Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Opravdanje neznanjem u pitanju nevjerstva

Pripremio: mr. Semir Imamović Rekao je Muhammed ibn Salih el-Usejmin: ''Neznalice, u pitanjima djela koje izvodi iz islama, možemo podijeliti u dvije vrste: a. Oni koji ne ispovijedaju islam, ili ne ispovijedaju nikakvu vjeru, i nije im palo napamet da su postupci koje čine u suprotnosti sa istinom i pravom vjerom. Prema njima ćemo se ophoditi kao i prema ostalim nevjernicima, a šta će biti sa njima na Ahiretu, Allah, dželle šenuhu, najbolje zna! b. Oni koji ispovijedaju vjeru islam, odrasli su na djelu, koje u normalnim okolnostima izvodi čovjeka iz vjere, ali im nikad nije palo napamet da je postupak kojeg čine u suprotnosti sa islamom, istinom i pravom vjerom, niti ih je ko upozorio na to! Prema ovakvoj osobi ćemo se odnositi kao i prema ostalim muslimanima, a njihovo status na Ahiretu, samo je Allahu poznat! Navedeni stav podržavaju Kur'an, Sunnet kao i stavovi velikog broja islamskih učenjaka. (Šerhu kešfiš-šubuhat: 51., 52.). Ispravno je mišljenje da se neznanje uzima obzir prilikom utvrðivanja i ispitivanja konkretnog slučaja nevjerstva. Kur'an i Sunnet obiluju dokazima koji potvrðuju da je neznanje opravdanje, i da niko neće biti odgovoran dok do njega ne doðe Allahova opomena koju je On objavio svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Izdvajamo sljedeće dokaze: 1. Sam princip obveznosti (teklifa) u islamskom vjerozakonu usko je vezan sa mogućnošću (ar. kudret) onoga kome su upućuje naredba ili zabrana. čovjek će biti odgovoran oniliko kolike su bile njegove mogućnosti za izvršavanjem naredbi i ostavljanjem zabrana. Rekao je Uzvišeni: ''Allah nikoga preko njegovih mogućnosti ne opterećuje.'' (Prijevod značenja, El-Bekare: 286.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ono što sam vam naredio, izvršite koliko budete u mogućnosti, a ono što sam vam zabranio, ostavite!'' (Muttefekun alejhi). 2. Allahova, dželle šenuhu, neizmjerna mudrost zahtijeva da niko ne bude kaženjen dok mu ne doðe upozorenje i opomena. Rekao je Uzvišeni: ''Mi ni jedan narod nismo kažnjavali, a da mu prije toga nismo Poslanika poslali.'' (Prijevod značenja, El-Isra: 15.). Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Niko više od Allaha ne voli opravdanje i ispriku. Zato je i poslao poslanike, kako bi oni upozoravali i radosne vijesti donosili.'' (Buharija, 6980., Muslim, 1499.). Rekao je Ševkani u komentaru riječi Allaha, dželle šenuhu: Tako je, jer tvoj Gospodar nije uništavao sela i gradove zbog zuluma njihova – bez prethodne opomene njihovim stanovnicima: ''Ajet znači da je Allah, dželle šenuhu, poslao svoje Poslanike ljudima, kako ne bi uništio gradove i sela kojim nije došao opominjač (poslanik), niti im je poslana Knjiga. Tek kada ih Poslanici upozore, i oni neposlušni ostanu, Allah, dželle šenuhu, ih uništava.'' (Fethul-kadir: 2/163.). 3. Allah dželle šenuhu je opravdao Isaove učenike, kada su ga pitali da li Njegov Gospodar može spustiti trpezu sa nebesa, i nije ih osudio na nevjerstvo, iako su riječi koje su izgovorili na tom stepenu. Kaže Ibn-Džerir u tefsiru ajeta koji govore o tome: ''Riječi: Bojte se Allaha, ako ste uistinu vjernici, Isa je rekao svojim učenicima: Bojte se Allaha, o učenici moji, i pazite da vas zbog ovih riječi ne snaðe Allahova kazna, koju niko neće moći spriječiti. Svojom sumnjom da je Allah u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa, oni su iskazali nevjerstvo. Riječi: ''Bojte se Allaha, i Njegove kazne, ako ste istinski vjernici'', znače: ako istinski vjerujete u ono čime vam prijetim, zbog riječi koje ste kazali. (Džamiul-bejan: 7/130. – 131.). Rekao je Ibn-Hazm: ''To su bili učenici Isaovi koje je Allah pohvalio u Kur'anu. Iz neznanja su pitali Isa, alejhi selam, da li je Njegov Gospodar u mogućnosti spustiti trpezu sa nebesa. To im nije poništilo vjerovanje, jer je takvo nešto neizbježno. Postali bi nevjernicima da su ustrajali u tome nakon što im je donešen dokaz i pojašnjenje.'' (Pogledaj: El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/253.). 4. Musaov narod je kazao Musau, alejhi selam: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju'' (Prijevod značenja, El-Earaf: 138.), što su jasne riječi nevjerstva, a Musa ih zbog toga nije proglasio nevjernicima, niti je naredio da se nad njima izvrši kazna za otpadništvo, jer su bili neznalice, i ono što su kazali, kazali su iz neznanja. Zato im je rekao: ''Vi ste narod koji ne zna.'' Kaže Ibn-Kesir: ''Tj ne znate Allahovu, dželle šenuhu, veličinu i Uzvišenost, i da se Njemu ne smije niko kao drug i partner pridružiti.'' (Tefsir ibn-kesir: 2/253.). 5. Sličan postupak se dogodio i u ummetu Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, krenuo u bitku na Hunejnu, i kada je prolazio pored nekog drveta, jedna skupina ljudi, novih u islamu, je rekla: ''Načini i ti nama Zatu-envat (drvo na kojeg su mušrici vješali svoje oružje vjerujući da im ono donosi korist), kao što oni (mušrici) imaju. Kada je to čuo, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je kazao: ''Allahu ekber! Tako mi Onoga u čijoj je ruci moja duša, rekli ste ono što su Israelćani rekli Musau: ''Načini nam boga, kao što oni boga imaju''. Slijedit ćete običaje onih koji su prije vas bili...'' (Tirmizi, 2180. Nesai u ''El-Kubra'', 11 185. Rekao je Tirmizi za njega da je hasen-sahih) Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih nije, zbog toga što su kazali, proglasio nevjernicima, zbog njihovog neznanja. 6. U prijašnjim narodima je živio čovjek koji je ogrezao u grijesima, i kada mu se približila smrt naredio je sinovima da ga spale, razaspu njegov pepeo, dio na kopnu, a dio na moru, misleći da ga Allah, dželle šenuhu, u takvom stanju ne može proživjeti. Allah, dželle šenuhu, ga je proživio i pitao zašto je to uradio, a on je rekao iz straha od Njegove kazne. Allah mu je oprostio taj njegov postupak. (Buharija, 3291., Muslim, 2756.). Rekao je Ibn-Tejmijje: ''Hadis eksplicitno kaže da je ovaj čovjek želio izbjeći proživljenje, sa svojim postupkom. Najmanje što se može uzeti iz toga jeste njegova sumnja u proživljenje, što je nevjerstvo nakon što se iznese dokaz onome pri kome se naðe – tada se donosi sud o njegovom nevjerstvu. Ovaj čovjek nije poznavao sva svojstva (atribute) koja priliče Allahu, dželle šenuhu, niti detalje Njegovog svojstva ''El-Kadir'' (Onaj koji sve može). Mnogim vjernicima takvi detalji su nepoznati, tako da se za njih ne može kazati da su nevjernici.'' (Medžmuul-fetava: 11/309. – 411.). Rekao je Ibn-Hazm: ''Ovaj čovjek do svoje smrti nije saznao da je Allah kadar proživjeti njegovo spaljeno i razasuto tijelo, a Allah mu je oprostio, zbog njegovog priznanja, straha i neznanja.'' (El-Faslu fil ehvai vel-mileli ven-niheli: 3/252.). 7. Pripovjeda Abdullah ibn-Omer, radijallahu anhuma, da je bio u karavani sa svojim ocem Omerom, radijallahu anhu, i da ga je čuo kako se klete ocem. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ih je dozvao i rekao: ''Allah vam zabranjuje da se zaklinjete očevima svojim! Ko se bude zaklinjao, neka se zakune Allahom, ili neka šuti.'' (Buharija, 5757., Muslim, 1646.). Iako je zaklinjanje nečim drugim pored Allaha širk, Omeru nije rečeno da je nevjernik, jer nije znao da je to zabranjeno. 8. Došao je čovjek kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ''Ono što hoće Allah i ti.'' ''Zar si me izjednačio sa Allahom?! Ne, samo ono što Allah hoće.'' (Ahmed, 1/214., Bejheki, 3/217., Taberani u ''El-Kebiru'', 12/244., Ibn Ebi Šejbe, 5/340.). Izjednačavanje nečije volje i htijenja sa Allahovim je nevjerstvo, na što jasno upućuju Poslanikove riječi Zar si me izjednačio sa Allahom, ali kako se radilo o neznanju govornika, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, mu nije rekoa da je nevjernik, nego ga je ispravio i podučio da će biti samo ono što Allah hoće, i da se samo Allahova volja sprovodi.

Ibn Tejmie i tekfir

I pored ovoga sam uvijek, a ko je samnom sjedio to zna od mene, da sam ja najstrožiji u tome da se određen pojedinac proglasi nevjernikom (tekfir), ili velikim griješnikom (tefsik), ili nepokornikom (ma’sijeh), osim ako se zna da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz, koji, ako mu se ko suprotstavi bude ponekad nevjernik, nekad veliki griješnik, a nekad nepokornik, jer ja potvrđujem da je Allah ovom ummetu oprostio grešku, a to obuhvata grešku u govornim i praktičnim pitanjima.

Selef se neprestano razilazio u mnogim ovakvim pitanjima, ali niko od njih nikom nije posvjedočio kufrom, niti fiskom, niti nepokornošću, kao što je Šurejh negirao kiraet onog ko bi učio: “Nego se čudim, a oni se izigravaju.” govorećii: ‘Allah se ne čudi.’, pa je to došlo do Ibrahim en-Nehaija, pa je rekao: ‘Stvarno je Šurejh pjesnik, zadivilo ga njegovo znanje, Abdullah je bio učeniji od njega pa bi učio: “Čudim se…”.’
I kao što se Aiša radijallahu ‘anha i drugi ashabi razišli da li je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio svog Gospodara rekavši: ‘Ko umišlja da je Muhammed vidio svog Gospodara, taj je na Allaha iznio potvoru.’ I pored toga ne kažemo ibn Abbasu i sličnima koji se s njom razilaze: ‘On iznosi potvoru na Allaha.’ I kao što se razišla da li mrtvac čuje govor živog, da li se mrtvi kažnjava zbog plača njegove porodice i slično.
Zlo među selefom ih je dovelo do međusobnog ubijanja, uz slaganje ehli-sunneta da su obe skupine vjernici i da međusobna borba ne poništava pravednost koja im je potvrđena, jer onaj koji se bori iako čini nasilje on je muteevvil (pogrešno protumačio), a pogrešno tumačenje spriječava veliki grijeh.

I pojašnjavao sam im da ono što im se od selefa i imama prenosi od općenitog govora o proglašavanju nevjernicima: Ko kaže to i to…, ono je, također, istina, ali je obaveza razdvojiti između uopćavanja i specifikacije. I ovo je prvo veliko fundamentalno pitanje oko kojeg se ummet razišao, a to je pitanje “prijetnje” (ve’id), a Kur’anski tekstovi prijetnje su generalni, poput njegovih riječi: “Oni koji nepravedno jedu imetke siročadi…” ajet (sura En-Nisa 10.), a isto tako i ostalo što se navodi: Ko uradi to, njemu pripada to, sve je ovo generalno i općenito.
I to je na stepenu riječi koje su selefi rekli: Ko kaže to i to, on je to i to, a zatim određen pojedinac bude lišen propisa prijetnje pokajanjem, ili dobrim djelima koja će mu to poništiti, ili teškoćama koje će ga iskupiti, ili zauzimanjem koje se prihvata.

A tekfir je od prijetnje (ve’id), jer iako govor nekad bude poricanje onog što je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao, ali nekad čovjek bude nov u islamu, ili odraste u dalekoj pustinji, i slični ovima ne postaju nevjernicima poricanjem onog što je porekao sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ponekad se desi da čovjek nije čuo te tekstove, ili ih je čuo, ali kod njega nisu vjerodostojni, ili im protivrječi nešto drugo što ga navodi na tumačenje, pa makar i pogriješio.

I konstantno sam spominjao hadis iz dva Sahiha[1] o čovjeku koji je rekao: ‘Kad umrem, spalite me, zatim me smrvite, a zatim me prospite po moru, a tako mi Allaha, ako me Allah mogne sakupiti, kazniće me kako nikad nikog nije. To su s njim i učinili, pa mu je Allah rekao: “Šta te je navelo na to što si uradio?” Pa je rekao: ‘Strah od Tebe.’, pa mu je oprostio.
Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu Moć i u mogućnost njegovog proživljenja nakon što postane prah, čak, bio je ubijeđen da neće biti proživljen, a ovo je kufr po slaganju muslimana, ali je bio džahil koji to nije poznavao, a bio je vjernik, bojao se da će ga Allah kazniti, pa mu je zbog toga oprostio.
A onaj ko pogrešno protumači od onih koji se trude da dođu do istine (ehlul-idžtihad), koji se trudi da slijedi Poslanika r je preči oprostu od sličnog ovome. (Medžmu’atul-fetava 3/229.-231.)

Niko nema pravo da proglasi nevjernikom bilo koga od muslimana, pa makar griješio i zastranio sve dok nad njim ne uspostavi dokaz (hudždže), i ne razjasni mu ciljeve dokaza (mehadždže). Čiji islam je potvrđen jekinom, neće ga napustiti radi sumnje (šubhe), čak ga neće napustiti osim nakon uspostave dokaza i otklanjanja sumnje.

Poglavlje
Što se tiče tekfira zastupnka ovog stava (da je Kur’an stvoren), on je izgrađen na osnovi na koju je neophodno skrenuti pažnju, jer se ummet uveliko razišao u pitanjima tekfira sljedbenika novotarija i strasti iz razloga njenog nepreciziranja, kao što su se suprotstavili jedni drugima, prije, a i danas, oko negiranja imana razvratnicima i velikim griješnicima, pa mnogi novotari, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija i mumessila (oni koji Allaha porede sa stvorenjima) budu ubjeđeni u zabludu, misleći da je to istina, a smatraju da je na kufru onaj ko se s njima u tome raziđe, pa tako kod njih nastane velika zbrka[1] od sljedbenika Knjige u njihovom poricanju istine i nepravdi prema stvorenjima, a vjerovatno velika većina ovih tekfiraca proglašavaju nevjernikom zbog stava kojeg u suštini ne razumiju, niti znaju njegove dokaze.
Nasuprot ovim tekfircima su ljudi koji ne poznaju vjerovanje ehlu-sunneta vel-džema’ta kako treba, ili poznaju jedan dio, a drugi ne poznaju, a ono što od njega poznaju ne objašnjavaju ljudima nego ga kriju, niti negiraju novotarije koje se suprotstavljaju Knjizi i sunnetu, niti kritikuju novotare, niti ih kažnjavaju, nego čak, možda, u potpunosti kritikuju govor o sunnetu i osnovama vjere, ne razlikujući u tome između onog na šta upućuje Knjiga, sunnet i koncenzus od onog što su rekli novotari i sektaši, ili sviju podržavaju u njihovim različitim mezhebima, kao što su učenjaci tolerisali u pitanjima idžtihada koji prihvata razilaženje, a ovaj pravac preovladava kod mnogih murdžija, nekih pravnika, sufija, filozofa, kao što prvi preovladava sljedbenika strasti i apologtičara, a oba ova devijantna pravca izlaze iz (okvira) Knjige i sunneta.
Nego je obaveza pojasniti ono sa čim je Allah poslao svog Poslanika i čime je objavio svoje Knjige, dostaviti ono sa čim su poslanici došli od Allaha, ispuniti Allahov ugovor kojeg je uzeo od učenih, pa je obaveza da zna sa čim je Poslanik došao, da vjeruje u to, da ga dostavlja, poziva mu, bori se za to i da sve u što ljudi upadnu od riječi i dijela u osnovama i ograncima, unutrašnjim i vanjskim važe Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, ne slijedeći strasti od običaja, mezheba, tarikata, položaja, predaka, ne slijedeći mišljenja, slab hadis ili pogrešnu analogiju, svejedno bila sveobuhvatna analogija ili poredbena analogija, ili slijepo slijedeći onog čiji govor ili djela nije obaveza slijediti, jer je Allah u Svojoj Knjizi pokudio one koji slijede mišljenja i ono za čim duše žude, a ostavljaju ono sa čim im dolazi njihov Gospodar od Upute. (Medžmu'atul-fetava 12/466.-468. str.)

Bilješke:
[1] Buhari 3478. i Muslim 2750/24., 25. od ebu Hurejre
[2] Ovako je u originalu, a kontekst bi zahtjevao: Velika sličnost sa sljedbenicima Knjige... A Allah najbolje zna. (op. prev.)

Kenan Ćosić