Pogubno je proklinjati brata muslimana!

Pogubno je proklinjati brata muslimana!


















Svjedoci smo brojnim psovkama i proklinjanjima koja će izreći jedan musliman na račun svoga brata muslimana, kada, često puta, neće biti u pravu za to što zbori i za to što na taj način rezonuje ili nešto procjenjuje. Prilažemo vam sljedeći tekst, kako bi se makar malo pobojali za ono što zborimo, te kako bi poštedili naš jezik, a i tuđe uši, suvisnih i nesuvislih komentara!

Abdullah b. Mes'ud r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Psovanje muslimana je fisk-grijeh dok je njegovo ubojstvo kufr-nevjerstvo!" (Muttefekun alejh)

Sabit b. Dahhak r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Proklinjanje vjernika je poput njegova ubojstva!" (Muttefekun 'alejh)

Koliko je opasno proklinjanje muslimana ili pak hajvana najbolje će nam ilustrirati i hadisi koje bilježi imam Muslim rhm., a u kojima se jasno uočava da nemamo pravo koristiti se onim što smo prokleli.

'Imran b. Husajn, r.a, kazuje: „Dok je Allahov Poslanik, s.a.v.s., bio na jednom od svojih putovanja, deva jedne ensarijke se bila uzjogunila, pa je ona prokle. Kada to ču Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao je: „Skinite opremu s ove deve i pustite je, jer je ona prokleta!“ 'Imran, ashab koji prenosi ovaj hadis, prisjećajući se tog događaja, kaže: „Kao da sada gledam u tu devu kako slobodno luta međ' svijetom, a niko od ljudi je ne želi uhvatiti!“ (Muslim, br.2595.)

Ebu Berze el-Eslemi, r.a., pripovijeda: „Neka djevojka je jahala na devi koja je nosila prtljag nekih ljudi. Kada je bila u blizini Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prolazivši kroz neki klanac, deva se uzjogunila, pa djevojka reče: „Stani! Allahu, prokuni je!“ Nakon toga, Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče: „S nama neće putovati deva koja je prokleta!“ (Muslim, br.2596.)

Imam el-Nevevi rhm., kaže: "Ova žena je kažnjena zbog svojeg proklinjanja, time da tu "prokletu" devu pusti na slobodu, i da s njom više ne polazi na put, a što se tiče njenog prodavanja ili klanja ili jahanja, samo ne u društvu s Poslanikom s.a.w.s., kao i sve ostale radnje – sve to spada u osnov dozvoljenosti, jer šeri'at zabranjuje samo putovanje s njome za razliku od ostalih radnji." (Šerhul-Nevevi 'alel-Muslim, 16/148.)

U dva spomenuta slučaja radi se o devi, ali analogno tome, sve što prokunemo ne bi trebali koristiti. U našim uvjetima to može biti i automobil, kojeg usljed kvara, obično čovjek prokune, pa ukoliko to učini – ima li ga pravo više koristiti?! Otuda je, vrlo bitan oprez i svjesnost za očuvanje našeg jezika od te vrste angažmana! (Pogledaj djelo: Zikr ve Tezkir, 1/63., šejh Salih el-Sedlan)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Ne priliči vjerniku da bude jedan od onih koji proklinje druge ljude!" (Muslim, br.2597.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao: "Oni koji se bave proklinjanjem ljudi – na Sudnjemu Danu neće biti ni šefadžije niti šehidi!" (Muslim, br.2598.)

Abdullah b. Mes'ud r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Nije vjernik onaj koji potvara ljude (ta'an), niti onaj koji ih proklinje (lea'an), niti onaj ko je bezobraznog jezika (el-fahiš el-bezi')!" (Musned Ahmed b. Hanbel, br.3839.)

Ebul-Derda' r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Kada čovjek prokune nešto – to prokletstvo se penje do nebesa ali me se nebeska vrata zatvaraju. Nakon toga se to prokletstvo spušta na zemlju ali mu se i zemaljska vrata zatvaraju. Zatim prokletstvo ide desno i lijevo ali ne može naći prolaza sebi. Poslije toga prokletstvo ide prema onome ko je proklet ako je toga zaslužan, a ako ne bude toga zaslužan - prokletstvo se vraća onome ko ga je izrekao!" (Hasen. Sunen Ebu Davud, br.4905.)

Se'id b. Zejd r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Najgora kamata je oholost i uzdizanje nad čašću i pravom jednog muslimana!" (Sahih. Sunen Ebu Davud, br.4876.)

Dozvoljeno je uopšteno proklinjati nevjernike, zulumćare, griješnike ili novotare, bez njihovog imenovanja izuzev za one koji su nam šeri'atom naznačeni da su takvi i takvi, na što nas upućuju slijedeći kur'ansko-sunnetski tekstovi:

"Neka je Allahovo prokletstvo na nevjernike!" (el-Bekare, 89.)

"Oni koji nevjeruju i kao nevjernici umru – na njih je Allahovo prokletstvo i prokletstvo meleka i cijeloga svijeta!" (el-Bekara, 161.)

"...pa da potom prizovemo na sebe prokletstvo; neka prokleti budu oni koji lažu!" (Alu Imran, 61.)

"Neka je Allahovo prokletstvo nad nasilnicima-zulumćarima!" (el-E'araf, 44.)

Poslanik s.a.w.s., je rekao:

"Allah dž.š., je prokleo čovjeka koji se hrani kamatom i onoga ko mu je završava, i svjedoke kamatnog ugovora kao i njegovog pisara!" (Musned Ahmed b. Hanbel, br.3725.)

"Allah je prokleo muhallila i onoga za koga se to radi!"

"Allah je prokleo osobu koja umeće tuđu kosu u kosu osobe koja to traži da joj se radi, i osobu koja se bavi tetoviranjem uz onu koja traži da joj se to radi, i osobu koja čupa dlake sa obrva i onu koja to traži, i osobu koja se bavi razdvajanjem zuba (starijim ženama)!" (Muttefekun 'alejh)

"Odričem se svake žene koja kuka pri nekoj nesreći (salika), kao i one koja brije ili čupa svoju kosu zbog nesreće (halika), kao i onu koja trga i dere svoju odjeću zbog nesreće koja ju je snašla!" (Muslim, br.104.)

"Allahovo prokletstvo neka je nad kiparima i slikarima (musavvirun)!" (Sahihul-Buhari, br.5032.)

"Allahovo prokletstvo neka je nad onim koji proklinje svoje roditelje; Allahovo prokletstvo neka je nad onim koji zakolje kurban nekome drugom mimo Allaha dž.š.; Allahovo prokletstvo neka je nad onim ko izmišlja u vjeri i kao takav zanoći; Allahovo prokletstvo neka je nad onim koji mjenja znakove i granice Zemlje!" (Muslim, br.1978.)

"Allahovo prokletstvo neka je nad onim ko slijepca navede na krivi put; neka je proklet onaj koji bude spolno općio sa životinjom; neka je proklet onaj koji se bavi pederastijom i homoseksualizmom!" (Musned Ahmed b. Hanbel, br.2916.)

"Ko bude išao vračaru – vjerujući mu u ono što on zbori, i ko bude imao odnos sa svojom ženom u njenu stražnjicu – taj nema ništa sa onim što je objavljeno Muhammedu s.a.w.s.!" (Sunen Ebu Davud, br.3904.)

"Neka je prokleta naricateljka kao i ona koja je sluša!" (Sunen Ebu Davud, br.3128.)

"Neka je prokletstvo nad čovjekom koji predvodi jedan narod – a mrze ga; neka je prokleta žena koja dozvoli da joj prođe noć a njen muž bude ljut na nju; neka je proklet čovjek koji čuje glas ezana: "Hajje 'alel-felah" – "Požuri na spas" – pa se ne odazove!" (Sunen Tirmizi, br.358.)

"Neka su prokleti muškarci-hadumi kao i muškobanjaste žene!" (Sahihul-Buhari, br.5547.)

"Neka su prokleti muškarci koji oponašaju žene kao i žene koje oponašaju muškarce!" (Sahihul-Buhari, br.5546.)

"Neka je proklet čovjek koji oblači žensku odjeću kao i žena koja oblači mušku odjeću!" (Sahih Ibnu Hibban, br.5751.)

"Ko bude vršio nuždu po dovršenom putu muslimana – neka je nad njim Allahovo prokletstvo, i prokletstvo meleka i cijeloga svijeta!" (el-Mustedrek, br.665.)

"Mrska mi je žena koja ne stavlja surmu na oči (merha'), i žena koja ne knije svoje ruke (selta')." (Ebu Hatim el-Razi, el-Džerhu vel-Ta'adil, br.1757.)

"Nije od nas onaj ko pokvari ženu njenom mužu ili roba njegovom gazdi!" (Sahih. Sunen Ebu Davud, br.2175.)

"Prokletstvo meleka je na onoga ko uperi gvožđe prema svome bratu, pa makar mu to bio brat od oca i od majke!" (Sahih Muslim, br.2616.)

"Allahovo prokletstvo neka je na čovjeka koji ne daje zekat!" (Sahih. Sunen el-Nesa'i, br.5103.)

"Ko se pripiše čovjeku koji mu nije otac, a dobro zna da mu taj čovjek nije otac – džennet mu je zabranjen!" (Muttefekun 'alejh)

"Ko se pripiše čovjeku koji mu nije otac ili se kao rob pripiše nekom ko mu nije gazda – nad njim je Allahovo dž.š., prokletstvo i prokletstvo meleka i cijeloga svijeta!" (Sahih. Sunen Ibnu Madždže, br.2609.)

"Allahovo prokletstvo je na onoga ko uzme živo stvorenje sebi za metu!" (Muslim, br.1958.)

"Prokletstvo meleka je nad ženom koja napusti postelju i tako prenoći svoga muža sve dok mu se ne vrati!" (Sahihul-Buhari, br.4898.)

"Neka je Allahovo prokletstvo nad čovjekom koji žigoše životinje u lice!" (Muslim, br.2117.)

"Allahovo prokletstvo je nad alkoholom i nad onim ko ga pravi i nad onim koji pomaže u tome, i nad onim što ga pije, i nad onim što ga toči, i nad onim što ga nosi, i nad onim kome se donosi, i nad onim ko ga prodaje, i nad onim što ga kupuje, i nad onim što se njime hrani!" (Mustedrek, br.7228.)

"Šestoricu ljudi je prokleo Allah dž.š., i svaki poslanik: onoga koji ubacuje nešto u Allahovu Knjigu, onoga koji poriče Allahov dž.š., kader/određenje, onoga koji silom uspostavi vlast kako bi pomogao onoga koga je Allah ponizio te kako bi ponizio onoga koga je Allah dž.š., uzdigao; onoga koji dozvoljava ono što je Allah zabranio, i onoga koji zabranjuje ono što je Allah dozvolio, i onoga koji ostavi moj sunnet!" (Tirmizi, br.2154.)

Molimo Allaha dž.š., da nas poštedi od zla jezika drugih ljudi, i da njih poštedi od zla jezika našeg; molimo Ga da nas učini samokritičarnim prije nego li nam dozvoli da budemo kritičari; molimo Ga da nam pomogne da prvo svoju avliju počistimo, pa da potom pređemo na čišćenje tuđih avlija. Amin!


Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Imam "Sultanija" džamije, Plav, CG

Potvaranje čednih i poštenih vjernika i vjernica za blud i ostale nepoštene radnje...

Allah dž.š., kaže: “Oni koji obijede i potvore čestite, bezazlene vjernice, neka budu prokleti i na ovome i na onome svijetu; njih čeka patnja nesnosna & na Dan kada protivu njih budu svjedočili jezici njihovi, i ruke njihove, i noge njihove za ono što su radili. & Toga Dana Allah će ih kazniti kaznom koju su zaslužili i oni će saznati da je Allah, doista, oličena istina. (Nur, 23-25.)

Hafiz Ibnu Kesir rhm., u svome tefsiru (3/367.), kaže: "Ovo je još jedno upozorenje onima koji čuju loš govor i priču, a u glavama im se zadrži dio njega, pa ga potom progovore drugima – da ne pretjeruju u tome, i da ga ne šire, i ne razglašavaju međ' ostalim svjetom. Allah dž.š., kaže: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine" – birajući samo ružne stvari iz njihova života – "čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu" – odnosno hadd/propisana kazna na ovom svijetu, i bolna patnja na Sudnjemu Danu. "Allah sve zna, a vi ne znate" – odnosno vratite sve stvari Njemu – bićete upućeni.

Imam Kurtubi rhm., u komentaru ovog ajeta, u svome tefsiru (12/184.), navodi slijedeći hadis: Od Ebu Derda'a r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik a.s., rekao: "Ko se bude svađao sa čovjekom u nečemu o čemu nema pojma – u Allahovom je gnjevu sve dok se ne okani toga; ko se založi za neizvršenje neke od Allahovih kazni – ustao je protivu Božijeg hakka, i prišao je njegovoj srdžbi, i na njega je Allahovo prokletstvo sve do Sudnjega Dana; ko proturi i razglasi neku riječ, po pitanju čovjeka-muslimana, koji je od nje čist, želeći ga njome uniziti na dunjaluku – Allah dž.š., ima pravo baciti ga zbog nje u vatru – pa, potvrđujući sve navedeno, prouči ajet iz Allahove dž.š., knjige: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)

U tefsiru "Fethul-Kadir", (4/22.), stoji slijedeće: "Ovaj ajet tjera na iskrenost, žestoko je upozorenje robovima koji su se pokajali, i opasna je prijetnja onima koji slijede šejtana, i vole da se o muslimanima vjernicima/Allahovim robovima, sramne glasine pronose; oni su ti koji se ne daju zauzdati Allahovim stegama!"

Dakle oni kojima je to samo drago u svojim srcima se prijeti – a kamo li onima koji to svojim jezicima i ostalim tjelom rade! Od Ali b. Ebi Taliba r.a., se bilježi da je rekao: "Onaj koji čini loše djelo, kao i onaj koji na sva zvona govori o njemu – su isti u grijehu!"

U tefsiru od "el-Se'alibija", (3/112), stoji slijedeće: "Učenjaci smatraju da se ovim ajetom ukazuje na munafike, kao i na kaznu koju oni zaslužuju – na dunjaluku hadd, a na ahiretu vatra, dok ima učenjaka koji smatraju da je ajet općenitog značenja, i da se odnosi na svakog onog koji potvara ljude (kazif), što je očitije!"

Allah dž.š., kaže: „A oni koji vjernike i vjernice vrijeđaju, a oni to ne zaslužuju, tovare na sebe klevetu i pravi grijeh.“ (el-Ahzab, 58.)

U Džessasovom "Ahkamul-Kur'an"-u, (5/163), stoji slijedeće: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)
Allah dž.š., je ovim ajetom obznanio to da je obaveza imati lijepo mišljenje o vjernicima/mu'minima, i da im se mora željeti hajr i dobro, prijeteći se onima koji žele otkrivati bestidnosti, iznositi potvore, i pogrdno pričati o vjernicima, okarakterisavajući takav postupak kao veliki grijeh, koji je zaslužan kazne. Sve ovo nam ukazuje na to da naša srca moraju biti u selametu kada su vjernici u pitanju, što je slučaj i sa ostalim djelovima tjela, i sa jezikom kada je u pitanju nanošenje zla njima!“

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Klonite se sedam upropaštavajućih grijeha...“ – pa spomenu i potvaranje čestitih vjernica i vjernika. (Muttefekun 'alejh)

Imam Ahmed rhm., bilježi da je Poslanik s.a.w.s.,rekao: "Nemojte uznemiravati Allahove robove; nemojte ih brukati, i nemojte im mahane istraživati! Ko bude mahane istraživao svom bratu-muslimanu, Allah će njegove mahane istražiti, sve dok ga, u njegovoj kući, ne zastidi i obruka!" (Sahih ligajrihi, a ovaj lanac - hasen. Medžme'uz-Zeva'id)

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Musliman je onaj od čijeg su jezika i ruke sigurni ostali muslimani!“ (Muttefekun alejh)

Poslanik s.a.w.s., je rekao Mu'azu r.a.: „Majka te imala Mu'aze; zar će ljude išta više naglavačke bacati u džehennem do žetva onoga što su njihovi jezici sijali!“ (Sahih. Tirmizi, Ibnu Madždžeh.)

Abdullah b. Omer r.a., prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Mu'min je ona osoba od čijeg jezika i ruku su sigurni ostali muslimani, a muhadžir je onaj koji je hidžru učinio od onoga što je Allah dž.š., zabranio!" (Sahihul-Buhari)

Od Ebu Šurejha r.a., se prenosi da je Poslanik s.a.w.s., rekao: "Nije vjernik osoba od čijeg zla nije siguran njegov komšija!" (Sahihul-Buhari)

Od Abdullaha b. Omera r.a., se prenosi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Koga veseli to da bude udaljen od vatre, i da uđe u džennet – kada mu dođe smrtni čas neka posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha, i da je Muhammed Allahov poslanik, i da želi ljudima ono što želi samom sebi!" (Muslim)

Od Enesa r.a., se bilježi da je Allahov Poslanik s.a.w.s., rekao: "Rob neće vjerovati sve dok svome bratu ne bude želio od hajra ono što želi samome sebi!" (Muttefekun 'alejh)

U "Muhtesar Šu'abul-Iman"-u, (1/93.), stoji pod rednim brojem "44: Svetost i zabranjenost obraza ljudi, kao i obaveznost nediranja u njihovu im čast, na osnovu riječi Allaha: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)

Od grana imana je i pokrivanje, i javno neprozivanje griješnika, na osnovu riječi Allaha dž.š.: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.)

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Neće čovjek pokriti mahane drugog čovjeka na ovome svijetu a da mu Allah dž.š., neće pokriti njegove mahane na budućem svijetu!“ (Muslim)

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., u djelu "Beda'i'ul-Feva'id", (2/484.), kaže: "Ako šejtan ne bude u stanju čovjeka prevesti na ovaj stupanj, jer je jedan od onih koji se drže sunneta, i u neprijateljstvu je sa novotarima i zalutalima – šejtan će ga prebaciti na treći stupanj tj. uvešće ga u velike grijehe, sa svim svojim grupama i podvrstama; šejtan će se maksimalno zalagati da ga uvede u neke od njih, a pogotovo ako je učena osoba, koja se slijedi, u pitanju. Šejtan će se truditi na tome kako bi ljude od njega odbio, razglašujući njegove grijehe međ' svijetom, nalazeći među njima one koji će biti njegovi zamjenici u razglašavanju i širenju bestidnosti – koji će to raditi iz vjerskih pobuda i nakana, navodno, približavajući se time Allahu dž.š.. Ta osoba je zamjenik Iblisov, a da toga i nije svjesna: "One koji vole da se o vjernicama šire bestidne glasine - čeka teška kazna, i na ovom i na onom svijetu. Allah sve zna, a vi ne znate." (el-Nur: 19.) – i to samo ako budu htjeli i željeli raznošenje bestidnih glasina, pa šta tek da kažemo za one koji sebi u obavezu stave raznošenje i razglašivanje bestidnosti – nedavajući nasihat i savjet time, već iz pokornosti Iblisu, mjenjajući ga u njegovom poslu! Sve to, samo radi odbijanja ljudi od njega, kako se ne bi okoristili njime; grijesi njegovi, makar i do neba dosezali, su lakši kod Allaha dž.š., od grijega ovih ljudi. Grijesi prvog su zulum i nasilje prema sebi, za koje ako oprosta zatraži i ako se pokaje – Allah će mu tevbu prihvatiti, i zlo dobrom nadomjestiti, a što se tiče grijeha ovih drugih – u pitanju je nasilje prema vjernicima, praćenje njihovih mahana, i ciljano brukanje istih, a Allah dž.š., je taj koji je u zasjedi, i njemu nisu skrivene tajne prsiju, i otrovi duša!"

Hafiz Ibnul-Kajjim el-Dževzijje rhm., u djelu "Medaridžul-Salikin", (1/113.), kaže: "Veliki grijesi poput: licemjerstva/el-rija', umišljenosti/el-'udžb, oholosti/el-kibur, divljenja/el-fahr, uzdizanja/el-hujela', gubljenja nade u Allahovu milost/el-kunut min rahmetillah, pesimizam po pitanju Allahova oprosta/el-je'es min revhillah, sigurnost od Allahove kazne/el-emn min mekrillah, sreća i veselje kada je u pitanju vrijeđanje muslimana/ezal-muslimin, radost kada ih pogodi nesreća/el-šematah bimusibetihim, želja za širenjem bestidnih glasina o njima, zavidjeti im na blagodatima koje im je Allah dž.š., dao, želeći da to nestane od njih – kao i sve ono što iz navedenog proizilazi – je na većem stepenu tahrima i zabrane nego li zinaluk, pijenje alkohola i ostali spoljni veliki grijesi! Nema spasa kako srcu, tako i tijelu, sve dok se čovjek ne oslobodi svih navedenih grijeha, i dok se ne pokaje za njih, u suprotnom – takvo srce je štetno i pokvareno, a kada se pokvari srce, pokvariće se i tijelo!"

Poslanik s.a.w.s., kaže: „Cijelom mom ummetu će biti oprošteno izuzev mudžahiru. Upitaše: A ko je mudžahir Allahov Poslaniče? Reče: Čovjek koji počini neki grijeh, pa mu ga Allah dž.š., skrije, pa osvane sjutradan i na sva zvona priča o grijehu kojeg je počinio!“

Dakle, tuđe mahane nam ne smiju biti predmet interesovanja, već svoje mahane, i koliko je god kobno da pričamo o svojim grijesima javno, isto tako je kobno da govorimo o tuđim grijesima, a pogotovo onda kada ih izmislimo nekome ko je od njih čist.

Allah dž.š., kaže: „One koji okrive poštene žene, a ne dokažu to s četiri svjedoka, sa osamdeset udaraca biča izbičujte i nikada više svjedočenje njihovo ne primajte; to su nečasni ljudi, & osim onih koji se poslije toga pokaju i poprave, jer i Allah prašta i samilostan je!“ (Nur, 4-5.)


Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

'Akidetsko pravilo: „Ko nevjernika ne smatra nevjernikom – sam je nevjernik!“

'Akidetsko pravilo: „Ko nevjernika ne smatra nevjernikom – sam je nevjernik!“


Nasir b. Hamed el-Fehd
El-hamdu lillah, ves-salatu ves-selamu 'ala resulillah...
'Akidetsko pravilo: „Ko nevjernika ne smatra nevjernikom – sam je nevjernik“, je opšte-poznato pravilo, i ono je treće od djela koje čovjeka izvodi iz vjere, a koje navodi šejh Muhammed b. 'Abdul-Vehhab rhm., u svom poznatom djelu „Nevakidul-Islam“, gdje kaže:

3: „Ko mušrike/idolopoklonike ne smatra nevjernicima ili sumnja u njihovo nevjerstvo ili ispravnim smatra njihov pravac – sam je počinio djelo nevjerstva!“

Ali, ovo pravilo se ne uzima zdravo za gotovo; ovo pravilo ima svoje detalje i pod-pravila koja - ako se smetnu s uma - može se upasti u veliki batil/grešku tj. može se desiti greška tipa da se muslimani proglase nevjernicima ili da se originalni nevjernici ne smatraju nevjernicima, pa kažemo da ovo pravilo nije striktno vezano za činjenje nekog od djela nevjerstva od strane nekog čovjeka već je vezano za samo neprihvatanje objave ili poricanje iste od strane neke osobe, pa ko ostavi nevjernika bez tekfira - to će se smatrati poricanjem tekstova objave koja nas obaviještava o nevjerstvu date osobe, s naznakom da tekst - koji govori o nečijem nevjerstvu - mora biti ispravan i muttefekun 'alejh tj. da je sva islamska ulema u vezi njega složna.

Osoba koja izostavi tekfir nevjernika mora biti jedna od onih koja je odbacila takve tekstove objave da bi spadala u značenje ovog pravila.

Nevjernici, kao i djela nevjerstva - ima ih mnogo, i nisu svi istog stepena, i među njima se pravi sljedeća razlika:

a.) El-Kafir el-asli/originalni nevjernik: poput jevreja ili kršćanina ili medžusije i ostalih. Ovakvog ko ne smatra nevjernikom ili sumnja u njegovo nevjerstvo ili smatra njihov pravac ispravnim – ta osoba je nevjernik uz konsenzus sve islamske uleme, što nam potvrđuje bezbroj 'alima i učenjaka u svojim djelima. Na takvo postupanje će se gledati kao na odbijanje tekstova objave koji nam eksplicite govore o ništavnosti vjerovanja koja nisu u skladu s islamskim vjerovanjem, kao i o nevjerstvu svakog onog ko nije prihvatio islam za vjeru!

b.) Murted – otpadnik od islama: koji se djele na dvije skupine:

1. Onaj koji javno obznani svoje nevjerstvo time što je prešao sa islama na nešto drugo – židovstvo ili kršćanstvo ili ateizam. Ovkvaa osoba ima status prijespomenutih - originalnih – nevjernika.

2. Onaj koji počini neko od djela nevjerstva ali, i pored toga tvrdi da je musliman, i da nije nevjernik zbog tog prijestupa.

Ovakvi se djele na dvoje:

1.) Onaj koji počini djelo koje izvodi iz islama, koje je očito i veoma jasno i oko kojeg se islamska ulema nikako ne razilazi i u vezi čega postoji njihov konsenzus poput psovanja Allaha dž.š..

Osoba koja to čini je uznevjerovala - uz opštu saglasnost sve islamske uleme, a onaj ko se uzdržava od tekfira ovakve osobe jedan je od dvoje:

a.) Onaj koji smatra da je psovanje Allaha dž.š., nevjerstvo, i da je dotično djelo - djelo nevjerstva, ali se ustručava od izricanja konkretnog suda nad dotičnom osobom zbog kratkoće svog znanja ili zbog izvjesne sumnje koja mu se pojavila itd.. Ova osoba griješi i nije u pravu – ali ne postaje nevjernikom zbog takvog postupanja jer nije odbacila nikakvu vijest objave niti ju je porekao. Ova osoba potvrđuje ono što stoji u objavi i prihvata konsenzus islamske uleme po pitanju toga da je psovanje Allaha dž.š., nevjerstvo!

b.) Onaj koji u osnovi ne smatra da je psovanje Allaha dž.š., djelo nevjerstva. Ovakva osoba je nevjernik ako ostane pri tom stavu nakon bejana/pojašnjenja ovog propisa, jer će se to smatrati odbijanjem tekstova objave kao i neprihvatanjem idžma'a/konsenzusa islamske uleme. Isti je slučaj i sa onim koji obožava kabur a pripisuje se islamu. Ko ne bude smatrao da je takvo djelo – djelo nevjerstva, sam je uznevjerovao, jer je odbacio tekstove objave i idžma' islamske uleme, ali, ko bude smatrao da je to djelo – djelo nevjerstva, ali se ustručava po pitanju izricanja konkretnog suda tekfira nad dotičnom osobom zbog izvjesne sumnje koju posjeduje – takav nije nevjernik!

2.) Onaj koji počini djelo oko kojeg se islamska ulema razilazi da li izvodi iz islama ili ne, i u vezi čega ne postoji njihov konsenzus poput neobavljanja namaza.

Tekfir ovakve osobe je pitanje oko kojeg islamska ulema nije složna, pa zato osoba koja zastupa drugi ili drugačiji stav po ovom pitanju – nije nevjernik, niti će se smatrati novotarom a niti će se proglasiti fasikom – i ako možda bude griješio po ovom pitanju!

Ovo je ono što bih vam ukratko mogao reći u vezi ovog pravila.

Ve sallallahu 'ala Muhammed.

Napisao: Nasir b. Hamed el-Fehd, 10–5–1423.h.g.

Preveo: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Tekfir svake osobe koja se pomogne tagutom

Jedna od grešaka tekfira: "Tekfir svake osobe koja se pomogne tagutom ili nekim od njegovih pomagača, ili sebi pomoći potraži u njihovim sudovima – i to u vremenu nepostojanja islamske vlasti, ne praveći ikakav izuzetak po tom pitanju."



Jedna od grešaka tekfira...




Sejh Makdisi -Selasinija

"Tekfir svake osobe koja se pomogne tagutom
ili nekim od njegovih pomagača, ili sebi pomoći potraži u njihovim sudovima – i to u vremenu nepostojanja islamske vlasti, ne praveći
ikakav izuzetak po tom pitanju."

Od veoma rasprostranjenih grešaka tekfira jeste i tekfir ljudi današnjeg vakta koji moraju svoje sudske parnice voditi voditi pred nevjerničkim sudovima, i pred njima se suditi, ili bivaju prinuđeni tagutom se pomoći, i njegovim pomagačima, kako bi nasilnika od sebe odagnao, ili kako bi se nečijeg zuluma i nasilja spasio, ili kako bi svoje izgubljeno pravo povratio – i to onda kada ne postoji vlast koja sudi po Allahovim zakonima na zemlji!

Postoji i određen broj fanatika koji tekfire svakog onog ko se nađe u nekom od nevjerničkih sudova koji sude po pozitivističkim zakonima, pa makar i silom bili privedeni njima, i makar bili jedni od potlačenih koji se ne umiju snaći, niti umiju puta pronaći. Neki od tih glupaka tekfire ljude zbog samog kročenja nogom u neku od institucija kojom bi se pomogli kako bi se odbranili, jer je protivu njih dignuta tužba, ili kako bi prijavili nestanak ili krađu djeteta, ili njegovo gubljenje, ili krađu imetka, sa nadom ne bi li ga našao kod njih, ili sa nadom da nemaju kakvu vijest u vezi toga. Spomenute osobe, sve navedeno, smatraju "suđenjem pred tagutom", zbog čega čovjek postaje nevjernikom!?

Ako im se kaže: Šta će onda da rade slabi i nejaki muslimani onda kada ih napadne neprijatelj, ili im otmu djete, ili im uzmu obraz i čast, ili im neko udari na život i imetak!? – a nema šerijatske vlasti na zemlji!?

Da li je to šeri'at ostavio sve navedene slučajeve – neriješenim!? Da li to šeri'at ne daje izlaz iz takvih situacija!? Da li će to postati nevjernicima oni koji pomoći sebi potraže pred nevjerničkom vlašću!? I pored toga što kažu da su prinuđeni na to!? Ovako što nisu ni zamišljali, i muslimansku potlačenost i slabost, ovoga vremena, u obzir nisu uzeli! Sve što ih interesuje jeste samo tekfirenje ljudi!!!

Dobro znamo da ulema postavlja određene uslove radi ispravnosti i validnosti prisile na kufr, ali isto tako ulema postavlja i veoma stroge uslove da bi bilo dozvoljeno nečiji život ohalaliti! I pored svega, u pitanju su stvari oko kojih islamska ulema nije složna, a ko se bavi njihovim knjigama to dobro zna!

Razilaženje po pitanju kažnjavanja i sankcioniranja osoba koje sebi pomoći potraže od nevjernika spada u sekundarne propise ove vjere, kada će se prihvatati opravdanje osobe koja ne zna, ili osobe koja je mutevvil, posebno onda kada je potlačena, ili je pod nevjerničkom vlašću!

Osoba koja se bavi šerijatskim znanjem mora da razumije da je uopštenost prijetnji, ili govora koji upozorava na upadanje u djelo kufra, ili zastrašuje one koji se njegovim vratima približavaju, kao i preporučivanje neuzimanja olakšica – sve to ima svoje kada, i svoje zašto, i sve je to jedno, a konkretna osuda ljudi na kufr je drugo, pogotovo ako je u pitanju te'vil ili stanje slabosti, potlačenosti ili obespravljenosti!

Neki ljudi obavezuju narod na suđenje pred šejhovima i ulemom – pred onima koji nemaju nikakvu vlast, niti snagu, pomoću koje bi vratili oduzeto pravo nekome, i pomoću kojeg bi spriječili izvjesno nasilje – u suprotnom biće nevjernici!?

Učenjaci, i njima slični ljudi, ne posjeduju vlast i snagu pomoću koje bi bili u stanju sprovoditi šeri'at – onda kada bi neko od muslimana to od njih tražio ili zahtijevao pri svojim sporovima, pogotovo onda ako je nasilnik nevjernik koji za sobom ima snažnu podršku! Takav se neće predati sudu uleme i šejhova, kada bi se i prihvatili riješavanja njegova spora, izuzev u slučaju snažna takvaluka i bogobojaznosti, koja će učiniti da poslušaju naredbe iz straha od Allaha dž.š. – a ove se neće desiti izuzev u slučaju da su stranke u sporu, ljudi od takvaluka, imana i bogobojaznosti! U većini slučajeva se sudski sporovi dešavaju sa ljudima koji ne drže do Kur'ana, niti do vjere, i neće se od nasilja i zuluma povratiti osim uz strah i bič suda!

Ako spor nekog muslimana, ili napad na njega i njegovu čast, ili napad na njegov imetak i porodicu bude od strane nevjerne osobe koja ne bi pristala na šeri'atski sud nekih šejhova, pa makar mu se pred njima i sudilo – neće im se odazvati zato što ulema ne posjeduje vlast kojom bi povratili ono što se Kur'anom i imanom ne može povratiti od strane velikog broja ljudi, niti imaju snagu i policiju kojom bi na silu povratili tuđa prava, i kojom bi odagnali kriminalce i nasilnike – pa kako da jadnog musliman, u ovakvom stanju, primoravamo na suđenje pred šejhovima, u ovako teškim pitanjima! Oni im ne mogu povratiti oduzeto pravo, niti od njih mogu štetu i nasilje otkloniti!

Kada, nakon svega navedenog, musliman sebi pomoć potraži u sudovima, ili policiji, tražeći njihovu pomoć i zaštitu od raznoraznih nasilnika i kriminalaca – zar da zbog toga bude protekfireni!!!?

Ne opravdavamo gorku realnost, i stanje u kojem se danas muslimani nalaze, i kojeg preživljavaju, i osnov naše da'ave je pozivanje u promjene - "izvođenje robova iz robovanja robovima u robovanje Gospodaru tih robova" – u svemu, i promjenu tagutskih zakona u Allahove čiste i pravedne zakone! Ovo je najvažniji zadatak muslimana, kao i rad, i priprema, i borba radi svega toga, i ovo je jedino ispravno rješenje, za sve probleme!

Ali, dok Allah dž.š., time ne obraduje muslimane – šta će raditi nejaki, potlačeni i obespravljeni muslimani u ovakvim situacijama!? Da li će postati nevjernicima, ako sebi pomoći potraže u nevjerničkim sudovima!?

Prije nego što damo odgovor na ovo pitanje, podvlačimo da ne pozivamo ovim govorom suđenju pred tagutskim zakonima, ili da ih ohalaljujemo! Nipošto, i Allahu se utječem od toga!

Ali, i pored svega, znamo da se ljudi razlikuju, kao i da su im mogućnosti različite, shodno vrsti slabosti i potlačenosti u kojoj su, u toku nepostojanja šeri'atskog suda i vlasti, tako da nije moguće primoravati svakog čovjeka na 'azimu, u svakoj situaciji!

Allahova vjera nije dala rješenja i propise samo za jake, već uopšteno ne otežava ummetu, i uzima u obzir stanja slabosti, i čovjeka ne obavezuje osim na ono što je u stanju učiniti, i zabranjena djela se dozvoljavaju u nuždama, kao što se dozvoljavaju riječi ili djela kufra u prisili – sve dok je srce smireno u imanu!

Ulul-'azm, osobe koje se ne koriste olakšicama, bivaju ponekada prisiljeni drugačije postupiti, kako inače ne bi postupili - da ih nije određena situacija prisilila na to...

Neće se čovjek u svakoj situaciji odricati od dunjalučkog hakka i prava, za rad Allaha dž.š., i vjere! Nekada će čovjeku biti povrijeđena čast; nekada će mu familija biti napastvovana...

Ko malo bolje prati šta se radi, i kakve sve ogavne lučevine ispuštaju društva koja ne sprovode Allahov dž.š., šeri'at i zakon, i njegove propise, vidjeće brojne kriminale i zločine pogotovu one koji su vezani za ljudsku čast i život, što ne dozvoljava ljudima da se odreknu svoga prava, ili da se povuku, i ćute!

Nema svaka osoba snagu, porodicu ili ugled – kojim bi se čuvao, i svoj život, imetak, čast i familiju branio, i ne može svaki čovjek naći prijatelja koji bi ga zaštitio, i koji bi mu pravo povratio, kako ne bi išao sudovima, u čijim rukama je vlast i snaga!

Osoba koja je fakih i 'alim, i poznaje opšte ciljeve šeri'ata, i opšte interese robova, mora uzeti sve navedene situacije u obzir, i mora ih dobro promotriti i sagledati – prije nego li se upusti u priču o ovim stvarima, i ne smije žuriti i brzati sa sudom tekfira – kada je sve navedeno u pitanju!!!

Posebno se moramo paziti griješenja po pitanju navedenih stvari, jer dobro znamo da je ajet: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi, i u ono što je objavljeno prije tebe, pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega, a šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. & Kada im se kaže: "Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!" – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću." (el-Nisa': 60-61.) – objavljen u Medini, onda kada je postojao šeri'atski sud, dok smo mi danas u situaciji kada šeri'atski sudovi ne postoje, što je sasvim suprotna situacija!

Ovi ajeti su objavljeni onda kada je Allahov sud imao za sobom državu i snagu, i kada je najpravednije stvorenje bilo među ljudima koje je pomagalo nevoljnicima, a nasilnika spriječavalo u nasilju, i kada je svakome njegovo pravo davano, kako se to da razumjeti iz konteksta slijedećeg ajeta: "Kada im se kaže: "Prihvatite ono što Allah objavljuje, i Poslanika!" – vidiš licemjere kako se od tebe sasvim okreću." (el-Nisa': 61.)

Dakle, oni su odbijali prihvatiti objavljene ajete, i namjerno su išli suditi se pred tagutskim sudom, ne bitno bio u pitanju vračar, jevrej, i pored postojanja šeri'atskog suda, kako bi im sudili shodno njihovim strastima i željama!

Neće se, svako stajanje pred Allahovim neprijateljem, ili pred njihovim sudovima, smatrati nevjerničkim suđenjem pred tagutom!

Ovome možeš dodati i to da ako se čovjek ne pojavi na sud, ili pobjegne od suđenja bez ikakve nužde ili povoda – njegov slučaj će se još više iskomplikovati, i kazna mu se može udvostručiti, a tužba, upućena na njegov račun, se može i ostvariti! Kako je to običaj, kazne koje se izriču po pitanju osoba koje ne prisustvuju suđenju, bivaju mnogo težim nego li kazne nad onima koji prisustvuju suđenju!

Od muslimana se uvjek traži da veću i goru štetu odagna od sebe pa makar morao počiniti manju i blažu štetu, i ovo poglavlje je veoma bitno poznavati, jer se njemu vraćaju mnogi te'vili i idžtihadi! Allah dž.š., je na mnogo mjesta uklonio od robova poteškoće, kako ne bi tjeskobu osjećali, i mimo stvari i pitanja koja su darura i nužda. Ovakvo postupanje se neće smatrati suđenjem pred tagutom jer ono spada u oblast odbrane od napasnika i nasilnika, kao i uklanjanja sumnji i optužbi upućenih na našu adresu!

Dokaz kojim se možemo poslužiti u ovom slučaju jeste slučaj Dža'afera r.a., i ostalih muhadžira, u Abesiniji, pred kraljom Negusom r.a., prije nego li je primio islam! Branili su se kako i koliko su mogli! Kada je stigla kurejšijska delegacija sa zahtijevom da im se izruče – niko od njih se nije ustručavao da dođu i stanu pred kraljem, niti su se toga libili! Poslanik s.a.w.s., ih nikako nije ukorio zbog toga!

Čitav slučaj nam bilježi hafiz Ibnu Kesir rhm., u svom djelu "el-Bidaje ven-Nihaje", od Ibnu Ishaka, Ibnu Nu'ajma, i Bejhekija sa dobrim i ispravnim lancima predaja, koji govori o tome da im je: kralj Negus ukazao bezbjednost, da ih je pomogao, i da je odbio predati ih Kurejšijama!

Imam Ibnul-Kajjim rhm., kako to stoji u Deka'ikul-Tefsiru, 1/319., u povodu ajeta: "Ima i sljedbenika Knjige koji vjeruju u Allaha, i u ono što se objavljuje vama, i u ono što je objavljeno njima, ponizni su prema Allahu, ne zamjenjuju Allahove riječi za nešto što malo vrijedi; oni će nagradu od Gospodara dobiti. Allah će zaista brzo račune svidjeti." (3:199.) - kaže:

"Većina islamske uleme smatra da je ovaj ajet objavljen u povodu kralja Negusa, i njemu sličnih ljudi – onih koji povjerovaše u poslanstvo Muhammeda s.a.w.s., ali ne bijahu u stanju hidžru k njemu učiniti, a niti bijahu u stanju islamska obilježja (šera'iul-islam), javno sprovoditi – jer su podanici njegove zemlje bili kršćani, koji se ne bi složili s njime na javnoj sprovedbi obilježja islama. Spominje se da mu je Poslanik s.a.w.s., iz ovog razloga klanjao dženazu, jer tamo nije bilo onih koji bi mu javno u džematu obavili dženazu namaz, kao što to muslimani međusobno rade.

Poput njega su i ljudi koji povjeruju u Poslanika s.a.w.s., a nađu se u nevjerničkoj zemlji, ne bivši u stanju hidžru ka islamskoj zemlji činiti, niti bijahu u stanju javna islamska obilježja sprovoditi – već radiše i sprovodiše ono što su mogli, a ne bijahu obavezni raditi ono što nisu bili u stanju činiti!"


Ovdje se možemo poslužiti i Jusufovim a.s., slučajem, kada ga je upravnikova žena optužila za blud, riječima: "Kakvu kaznu zaslužuje onaj koji je htio da ženi tvojoj zlo učini" – reče ona." – "Ona je pokušala mene na grijeh da navede" – reče Jusuf." – što nam jasno ukazuje na to da se Jusuf a.s., pokušao braniti, pred nevjerničkim narodom, kao i to da mu oni svjedoče, i da ga brane, i da ga, kasnije, nevinim proglase!

Ovo se jasnije vidi u slijedećem ajetu: "A onome od njih dvojice, za koga je znao da će spasen biti, reče: "Spomeni me gospodaru svome!" – i nije ga spriječilo nevjerstvo kralja Egipta, niti njegovo zakonodavstvo, niti vjera koja je suprotna Allahovoj dž.š., vjeri, od toga da mu pošalje nekoga ko će ga upoznati sa njegovom nepravdom, i da truhne u zatvoru bez ikakve potrebe, ne bi li ga oslobodio zatvora, i nanešena nasilja. Kasnije nastoji i traži od kralja da ga od tužbe, i potvore za grijeh, sačuva, govoreći njegovom izaslaniku: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: ’Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale – gazda moj dobro zna spletke njihove!"

Jusuf a.s., se žali kralju – nevjerniku, kako bi ga nevinim proglasio, i krivice oslobodio – i šta ima na ovo reći fanatik, koji tekfiri jadne i potlačene muslimane zbog istog ovog postupka!!!

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to stoji u djelu Medžmu'atul-Fetava, 15/325., kaže: "Allah subhanehu ve teala, kaže: "A onima koji vjeruju – Allah kao pouku navodi ženu faraonovu...", kao i sve ono što se bilježi o Jusufu a.s., onda kada je preuzeo na sebe obavezu upravljanja riznicama i trezorima zemlje, ispred kralja Egipta, a za korist nevjerničkog naroda! Rad ili saradnju sa griješnicima – mu'min će poduzimati u dva slučaja:

1. Onda kada bude prisiljen i primoran na to, i

2. Onda ako je u pitanju vjerski interes, koji je jači i veći od štete koja može nastati zbog saradnje sa griješnicima, ili da napuštanje takvog posla bude štetnije po vjeru i din čovjeka, nego li rad tog posla ili djela, pa će vjernik u tom slučaju raditi na anuliranju veće i gore štete čineći manju i blažu štetu, i radiće na ostvarivanju većeg interesa pa makar morao počiniti štetu koja je slaba u odnosu na dobijenu korist. U osnovi, prisiljena osoba je ta koja mora raditi na anuliranju veće i gore štete tako što će činiti manju i blažu štetu, i to je stvar na koju je čovjek jednostavno prisiljen. Allah dž.š., kaže: "… osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri…" (el-Nahl: 106.)


Ovo je postupak poslanika – ma'asuma, od grijeha sačuvanog, koji nastoji maksimalno očuvati tevhid, s kojim su poslani svi prijašnji poslanici, i na čemu su svi bili složni, kao što je svima opće poznato! Ne ide da Jusuf a.s., kao Allahov Poslanik, krši tevhid, ili da ga obara, ili da napušta millet svojih djedova: Ibrahima, Ishaka, Ja'akuba, ni koliko trun! Kako, kada ga Allah subhanehu ve teala, proglašava čistim, čuvaći ga od svega mimo toga, kada kaže: "...tako bi, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob!" (Jusuf: 24.)

Iz svega se da zaključiti, da ništa od navedenog ne može loše uticati na muvehhida, i da nije svaki vid saradnje sa nevjernicima, i tagutima, i zatvorima, i policijom, i sudovima – "suđenje pred tagutom", koje izvodi iz vjere, niti je svaki rad s njima, ili svako odazivanje na njihov poziv "suđenje pred tagutom"!

Musliman će komunicirati prije navedene zbog:

traženja pomoći sebi (istinsar),
sklapanja dogovora ili mira (sulh),
otklanjanja štete od sebe (izaletul-darer),
otklanjanja veće štete činjenjem manje (ehafful-darerejn),
idžtihada.

Priredio: Ebu Hamza al-Bosnavi

Temelji vjere kod ispravnih prethodnika

Priredio: Hfz. Dževad Gološ

1.Poimanje Allahovih svojstava. Temelji vjere, koje su ispravni prethodnici i islamska ulema čvrsto prihvatli i u njihovo vjerovanje ljude pozivali, su:- vjerovanje u Allahovu Knjigu i sunnet Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako u njihovom općem tako i u njihovom posebnom značenju;
- svjedočenje i potvrđivanje Allahove jednoće i poslanstva Muhammedovog, neka je na njega Allahov blagoslov i spas;
- spoznaja Boga putem Njegovih svojstava savršenstva o kojima govori Allahova objava i vjerodostojni hadisi Njegovog Poslanika, i pripisivanje Allahu Uzvišenom onoga što je On sam Sebi pripisao u Kur'anu, ili hadisu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bez upoređivanja sa Njegovim stvorenjima, bez kakvoće i bez odbacivanja ovih svojstava ili proizvoljnog tumačenja. Kaže Uzvišeni: "Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi" (Eš-Šura, 11.).

Kaže imam Zuhri, učenjak iz generacije tabiina, alim Hidžaza i Sirije: "Allahovo je da saopći, Poslanikovo je da dostavi, a na nama je da se pokorimo." (1)




Muhaddis Mekke, Sufjan Ibn Ujejne (umro 198. h.) rekao je: "Sve ono čime je Uzvišeni Allah opisao Sebe u Svojoj Knjizi, objašnjenje toga je samo u njegovom prenošenju i neupuštanju u dalje razglabanje."

Kaže imam Šafija (umro 204. h.): "Vjerujem u Allaha i u ono što je došlo od Allaha shodno onome što je On time namjeravao, i vjerujem u Allahovog Poslanika i u ono što je došlo preko njega shodno onome kako je on to namjeravao."

Ovoga su se držale prve generacije, kao i kasnije, neka je Allah s njima zadovoljan, i svi se slažu u potvrđivanju i slijeđenju onoga što se navodi o Allahovim svojstvima u Njegovoj Knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika ne pokušavajući iskriviti njegovo jezičko značenje.
Napomena: Imam Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, u svom djelu "Fikhul-Ekber", koje mu se pripisuje, kaže: "On ima Ruku, Lice, Dušu. Ono što je spomenuto u Kur'anu od Lica, Ruke, Duše, znači da su to njegove osobine bez pojašnjenja kakvoće. Ne kaže se da je Njegova Ruka "moć" ili "blagodat" jer je to poricanje Njegovih svojstava i to je mišljenje mu'tezila i kaderija. Kaže se: Ruka je njegovo svojstvo bez kakvoće, također i Njegova srdžba i Njegovo zadovoljstvo su Njegove dvije osobine bez pojašnjenja kakvoće". (1/16)

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je na novotarije u vjeri i obavijestio nas da su novotarije zablude, rekavši: "Držite se moga sunneta i prakse ispravnih upućenih halifa, očnjacima se za njeg držite i pazite se novotarija, jer uistinu je svaka novotarija zabluda." (2)

Abdullah ibn Mes'ud, ashab koji je učestvovao sa Božijim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u bitkama na Bedru, Uhudu i Hendeku, i koji je među prvim primio islam, rekao je: "Slijedite objavljeno i ne unosite novotarije, ono što vam je došlo od vjere, dovoljno je." Halifa Omer ibn Abdul-Aziz, obnovitelj vjere na početku drugog hidžretskog stoljeća, kaže: "Zastanite tamo gdje su ljudi zastali (ne upuštajući se u raspravu o Božijim svojstvima) i zadovoljite se pronicljivim zapažanjem."

Imam El-Evzai (umro 157.h.), osnivač jedne od pravnih škola, rekao je: "Drži se predanja od prethodnika makar te odbili ljudi, a čuvaj se mišljenja neznalica makar ih uljepšali riječima.''

Bilješke:
1-Buharija muallekan, prije hadisa 7530. Pogl. Tevhida, babu kavlihi Te'ala: Ja ejjuher-Resulu bellig ma unzile ilejke...) Spojio ga je El-Mervezi u Kadrus-salah, str. 283/520, i Ibn Hibban 1/414. Hassene isnadehu fi El-Fethi, 13/406.)


2-Hadis su zabilježili Ebu Davud (4/1974, br. 4607), Tirmizi (7/87, br.2676) i Ibn Madže (1/16-17, br.43, 44) u Sunenima, Ahmed u Musnedu (13/279-280, br.17079, 17080). Kaže šejh, Allah mu se smilovao: "Sened (lanac prenosilaca) ovog hadisa je sahih (vjerodostojan)". Isto je rekao i šejh Albani, Allah sa njima bio zadovoljan! (Džamiul-usul, 1/279, Sahihul-džami, br. 2549). Ocijenio ga je ispravnim Tirmizi u El-Džamia, Ibn Hibban, Hakim u El-Mustedreku, 1/95, Ebu-Bekr el-Maliki, Zehebi. Vidjeti: Es-Sijer, 18/190.

Poštivanje uleme i način ophođenja prema njima

ef.Ersan Grahovac

Od vrlina učenika je da poštuje učenjake, da je ponizan pred njima, da pazi na njihovu čast, da se čuva da im šta loše ne učini ili umanji od njihove vrijednosti, pošto učenjaci zaslužuju veliku počast i veliko mjesto. (1) Prenesene su brojne izreke od ashaba i prvih generacija, r.a., koje podstiču na poštivanje uleme, uvažavanje mjesta gdje se traži znanje, obaveznost lijepog ponašanja na tim mjestima, i šta su oni činili u takvim situacijama. Onaj ko ispuni sve to, nadati se da će od njega jednoga dana izaći alim, odgojen i spreman da odgaja, vrijedan slijeđenja i imameta, a onaj koji nije ispunio ni djelić toga, niti je prošao kriterije koje smo već spominjali, nije vrijedan spomena.

- Najbolje stvorenje koje je ikada stvoreno, posljednji Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenio je da je Allah, s.v.t., u hadisi-kudsijju rekao: ’’Ko ezijeti Mog evliju (štićenika), Ja sam mu objavio rat!’’ Kažu imam Šafija i Ebu Hanife: ’’Ako učenjaci nisu Allahove evlije, onda Allah nema evlija.’’ (2)

- Rekao je Allahov prijatelj i vjerovjesnik Muhammed, s.a.v.s.: ’’Nije od nas onaj ko ne poštuje starijeg, ni onaj ko nije milostiv prema mlađem, ni onaj ko ne zna pravo i vrijednost učenog.’’ (3)

- Četvrti pravedni halifa i amidžić Resulullaha, s.a.v.s., mudrac ummeta, Alija, r.a., rekao je: ’’Prava koja alim ima nad tobom su da poselamiš sve ljude općenito, a njega posebno, da sjedneš ispred njega, da ne pokazuješ rukom na njega niti da mu namiguješ, da mu ne govoriš ’rekao je taj i taj drugačije od tebe’, i da nikog ne ogovaraš kod njega.“ (4)

- Drugi pravedni halifa i šehid, Omer, r.a., rekao je: ’’Od prava alima nad tobom su: da mu ne postavljaš puno pitanja, niti da ga prisiljavaš na odgovor, niti da mu dosađuješ kada se umori, niti da uzimaš za njegovu odjeću kada krene, niti da otkrivaš njegove tajne, niti da ogovaraš pred njim ikoga, jer je učenjak poput palme, čekaš kada će ti pasti sa nje nešto.“ (5)

- Učenjak ashaba i mufessir ummeta, amidžić Resulullaha, s.a.v.s., Abdullah ibn Abbas, r.a., govori nam o svom ponašanju prilikom traženja znanja i njegovoj velikoj želji za njim: ’’Kada je preselio Poslanik, s.a.v.s., rekao sam jednom ensariji: ’Hajde da pitamo Poslanikove ashabe jer su oni danas mnogobrojni’, pa mi je odgovorio: ’Čudim ti se, sine Abbasov, zar ti misliš da ljudi imaju potrebu za tobom, a među njima su takvi i takvi ashabi?’, pa je otišao, a ja sam pitao ashabe Poslanika, s.a.v.s., o hadisu. Kada bih čuo da neki hadis prenosi taj i taj ashab od Poslanika, s.a.v.s, došao bih njegovoj kući, i ako bih ga zatekao da spava, prostro bih svoj ogrtač pred njegova vrata, a vjetar bi bacao prašinu na mene sve dok ne bi izašao taj ashab i upitao me: ’O sine Poslanikovog amidže, zašto si došao? Zašto nisi poslao po mene da ja dođem tebi? Preče je da ja dođem tebi.’ Pa bih ga pitao o hadisu. A ovaj ensarija (6) je doživio kada su se ljudi okupljali oko mene i postavljali mi pitanja, pa je rekao: ’Ovaj mladić je bio pametniji od mene.’’’ (7)

- Učenjak tabiina, Amir eš-Ša’bi, r.a., rekao je: ’’Krenuo je Zejd ibn Sabit da se popne na jahalicu i stavio svoju nogu u uzengiju, a Ibn Abbas je prihvatio za uzengiju, pa mu je (Zejd) rekao: ’Pusti to, Poslanikov amidžiću.’ ’Ne’, odgovorio je, ’ovako mi postupamo sa učenjacima i starijim.’’’ (8)

- Rekao je Poslanikov miljenik, s.a.v.s., Hasan ibn Alija, r.a., svome sinu: ’’O sinko, kada sjediš sa ulemom, nastoj da više čuješ nego što govoriš, i nauči dobro da slušaš kao i da dobro šutiš, i ne prekidaj ničiji govor dok ne završi, ma koliko dug bio.“ (9)

- Rekao je imam Šafija, r.a.: ’’Okretao sam nježno stranicu pred Malikom, iz poštovanja prema njemu, kako ne bi čuo njeno šuštanje.“ (10)

- Rekao je imam Ebu Bekr el-Adžurri, r.a.: ’’Kada učenik zavoli društvo učenjaka, onda se druži sa njima s poštovanjem i biva ponizan u sebi. Svoj glas spušta ispod njihova glasa, ponizno ih pita, a većina njegovih pitanja biva o pokornosti Allahu, s.v.t., dajući im do znanja da mu je potrebno znanje o kojem ih pita. Kada se okoristi znanjem od njih, kaže im da je veliku korist stekao, zatim im zahvali na tome, a ako se naljute na njega – ne ljuti se na njih, već traži razlog zbog kojeg su se naljutili na njega i to popravlja, upućujući im izvinjenje, ne dosađujući im pitanjima. On je blag u svim stvarima, ne raspravlja se sa njima dokazujući da je znaniji od njih, nego mu je glavna briga traženje koristi od njih na lijep način.“ (11)

- Rekao je imam En-Nevevi, r.a.: ’’Učenik treba da bude ponizan za znanje učitelja, a njegova poniznost će ga uzdići. Svima nam je poniznost naređena općenito, a ovdje je potrebna posebno. Slijedit će svoga učitelja i savjetovati se sa njim o svojim problemima i raditi po njegovim instrukcijama kao što bolesnik sluša iskusna i vješta ljekara. (...) Vrlina učenika je da nastoji udovoljiti učitelju pa makar se ne slagao sa njegovim mišljenjem, da ga ne ogovara niti širi njegove tajne, da spriječi njegovo ogovaranje ako to čuje, a ako ne može, nek napusti to mjesto, i da ne ulazi kod njega (učitelja) bez njegove dozvole. Kod njega se ulazi lijepa izgleda, čistog srca, bez ikakvih predrasuda, sa abdestom, da ne prelazi preko ljudi, nego da sjedne gdje se završava red osim ako ga pozove učitelj ili prisutni da priđe bliže. Treba da se lijepo ophodi sa svojim kolegama i slušaocima na predavanju, jer i njegovo lijepo ponašanje sa njima je lijepo ponašanje sa učiteljem i poštivanje njegova predavanja.“ (12)


Postoje i druge vrline koje su neophodne učeniku da ih se pridržava kako bi bio odgojen na ispravnim islamskim principima, a od njih su:

1. Kada učenik čuje od svog učitelja hadis i šerijatsko pitanje koje poznaje, da ne učestvuje sa učiteljem u spominjanju njihove predaje, već će šutjeti i slušati. Prve generacije su razumjele važnost ovoga kao što se spominje od njih u mnogim predajama, poput govora Muaza ibn Se’ida: ’’Bili smo kod Ata’a ibn Ebi Rebbaha, pa je neki čovjek spominjao hadis, a drugi čovjek mu se suprotstavio u tom hadisu. Tada je rekao Ataa’: ’Subhanallah, kakvo je ovo ponašanje? Kakva su ovo shvatanja? Ja slušam hadis od čovjeka, a znam bolje od njega, pa im pokazujem svojim primjerom kao da ja ne znam ništa bolje od njega.’“ (13) Slično tome kaže Halid ibn Safvan: ’’Kada vidiš muhaddisa kako govori hadis koji si prije čuo, ili spominje vijest koju od prije znaš, nemoj učestvovati sa njim u tome želeći da pokažeš onima koji su prisutni da to već znaš, jer je to brzopletost i loše ponašanje.“ (14)

2. Zabranjeno je previše se raspravljati u nauci. Raspravljanje u znanju u većini slučajeva dovodi do svađa, isticanja, mržnje i lošeg mišljenja o učenjacima, do napadanja i optuživanja sa lažima i drugim haramima. Zato je Poslanik, s.a.v.s., upozoravao na štetnost raspravljanja osim ako je na najljepši način, kao što je rekao u hadisu: ’’Nijedan narod nije zalutao nakon što je bio na pravom putu a da nije iskušan raspravljanjem.“ (15) Navest ćemo nekoliko habera (16) o tome:

- Imam ehli-sunneta i učenik Ibnul-Kajjima, Ibnu Redžeb el-Hanbeli prenosi nam da su selefi govorili: ’’Kada Allah želi Svome robu dobro, otvori mu vrata rada, a zatvori mu vrata raspravljanja, a kada Allah želi robu zlo, zatvori mu vrata rada, a otvori mu vrata raspravljanja.“ (17)

- Rekao je mudrac tabiina, Hasan el-Basri, r.a., pošto je vidio ljude kako raspravljaju: ’’Ovim ljudima je dosadio ibadet, govor im je bezvrijedan, smanjila im se bogobojaznost pa pričaju.“ (18)

- Rekao je imam Ebu Bekr el-Adžurri: ’’Ako neko kaže šta će raditi sa znanjem koje mu je nejasno, reći će mu se, ako je tako, a želi da se poduči znanju koje mu je nejasno, otići će učenjaku za kojeg zna da sa svojim znanjem želi Allahovo zadovoljstvo, i pitat će ga kao onaj koji želi korist, dajući mu do znanja da je njegova rasprava sa njim rasprava onog koji traži istinu, a ne rasprava da se pobijedi, a sebe će prisiliti na pravednost u toj raspravi.“ (19)

- O ovome je rekao imam Šafija, r.a.: ’’Nisam nikad ni sa kim raspravljao a da nisam želio da on pobijedi, istinu da rekne i bude njome nadahnut, da bude pod Allahovim nadzorom i zaštitom, i nisam ni sa kim raspravljao a da mi nije bilo svejedno da li će Allah iznijeti istinu mojim ili njegovim jezikom.“ (20)

- Imam Ibnul-Dževzi, upozoravajući od Iblisovih zavođenja učenjaka i učenika preko pitanja-raspravljanja, rekao je: ’’Nekima se objelodani istina preko suparnika, ali se ne vraća i teško mu je kako se istina pojavila sa suparnikom, pa onda nastoji da mu odgovori svim svojim znanjem da je on na istini, i ovo je najružnija stvar, zato što je rasprava postavljena da se istina dokaže. A rekao je Šafija: ’Nisam raspravljao ni s kim ko je odbacio dokaz a da nije izgubio vrijednost u mojim očima, i ni s kim ko je prihvatio dokaz a da ga nisam zavolio.“ (21)

3 – Zabrana sofizama (22). Pitanje je ključ znanja, pa zato učenik koji poznaje svoje mogućnosti i poštuje ulemu nastoji da se drži lijepog ponašanja prilikom pitanja. On pita samo kada nešto želi da nauči, razumije i dođe do istine. Postoje oni koji mnogo pitaju učenjake ne da bi saznali istinu već da bi umanjili ugled uleme, mada to ulema prozre. Ulema je upozorila da se odgovara ovakvima ili da se bude naklonjen njima, jer oni su glupaci koji ne zaslužuju odgovor.

- Ebu Hamid el-Gazali bavio se ilmul-kelamom (23) i tu je puno i nailazio na ljude koji postavljaju sofizme, pogotovo među filozofima. On kaže: ’’Čije pitanje i prebacivanje bude iz zavisti i mržnje kad god mu odgovoriš najljepšim odgovorom, to će mu samo povećati mržnju, neprijateljstvo i zavist. Zato je najbolji način, kako se ne bi zamarao odgovarajući mu, da se okreneš od njega i ostaviš ga u njegovoj bolesti.“ (24)

- Rekao je imam En-Nevevi: ’’Onaj koji pita i silom hoće da mu se odgovori ili da onemogući ispravan odgovor svojim sofističkim pitanjem, ne zaslužuje ga.“ (25)

4. Zabrana vrijeđanja uleme. Od šejtanskih došaptavanja nekim učenicima jeste da se upuštaju u ogovaranje pojedine svoje braće ili da vrijeđaju nekog učenjaka zato što se ne slaže sa njihovim mišljenjem. Zato je važno za učenika da nauči ponašanje sa suprotnim mišljenjima i da sebe navikne da voli svoju braću i da ih ne vrijeđa zbog različitog naučnog stava. Alim može kritikovati samo alima koji je na većem ili istom rangu od njega u onome u čemu ga kritikuje, ili neko ko može da se pozove na alima koji je tog ranga i koji ga je kritikovao. A da sam čovjek kritikuje nekog velikog alima, a sam nije alim, niti ima da se pozove na alima tako visokog ranga koji je kritikovao tog prvog, bilo direktno ili samo kritikovao neki stav koji se podudara sa stavom tog prvog, onda je to nezrelo i neozbiljno, pogotovo za učenika koji stječe znanje. Ovo je, nažalost, danas puno prisutno. Učenik treba da poštuje tuđe mišljenje, da raspravlja na naučni način, nastavljajući međusobnu ljubav i pažnju, i da to bude put kojeg će se uvijek držati i od kojeg nikada neće odstupiti. Žalosno je da razilaženje u mišljenjima dovodi do ličnih podržavanja samog sebe, do lošeg ponašanja u raspravi, i dozvoljava da se napada na čast muslimana, a posebno učenjaka, i da se istražuju njihove pogreške i traže njihovi posrtaji. (26)

Bilježi imam En-Nevevi od Hafiza Ibn Asakira da je rekao: ’’Znaj brate, Allah nas uputio prema Njegovom zadovoljstvu i učinio nas od onih koji Ga se plaše i boje istinskom bogobojaznošću, da su tijela učenjaka zaštićena, a Allahov zakon za one koji okaljaju njihovu čast je poznat, i da onaj koji uprlja svoj jezik klevećući ih, iznoseći njihove mahane i manjkavosti, bit će iskušan od Allaha, prije prirodne smrti, smrću svoga srca. Kaže Uzvišeni: ’Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.’“ (27)

I poslije svega navedenog, ima li onoga ko bi pouku primio???

Kaže Allah, s.v.t.: ’’Nisu isto slijepac i onaj koji vidi, nisu isto vjernici koji dobra djela čine i zlotvori. Kako vas malo pouku prima!“ (El-Mu'min, 58)

Na nama je da znamo da nije sve crno-bijelo. Nadam se da će se sekte već jedanput okaniti jalovog posla koji se sastoji u stavljanju naše uzvišene i savršene vjere u Prokrustovu postelju njihovog razuma. (28) Poslije svega navedenog, želimo poručiti svim muslimanima i onima koji se pripisuju islamu ono što je poručio tabiin i učenjak Muhammed ibn Sirin, r.a.: ’’Ova nauka je vjera, pa gledajte od koga ćete je uzeti.“ (29)Da nam Allah pomogne i sačuva nas zablude. Amin.

Ukoliko se ipak ne opamete, imajmo na umu da su u svijetu i oni koji oči imaju, a ne vide, uši imaju, a ne čuju, smatraju svoje neznanje znanjem i svoju glupost razumom...


Bilješke:
(1)Ovo se najviše odnosi na ulemu koja na putu širenja menhedža ehli-sunneta u svakoj oblasti života i nauke ulaže cijeli svoj život, od kolijevke do groba, sav svoj trud i težnje, sav svoj kapacitet i imetak, kakvih ima bezbroj među onima koje su haridžije odbacile. Sve ono što zaslužuju obični muslimani, od imanja lijepog mišljenja o njima i traženja opravdanja, alimi imaju mnogostruko veće pravo na to, i u tom smislu će i biti sljedeće predaje.
(2)Vidi: Et-Tibjan fi adabi hameleti-l-kur’an, str. 21. En-Nevevi.
(3)Hadis bilježe imam Ahmed u ’’Musnedu’’, 1/257. i 2/207., i imam Hakim u svome “Mustedreku”, a šejh Albani i El-Hejsemi kažu da ima dobar sened.
(4)Vidi: Et-Tibjan fi adabi hameleti-l-kur’an, str. 38. En-Nevevi.
(5)Vidi: El-Feqiih we-l-mutefeqqih, 2/99, El-Hatib el-Bagdadi.
(6)Kojem je predložio da pitaju ashabe.
(7)Vidi: El-Džami’ li ahlaqi-r-raawi we-s-saami’, 1/158., El-Hatib el-Bagdadi.
(8)Vidi: El-Feqiih we-l-mutefeqqih, 2/99., El-Hatib el-Bagdadi.
(9)Vidi: Džami’u bejani-l-’ilm we fadlih, 1/130., Ibn Abdulberr.
(10)Vidi: Tezkirezu-s-saami’, str. 214., Ibn Džema’ah.
(11)Vidi: Ahlaqu-l-’ulemaa’, str. 33., imam El-Adžurri.
(13)Vidi: El-Medžmuu’, 1/35-37., En-Nevevi.
(14)Vidi: El-Džaami’, 1/200., El-Hatib el-Bagdadi.
(15)Isto, 1/201.
(16)Bilježi Et-Tirmizi, 3250.
(17)Predaje od selefa, prvih generacija.
(18)Vidi: Fadlu ’ilmi-s-selef ale-l-halef, str. 86., Ibn Redžeb el-Hanbeli.
(19)Vidi: Isto, 89.
(20)Vidi: Ahlaaqul-’ulemaa’, str. 41., Ebu Bekr el-Adžurri.
(21)Vidi: El-Feqiih we-l-mutefeqqih, 2/26., El-Hatib el-Bagdadi.
(22)Vidi: Telbiisu Iblis, str. 120., Ebul-Feredž ibnul-Dževzi.
(23)Sofizmi su pitanja kojima se vara ili u pogrešku dovodi ulema, jer su tako konstruisana da su naizgled logična, ali kada se dublje pogleda, uvidi se da su sama sebi kontradiktorna i da su varke, da su pogrešno postavljena, jer nisu obuhvatila sve relevantne faktore da bi dobile ispravan odgovor. Postavljaju se iz loših namjera, a ne da bi se nešto naučilo, i Poslanik, s.a.v.s., zabranio je takvu vrstu pitanja (Vidi: Sunen Ebu Davuda, 3656.).
(24)Nauka u kojoj se razum koristi za ono što nije pod njegovom jurisdikcijom (hoće ljudi da razumom spoznaju gajb u kojem inače ne važe pravila po kojima se naš trodimenzionalno ograničeni razum vlada).
(25)Vidi: Ejjuhe-l-weled, str. 138., Ebu Hamid el-Gazali.
(26)Vidi: El-Medžmuu’, 1/39., En-Nevevi.
(27)Za opširnije vidjeti: Edebu-l-hilaf, dr. Salih ibn Humejd.
(27)Vidi: Et-Tibjan fi adaabi hameleti-l-kur’an, str. 21., En-Nevevi.
(28)Prokrust je po grčkoj mitologiji bio razbojnik koji je postao poznat po tome što je imao dvije postelje, jednu kratku i jednu dugačku. One koji bi navraćali kod njega da prenoće, on je mučio i ubijao. Visoke bi stavljao u kratku postelju da legnu i s obzirom da im postelja nije odgovarala, Prokrust bi im odsjekao noge za višak koji je prelazio preko kreveta. Niske rastom bi stavljao u dugačku postelju te bi ih razvlačio kako bi dostigli dužinu kreveta. Naravno, ovi bi pod velikim mukama umirali. Prokrustova postelja je izraz koji se koristi da označi situaciju u kojoj se nasilu pokušava neko učenje strpati u okvire koji mu ne odgovaraju, nastojeći ili iz tog učenja izbaciti određene dijelove ili dodati neke nove sa namjerom da takvo, nasilno promijenjeno učenje ponudi kao originalno.
(29)Vidi: El-Džaami’, 1/129., El-Hatib el-Bagdadi.

Hidzra u Abesiniju

piše: Bilal Bosnić · January 2009.

Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, napustili su Mekku u mjesecu redžebu, pete godine po poslanstvu. Bilo ih je deset muškaraca i četiri ili pet žena. Mnogobošci su pokušali da ih sustignu, međutim, kada su stigli do mora, muslimani su već zaplovili morem usmjeravajući se prema Abesiniji. Mnogi islamski učenjaci poput Vakidija, Taberija, Ibnu Sejjidinnasa, Ibnul-Kajjima i Zurkanija spominju da je ova seoba izvedena tajno. Kada su muslimani stigli na tlo Abesinije, Nedžašija im je iskazao gostoprimstvo...

Od Allahovih sunneta na Zemlji o kojima je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vodio računa bio je i sunnet poduzimanja razloga, sebeba, a sebeb je svaka stvar koja te dovodi do određenog. Ovaj sunnet poduzimanja razloga postojan je i očigledan u Allahovom stvaranju. Allah, subhanehu ve te'ala, stvorio je svijet Svojom moći. Propisao je zakone i sunnete koji mu garantuju sigurnost i postojanost. Allah, Gospodar svjetova, mogao je iz Svoje svemoći stvoriti sve ijednu stvar da ona nije potrebna ničega, odnosno da se do nje stiže bez posezanja za bilo čim. Međutim, iz Svoje volje i mudrosti htio je da usmjeri Svoja stvorenja ka obaveznom vođenju računa o ovim sunnetima kako bi se život odvijao onako kako to On Svevišnji želi. Ka ovim sunnetima, Allah, subhanehu ve te'ala, usmjerava Svoje robove, vjernike i u Svojoj Knjizi. Podstiče ih na njih u svim njihovim poslovima, dunjalučkim i ahiretskim, pa kaže,kako stoji u prijevodu značenja-: „I reci: 'Radite, Allah će vidjeti vaša djela i Njegov Poslanik, i vjernici, a zatim ćete biti vraćeni Onome Koji poznaje nevidljivi i vidljivi svijet pa će vas On obavijestiti o onome što ste radili'.“ (Prijevod značenja Et-Tevba, 105.) Rekao je: „On je Taj Koji vam je zemlju učinio potčinjenom, pa hodite po njenim krajevima i jedite od Njegove opskrbe, a Njemu ćete se vratiti.“ (Prijevod značenja El-Mulk, 15.) Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, najviše od svih vodio je računa o ovom Allahovom sunnetu na Zemlji. Svoje ashabe je podsticao na brigu o ovom i drugim božanskim sunnetima. Enes b. Malik, radijallahu 'anh, prenosi da je neki čovjek rekao: „Allahov Poslaniče, hoću li svezati devu i oslonuti se na Allaha, ili ću je pustiti i oslonuti se na Allaha?“ - Ovaj čovjek kao da je shvatio, ili nije bio siguran, da poduzimanje razloga negira tevekkul - oslonac na Allaha, pa ga je Vjerovjesnik, sallallahu 'alejhi ve sellem, podučio da je poduzimanje razloga naređena stvar i ono niukom slučaju ne negira oslonac na Allaha, svakako ukoliko nijjet poduzimanja razloga bude ispravan, pa mu je rekao: „Sveži je i osloni se na Allaha!“ (Tirmizi, 2517. Albani ga je ocijenio dobrim.) Ovaj hadis pojašnjava da nema kontradiktornosti između oslonca na Allaha i poduzimanja razloga, pod uslovom da čovjek nema ubjeđenje da ti razlozi daju korist i otklanjaju štetu, ili da ih poduzme kako treba, a zaboravi se oslonuti na Allaha, subhanehu ve te'ala. Omer b. El-Hattab, radijallahu 'anh, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao: „Kada biste se vi istinski oslanjali na Allaha, On bi vas sigurno opskrbljivao kao što opskrbljuje ptice koje jutrom odlaze gladne a noću se vraćaju site.“ (Ahmed u svome Musnedu, 370. Ahmed Šakir kaže da je lanac prenosilaca vjerodostojan.) Ovaj časni hadis podstiče na oslonac na Allaha, subhanehu ve te'ala, ali ukazuje i na važnost poduzimanja razloga kada govori o jutarnjem odlasku i večernjem povratku sa sigurnom Allahovom opskrbom. Na islamskom Ummetu je da shvati da je poduzimanje razloga neophodno do postojanosti, snage i uspjeha, i to poduzimanje razloga koliko su u mogućnosti. Allah ne opterećuje preko mogućnosti. Cijeli islamski Ummet se poziva da već jednom pređu stepenicu slabosti i razgrađivanja, cijepanja i poodvajanja, na stepenicu snage i gradnje ponovnog čvrstog islamskog Ummeta kakav je nekada bio. Muslimani se pozivaju da ostave snove i puste želje, duga nadanja, i da poduzimaju ispravne razloge koji vode ka uspostavi islamske države koja je blagostanje za sve ljude, makar oni i ne bili svjesni toga, koja olakšava svim ljudima put do njihova Gospodara, Allaha, subhanehu ve te'ala.

Razlozi za hidžru u Abesiniju

Iskušenja drugova Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, povećala su se. Nevjernici su ih zarobljavali i mučili: bičevanjem, glađu i žeđu, mekkanskim pijeskom i vatrom. Sve su to činili s njima kako bi ih odvratili od njihove vjere. Neki od vjernika, koji su poticali iz jakih plemenskih porodica, svega toga su bili pošteđeni. Kada je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio kroz šta sve prolaze njegovi drugovi, a on nije u mogućnosti da im pomogne, rekao im je: „Kada biste izašli do Abesinije. Doista, u njoj je kralj pored kojega se nikome ne čini nasilje. To je iskrena država. Sve dok vam Allah ne nađe izlaza u onome u čemu se nalazite.“ Nakon toga, muslimani, drugovi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, izašli su do Abesinije strahujući od iskušenja. To je bila prva hidžra, prvo iseljenje u islamu. Istraživači spominju mnoge razloge iseljenja muslimana u Abesiniju. Neki od njih su već spomenuti, a od drugih razloga su i:
● Ispoljavanje vjere: Povećao se broj prelazaka na islam, iman se ispoljio, ljudi su pričali o vjeri. Zuhri, rahmetullahi 'alejh, prenoseći od Urveta, radijallahu 'anh, hadis o iseljenju u Abesiniju, kaže: „Kada se povećao broj muslimana, i ispoljio se iman, pa se o njemu pričalo, mnogobošci od kurejšijskih nevjrenika stali su kažnjavati i zatvarati one koji bi iz njihovih porodica primali islam. Nastojali su ih odvratiti od njihove vjere. Kada je vijest o tome došla do Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao je onima koji su povjerovali u njega: „Raziđite se po Zemlji.“ Upitali su: „Gdje da idemo, Allahov Poslaniče?“ Rekao je: „Tamo“, pokazujući prema Abesiniji. (El-megazi en-nebevijje, 96. str.)
● Bježanje s vjerom: Jedan od vrlo važnih razloga iseljenja u Abesiniju bio je sačuvati svoju vjeru od kušnji. Ibnu Ishak, rahmetullahi 'alejh, kaže: „Tada su muslimani, drugovi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, izašli do Abesinije strahujući od kušnji i bježeći Allahu sa svojom vjerom.“ (Es-siretu en-nebevijje, 1/398.)
● Širenje poziva u islam izvan Mekke: Sejid Kutb, rahmetullahi 'alejh, kaže: „Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tragao je za drugim mjestom mimo Mekke, mjestom koje će čuvati ovo vjerovanje, omogućiti mu slobodu ispoljavanja i sačuvati ga od završnice kakvu je doživjelo u Mekki. Ovo je po meni prvi i glavni razlog iseljenja.“ (Fi zilalil-Kur'an, 1/29.) Ovome, također, svjedoči i činjenica da oni koji su se iselili iz Mekke nisu bili robovi već muslimani uglednici, oni koji su poticali iz različitih uglednih i bogatih porodica.
● Traganje za sigurnim mjestom za muslimane: Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, tragao je za bezbjednim mjestom za svoje drugove. Smatrao je za Abesiniju da je ona bezbjedonosna za muslimane. I uistinu, muslimani su u Abesiniji pronašli sigurnost i smirenost. Ummu Seleme, radijallahu 'anha, je rekla: „Kada smo došli u Abesiniju, došli smo u susjedstvo predivnog komšije Nedžašija. Bili smo sigurni za svoju vjeru, pa smo obožavali Svevišnjeg Allaha bez ikakvih poteškoća ...“ (Es-siretu en-nebevijje, 1/413.)

Zbog čega je Vjerovjesnik odabrao Abesiniju?

Mnogo je razloga koji bi mogli biti odgovor na ovo pitanje. Od njih su i sljedeći:
● Nedžašija je bio pravedan vladar i dobar čovjek. Prenosi se od Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, da je pohvalio abesinskog kralja. Rekao je: „U Abesiniji je dobar vladar. Kaže se za njega Nedžašija. U njegovoj zemlji nikome se ne čini nasilje.“ Dobrota ovog vladara iskazala se i u zaštiti muslimana i odzivu časnom Kur'anu kada ga je čuo od Dža'fera, radijallahu 'anh, a imao je ispravno vjerovanje u Isa'a, 'alejhisselam.
● Abesinija je bila centar trgovine za Kurejšije. Abesinija je predstavljala centar trgovine na Arapskom poluostrvu što su poznavali pojedini muslimani odlazeći radi trgovine još prije u Abesiniju
ili su o tome slušali od onih koji su prije njih tamo odlazili. Taberi spominjući razloge iseljenja u Abesiniju kaže: „Abesinija je bila centar trgovine za Kurejšije. Trgovali su u njoj, pronalazili opskrbu, dobru prođu i sigurnost.“
● Abesinija je bila sigurna zemlja. U zemljama izvan Arapskog poluostrva nije bilo sigurnosnije zemlje od Abesinije. Njome je vladala iskrenost i pravda, kakav je bio i sam njen vladar, a to su potrebna svojstva za bezbjedonosnu državu.
● Ljubav Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, prema Abesiniji i njegovo poznavanje Abesinije. U hadisu Zuhrija se spominje da je Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve sellem, Abesinija bila najdraža zemlja za iseljenje. Ta ljubav imala je određene razloge od kojih su da je Nedžašija vladao po pravdi, da su se Abesinci čvrsto pridržavali kršćanstva koje je islamu bliže od mnogoboštva i da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, poznavao učene od Abesinaca preko svog odgajanja kod Ummu Ejmen, radijallahu 'anha, a u Sahihu imama Muslima i kod drugih vjerodostojno se prenosi da je Ummu Ejmen, radijallahu 'anha, bila abesinka.

Odlazak muhadžira u Abesiniju

Ashabi Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, napustili su Mekku u mjesecu redžebu, pete godine po poslanstvu. Bilo ih je deset muškaraca i četiri ili pet žena. Mnogobošci su pokušali da ih sustignu, međutim, kada su stigli do mora, muslimani su već zaplovili morem usmjeravajući se prema Abesiniji. Mnogi islamski učenjaci poput Vakidija, Taberija, Ibnu Sejjidinnasa, Ibnul-Kajjima i Zurkanija spominju da je ova seoba izvedena tajno. Kada su muslimani stigli na tlo Abesinije, Nedžašija im je iskazao gostoprimstvo, ugostio ih i kod njega su našli smirenost i sigurnost kakvu nisu pronašli u svojoj zemlji među svojom rodbinom.

Preokreti u Mekki

Ovi muslimani su ostali u Abesiniji tri mjeseca. Za to vrijeme u Mekki dogodio se veliki preokret u životu muslimana, javile su se prilike kakve prije nisu postojale, a koje su bile razlog buđenja većih ambicija kod muslimana kada je bio u pitanju poziv u Allahovu, subhanehu ve te'ala, vjeru. U tom periodu islam je primio Hamza b. Abdil-Muttalib, amidža Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, iz pristrasnosti prema svome bratiću. Nakon toga, Svevišnji Allah je učinio Hamzina prsa prostranim za islam, pa je bio istinski vjernik, postojan u Allahovoj vjeri. Hamza je bio jedan od najsnažnijih i najodvažnijih kurejšijskih mladića. Kurejšije su shvatile da je Allahov Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, Hamzinim prihvatanjem islama ojačao, da će ga njegov amidža braniti od napada pa su se ustegli od pojedinih načina zlostavljanja Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Nakon Hamzinog primanja islama, islam prima i Omer b. El-Hattab, radijallahu 'anh, najsmjeliji i najodvažniji kurejšijski mladić, kome se mogao malo ko suprotstaviti. Ibnu Mes'ud, radijallahu 'anh, je rekao: „Omerov islam je bio oslobođenje, njegova hidžra pobjeda, njegova uprava milost. Kod Ka'be nismo klanjali sve dok Omer nije primio islam, pa, kada je primio islam borio se sa Kurejšijama kako bi klanjao kod Ka'be pa smo i mi klanjali s njim.“ (Es-siretu en-nebevijje, 1/365.) Kada su muslimani u Abesiniji čuli za ove događaje, odlučili su se vratiti u Mekku smatrajući da je primanje islama ove dvojice časnih ashaba mnogo ojačalo muslimane Mekke. Međutim, Kurejšije su na islam Hamze i Omera uzvratili spletkama s jedne strane i osvetom i grubošću s druge strane, nakon čega je uslijedio još veći teror nad muslimanima. Pribjegli su novoj metodi: izolaciji muslimana, prekidu svake veze s njima. To je bio razlog ponovnog vraćanja muslimana u Abesiniju ali sada u većem broju nego prvi puta. Sada ih je bilo osamdeset dva ili tri muškarca i četrnaest žena, ne računajući njihovu malu dječicu. Ponovo su se našli u sigurnosti i blagostanju.

Nastojanje kurejšija da vrate muslimane zlostavljanju u Mekki

Kada su Kurejšije saznale za blagostanje muslimana u Abesiniji, njihovo slobodno ispoljavanje vjere u Allaha jedinog, poslali su Abdullaha b. Ebi Rebi'u b. El-Mugiru el-Mahzumija i Amra b. El-Asa b.Vaila es-Sehmija s poklonima Nedžašiji ne bi li ga privolili da vrati muslimane s njima u Mekku. Međutim, ovaj poduhvat učinio je hizmeta islamu i muslimanima kakvog Kurejšije nikada ne bi mogli ni zamisliti. Nakon njihovog insistiranja kod Nedžašije da vrati muslimane u Mekku i istovremenog iznošenja neistina na muslimane, Nedžašija kao pravedni vladar poziva muslimane da čuje kakvu to oni novu vjeru slijede, od koga je uče i kakvo mišljenje oni imaju o Isa'u sinu Merjeminom, alejhimasselam. S Nedžašijom je od muslimana razgovarao Dža'fer b. Ebi Talib, radijallahu 'anh, koji ga je upoznao s pozivom Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, proučio mu početke sure Merjem i rekao stav islama o Isa'u, 'alejhisselam. Rezultat svih ovih dešavanja bilo je Nedžašijevo primanje islama, daljni boravak muslimana u njegovoj zemlji bez ikakvih tegoba u ispoljavanju svoje vjere i javljanje naklonosti islamu kod Amra b. El-Asa.

Pouke, poruke i propisi

Iz ovog kazivanja i ovih događaja mogli bismo spomenuti, uz Allahovu pomoć, brojne koristi i poruke, međutim, zbog prostora ograničit ćemo se na spomen pojedinih od njih:
● Postojanost vjernika u vjeri nakon što nevjernici pristupe njihovom terorisanju, dokaz je čvrstine njihova imana.
● Sažaljenje i milost Vjerovjesnika, sallallahu 'alejhi ve sellem, prema svojim sljedbenicima, nastojanje da im obezbjedi sigurnost i normalan život.
● Mnogobrojni ciljevi hidžre o kojima je bilo riječi i razlog odabira Abesinije za hidžru.
● Prisustvo Dža'fera -amidžića Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, Osmana –zeta Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem,- i njegove kćerke Rukajje, radijallahu 'anhum, dokaz je da i bližnji rod zapovjednika mora osjetiti i podnijeti tegobe koje podnose i osjećaju i drugi muslimani.
● Propisanost hidžre radi očuvanja vjere.
● Muslimanima je dozvoljeno –ukoliko postoji potreba za tim- da uđu pod zaštitu nemuslimana.
● Svi muslimani -a njihov vođa ponajviše- moraju poznavati stanje drugih koji žive oko njih kao i zbivanja oko njih.
● Muslimani se moraju pridržavati opreznosti, naročito u svojim da'vetskim aktivnostima, kako ih neprijatelj ne bi potvorio, optužio i ugasio njihov poziv.
● Ne smiju biti nemarni prema svojim neprijateljima i ne smiju ih smatrati bezopasnim, već i oni trebaju pratiti njihova kretanja, izučavati njihove namjere i ciljeve, pripremati se i suprotstaviti im se shodno svojim mogućnostima.
● Onaj koji želi dobro sebi i drugima, mora biti pravedan prema sebi i drugima. Nedžašija svojom pravednošću postigao je svoje dobro –primanje islama- i dobro ostalih muslimana.
● Odlučnost muslimana da iznesu i pojasne istinsku vjeru nevjernicima, pa makar to bilo i na njihovu štetu.
● Dža'fer b. Ebi Talib je bio najpogodniji za izlaganje i predstavljanje islama Nedžašiji jer je bio amidžić Allahova Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, što je smirivalo Nedžašija i ulijevalo mu povjerenje u Dža'fera, također, on se najviše družio s Allahovim Poslanikom, sallallahu 'alejhi ve sellem, u Mekki, stanovao je s njim u istoj kući, i on, Dža'fer, bio je poznat po svojoj rječitosti.
● Onaj koji pomaže Allahovu vjeru i njega će Allah zasigurno pomagati, nikada ga neće ostaviti. Onaj ko traži Allahovo zadovoljstvo, postići će i zadovoljstvo ljudi, dok onaj koji traži zadovoljstvo ljudi, niti će zadobiti njihovo zadovoljstvo, niti Allahovo, subhanehu ve te'ala, zadovoljstvo.
Neka je svaka hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka je salavat i selam na Njegova Poslanika, Muhammeda, sallallahu 'alejhi ve sellem!

Načela i pravila tekfira

mr. Hakija Kanurić



Zahvala pripada Allahu Gospodaru svjetova Koji nam je Svoju milost ukazao i na pravi put nas uputio. Donosim salavat i selam na Allahovog roba i odabranog poslanika Muhammeda s.a.v.s., njegovu časnu porodicu, ashabe i sve one koji slijede njegovu uputu.
Najveći uspjeh kojeg čovjek može ostvariti je da bude sačuvan džehennemske vatre i da bude uveden u džennet. Put koji tome vodi je islam. Rekao je Uzvišeni Allah: "A onaj ko traži neku drugu vjeru osim islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu biti od izgubljenih."(El'Imran, 85)

Da bi se ostvario taj uspjeh uslov je da čovjek ostane u islamu sve do svoje smrti. Stoga je Jusuf alejhisselam dovio Allahu govoreći: "O Stvoritelju nebesa i Zemlje, Ti si Zaštitnik moj i na ovom i na onom svijetu; daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri." (Jusuf, 101) A Muhammed salallahu alejhi ve sellem je često dovio na sedždi riječima: "Allahu, Ti Koji okrećeš srca učvrsti moje srce na Tvojoj vjeri."(Ahmed i Tirmizija)
Islam je vjera upućena čitavom čovječanstvu. Bilo koji čovjek može postati musliman, ali isto tako i musliman može prestati biti musliman, stoga je onaj ko se prihvati islama obavezan izvršavati odreðene propise i kloniti se odreðenih zabrana, i ne prelaziti granice koje je Allah postavio. Uz to, musliman se mora čuvati stvari koje izvode iz vjere, jer postoje riječi, djela, ubjeðenja i sumnje kojima se izlazi iz vjere.





Dokaz da govor može izvesti iz islama je ajet u kojem je Uzvišeni rekao: "Zaklinju se Allahom da nisu govorili, a sigurno su govorili riječi nevjerstva, i nevjerstvo su pokazali nakon što su islam prihvatili." (Et-Tevba, 74)
A da djelo može izvesti iz islama razumijemo iz ajeta u kojem Allah Uzvišeni kaže o munaficima koji su počinili nevjerstvo ismijavajući Allaha, Njegove ajete i Njegovog Poslanika: "Ne ispričavajte se! Pokazali ste nevjerstvo nakon što ste vjeru ispoljavali." (Et-Tevba, 66)
Primjer ubjeðenja koje izvodi iz vjere je da čovjek vjeruje da neće biti proživljen nakon smrti. Rekao je Uzvišeni Allah: "Ako ti rekneš: 'Poslije smrti bićete doista oživljeni!', nevjernici će sigurno reći: 'Ovo nije ništa drugo do očita varka!'"(Hud, 7)
A primjer sumnje koja je nevjerstvo je sumnja u poslanicu islama ili u proživljenje ili u nevjersto ehlu kitabija, ili u nešto drugo od onog o čemu nas Allah obavještava i Njegov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem. Rekao je Uzvišeni: "Pravi vjernici su samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju..."(El-Hudžurat, 15)
Da bi se detaljnije pojasnile stvari koje izvode iz islama potrebno je više vremena, a ovdje samo ukazujemo na stav Ehli sunneta ve-l-džemata po tom pitanju, tj. da odreðena dijela, riječi, ubjeðenja i sumnje izvode iz vjere. Važno je svakom muslimanu da upozna te stvari kako bi se udaljio od njih i kako bi druge na njih upozoravao, a ne da bi proglasio nevjernikom svakog ko počini neko od dijela koje izvodi iz islama jer se u tome krije velika opasnost i za to postoje odreðeni uvjeti o kojima će kasnije biti govora.
Po pitanju proglašavanja muslimana nevjernikom postoje dva ekstremna shvatanja; jedno od njih je shvatanje da se konkretna osoba ako je musliman nikada ne proglašava nevjernikom, pa su tako pobornici ovakvog shvatanja u potpunosti zatvorili vrata rideta (otpadništva od vjere) vjerujući da je nevjernik samo onaj ko srcem porekne, što znači da nikog ne možemo proglasiti nevjernikom ma šta rekao ili uradio jer ne znamo šta je u njegovom srcu.
Drugo pogrešno shvatanje je, da svaka osoba koja uradi djelo koje je nevjerstvo postaje nevjernikom bez proučavanja svakog slučaja pojedinačno i provjere da li su se ispunili uvjeti tekfira i otklonile njegove smetnje, pa se tako širom otvaraju vrata tekfira i unosi fitna meðu muslimane.
Ispravno shvatanje po ovom pitanju je sredina izmeðu te dvije krajnosti, a to je shvatanje ehli-sunneta koji ne kažu da se pojedinac ne može proglasiti nevjernikom kao što ne kažu za svakog ko učini dijelo kufra da je nevjernik bez prethodne provjere i potvrde da su se ispunili uvjeti tekfira i uklonile smetnje.

PRAVILA TEKFIRA
Da bi bili uz sljedbenike ehli sunneta ve-l-džemata potrebno je da se pridržavamo sljedećih pravila:
Prvo pravilo: Vjera za koju se vežu dunjalučki propisi je vidljiva i spoljašnja vjera.
To znači da je svako ko ispoljava islam za nas musliman i prihvatamo njegovu vanjštinu sve dok se ne potvrdi i ne dokaže suprotno. Poslanik salallahu alejhi ve sellem je prihvatao od munafika njihovu vanjštinu, tj. odnosio se prema njima kao prema muslimanima, iako je putem objave pouzdano znao njihovu stvarnost. Znao je da skrivaju nevjerstvo, meðutim, propisi na dunjaluku se ne grade na onom što je u prsima nego na vidljivim djelima. Navest ćemo nekoliko dokaza koji na to upućuju:
Rekao je Uzvišeni Allah: "O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onom ko vam nazove selam ne recite ti nisi vjernik..."(En-Nisa, 94) Nazivanje selama je od znakova islama, pa ko ti nazove selam pokazao je da je musliman. Ovaj ajet je objavljen kao ukor ashabu koji je za vrijeme jedne vojne izvidnice ubio čovjeka nakon što je ispoljio islam tako što je nazvao selam ili izgovorio šehadet.
Buharija i Muslim bilježe hadis u kojem se pripovijeda, da je Poslanik salallahu alejhi ve sellem poslao na vojni zadatak grupu ashaba meðu kojima je bio Usame ibn Zejd radijallahu anhuma. Ranim jutrom su izvršili napad. Kaže Usame: "Sustigao sam čovjeka te on izgovori šehadet, meðutim, ja sam ga probio mačem, te mi je to probudilo sumnju pa sam ispričao Poslaniku, salallahu alejhi ve sellem, šta se desilo, a on me upita: "Rekao je la ilahe illallah pa si ga ubio!?" Rekao sam: "Allahov poslaniče to je rekao iz straha pred mačem!" Na to reče Poslanik salallahu alejhi ve sellem: "A što nisi otvorio njegovo srce pa da znaš da li je rekao zbog toga ili ne!" Zatim je to toliko ponavljao da sam poželio da sam tek tog dana prihvatio islam. Tj. poželio je da je to djelo uradio u džahilijjetu prije islama. Iz ovog hadisa možemo razumjeti koliku težinu ima šehadet, i koliko je važno da prihvatamo od Allahovih robova njihovu vanjštinu jer, iako situacija u kojoj je izgovorio šehadet upućuje da je to rekao da bi se spasio, unatoč tome Poslanik, salallahu alejhi ve sellem, traži da se smatra muslimanom, pa kako je onda sa onima koji klanjaju, poste, pozivaju u islamu i većinu svog vremena troše na tom putu, kako neko može takve tako lahko nazivati nevjernicima.
U drugom hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi stvar je još očiglednija; Mikdad ibn Amr, radijallahu anhu, je upitao Allahovog Poslanika salallahu alejhi ve sellem: "Šta misliš ako sretnem čovjeka nevjernika pa se sukobimo, te me udari mačem i odsječe mi ruku, a zatim se zakloni od mene iza drveta i kaže: 'Prihvatio sam islam!' Hoću li ga ubiti Allahov poslaniče? "Ne ubijaj ga!" Odgovori Poslanik salallahu alejhi ve sellem. Allahov poslaniče ali odsjekao mi je ruku a zatim je to rekao nakon što ju je odsjekao! "Ne ubijaj ga, ako ga ubiješ on će biti na tvom stepenu prije nego si ga ubio a ti ćeš biti na njegovom stepenu prije nego je izgovorio te riječi!"
Poslanik salallahu alejhi ve sellem je rekao: "Nareðeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog istinskog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov poslanik, i dok ne budu namaz obavljali i zekat davali, pa kada to urade njihova krv i imovina će biti od mene sigurni, osim pravo koje islam traži, a Allah će s njima račun svoditi."(Buharija i Muslim) Dakle, nisi obavezan znati pouzdano stanje svakog pojedinca da li je istinski vjernik ili ne. Ako bude iskren to će ga spasiti, a ako ne bude, to će ga upropastiti, jer će Allah s njim račun svoditi. Poslanik salallahu alejhi ve sellem i njegovi ashabi su se odnosili prema munaficima kao prema drugim muslimanima. Glava munafika Abdullah ibn Ubejj, kada je umro, njegov sin ga je naslijedio, što jasno ukazuje da su se ashabi prema njemu odnosili kao prema muslimanu, musliman ne nasljeðuje nemuslimana.
Drugo pravilo: Ne smijemo požurivati sa proglašavanjem muslimana nevjernikom.

Naša vjera nas uči, da ne požurujemo sa osuðivanjem odreðene osobe da je nevjernik i da nije musliman osim uz dokaz jasniji od sunca na sredini vedra neba. Reći za nekog da je nevjernik a on to nije je veliki grijeh, jer je time rekao da je njegova krv halal, njegov imetak halal, vječno će ostati u vatri ako na tome umre, neće se gusuliti niti će mu se dženaza klanjati, neće se ukopati u muslimansko mezarje, njegovi nasljednici, muslimani, ga neće naslijediti. Kolika je to uvreda za muslimana i kaljanje njegove časti! Od temeljnih interesa vjere islama je zaštita časti svakog muslimana, pa ko optuži muslimana da je počinio zinaluk i tako uvrijedi njegovu čast, biva kažnjen sa osamdeset udaraca bičem ukoliko ne dokaže, na šerijatom utvrðen način, tu svoju tvrdnju. Islam je tako striktan kada je u pitanju potvora zinalukom, a biti nevjernik je teže i veće nego biti zinalučar, pa kako musliman da sebi dopusti da tako lahko kaže za muslimana da je nevjernik. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem u hadisu kojeg bilježe Buharija, Muslim i drugi: "Neće čovjek reći drugom da je grješnik niti će mu reći da je kafir a da se to ne vrati na njega ukoliko potvoreni ne bude kao što je rečeno." Ovaj hadis jasno upućuje da se ne smijemo zalijetati u nazivanju muslimana nevjernikom zbog neke pogreške koju učini, a vjerojatno ni onaj ko ga naziva nevjernikom nije sačuvan od slične greške, jer nema bezgriješnog insana. To je naročito opasno kada se radi o osobi koja izvršava islamske obaveze i čuva se zabranjenog. Ukoliko potvoreni ne bude nevjernik kod Allaha, to nevjerstvo će se vratiti na onog ko ga je nazvao nevjernikom. To je velika prijetnja, jer uglavnom, onaj ko žuri sa osuðivanjem muslimana tako što ih naziva nevjernicima ima u sebi oholosti, zadivljen je sobom i svojim djelom a djela drugih vidi malim. Zadivljenost i oholost su osobine koje su Allahu mrske i kod koga se naðu zaslužuje Allahovu kaznu. Rekao je Poslanik salallahu alejhi ve sellem: "Neće ući u džennet onaj u čijem srcu bude koliko trun oholosti!"(Muslim)
Ima li veće nepravde od svjedočenja da Allah neće oprostiti odreðenoj osobi i da joj se neće smilovati nego da će vječno ostati u vatri, jer to je ono što čeka nevjernika nakon smrti. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem je spomenuo dvojicu ljudi iz Benu Israila. Jedan od njih je puno griješio, a drugi je bio posvećen ibadetu i stalno je gledao onog prvog kako griješi te mu je govorio da se toga proðe. Tako ga jednog dana vidje kako čini grijeh pa mu reče: "Proði se toga!" A ovaj mu odgovori: "Ne miješaj se izmeðu mene i mog Gospodara, da li si to poslan da nada mnom bdiješ?" Pa mu na to ovaj pobožni reče: "Allaha mi, neće ti Allah oprostiti!" Ili je rekao: "Neće te uvesti u džennet." Pa kada su im duše uzete i kada se sastadoše kod Gospodara svjetova, reče Allah onom koji je puno ibadetio: "Da li si znao šta ću uraditi? Ili ti upravljaš onim što je u Mojoj ruci? A onom grješniku reče: "Idi i uði u džennet Mojom milošću!" A za onog koji je puno ibadetio reče: "Vodite ga u vatru!"(Ahmed i Ebu Davud sa dobrim senedom)
Put novotara je da jedni druge nazivaju nevjernicima, dok pripadnici Ehli-sunneta jedni drugima ukazuju na greške i ne nazivaju nevjernikom odreðenu osobu sve dok se za to ne ispune potrebni uvjeti.
Treće pravilo: Postoji razlika izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu.


Nije isto reći za odreðene riječi ili djela da su kufr ili širk, i reći odreðenom muslimanu koji počini neko od tih dijela da je postao nevjernik. Učenjaci često kažu: Ko uradi to i to nevjernik je. Pa tako na primjer kažu: Ko porekne neku od Allahovih osobina nevjernik je! Meðutim, to nikako ne znači da svako ko porekne neku od Allahovih osobina postaje nevjernik, jer da bi se reklo za pojedinca da je nevjernik potrebno je da se ispune uvjeti i uklone smetnje tekfira. U tome je razlika izmeðu pojašnjenja općeg propisa i donošenja suda na odreðenu osobu. Takav slučaj je i kod drugih šerijatskih propisa. Na primjer: Propis kradljivca je da mu se odsiječe ruka; rekao je Uzvišeni u prijevodu značenja: "Kradljivcu i kradljivici odsijecite ruke njihove..."(El-Maida, 38) Meðutim, nije dozvoljeno odsjeći ruku odreðenom kradljivcu sve dok se ne ispune uslovi i uklone zapreke. Uslovljava se da taj kradljivac bude razuman, punoljetan, da je ukrao imovinu koja je dostigla odreðenu vrijednost, da je bila čuvana na način na koji se čuva takva imovina, i tako dalje, pa kada se uvjerimo da su se svi potrebni uslovi ispunili, dužni smo presuditi da se tom kradljivcu odsiječe ruka.
Prethodnici i imami ovog ummeta su pravili razliku izmeðu općeg propisa i primjene tog propisa na odreðenu osobu. Imam Ahmed rahimehullahu je govorio da je poricanje sifata (osobina Uzvišenog Allaha) nevjerstvo, i da je onaj ko kaže da je Kur'an stvoren nevjernik, meðutim, nije smatrao nevjernicima većinu onih koji su tako vjerovali. Stoga je dovio i tražio oprosta za vladare koji su ga mučili i tražili od njega da kaže da je Kur'an stvoren, što jasno upućuje da ih nije smatrao nevjernicima, jer muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprosta za nevjernika. Mali je broj pojedinaca koje je imam Ahmed smatrao nevjernicima, a to su oni kod kojih su se ispunili uvjeti da se mogu tako smatrati.
četvrto pravilo: Ocjena, da li je dotični musliman postao nevjernik ili ne, je posao učenih.

Neophodno je da taj sud bude donesen od strane učene osobe; jer da bi se donijela takva ocjena potrebne su dvije stvari:
a. Znati da je riječ, djelo ili ubjeðenje proizašlo iz te osobe od stvari koje spadaju u kufr ili širk koji izvodi iz vjere, tj. potrebno je poznavati šerijatski propis tog dijela. često se iz dokaza na prvi pogled razumije da je odreðeno djelo kufr, ali u stvarnosti nije tako. Ilustracije radi, poslušajmo riječi Uzvišenog: "Onome koji hotimično ubije vjernika kazna će biti džehennem, u kome će vječno ostati; Allah će na njega gnjev Svoj spustiti i prokleće ga i patnju mu veliku pripremiti."(En-Nisa', 93) Ako se uz to još prisjetimo i hadisa kojeg bilježe Buharija i Muslim u kojem je Poslanik sallallahu alejhi ve sellem rekao: "Vrijeðanje muslimana je grijeh a njegovo ubijanje kufr." Možemo li čitajući ovaj ajet i hadis pomisliti išta drugo osim da je takav nevjernik, meðutim, namjerno ubistvo ne izvodi iz islama, iako je to veliki haram i jedan od najvećih grijeha.
b. Poznavanje uvjeta tekfira i njegovih smetnji, te da li su se ispunili ti uvjeti i uklonile te smetnje kod dotične osobe.
Iz navedenog jasno shvatamo da se mora biti oprezan prilikom nazivanja muslimana nevjernikom, i da je to posao isključivo učenih, a kada vidiš one koji se u to upuštaju a nisu dovoljno učeni, dužan si se udaljiti od takvih radeći po riječima Uzvišenog Allaha: "Kada vidiš one koji se riječima Našim rugaju, neka si daleko od njih, sve dok na drugi razgovor ne preðu..."(El-En'am, 68)

NAJPOZNATIJE SAVREMENE HARIDŽIJSKE SKUPINE

izvadak od:
Dirasat fil-Ehva'i vel-Fireki
vel-Bide'i ve Mevkifus-Selefi Minha


Autor:

pr.dr. Nasir b. Abdul-Kerim el-'Akl



1. Džema'atul-Tekfir vel-Hidžre


Ovaj džema'at se smatra jedinstvenim primjerom nastanka haridžija u savremenom periodu. Džema'at nastaje u Egiptu, i to od strane studenta poljoprivrednog fakulteta sa univerziteta Asjut, Šukri Mustafe. Od njega su proizišle savremene ideje haridžizma, i to nakon njegova hapšenja, 1385. g.. Većinu svojih stavova je izgradio tokom boravka u zatvoru, sve do 1391. g..

Džema'at, od tada, sve više dobija na broju, kada počinje strijemiti fanatizmu, sve do smrti njihova osnivača Šukri Mustafe, koji nestaje sa scene nakon atentata kojeg njegova skupina izvršava nad šejhom, dr. Muhammed Husejn el-Zehebijem Allah mu se smilovao...

U ovom radu, nas prvenstveno interesuju temelji, pravila i principi na kojima počiva ovaj džema'at, i zbog čega su to proglašeni haridžijama od strane uleme, ne osvrćući se na historijske etape kroz koje ovaj džema'at prolazi.

Glavne karakteristike spomenute skupine su slijedeće:

A. Pravilo: Tekfir je osnova vjere, i ono bi se ogledalo u slijedećem:

1. Proglašavanje nevjernikom počinioca velikog grijeha, te imanje ubjeđenja da ga taj postupak izvodi iz vjere, te da će zbog toga vječno gorjeti u vatri, što je bilo vjerovanje prvih haridžija.

2. Proglašavanje nevjernikom svakog muslimana koji im se suprostavi u mišljenju, ne bitno da li se radi o učenom ili neučenom čovjeku, kao i tekfir muslimana u konkretnom smislu.

3. Proglašavanje nevjernikom svakog onog ko bi napustio njihov džema'at, ili bi postupio suprotno njihovim principima.

4. Proglašavanje muslimanskih zajednica i muslimanskih naroda i društava nevjerničkim, kao i smatranje istih džahilijetskim društvima (tj. mušričkim zajednicama).

5. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji sudi po onome što Allah, dželle ša'nuhu, nije objavio, bez pravljenja ikakva izuzetka po tom pitanju.

6. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nije učinio hidžru k njima, kao i onog koji nije učinio hidžru iz svojeg društva, I njegovih institucija.

7. Proglašavanje nevjernikom svakog onog koji nevjernikom ne proglašava onog koga su oni nevjernikom proglasili.

B. Pravilo: Hidžra (tj. napuštanje), i 'uzleh (tj. izolacija), koja bi se ogledala u slijedećem:

1. Napuštanje džamija, i neobavljanje namaza u njima, kao i neobavljanje džuma-namaza.

2. Napuštanje muslimanskih zajednica i društava u globalu.

3. Napuštanje poduke i učenja, kao i zabranjivanje pohađanja škola i univerziteta.

4. Napuštanje svih državnih institucija, kao i poslova cjelokupne javne administracije, te smatranje zabranjenim i haramom svaki posao koji je u uskoj sprezi s džahilijetskim društvom (tj. mušricima) - a takvo je svako društvo mimo njihovog društva!?

C. Pravilo: Borba protivu školstva i pozivanje nepismenosti je jedan od glavnijih temelja i principa!? Ovo mišljenje potkrijepljuju time da je Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kao i veliki broj njegovih ashaba, bio nepismen, te da je gotovo nemoguće spojiti između studiranja ovosvjetskih znanosti i robovanja Allahu, dželle ša'nuhu, putem namaza, posta, zekata, hadždža, dove, zikra, tilaveta Kur'ana, džihada i da'ave. Musliman može i sam steći neophodno znanje, bez toga da se podučava čitanju, pisanju i ostalim 'dokonštinama'!?

D. Pravilo: El-Tevekkuf vel-Tebejjun tj. ovom tezom imaju za cilj isto ono što su imale i prve haridžije - tevekkuf tj. musliman kojeg ne poznaju lično, i nije od njihova džema'ata, za takvog ne kažu da je nevjernik, niti da je musliman, osim uz jak dokaz tj. samo ako je pripadao našem džema'atu, ili ako je dao prisegu na vjernost našem imamu. Ko nam se odazvao, to je musliman, a ko nam se nije odazvao ta osoba je kafir.

E. Pravilo: Šukri Mustafa je proglašen za očekivanog Mehdiju koji će se pojaviti pred kraj svijeta, putem kojeg će Allah, dž.š., uzdići ovu vjeru nad svim ostalim vjerama!?

F. Smatrali su svoju skupinu jedinim muslimanima na svijetu, i da je to skupina muslimana koja će dočekati Sudnji dan, koja će se boriti protivu dedždžala, jer se pojava dedždžala, kao i silazak Isa'a a. s., već približila!?

G. Pravilo: Međusobna suprostavljenost obaveza (farzova) tj. dozvoljeno je ispuštati i neizvršavati neke od farzova ili vadžiba onda ako se ne može izvršiti nešto što je preče od njih, pa zbog toga neobavljaju džumu-namaz jer smatraju da se trenutno nalaze u potlačenoj fazi (mekanski period, op. prev.), a uslov džume-namaza je, po njima, snaga, jačina i islamska država (medinski period, op. prev.)!? Ohalaljuju brijanje brade jer im smeta na putu širenja vjere, i izlaže ih opasnosti!?

H. Postepenost u zakonodavnom sistemu i propisima: "Muslimani se danas nalaze u mekkanskom periodu objave, te zbog toga ne moraju klanjati džumu i bajram-namaze", a uz to mogu činiti i neke prijestupe poput ženjenja nevjerkinja, brijanja brade, jela mesa kojeg kolju nevjernici…

I. Izmišljanje novih usulskih pravila, ne prihvatanje Idžma'a, zabranjivanje oponašanja i slijeđenje imama u vjeri (taklid), te primoravanje svih muslimana na idžtihad i lično promišljanje u vjeri!?

J. Ne uzimanje u obzir mišljenja ashaba, imama, i ostale 'uleme po pitanju Kur'ana i Sunneta.

K. Islamski hilafet priznaju samo do četvrtog hidžretskog stoljeća, a sva kasnija stoljeća islamske vladavine smatraju nevjerničkim!?

L. Oštrina i žestina u kontaktu s ostalim ljudima.

M. Oholost, samoobmanjivanje, uzdizanje nad drugima, te osjećaj posebnosti u odnosu na druge muslimane.

N. Ohalaljivanje ljudskih života, i atentata na sve one iz njihovih redova koji im se u mišljenju suprostave, i koje nazvahu murteddima, kao i ubistva ostalih muslimana po potrebi.

O. Brzina nastajanja razjedanja i razdora, te međusobnih svađa i prepirki, u svojim redovima.


2. Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun


Ideje "Tevekkufa i Tebejjuna" su temelji velikog broja haridžijskih skupina i pravaca, kroz sva vremena! Pod 'tevekkufom' imaju za cilj zastajanje, ili neiskazivanje nikakvog suda po pitanju muslimana koji ne pripadaju njihovoj zajednici, ne bitno bili u pitanju pojedinci, džemati ili organizacije.

Pod iskazivanjem suda se misli na iman i kufr tj. takve ne smatraju ni muslimanima, niti kafirima, niti ih vole, niti ih mrze, sve dok ne se ne dođe do faze 'tebejjuna' – faze provjere i ispitivanja, ili pak uspostavljanja dokaza protivu nekog (ikametul-hudždže).

U pojam 'tevekkufa' spada i neučestvovanje sa njima u glavnim obilježjima vjere poput zajedničkog obavljanja namaza ili pak za njima, te neprisustvovanje džematu i džuma-namazu, bojkotovanje nečijeg imameta u namazu ili ratu, ili neučestvovanje u pitanjima naređivanja na dobro, ili odvraćanja od zla, ili pitanjima braka i razvoda, ili pitanjima nekonzumiranja mesa kojeg ostali muslimani kolju i sl..

Dakle njihova glavna osobina je neimanje islamskog odnosa prema ostalim muslimanima, već zasnivanje svakog odnosa prema njima na osnovama kufra i riddeta!?

Njihova vjerovanja su produžena ruka prethodnih haridžijskih sekti i grupa – pa makar i neimali, lično, za cilj slijeđenje nekih od tih grupacija i sekti! Oni su plod skupine "el-Tekfir vel-Hidžra", gledajući na njihove ideološke korijene, bilo da su praktičnog ili teoretskog tipa.

Dosta pripadnika skupine Tevekkufa i Tebejjuna su bili bivši članovi džema'ata el-Tekfir vel-Hidžre, kojeg kasnije napustiše iz raznoraznih razloga, dok su neki od njih napušteni od strane džema'atul-tekfira!Ne smatram da su pripadnici ideje el-Tevekkufa vel-Tebejjuna organizovani u jednoj skupini, na istim osnovama i metodama, ili da ih okuplja ista organizacija ili vođstvo...

To su relativno iste specifike i stavovi. Nekada dođe do njihova spontanog organizovanja u manjim skupinama ili pravcima ili školama, na različitim mjestima, a ponajviše u Egiptu, kao i među arapima u Afganistanu i Pakistanu (Pešavar).

Kao što sam to podrobnije obradio u poglavlju o 'Ibadijama, "el-tevekkuf" je njihovo glavno pravilo, i ono je temeljna osnova džema'ata el-Tekfir vel-Hidžreh.

Ostali nisu praktično sprovodili dato - izmišljeno - pravilo; ono se ogledalo u nekim krnjavim potezima, pokušajima, opusima i sl., i sve se završavalo na ličnim idžtihadima, proizvoljnim mišljenjima, zauzimanju pojedinačnih ili grupnih stavova – intelektualno dosta skučenih, niskih i ograničenih.

Sve u svemu, ne pristupi li se blagovremenom liječenju spomenutih bolesti, sve navedeno može uroditi nastajanjem jednog ili više haridžijskih pravaca ili skupina, a Allah najbolje zna.

Glavne karakteristike skupine
Ehlul-Tevekkuf vel-Tebejjun

1. Strogoća i cjepidlačenje po pitanju vjerskih propisa.

2. Stremljanje korišćenju propisa tekfira, kao i tekfiru onih koji ne tekfire one koga oni proglase nevjernikom! Iz ovoga je proizišla teza proglašavanja nevjernim cijelih naroda i nacija, ili opisa istih džahilijetskim društvima, kao i teza da je osnova današnjih muslimana – otpadništvo od vjere (kufr i riddet), dok većina njih pretjeruje u korištenju teza Sejjida Kutba, rhm., o džahilijetskoj fazi islamskih društava danas, te obaveznosti relevantnog napuštanja svih njegovih institucija, i koncentrisanje na ono što oni nazivaju terminom "Tevhidul-Hakimijjeh" (tevhid sudstva), kao i pretjerivanje po datom pitanju, te zasnivanju ljubavi i mržnje po osnovu ispunjenja navodnog "nevjerstva u taguta"!?

3. Prizivanje sebi moći činjenja idžtihada, i pored toga što se ne spadaju u redove uleme i učenjaka sposobnih za takvo nešto. Smatraju da su u svemu samo oni u pravu, kao i oni koji se sa njima po tim pitanjima slože! Žestoki su protivnici slijeđenja imama mezheba, što ih je odvelo tome da napuste učenje pred ulemom, kao i sticanje znanja od njih, te apsolutno ne konsultovanje sa njima, i gubljenjem opšteg pouzdanja u njih!?

4. Među njima se nalaze skupine onih koji se nemarno odnose prema propisima Tevhidul-Esma’i vel-Sifat, smatrajući bezvrijednim govor o prvonastalim sektama Mu’utezila, Džehmijja, ili Eš’arija, pod parolom da ti pravci danas više ne postoje tj. Džehmijje i Mu’utezile, ili da su svi muslimani danas Eš’arije…? Sve je ovo odraz neznanja i pomućenosti u pojmovima!

5. Većina njih se, prema ostalim muslimanima, odnosi kao prema nevjernicima, i libe se da ih smatraju muslimanima zbog toga što ne podržavaju njihove stavove, te zato ne obavljaju namaz za njima, niti im nazivaju selam, niti im odgovaraju na selam, niti im klanjaju dženazu…

6. Propitivanje muslimana u stvarima akide, tako da ne smatraju muslimanom osobu sve dok je dobro ne ispitaju kakvog je ubjeđenja i stavova, ili dok ne 'uspostave' dokaz protivu nje!?

7. Ne učestvuju s ostalim muslimanima u uspostavljanju javnih obilježja vjere (še’airud-din), pa zato i ne učestvuju u vođenju rata s njima, u obavezi naređivanja dobra, i odvraćanja od zla, osim ako to bude u skladu s njihovim osnovama, ili pod njihovom kontrolom!?

8. Među njima se nalaze i oni koji olahko ohalaljuju ono što je haram, poput brijanja brade, krađe tuđega imetka, činjenja zinaluka, nedavanja zekata - pod parolom da su u fazi nemoći i slabosti, ili da se nalaze u mekkanskom periodu objave, ili da se zekat daje samo onda kada postoji imam (halifa)…!?

9. Pretjeruju kada je u pitanju ljubav ili mržnja u ime Allaha, do te mjere da prelaze u fazu fanatizma i cjepidlačenja prema onima koji to ne zaslužuju!

10. Veliki broj njih se koristi tukjom i pretvaranjem, jer im se vjerovanja i ubjeđenja kose s onim na čemu je meritorna ulema, i na čemu su ostali muslimani!

11. Većina ljudi se može zbuniti po pitanju njih, zato što su bučni kada je u pitanju sprovođenje sunneta i pridržavanje džema’ata, ili kada je u pitanju slijeđenje šejhova poput šejhul-islama Ibnu Tejmijje, Allah mu se smilovao, imama Šatibije, i nekih imama da’aveta Nedžda.

12. Od njihovih najjasnijih karakteristika je i zastupanje teze da se neznanje (džehl), nikako ne može uzeti kao opravdanje (‘uzr), smatrajući da je dokaz protivu neznanja uspostavljen prvim ugovorom između Allaha, dželle ša'nuhu, i stvorenja (misak-ugovor), ili ljudskom prirodom (fitra), ili zdravom logikom i razumom (‘akl)…

13. Pokazuju veliko interesovanje za pravilima usul-fikha i to samo onda kada im ta pravila služe za dokazivanje svojim mišljenjima i stavovima, ne poznavajući ono šta ta pravila u osnovi iziskuju i traže.

Na kraju, moramo napomenuti da se sva navedena svojstva ne moraju naći u jednoj skupini, ili u jednoj osobi, i u jednom te istom vremenu, ali se često puta, spomenute osobine, u većini, mogu naći kod nekog pojedinca, ili skupine.

Ovaj pravac, i pored svega navedenog, zahtijeva još dublji i studiozniji pristup, i još veću brigu i pažnju.