mu’ita, a pio je vino i jednom je klanjao sabah četiri rekata, pa ga je Osman ibn Affan bičevao zbog toga.
Abdullah ibn Omer i drugi ashabi su klanjali iza Hadždžadž ibn Jusufa, a ashabi i tabiini su klanjali iza ibn ebi Ubejda, a bio je optužen za bogohulništvo (ilhad) i pozivač u zabludu.

Bilješke:
[1] Medžmu'atul-fetava, 3. tom, 174.-182. str. izdanje: darul-Vefa', Mensura, Egipat 3. izdanje, god. 2005. god.
[2] Tirmizi u poglavlju o Tefsiru 3000. i kaže- hadis je dobar (hasen)
[3] Buhari 4351. i 5058. i Muslim 1064./143.-148. i 1065./149.-153. od ebu Se’id el-Hudrija
[4] Buhari 3344., 7432. od ebu Se'id el-Hudrija
[5] U poglavlju o vrlinama ashaba- 3671.
[6] Po teoriji vahdetul-vudžud (jedinstvo postojanog) batin znači da je Stvoritelj i stvoreno jedna stvar. (Mu'džemul-felsefij, 30. str.)

Prijevod: Kenan Ćosić
Obrada: islam-iman.com