Piše: mr. Safet Kuduzović
Proglašavanje ljudi koji su u osnovi muslimani nevjernicima, spada meðu najpreciznija i najopasnija pitanja u Šerijatu. Imam Ševkani kaže: "Nije ispravno onome ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan proglašavanje muslimana nevjernicima, osim ako posjeduje dokaz jasniji od sunca koje sija usred dana." (Vidjeti: Es-Sejlul-džerrar, 4/578.)
Šejh Abdul-Latif b. Abdur-Rahman b. Hasan b. Muhammed b. Abdul-Vehhab, kaže: "Proglašavanje nevjernicima ljudi čija spoljašnost ukazuje da su muslimani, bez jasnog šerijatskog argumenta, nije bio put učenjaka ehli-sunneta, već put zabludjelih novotara." (Vidjeti: Ed-Durerus-senijje, 10/423.)
Te'vil, iskrivljeno tumačenje dijeli se u dvije vrste.
Prva, da arapski jezik prihvata takvu vrstu simboličnih tumačenja, iako bila slaba s jezičkog aspekta. Kao npr. da protumači Allahovu ruku kao milost ili Allahovo lice kao nagradu i sl. Ova vrsta te'vila ako je plod želje za istinom, ne oholosti i negiranja Allahovih svojstava, ne povlači za sobom propis tekfira dotične osobe.
Druga, da arapski jezik odbija takvo tumačenje ili da doðe do potpune negacije i poricanja. Da osoba npr. kaže da Allah nema ruku, ne stvarnu ruku koja doliči Njegovoj Uzvišenosti kao što kaže ehli-sunnet, niti ruku u smislu milosti kao što tvrde oni koji nisu na akaidu prvih pokoljenja, već negira ovaj atribut u potpunosti. Ovaj te'vil nema nikakve osnove i smatra se čistim nevjerstvom, jer je, ustvari, negiranje i poricanje Allahovih riječi.
Imam Muheleb i drugi kažu: "Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima da onaj ko koristi te'vil ima opravdanje i da nije grješan, pod uvjetom da takvu vrstu te'vila podržava arapski jezik ili da ima osnove u šerijatskim naukama." (Vidjeti: Šerhul-Buhari, 8/595-596, od Ibn Bettala)
Slično ovome prenosi Ibn Hadžer od islamskih učenjaka. (Vidjeti: Fethul-Bari, 12/304.)
Imam Šafija kaže: "Ne poznajem nikoga od priznatih učenjaka prvih generacija da je odbio svjedočenje nekoga zbog te'vila, iako ga smatrao pogrešnim i zabludom, iako dozvolio ono što je zabranjeno. Niko nije odbio svjedočenje onih koji su koristili te'vil ako je dotični te'vil imao bilo kakvu osnovu." (Vidjeti: El-Umm, 8/186.)
Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: "Onaj ko koristi te'vil želeći time slijediti Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, neće se smatrati nevjernikom, niti velikim grješnikom ako je pogriješio u svome idžtihadu. Ovo je poznato meðu učenjacima kada su u pitanju praktični propisi. Kada je u pitanju islamsko vjerovanje (akaid) mnogi proglašavaju nevjernicima one koji pogriješe u njemu. Meðutim, nije poznato da je neko od ashaba ili tabiina ili imama ovoga ummeta tako postupao, to je poznato samo kod novotara." (Vidjeti: Minhadžus-sunne, 5/239.)
U drugom djelu šejhul-islam kaže: "Isto tako, riječi koje izvode čovjeka iz islama. Možda do odreðene osobe nisu došli argumenti na osnovu kojih bi slijedila istinu, ili njihova autentičnost nije potvrðena kod takve osobe, ili nije ispravno razumjela te argumente, ili ima eventualnu sumnju (šubhu) zbog čega će joj Allah oprostiti. Ko od vjernika bude žudio za istinom pa pogriješi, Allah će mu oprostiti grešku kolika god bila, radilo se o teoretskim ili pitanjima propisâ. Ovo je stav ashaba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i većine islamskih učenjaka." (Vidjeti: Medžmu'ul-fetava, 23/195-196.)
Dakle, pitanja koja su sama po sebi kompleksna i lahko se može desiti pogrešno razumijevanje, naročito kod običnih masa, bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, za razliku od jasnih pitanja u kojima se greška može dogoditi samo iz oholosti i jasnog odbijanja istine. Šejh Muhammed b. Ibrahim kaže: "Šerijatska pitanja koja su komplikovana bivaju preprekom da se odreðena osoba proglasi nevjernikom, radilo se o temeljnim ili sporednim (usul ili furua') oblastima." (Vidjeti: El-Fetava ver-resail, 1/74, šejha Muhammeda b. Ibrahima)
A Allah najbolje zna
Saturday, August 8, 2009
Pridobijanje koristi ili anuliranje zla?!
Prijevod s arapskog jezika:
Sead ef. Jasavić, Plav, CG
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu "Medžmu'ul-Fetava“, Kitab: Usulul-Fikh, Temezhub vel-Ittiba', 20/55., a pod naslovom: "Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobra ili loša djela, ili obadva zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:
„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka'idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo pri upravljanju i vladanju“, kao i o tome da je glavna zadaća i cilj šeri'ata potpuno ostvarenje koristi i interesa, ili pak njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri'at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg, i da će se otklanjati veća šteta činjenjem manje, pa kažemo:
Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.
Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri'at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.
Allah dž.š., je sve navedeno/naredbe povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita'ah, širinom/vus'ah, energijom/takat, pa kaže:
„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)
„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)
„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (Talak: 7.)
Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa sa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka.
„Zato se ti bori na Allahovu putu, a za druge nisi obavezan; a podstiči i vjernike!“ (el-Nisa': 84.)
„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)
„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa': 28.)
„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi - haredž!“ (el-Ma'ideh: 6.)
„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)
„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)
„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)
„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu 'Imran: 97.)
„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)
Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada... postoji niz predaja slične sadržine.
Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji!” (el-En'am: 119.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)
„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)
„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)
„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)
„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: "Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih - još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi." (el-Bekarah: 219.)
„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)
„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa': 101.)
„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)
„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa': 102.)
„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim - Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)
Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između:
1. dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i
2. između dva zla između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti
3. između dobra i zla - između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije:
a.) ili dobru uz činjenje zla,
b.) ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra,
tako da će se u tom slučaju dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla, poput:
1. Vadžiba i mustehabba, ili farzi-'ajna i farzi-kifaje, poput: obaveze vraćanja traženog duga, nad dobrovoljnim dijeljenjem imetka.
2. Davanje prednosti finansiranju familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi 'ajn, ili pak finansiranja roditelja, kao što stoji u sahih hadisu: „Koje djelo je najvrijednije? Namaz obavljen u svoje vrijeme – reče. A potom koje? Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje? Borba/džihad na Allahovom dž.š., putu!“ (Muslim); ili, davanje prednosti učestvovanju u džihadu nad obavljanjem hadždža, kao što stoji u Kur'anu i Sunnetu – što je obaveza onom kome je obaveza, a lijepo onome što mu nije obaveza; ili kad je u pitanju davanje prednosti učenju Kur'ana nad zikrom kada se izjednače u srcu, i na jeziku, ili davati prednost namazu nad njima ako su na istom stepenu u srcu. U suprotnom, daje se prednost zikru propraćenim dobrim razmišljanjem nad učenjem Kur'ana koji nekome ne seže do srca tj. ne prelazi ključnu kost. Ovo je široka oblast.
3. Davanje prednosti od strane žene-muhadžirke putovanju bez mahrema nad ostankom u darul-harbu, kako je to učinila Ummu Kulsum, zbog koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo -, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.
U razumu ljudi se ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum)!
Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad bezvlašćem, što su i riječi mudraca: "Šesdeset godina nepravedne vlasti su bolje od jedne noći bezvlašća!"
Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu kojeg čine, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:
Ako osoba koja je preuzela opštu vlast, ili neki od njenih ogranaka, poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada', i tome slično – ako ne bude mogla izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogla izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima za namjeru ispraviti, dok drugi namjerno to čine, i u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati na ovome svijetu, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguranja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će biti obavezno (vadžib).
Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri'atsko pravilo koje glasi: "sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba je vadžib ili mustehabb!"
Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba. Čak, i ako bi vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će se činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz ovakav nijjet, i njegovo činjenje loših djela - koje čini sa namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije - će se smatrati dobrom!
Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određen imetak, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!
U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna činjenjem harama i nečinjenjem vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje. Uprava/vilajet, iako je sama po sebi:
1. dozvoljena/dža'iz,
2. lijepa/mustehabb, ili
3. obavezna/vadžib,
...za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!
U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze "upravljanja riznicama/finansijama" zemlje kralja Egipta; čak je u pitanju i upućen zahtjev i molba Jusufa a.s., kralju da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici/kafiri, jer Allah dž.š., kaže: "Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!" (Gafir: 34.); "O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli - vi i preci vaši - Allah o njima nikakav dokaz nije objavio..." (Jusuf: 39-40.)
Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra, imali i ustaljen propis i običaj ubiranja imetka, kao i njegova dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljevim podanicima, i taj propis ubiranja i trošenja imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika i njihovoj pravdi.
Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: "Allaha se bojte onoliko koliko možete!" (el-Tegabun: 16.)
Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba!
Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće štetiti!
U ovom slučaju, reći će se slijedeće: "Ostavio je vadžib iz opravdanog razloga“, ili: „počinio je haram radi koristi koja je bila veća od njegove štete, ili radi nužde, ili radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!"
Oblast međusobne suprostavljenosti propisa i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova, i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim situacijama! Što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja! Ovo zna biti fitna i iskušenje po ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi do zabune.
Neki ljudi - vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki - vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju, pa makar u sebi nosio ogromno dobro.
Oni koji su umjereni – koji gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može ukazati određena korist ili određena šteta, ili uvide u čemu je korist i u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju dobra i ostavljanju zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom: "Allah dž.š., voli oštro oko onda kada dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!" (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu'ajm)...
Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu, ili zabranu, ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.
Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (te'arud), daće se prednost onome što je prioritetnije – kao što je to prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!
Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zuluma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!
Isto tako će i učenjak (alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te'hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za njih... Allah dž.š., kaže: "Mi nijedan narod nismo kaznili - sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)
Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:
1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.
2. Mogućnost rada i postupanja po onome što se zna.
Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati! Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od nje izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu "feterata".
Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri, ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo!
Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu raditi, a šeri'at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže:
"Ako želiš da te drugi slušaju – onda im
naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!"
Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati, i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri'atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu izvrši!?
Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.
Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta, zato dobro promisli o navedenom pravilu, korisno je!
Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – kojim dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega!
Nemogućnost - obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!
Sead ef. Jasavić, Plav, CG
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., u djelu "Medžmu'ul-Fetava“, Kitab: Usulul-Fikh, Temezhub vel-Ittiba', 20/55., a pod naslovom: "Sažetak o tome kada u međusobnu konfrotaciju dođu dobra ili loša djela, ili obadva zajedno tj. kada nastaju zajedno, i ne može se nikako između njih razdvojiti, već će se ili učiniti u kompletu ili ostaviti u kompletu“, kaže:
„O ovome sam već nešto slično pisao u djelu “Ka'idetul-Imareh vel-Hilafeh/Pravilo pri upravljanju i vladanju“, kao i o tome da je glavna zadaća i cilj šeri'ata potpuno ostvarenje koristi i interesa, ili pak njihovo upotpunjenje, te potpuno anuliranje zla i šteta, ili pak njihovo umanjenje, kao i to da šeri'at daje prednost ostvarenju većeg od dva dobra, i nestanku većeg od dva zla, kao i to da se uvjek nastoji ostvarivati veći interes ispuštanjem manjeg, i da će se otklanjati veća šteta činjenjem manje, pa kažemo:
Allah dž.š., i Njegov Poslanik s.a.w.s., su nam propisali vadžibe i mustehabbe, mada je vadžib sam po sebi mustehabb i jače, a također su nam zabranjenim učinili harame i mekruhe.
Din/vjera, je pokornost Allahu i Njegovom Poslaniku, i to je din i takvaluk; to je dobročinstvo i dobro djelo, i to je šeri'at i put – i ako između spomenutih termina ima izvjesnih razlika. Pohvalio je izvjesna djela tj. dobra djela, obećavši nagradu za njih, a isto tako je i pokudio određena djela tj. loša djela, i zaprijetio kaznom onima koji ih čine.
Allah dž.š., je sve navedeno/naredbe povezao sa snagom/kudret, mogućnošću/istita'ah, širinom/vus'ah, energijom/takat, pa kaže:
„Zato se Allaha bojte koliko možete!“ (el-Tegabun: 16.)
„Allah nikoga ne opterećuje preko mogućnosti njegovih; u njegovu korist je dobro koje učini, a na njegovu štetu je zlo koje radi!“ (el-Bekarah: 286.)
„Neka imućan prema bogatstvu svome troši, a onaj koji je u oskudici – prema tome koliko mu je Allah dao, jer Allah, doista, nikoga ne zadužuje više nego što mu je dao!“ (Talak: 7.)
Dva zadnja ajeta, i ako su općenitog značenja, prvi ajet bi se odnosio na kontrolu i svođenje računa sa svojim dušama, što bi spadalo u nutarnja djela srca, dok se drugi ajet odnosi na obavezu udjeljivanja imetka.
„Zato se ti bori na Allahovu putu, a za druge nisi obavezan; a podstiči i vjernike!“ (el-Nisa': 84.)
„Allah želi da vam olakša, a ne da poteškoće imate!“ (el-Bekarah: 185.)
„Allah želi da vam olakša!” (el-Nisa': 28.)
„Allah ne želi da vas u nezgodnu situaciju dovodi - haredž!“ (el-Ma'ideh: 6.)
„U vjeri vam ništa teško nije propisao!” (Hadždž: 78.)
„O vjernici, brinite se o sebi!” (el-Ma’ida: 105.)
„A oko je u nevolji, onda pričekajte dok bude imao!“ (el-Bekarah: 280.)
„Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj ko je u mogućnosti!“ (Alu 'Imran: 97.)
„Neće se ogriješiti nemoćni i bolesni, i oni koji ne mogu da nađu sredstva za borbu, samo ako su prema Allahu i Njegovu Poslaniku iskreni!“ (el-Tevba: 91.)
Po pitanju posta, ihrama, tahareta, namaza, džihada... postoji niz predaja slične sadržine.
Kada su zabrane u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„On vam je potanko objasnio šta vam je zabranio - osim kada ste u nevolji!” (el-En'am: 119.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije!“ (el-Bekarah: 173.)
„A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, samo toliko da utoli glad, pa, Gospodar tvoj će, zaista, oprostiti i samilostan biti!“ (el-Nahl: 115.)
„Gospodaru naš, na kazni nas ako zaboravimo ili što nehotice učinimo!“ (el-Bekarah: 286.)
„Nije grijeh ako pogriješite! Grijeh je ako to namjerno učinite; a Allah prašta i samilostan je.“ (el-Ahzab: 5.)
„Da je Allah htio, mogao vam je propisati ono što vam je teško!“ (el-Bekarah: 220.)
„Pitaju te o svetom mjesecu o ratovanju u njemu. Reci: "Ratovanje u njemu je veliki grijeh; ali je nevjerovanje u Allaha, i odvraćanje od Njegova puta, i časnih mjesta, i izgonjenje stanovnika njegovih iz njih - još veći grijeh kod Allaha, a zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
Kada su međusobno-suprostavljeni propisi u pitanju, Allah dž.š., kaže:
„Pitaju te o vinu i kocki. Reci: "Oni donose veliku štetu, a i neku korist ljudima, samo je šteta veća od koristi." (el-Bekarah: 219.)
„Propisuje vam se borba, mada vam nije po volji! Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. Allah zna, a vi ne znate!“ (el-Bekarah: 216.)
„Nije vam grijeh da namaz na putovanju skratite, i kada se bojite da će vam nevjernici neko zlo nanijeti. Nevjernici su vam, doista, otvoreni neprijatelji!“ (el-Nisa': 101.)
„Zlostavljanje je gore od ubijanja!” (Bekarah: 217.)
„Ako se budete nečega bojali, onda hodajući ili jašući; a kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali!“ (el-Bekarah: 239.)
„Kada ti budeš među njima i kad odlučiš da zajedno sa njima obaviš molitvu, neka jedni s tobom molitvu obavljaju i neka svoje oružje uzmu; i dok budete obavljali molitvu, neka drugi budu iza vas, a onda neka dođu oni koji još nisu obavili molitvu pa neka i oni obave molitvu s tobom, ali neka drže oružje svoje i neka budu oprezni. Nevjernici bi jedva dočekali da oslabi pažnja vaša prema oružju i oruđu vašem, pa da svi odjednom na vas navale. Ako vam bude smetala kiša ili ako bolesni budete, nije vam grijeh da oružje svoje odložite, samo oprezni budite. Allah je nevjernicima pripremio sramnu patnju!“ (el-Nisa': 102.)
„Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim - Meni će se svi vratiti. & A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovom svijetu, velikodušno ponašaj, a slijedi put onoga koji Mi se iskreno obraća; Meni ćete se vratiti i Ja ću vas o onome što ste radili obavijestiti!“ (Lukman: 14,15.)
Kažemo: Ako je tačno to da dobra djela sadrže koristi u sebi, pa makar se radilo i o vadžibima, onda u njihovom ostavljanju leži šteta; u lošim djelima je šteta, mada u nekom pokuđenom postupku ima i dobra. Konfrotacija i suprostavljanje se može javiti između:
1. dva dobra između kojih se ne može sastaviti, tako da će se učiniti dobro koje je vrijednije, a ispustiti ono koje je manje vrijedno, a može se javiti i
2. između dva zla između kojih se ne može razdvojiti, tako da će se otkloniti zlo koje je veće tako što će se počiniti ono koje je manje, dok će se nekada konfrotacija i suprostavljanje javiti
3. između dobra i zla - između kojih se neće moći razdvojiti, jer činjenje izvjesnog dobrog djela iziskuje i činjenje lošeg, ili nečinjenje nekog lošeg djela povlači za sobom i nečinjenje dobrog djela – tako da će se, u tom slučaju, dati prednost onome što je korisnije:
a.) ili dobru uz činjenje zla,
b.) ili ostavljanju zla uz ispuštanje dobra,
tako da će se u tom slučaju dati prednost ostvarenju koristi dobra ili anulaciji štete zla, poput:
1. Vadžiba i mustehabba, ili farzi-'ajna i farzi-kifaje, poput: obaveze vraćanja traženog duga, nad dobrovoljnim dijeljenjem imetka.
2. Davanje prednosti finansiranju familije nad finansiranjem džihada koji nije farzi 'ajn, ili pak finansiranja roditelja, kao što stoji u sahih hadisu: „Koje djelo je najvrijednije? Namaz obavljen u svoje vrijeme – reče. A potom koje? Dobročinstvo prema roditeljima. A potom koje? Borba/džihad na Allahovom dž.š., putu!“ (Muslim); ili, davanje prednosti učestvovanju u džihadu nad obavljanjem hadždža, kao što stoji u Kur'anu i Sunnetu – što je obaveza onom kome je obaveza, a lijepo onome što mu nije obaveza; ili kad je u pitanju davanje prednosti učenju Kur'ana nad zikrom kada se izjednače u srcu, i na jeziku, ili davati prednost namazu nad njima ako su na istom stepenu u srcu. U suprotnom, daje se prednost zikru propraćenim dobrim razmišljanjem nad učenjem Kur'ana koji nekome ne seže do srca tj. ne prelazi ključnu kost. Ovo je široka oblast.
3. Davanje prednosti od strane žene-muhadžirke putovanju bez mahrema nad ostankom u darul-harbu, kako je to učinila Ummu Kulsum, zbog koje je Allah dž.š., objavio ajet imtihana/ispita: O vjernici, kada vam vjernice kao muhadžirke dođu, ispitajte ih, - a Allah dobro zna kakvo je vjerovanje njihovo -, pa ako se uvjerite da su vjernice onda ih ne vraćajte nevjernicima: one njima nisu dopuštene, niti su oni njima dopušteni; a njima podajte ono što su potrošili. Nije vam grijeh da se njima ženite kad im vjenčane darove njihove date. U braku mnogoboške ne zadržavajte! Tražite ono što ste potrošili, a neka i oni traže ono što su potrošili! To je Allahov sud, On sudi među vama – a Allah sve zna i mudar je.
U razumu ljudi se ustalilo pravilo da je u sušnim periodima padanje kiše milost – iako će se nečim, od onoga što zbog nje raste, ljudi koristiti radi činjenja zuluma, ali suša je mnogo štetnija po ljude (nego li prethodno spomenuti zulum)!
Isto tako, ljudi daju prednost postojanju nasilne vlasti nad bezvlašćem, što su i riječi mudraca: "Šesdeset godina nepravedne vlasti su bolje od jedne noći bezvlašća!"
Vlastima će se zamjerati na neprijateljstvu kojeg čine, i na neispunjavanju tuđih prava – onda kada se to bude u stanju učiniti, ali, ono što želim reći ovdje je slijedeće:
Ako osoba koja je preuzela opštu vlast, ili neki od njenih ogranaka, poput: uprave/imaret, vlasti/vilajet, sudstva/kada', i tome slično – ako ne bude mogla izvršavati sve svoje obaveze (vadžibe), i ne bude mogla izbjeći sva zabranjena djela (harame), što ima za namjeru ispraviti, dok drugi namjerno to čine, i u stanju su to ispraviti – takvoj osobi je dozvoljeno da na sebe preuzme određenu vlast/vilajet, a možda će mu takav postupak biti i obaveza, jer, ako je vlast/vilajet, jedna od obaveza čiji se plod mora ubirati na ovome svijetu, poput borbe protivu neprijatelja, dijeljenja ratnog plijena, izvršavanja kazni, osiguranja i bezbjednosti puteva – njeno izvršavanje će biti obavezno (vadžib).
Ako će sve to iziskivati zapošljavanje nekih koji to ne zaslužuju, ili uzimanje imetka koji nije dozvoljen, ili davanje imetka nekome ko ga ne zaslužuje – jer se to ne može izbjeći – sve navedeno će spadati u opšte šeri'atsko pravilo koje glasi: "sve ono bez čega ne može doći do ispunjenja vadžiba ili mustehabba je vadžib ili mustehabb!"
Nešto će biti vadžib ili mustehabb onda ako će šteta koja proizilazi iz njega biti manja od koristi koja proizilazi iz tog vadžiba ili mustehabba. Čak, i ako bi vlast i uprava/vilajet, bio neobavezan, a u sebi sadrži zulum i nasilje, jer osoba koja ga praktikuje sprovodi nasilje sve dok tu vlast ne preuzme osoba koja za cilj ima umanjenje postojećeg nasilja, ili otklanjanje njegovog većeg dijela tako što će se činiti nasilje koje je blaže ili slabije – takvo postupanje će biti dobro djelo (hasene), uz ovakav nijjet, i njegovo činjenje loših djela - koje čini sa namjerom otklanjanja onoga što je gore i opasnije - će se smatrati dobrom!
Ovo je oblast koja će se razlikovati shodno ljudskim namjerama/nijjetima, i ciljevima/mekasid, npr.: osoba koja je zulumćar i koja je na vlasti, i traži od druge osobe određen imetak, primoravajući ga na to, i u međuvremenu se neki čovjek založi da potlačenoj osobi olakša nasilje, svojevoljno uzimajući od njega određeni imetak, davajući ga nasilniku, kako prvi ne bi više nasilje činio – ako bude u stanju to učiniti biće dobročinitelj, a ako se založi da tlačitelju pomogne biće griješnik!
U većini slučajeva, u ovim pitanjima je posrijedi pokvaren nijjet i pokvaren postupak. Što se tiče nijjeta on će biti kvaran onda kada je u pitanju želja za vlašću i imetkom, a što se tiče djela ona će biti kvarna činjenjem harama i nečinjenjem vadžiba – ali ne zbog njihove međusobne konfrotacije i suprostavljenosti, niti zbog činjenja onoga što je vrijednije i bolje. Uprava/vilajet, iako je sama po sebi:
1. dozvoljena/dža'iz,
2. lijepa/mustehabb, ili
3. obavezna/vadžib,
...za nekog čovjeka će biti obaveznija ili ljepša u odnosu na drugog, pa će se u takvoj situaciji dati prednost većem od dva dobra, što će nekada biti obavezno, a nekada lijepo!
U ovu oblast će spadati i Jusufovo a.s., preuzimanje na sebe obaveze "upravljanja riznicama/finansijama" zemlje kralja Egipta; čak je u pitanju i upućen zahtjev i molba Jusufa a.s., kralju da ga na takvo mjesto postavi – mada su i kralj i njegov narod bili nevjernici/kafiri, jer Allah dž.š., kaže: "Jusuf vam je, još davno, donio jasne dokaze, ali ste vi stalno sumnjali u ono što vam je on donio. Kada je on umro, rekli ste: Allah više neće poslije njega poslati poslanika! Eto tako Allah ostavlja u zabludi svakoga ko u zlu pretjeruje i sumnja!" (Gafir: 34.); "O drugovi moji u tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? & Oni kojima se vi, mimo Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli - vi i preci vaši - Allah o njima nikakav dokaz nije objavio..." (Jusuf: 39-40.)
Poznato je i to da su staro-egipćani, pored svog kufra, imali i ustaljen propis i običaj ubiranja imetka, kao i njegova dijeljenja i trošenja na kraljevu svitu, kraljevu porodicu, kraljevu vojsku, kao i na kraljevim podanicima, i taj propis ubiranja i trošenja imetka nije bio uspostavljen po sunnetu poslanika i njihovoj pravdi.
Jusuf a.s., nije bio u stanju činiti sve što je htio tj. sve ono za što je smatrao da je od Allahove vjere, jer mu se narod ne bi odazvao u tome. Jusuf a.s., je sprovodio pravdu i dobročinstvo onoliko koliko je mogao i svojom vlašću je uspio počastiti vjernike iz njegove porodice, što ne bi bio u stanju uspijeti da nije bio tamo gdje je bio. Sve navedeno spada u sklop i značenje Allahovih dž.š., riječi: "Allaha se bojte onoliko koliko možete!" (el-Tegabun: 16.)
Kada se međusobno suprostave dva vadžiba, i nije moguće napraviti spoj između njih – pa čovjek tada ukaže prednost jačem od ta dva vadžiba, ovaj drugi se, u ovakvoj situaciji, neće smatrati vadžibom, i osoba koja ga ne izvrši zbog toga što je izvršavala vadžib koji je bio preči od ovoga, se, u suštini stvari, neće smatrati ostavljačem vadžiba!
Isti je slučaj i onda kada se međusobno suprostave dva harama, kada nije moguće izbjeći haram koji je veći, a da se ne počini onaj koji je manji – činjenje manjeg harama, u ovakvom slučaju, se, u suštini stvari, neće smatrati činjenjem harama; i ako će se ono prvo nazivati ostavljanjem vadžiba, i ovo drugo činjenjem harama – takvo što neće štetiti!
U ovom slučaju, reći će se slijedeće: "Ostavio je vadžib iz opravdanog razloga“, ili: „počinio je haram radi koristi koja je bila veća od njegove štete, ili radi nužde, ili radi otklanjanja onoga što je haramnije od njega!"
Oblast međusobne suprostavljenosti propisa i konfrotacije propisa je veoma široko polje, pogotovo u vremenu i prostoru u kojem je došlo do iščezavanja poslaničkih tragova, i poslaničkog hilafeta. Ovakva pitanja se često javljaju u ovakvim situacijama! Što je slabljenje vjere veće dolazi do većeg javljanja ovih pitanja! Ovo zna biti fitna i iskušenje po ummet, jer kada se dobro pomiješa sa zlom dolazi do zabune.
Neki ljudi - vidjeći samo dobro – daju mu prednost, pa makar u sebi nosio i ogromne greške; dok neki - vidjeći samo zlo – daju prednost njegovom nečinjenju, pa makar u sebi nosio ogromno dobro.
Oni koji su umjereni – koji gledaju i u dobro i u zlo, nekada im se, ili većini njih, ne može ukazati određena korist ili određena šteta, ili uvide u čemu je korist i u čemu je šteta, ali ne mogu naći osobu koja bi ih pomogla u činjenju dobra i ostavljanju zla – jer su se strasti pomiiješale sa mišljenjima, na što se i misli ovim hadisom: "Allah dž.š., voli oštro oko onda kada dođe do pojave sumnji/šubuhat, i voli razborit um onda kada dođe do pojave pohota i strasti/šehevat!" (el-Hiljeh, 6/199., Ebu Nu'ajm)...
Alim će nekada nešto naređivati, nekada će nešto zabranjivati, nekada dozvoljavati, a nekada će prećutati određenu naredbu, ili zabranu, ili dozvoljenost nečega; nekada će narediti 100%-tno dobro, a nekada dobro koje prevaguje 50%, i nekada će 100%-tno zabranjivati zlo, a nekada zlo koje prevaguje 50%.
Kada se naiđe na sukob interesa i međusobnu konfrotaciju propisa (te'arud), daće se prednost onome što je prioritetnije – kao što je to prije pojašnjeno – onoliko koliko se bude moglo!
Ako se osoba kojoj se nešto naređuje ili zabranjuje ne pridržava onoga što je moguće ili zbog neznanja/džehla, ili zbog nasilja/zuluma, i nije se u stanju odmah otkloniti njegovo neznanje ili nasilje – možda je, u tom slučaju, bolje ustegnuti se od naređivanja mu ili zabranjivanja, kao što se zna reći da se na neka pitanja odgovara ćutnjom, kao što je Zakonodavac, na početku objave, prećutao određene obaveze ili naredbe, sve dok se islam nije uzdigao i jakim postao!
Isto tako će i učenjak (alim), odgoditi dostavu propisa, ili pojašnjenje istih (te'hirul-bejani vel-belag), zbog nekih opravdanih razloga i to do odgovarajućeg vremena, kao što je Allah dž.š., odgodio objavu određenih ajeta i pojašnjenje određenih propisa, sve do momenta dok se Poslanik a.s., nije našao u odgovarajućoj poziciji za njih... Allah dž.š., kaže: "Mi nijedan narod nismo kaznili - sve dok im poslanika nismo poslali!“ (el-Isra’: 15)
Dokaz protivu ljudi počiva na dvjema stvarima:
1. Mogućnost poznavanja onoga što je Allah objavio.
2. Mogućnost rada i postupanja po onome što se zna.
Što se tiče osobe onemogućene od znanja poput luđaka, ili osobe koja je onemogućena od rada po tom znanju – njima se neće naređivati, niti zabranjivati! Ako se ne bude poznavao dio vjere, ili se ne bude bilo u stanju nešto od nje izvršavati – na tako nešto će imati pravo osoba koja ne zna, ili osoba koja ne može sprovoditi vjeru, i ona je poput osobe koja nije bila u stanju saznati za cijelu vjeru, ili nije bila u stanju raditi po njoj, poput lude osobe na primjer. Ovakve situacije se obično događaju u periodu "feterata".
Ako se u takvim periodima (mjesto/vrijeme), nađu učenjaci, ili emiri, ili oboje, moraće raditi na bejanu i pojašnjavanju onoga s čime je došao Poslanik s.a.w.s., dio po dio, onako kako je to radio sam Poslanik s.a.w.s., onda kada je bio poslan – malo po malo!
Poznato je da Poslanik s.a.w.s., nije govorio ljudima izuzev ono što se moglo znati i po njemu raditi, a šeri'at nije odjednom dostavljen ljudima (već parcijalno, op.prev.), kao što se kaže:
"Ako želiš da te drugi slušaju – onda im
naređuj onoliko koliko mogu podnijeti!"
Osoba koja Allahovu dž.š., vjeru reformiše, kao i ona koja nastoji Poslanikov s.a.w.s., sunnet oživjeti – neće govoriti ljudima izuzev ono što se može znati, i po njemu postupati, isto kao što se osoba koja primi islam ne može istog trenutka cijelom šeri'atu podučiti, ili pak od nje tražiti da svaku naredbu izvrši!?
Ista je situacija i sa pokajnikom od grijeha, ili učenikom, ili onim koji uputu traži – ne može se, u startu, od njega tražiti cijela vjera, ili da mu se svo znanje najednom izrecituje – jer on ne može podnijeti takvo što, a sve što se ne može podnijeti – neće biti obavezno, a sve što nije obavezno – alim i emir nemaju pravo u startu to od drugih zahtijevati, već će izbjegavati naredbe ili zabrane koje se ne mogu znati ili izvršavati – sve do momenta kada se bude u stanju suprotno činiti, isto kao što je Poslanik s.a.w.s., odgađao neke stvari sve do momenta kada im je došlo vrijeme.
Ovo se neće smatrati potvrdom harama, ili izbjegavanjem izvršavanja naredbi, jer vrlo dobro znamo da su obaveznost ili zabranjenost nečega uslovljeni znanjem i mogućnošću učinka – ali u našem slučaju je došlo do neispunjenja jednog od ova dva šarta, zato dobro promisli o navedenom pravilu, korisno je!
Sada tek možemo razumjeti spadanje obaveze izvršenja velikog broja propisa, pa makar bili u pitanju vadžibi ili harami – zato što se nije bilo u mogućnosti vjera dostaviti (el-belag) – kojim dolazi do uspostave Božijeg dokaza po pitanju obaveznosti ili zabrane nečega!
Nemogućnost - obara svaku naredbu ili zabranu, pa makar se radilo o obaveznosti u samoj osnovi, a Allah najbolje zna!
Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio
Sead ef. Jasavić, prof.
"Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio - oni su pravi nevjernici." (El-Ma'ida, 44)
"Oni koji ne vladaju/sude prema onom što je Allah objavio - pravi su nasilnici." (El-Ma'ida, 45)
"Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." (El-Ma'ida, 47)
El-hamdu lillahi ve kefa, ve sallallahu 'ala Muhammedin
el-Mustafa, ve 'ala alihi ve sahbihi ve men eserehu-ktefa...
Imam Taberi rhm., u svome tefsiru 4/588., kaže:
Jedna skupina učenjaka su mišljenja da se ajeti: „Oni koji ne sude/ vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – odnose na:
• „Kufr dune kufr“ / nevjerstvo niže nevjerstva,
• „zulm dune zulm“ / nasilje niže nasilja, i
• „fisk dune fisk“ /grijeh niže grijeha,
...a za dokaz tome navode slijedeće predaje:
Od 'Ata'a rhm., se bilježi da je rekao: "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." (el-Ma'ida: 44,45,47) - tj. kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, fisk dune fisk/grijeh niže grijeha i zulm dune zulm/nasilje niže nasilja.
Od Tavusa rhm., se bilježi da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Nije u pitanju nevjerstvo koje izvodi iz milleta (islama).“
Od Ibnu Tavusa, a on od Tavusa, a on od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „U pitanje je nevjerstvo, ali to nevjerstvo nije ranga nevjerstva u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige i Njegove poslanike!“
Od Ibnu Tavusa, a on od Tavusa, rhm., se bilježi da je neki čovjek došao Ibnu Abbasu r.a., i po pitanju ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Ko ovo učini postao je nevjernikom!“ Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Ako to učini pri sebi ima nevjerstva, ali nije statusa onoga ko je nevjernik u Allaha, Sudnji Dan, ili... ili...“
Od Ibnu Tavusa, a on od Tavusa, rhm., se bilježi da je Ibnu Abbas rhm., upitan o ajetu: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – pa je rekao: „Pri takvom ima nevjerstva.“ Ibnu Tavus je dodao: Nije u pitanju nevjerstvo ranga nevjerstva u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike!“
Sevri rhm., prenosi od jednog čovjeka da je Tavus rhm., u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: U pitanju je nevjerstvo koje ne izvodi iz milleta/islama. 'Ata rhm., kaže: Kufr dune kufr, zulm dune zulm, fisk dune fisk.
Hafiz Ibnu Kesir rhm., u svome tefsiru 2/80., kaže slijedeće:
'Abdurrezzak kaže: Mu'ammer prenosi od Ibnu Tavusa, a on od svoga oca da je Ibnu Abbas r.a., bio upitan o ajetu: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio...“ – pa je rekao: Pri takvom ima nevjerstva. Ibnu Tavus kaže: Ali takav nije ranga osobe koja nevjeruje u Allaha, meleke, knjige, poslanike.
Od Sevrija rhm., a on od Ibnu Džurejdža, a on od 'Ata'a rhm., se bilježi da je rekao: U pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, fisk dune fisk/grijeh niže grijeha i zulm dune zulm/nasilje niže nasilja. Ovo bilježi Ibnu Džerir el-Taberi rhm..
Veki'i prenosi od Se'id el-Mekkija, a on od Tavusa, da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: Nije upitanju kufr/nevjerstvo koje izvodi iz milleta/islama!
Ibnu Ebi Hatim rhm., kaže: Sufjan b. 'Ujejne prenosi od Hišama b. Hudžejra, a on od Tavusa, a on od Ibnu Abbasa r.a., da je u tefsiru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje mislite da je!“
(Ovu predaju bilježi i imam Bejheki rhm., u svom Sunenu, br.15632., od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje mislite da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – u pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva! Op.prev.)
Ovu predaju bilježi i imam Hakim u Mustedreku br. 3219., 2/342., od Sufjan b. 'Ujejne rhm., a on od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje mislite da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – u pitanju je kufr dune kufr tj. nevjerstvo niže nevjerstva! – pa kaže: Hadis je sahih, jer je u skladu sa šartovima dva šejha/Buharije i Muslima, ali ga oni ne bilježe. (Imam Zehebi rhm., u Telhisu kaže da je spomenuta predaja: Sahih. Op.prev.)
Imam Kurtubi rhm., u svome tefsiru 6/179., kaže:
Tavus rhm., i ostali, kaže: Nije u pitanju nevjerstvo koje će izvoditi iz vjere, već je u pitanju kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, i ono će se razlikovati npr. ako čovjek bude vladao/sudio shodno onom što ima kod sebe tvrdeći da je ono od Allaha to će se smatrati izvitoperenjem/tebdil koje iziskuje nevjerstvo, dok ako čovjek vlada/sudi na taj način iz have/strasti, i ma'asijeta/nepokornosti to će se smatrati zenbom/grijehom koji se može oprostiti – shodno osnovama i principima Ehli Sunneta kada je u pitanju Allahovo opraštanje grijeha griješnicima.
Imam el-Kušejri rhm., kaže: Mezheb haridžija je taj da osoba koja prima mito i sudi po onome što Allah nije objavio da je ta osoba kafir/nevjernik. Ovaj stav se pripisuje Hassanu i Suddiju.
Hassan rhm., kaže: Allah dž.š., ima tri hakka kod vladara:
1. da ne slijede svoje strasti,
2. da se ne plaše ljudi već Njega i
3. da ne prodaju Allahove ajete za ono što malo vrijedi!
Imam Ševkani rhm., u Fethul-Kadiru 2/63., kaže slijedeće:
Ibnu Ebi Hatim rhm., bilježi od Ibnu Abbasa r.a., da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio..." – rekao: „Ko zaniječe hukm - vladavinu/sud shodno onome šta je Allah objavio uznevjerovao je, dok je osoba koja potvrdi hukm Božiji a ne vlada njime – zalim/nasilnik i fasik/griješnik.“
El-Firjabi, Se'id b. Mensur, Ibnul-Munzir, Ibnu Ebi Hatim, Hakim koji predaju ocjenjuje sahihom, i Bejheki u svom Sunenu bilježe od Ibnu Abbasa r.a., da je u tefsiru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje misle da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! U pitanju je dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva!“
'Abd b. Humejd i Ibnul-Munzir bilježe od 'Ata b. Ebi Rebbaha da je po pitanju ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – rekao: U pitanju je kufr dune kufr i zulm dune zulm i fisk dune fisk.
Se'id b. Mensur i Ebuš-šejh i Ibnu Merdivejh bilježe od Ibnu Abbasa r.a., da je rekao da se ajeti: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – odnose specijalno na jevreje, što se bilježi od dobrog djela selefa.
Abdurrezzak, Ibnu Džerir, Ibnu Ebi Hatim i Hakim, koji predaju ochenjuje sahihom, bilježe od Huzejfe r.a., da su ajeti: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – spomenuti u njegovom prisustvu, pa jedan čovjek reče: Ovi ajeti govore o Benu-Israilu. Huzejfe r.a., reče: Da, vaša braća Benu-Israil – ako vama pripada svaka slast, njima svaka gorčina i last; ne! Povodićete se za njima u svemu.“ Slično bilježi i Ibnul-Munzir od Ibnu Abbasa r.a..
Imam Begavi rhm., u svome tefsiru 1/60., kaže slijedeće:
„Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici“ – Katade i Dahhak kažu: Ova tri ajeta su objavljena u povodu jevreja mimo griješnika ovog ummeta.
Od Berra'a b. 'Aziba r.a., se u komentaru ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici – griješnici – kaže da se odnose na kafire/nemuslimane. (Sahihu Muslim)
Spominje se i to da se navedeni ajeti odnose i na sve ljude.
Ibnu Abbas r.a., i Tavus rhm., kažu: Nije u pitanju nevjerstvo koje čovjeka izvodi iz milleta/islama, i ono nije ranga osobe koja uznevjeruje u Allaha i Sudnji Dan. 'Ata rhm., kaže: U pitanju je kufr dune kufr, i zulm dune zulm, i fisk dune fisk.
'Ikrime rhm., kaže: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio“ – niječući Allahov hukm/zakon taj je uznevjerovao, dok onaj koji ga potvrđuje a ne vlada/ne sudi njime - ta osoba je zalim/silnik fasik/griješnik!
Abdul-Aziz b. Jahja el-Kinani rhm., je bio u pitan u vezi ovih ajeta, pa je odgovorio: Ovi ajeti se odnose na kompletnu objavu Allaha dž.š., a ne na jedan njegov dio, tako da svaka osoba koja ne vlada/sudi po cijelom šeri'atu – ta osoba je kafir/nevjernik, zalim/silnik, fasik/griješnik, a što se tiče onih koji sude shodno onome što je Allah dž.š., objavio po pitanjima tevhida i ostavljanja širka, a potom ne vladaju/ne sude po svemu što je objavljeno od zakona od strane Allaha dž.š. – ne spada u rang navedenih ajeta. Ulema kaže: Ovo se odnosi na onoga koji očito i namjerno odbije tekst Allahovog zakona, a što se tiče onih kojima je taj tekst bio nepoznat, ili pogriješi u njegovom razumjevanju – navedeni ajeti se na takve ne odnose!
Imam Sujuti rhm., u tefsiru „El-Derr el-Mensur“, 3/87., kaže:
Ibnu Džerir, Ibnul-Munzir i Ibnu Ebi Hatim rhm., bilježe od Ibnu Abbasa r.a., koji u tefsiru ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici“ – kaže: Ko ne vlada/ ne sudi po onome što je Allah objavio – uznevjerovao je, dok onaj koji potvrdi Allahov zakon/sud, a ne sudi njime ta osoba je zalim/silnik i fasik/griješnik.
Se'id b. Mensur, el-Firjabi, Ibnul-Munzir, Ibnu Ebi Hatim, Hakim koji predaju ocjenjuje sahihom, Bejheki u svom Sunenu bilježe da je Ibnu Abbas r.a., u komentaru ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici – griješnici – rekao: Kufr dune kufr, zulm dune zulm i fisk dune fisk.
Se'id b. Mensur, Ebuš-šejh i Ibnu Merdivejh rhm., bilježe od Ibnu Abbasa r.a., da je rekao da se ajeti: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – odnose specijalno na jevreje.
Ibnu Džerir bilježi od Ebu Saliha da je rekao: Tri ajeta iz sure el-Ma'ida: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – se nikako ne odnose na muslimane već na kafire/nemuslimane.
Ibnu Džerir bilježi od Dahhaka koji po pitanju ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – kaže: Ovi ajeti se odnose na ehlu-kitabije.
Imam el-Alusi rhm., u tefsiru „Ruhul-Me'ani“, 6/146., kaže:
Ibnu Merdivejh bilježi od Ibnu Abbasa r.a., da je u pogledu ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – rekao da se oni odnose specijalno na jevreje.
Ibnu Džerir bilježi od Ebu Saliha da je rekao: Tri ajeta iz sure el-Ma'ida: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – se nikako ne odnose na muslimane već na kafire/nemuslimane.
Isto se bilježi i kod Ibnu Ebi Hatima od 'Ikrime, i kod Ibnu Džerira od Dahhaka.
Opisani su s ova tri svojstva shodno različitim halovima, pa će zbog negiranja Allahovog suda biti opisani „kafirima/nevjernicima“, a ako zakon stave tamo gdje mu nije mjesto biće opisani svojstvom „zalima/nasilnika“, dok će zbog napuštanja hakka biti opisani riječju „fasik/griješnici“. Mogu biti opisivani ovim svojstvima shodno halu koji se može pridodati ustezanju od Allahovog hukma/zakona, tako da će nekada biti u stanju koje će iziskivati nevjerstvo, a nekada u halu koji će iziskivati zulum/nasilje ili fisk/grijeh.
Ebu Humejd i ostali bilježi od Ša'abija rhm., da je rekao: Tri ajeta sure el-Ma'ide:
1. „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici“ – se odnosi na muslimane.
2. „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nasilnici“ – se odnosi na jevreje.
3. „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su griješnici“ – se odnosi na kršćane.
Navedena predaja bi značila onda to da su mu'mini goreg hala od jevreja i kršćana, ali se spominje to da kada se kufr/nevjerstvo pripiše mu'minima da se time aludira na težinu i teškoću djela, dok kafir/nevjernik kada biva opisivan fiskom ili zulmom – ukazuje nam na jačinu njegova odbijanja i udaljenosti.
Navedeno podupire i predaja koju bilježi Ibnul-Munzir, i Hakim i ocjenjuje je sahihom, i Bejheki u svom Sunenu od Ibnu Abbasa r.a., koji po pitanju nevjerstva spomenutog u ajetu sure el-Ma'ida, kaže: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje misle da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! U pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva!“
Ovo se može razumjeti kao da je u pitanju javni poziv jevrejima i ostalima, i da je oštro izrečen, ili podnosi jedan od dva odgovora dok su različiti opisi vezani ra različite pristupe.
Pod zadnja dva ajeta se također misli na kufr/nevjersto kod nekih učenjaka/muhakkika, komentarišući ih apsolutnim fiskom i zulomom. Hakim bilježi sahih predaju, Abdurrezzak i Ibnu Džerir od Huzejfe r.a., da su tri ajeta sure el-Ma'ida spomenuti u njegovom prisustvu, pa je neki čovjek rekao: Ovi ajeti se odnose na Benu Isra'il. Huzejfe r.a., reče: Da, vaša braća Benu Isra'il – vama svaka slast, a njima svaka last/gorčina!? Tako mi Allaha, slijedićete ih u stopu.“ Iz ovoga se može razumjeti to da je Huzejfe r.a., naginjao 'umumu/općenitom značenju ajeta, dok se može prokomentarisati i time da je naginjao stavu da se dotični ajeti odnosi na muslimane. Prvo se bilježi od Alije b. El-Husejna r.a., mada su njegove riječi slijedećeg karaktera: Kufr/nevjerstvo ali koji nije statusa nevjerstva širka, i fisk/grijeh koji nije statusa grijeha širka, i zulum/nasilje koji nije statusa nasilja širka.
U tefsiru Ibnu 'Ašura rhm., „el-Tahrir vel-Tenvir“, 1/1144., stoji slijedeće:
Jedna skupina učenjaka komentarišu riječ „kufr“ spomenutu u ovom ajetu - „grijehom“, kao što je žena Sabita b. Kajsa rekla: „Mrzim kufr u islamu!“ (Sahihul-Buhari, br.4971.) tj. zinaluk - odnosno počinio je djelo specifično za nevjernike, što ne priliči vjernicima. Ovo se bilježi od Ibnu Abbasa r.a..
Tavus rhm., kaže: „U pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, a ne nevjerstvo koje izvodi iz imana.“
Ovo je stoga što se može desiti da onaj koji ne vlada/ne sudi po onome što je Allah objavio – to radi iz have/strasti, što se ne smatra nevjerstvom već grijehom, a nekada će tako postupati zato što ne smatra da je određeni propis kategoričan u svojoj propisanosti zakona kao što je slučaj sa velikim brojem učenjaka koji nisu prihvatali zahir/bukvalnost Kur'ana, komentarišući ga te'vilom, donoseći svoj sud shodno njemu, što se uveliko dešava.
U tefsiru „Zadul-Mesir“, 2/367., stoji slijedeće:
„Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nasilnici“ tj. ko zaniječe i porekne ono što je Allah objavio ta osoba je uznevjerovala, dok oni koji potvrde/povjeruju u Allahov hukm/zakon, ali ne vladaju/ne sude po njemu ta osoba je fasik-zalim.
Imam Tirmizi rhm., u svom Sunenu, u komentaru hadisa Poslanika s.a.w.s., br.2635: „Vrijeđanje muslimana je grijeh, a njegovo ubistvo je kufr“ – kaže: „Bilježi se od Ibnu Abbasa, Tavusa, 'Ata'a i ostalih učenjaka da je ovdje u pitanju - kufr dune kufr/ nevjerstvo niže nevjerstva, i fusuk dune fusuk/ grijeh niže grijeha!“
U djelu „'Avnul-Ma'abud“, 9/355., stoji slijedeće: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – navedeni ajeti sure el-Ma'ida su objavljeni specijalno u povodu jevreja. Ovo se bilježi u Fethul-Vedudu – što bi značilo to da musliman neće zbog svojeg nasilja prema drugim ljudima postati nevjernikom!
Šejh 'Ala'uddin el-Hazin rhm., u svom tefsiru kaže sljedeće: „Islamski učenjaci se razilaze u tome u povodu koga su objavljeni tri ajeta iz sure el-Ma'ida: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici - griješnici“.
Jedna skupina mufessira smatraju da su sva tri ajeta objavljena u povodu kafira/nemuslimana, i onih koji mjenjaju Allahove zakone poput jevreja jer musliman i ako počini veliki grijeh neće se reći da je kafir/nevjernik, što je stav Ibnu Abbasa, Katade i Dahhaka.
Na ispravnost ovog stava ukazuje i predaja koju bilježi imam Muslim rhm., u svom Sahihu, od Berra'a b. 'Aziba r.a., koji kaže: Allah dž.š., je objavio: "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio - oni su pravi nevjernici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onom što je Allah objavio - pravi su nasilnici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." – i svi se odnose na kafire/nemuslimane.
__________________
"Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio - oni su pravi nevjernici." (El-Ma'ida, 44)
"Oni koji ne vladaju/sude prema onom što je Allah objavio - pravi su nasilnici." (El-Ma'ida, 45)
"Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." (El-Ma'ida, 47)
El-hamdu lillahi ve kefa, ve sallallahu 'ala Muhammedin
el-Mustafa, ve 'ala alihi ve sahbihi ve men eserehu-ktefa...
Imam Taberi rhm., u svome tefsiru 4/588., kaže:
Jedna skupina učenjaka su mišljenja da se ajeti: „Oni koji ne sude/ vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – odnose na:
• „Kufr dune kufr“ / nevjerstvo niže nevjerstva,
• „zulm dune zulm“ / nasilje niže nasilja, i
• „fisk dune fisk“ /grijeh niže grijeha,
...a za dokaz tome navode slijedeće predaje:
Od 'Ata'a rhm., se bilježi da je rekao: "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onom što je Allah objavio pravi su nasilnici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." (el-Ma'ida: 44,45,47) - tj. kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, fisk dune fisk/grijeh niže grijeha i zulm dune zulm/nasilje niže nasilja.
Od Tavusa rhm., se bilježi da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Nije u pitanju nevjerstvo koje izvodi iz milleta (islama).“
Od Ibnu Tavusa, a on od Tavusa, a on od Ibnu Abbasa r.a., se bilježi da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „U pitanje je nevjerstvo, ali to nevjerstvo nije ranga nevjerstva u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige i Njegove poslanike!“
Od Ibnu Tavusa, a on od Tavusa, rhm., se bilježi da je neki čovjek došao Ibnu Abbasu r.a., i po pitanju ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Ko ovo učini postao je nevjernikom!“ Ibnu Abbas r.a., je rekao: „Ako to učini pri sebi ima nevjerstva, ali nije statusa onoga ko je nevjernik u Allaha, Sudnji Dan, ili... ili...“
Od Ibnu Tavusa, a on od Tavusa, rhm., se bilježi da je Ibnu Abbas rhm., upitan o ajetu: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – pa je rekao: „Pri takvom ima nevjerstva.“ Ibnu Tavus je dodao: Nije u pitanju nevjerstvo ranga nevjerstva u Allaha, Njegove meleke, knjige i poslanike!“
Sevri rhm., prenosi od jednog čovjeka da je Tavus rhm., u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: U pitanju je nevjerstvo koje ne izvodi iz milleta/islama. 'Ata rhm., kaže: Kufr dune kufr, zulm dune zulm, fisk dune fisk.
Hafiz Ibnu Kesir rhm., u svome tefsiru 2/80., kaže slijedeće:
'Abdurrezzak kaže: Mu'ammer prenosi od Ibnu Tavusa, a on od svoga oca da je Ibnu Abbas r.a., bio upitan o ajetu: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio...“ – pa je rekao: Pri takvom ima nevjerstva. Ibnu Tavus kaže: Ali takav nije ranga osobe koja nevjeruje u Allaha, meleke, knjige, poslanike.
Od Sevrija rhm., a on od Ibnu Džurejdža, a on od 'Ata'a rhm., se bilježi da je rekao: U pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, fisk dune fisk/grijeh niže grijeha i zulm dune zulm/nasilje niže nasilja. Ovo bilježi Ibnu Džerir el-Taberi rhm..
Veki'i prenosi od Se'id el-Mekkija, a on od Tavusa, da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: Nije upitanju kufr/nevjerstvo koje izvodi iz milleta/islama!
Ibnu Ebi Hatim rhm., kaže: Sufjan b. 'Ujejne prenosi od Hišama b. Hudžejra, a on od Tavusa, a on od Ibnu Abbasa r.a., da je u tefsiru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje mislite da je!“
(Ovu predaju bilježi i imam Bejheki rhm., u svom Sunenu, br.15632., od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje mislite da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – u pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva! Op.prev.)
Ovu predaju bilježi i imam Hakim u Mustedreku br. 3219., 2/342., od Sufjan b. 'Ujejne rhm., a on od Ibnu Abbasa r.a., koji kaže: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje mislite da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – u pitanju je kufr dune kufr tj. nevjerstvo niže nevjerstva! – pa kaže: Hadis je sahih, jer je u skladu sa šartovima dva šejha/Buharije i Muslima, ali ga oni ne bilježe. (Imam Zehebi rhm., u Telhisu kaže da je spomenuta predaja: Sahih. Op.prev.)
Imam Kurtubi rhm., u svome tefsiru 6/179., kaže:
Tavus rhm., i ostali, kaže: Nije u pitanju nevjerstvo koje će izvoditi iz vjere, već je u pitanju kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, i ono će se razlikovati npr. ako čovjek bude vladao/sudio shodno onom što ima kod sebe tvrdeći da je ono od Allaha to će se smatrati izvitoperenjem/tebdil koje iziskuje nevjerstvo, dok ako čovjek vlada/sudi na taj način iz have/strasti, i ma'asijeta/nepokornosti to će se smatrati zenbom/grijehom koji se može oprostiti – shodno osnovama i principima Ehli Sunneta kada je u pitanju Allahovo opraštanje grijeha griješnicima.
Imam el-Kušejri rhm., kaže: Mezheb haridžija je taj da osoba koja prima mito i sudi po onome što Allah nije objavio da je ta osoba kafir/nevjernik. Ovaj stav se pripisuje Hassanu i Suddiju.
Hassan rhm., kaže: Allah dž.š., ima tri hakka kod vladara:
1. da ne slijede svoje strasti,
2. da se ne plaše ljudi već Njega i
3. da ne prodaju Allahove ajete za ono što malo vrijedi!
Imam Ševkani rhm., u Fethul-Kadiru 2/63., kaže slijedeće:
Ibnu Ebi Hatim rhm., bilježi od Ibnu Abbasa r.a., da je u komentaru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio..." – rekao: „Ko zaniječe hukm - vladavinu/sud shodno onome šta je Allah objavio uznevjerovao je, dok je osoba koja potvrdi hukm Božiji a ne vlada njime – zalim/nasilnik i fasik/griješnik.“
El-Firjabi, Se'id b. Mensur, Ibnul-Munzir, Ibnu Ebi Hatim, Hakim koji predaju ocjenjuje sahihom, i Bejheki u svom Sunenu bilježe od Ibnu Abbasa r.a., da je u tefsiru ajeta: "Oni koji ne vladaju/sude prema onome što je Allah objavio, oni su pravi nevjernici" – rekao: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje misle da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! U pitanju je dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva!“
'Abd b. Humejd i Ibnul-Munzir bilježe od 'Ata b. Ebi Rebbaha da je po pitanju ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – rekao: U pitanju je kufr dune kufr i zulm dune zulm i fisk dune fisk.
Se'id b. Mensur i Ebuš-šejh i Ibnu Merdivejh bilježe od Ibnu Abbasa r.a., da je rekao da se ajeti: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – odnose specijalno na jevreje, što se bilježi od dobrog djela selefa.
Abdurrezzak, Ibnu Džerir, Ibnu Ebi Hatim i Hakim, koji predaju ochenjuje sahihom, bilježe od Huzejfe r.a., da su ajeti: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – spomenuti u njegovom prisustvu, pa jedan čovjek reče: Ovi ajeti govore o Benu-Israilu. Huzejfe r.a., reče: Da, vaša braća Benu-Israil – ako vama pripada svaka slast, njima svaka gorčina i last; ne! Povodićete se za njima u svemu.“ Slično bilježi i Ibnul-Munzir od Ibnu Abbasa r.a..
Imam Begavi rhm., u svome tefsiru 1/60., kaže slijedeće:
„Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici“ – Katade i Dahhak kažu: Ova tri ajeta su objavljena u povodu jevreja mimo griješnika ovog ummeta.
Od Berra'a b. 'Aziba r.a., se u komentaru ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici – griješnici – kaže da se odnose na kafire/nemuslimane. (Sahihu Muslim)
Spominje se i to da se navedeni ajeti odnose i na sve ljude.
Ibnu Abbas r.a., i Tavus rhm., kažu: Nije u pitanju nevjerstvo koje čovjeka izvodi iz milleta/islama, i ono nije ranga osobe koja uznevjeruje u Allaha i Sudnji Dan. 'Ata rhm., kaže: U pitanju je kufr dune kufr, i zulm dune zulm, i fisk dune fisk.
'Ikrime rhm., kaže: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio“ – niječući Allahov hukm/zakon taj je uznevjerovao, dok onaj koji ga potvrđuje a ne vlada/ne sudi njime - ta osoba je zalim/silnik fasik/griješnik!
Abdul-Aziz b. Jahja el-Kinani rhm., je bio u pitan u vezi ovih ajeta, pa je odgovorio: Ovi ajeti se odnose na kompletnu objavu Allaha dž.š., a ne na jedan njegov dio, tako da svaka osoba koja ne vlada/sudi po cijelom šeri'atu – ta osoba je kafir/nevjernik, zalim/silnik, fasik/griješnik, a što se tiče onih koji sude shodno onome što je Allah dž.š., objavio po pitanjima tevhida i ostavljanja širka, a potom ne vladaju/ne sude po svemu što je objavljeno od zakona od strane Allaha dž.š. – ne spada u rang navedenih ajeta. Ulema kaže: Ovo se odnosi na onoga koji očito i namjerno odbije tekst Allahovog zakona, a što se tiče onih kojima je taj tekst bio nepoznat, ili pogriješi u njegovom razumjevanju – navedeni ajeti se na takve ne odnose!
Imam Sujuti rhm., u tefsiru „El-Derr el-Mensur“, 3/87., kaže:
Ibnu Džerir, Ibnul-Munzir i Ibnu Ebi Hatim rhm., bilježe od Ibnu Abbasa r.a., koji u tefsiru ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici“ – kaže: Ko ne vlada/ ne sudi po onome što je Allah objavio – uznevjerovao je, dok onaj koji potvrdi Allahov zakon/sud, a ne sudi njime ta osoba je zalim/silnik i fasik/griješnik.
Se'id b. Mensur, el-Firjabi, Ibnul-Munzir, Ibnu Ebi Hatim, Hakim koji predaju ocjenjuje sahihom, Bejheki u svom Sunenu bilježe da je Ibnu Abbas r.a., u komentaru ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici – griješnici – rekao: Kufr dune kufr, zulm dune zulm i fisk dune fisk.
Se'id b. Mensur, Ebuš-šejh i Ibnu Merdivejh rhm., bilježe od Ibnu Abbasa r.a., da je rekao da se ajeti: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – odnose specijalno na jevreje.
Ibnu Džerir bilježi od Ebu Saliha da je rekao: Tri ajeta iz sure el-Ma'ida: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – se nikako ne odnose na muslimane već na kafire/nemuslimane.
Ibnu Džerir bilježi od Dahhaka koji po pitanju ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – kaže: Ovi ajeti se odnose na ehlu-kitabije.
Imam el-Alusi rhm., u tefsiru „Ruhul-Me'ani“, 6/146., kaže:
Ibnu Merdivejh bilježi od Ibnu Abbasa r.a., da je u pogledu ajeta: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – rekao da se oni odnose specijalno na jevreje.
Ibnu Džerir bilježi od Ebu Saliha da je rekao: Tri ajeta iz sure el-Ma'ida: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – se nikako ne odnose na muslimane već na kafire/nemuslimane.
Isto se bilježi i kod Ibnu Ebi Hatima od 'Ikrime, i kod Ibnu Džerira od Dahhaka.
Opisani su s ova tri svojstva shodno različitim halovima, pa će zbog negiranja Allahovog suda biti opisani „kafirima/nevjernicima“, a ako zakon stave tamo gdje mu nije mjesto biće opisani svojstvom „zalima/nasilnika“, dok će zbog napuštanja hakka biti opisani riječju „fasik/griješnici“. Mogu biti opisivani ovim svojstvima shodno halu koji se može pridodati ustezanju od Allahovog hukma/zakona, tako da će nekada biti u stanju koje će iziskivati nevjerstvo, a nekada u halu koji će iziskivati zulum/nasilje ili fisk/grijeh.
Ebu Humejd i ostali bilježi od Ša'abija rhm., da je rekao: Tri ajeta sure el-Ma'ide:
1. „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici“ – se odnosi na muslimane.
2. „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nasilnici“ – se odnosi na jevreje.
3. „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su griješnici“ – se odnosi na kršćane.
Navedena predaja bi značila onda to da su mu'mini goreg hala od jevreja i kršćana, ali se spominje to da kada se kufr/nevjerstvo pripiše mu'minima da se time aludira na težinu i teškoću djela, dok kafir/nevjernik kada biva opisivan fiskom ili zulmom – ukazuje nam na jačinu njegova odbijanja i udaljenosti.
Navedeno podupire i predaja koju bilježi Ibnul-Munzir, i Hakim i ocjenjuje je sahihom, i Bejheki u svom Sunenu od Ibnu Abbasa r.a., koji po pitanju nevjerstva spomenutog u ajetu sure el-Ma'ida, kaže: „Nije u pitanju nevjerstvo za koje misle da je; to nije nevjerstvo koje izvodi iz vjere! U pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva!“
Ovo se može razumjeti kao da je u pitanju javni poziv jevrejima i ostalima, i da je oštro izrečen, ili podnosi jedan od dva odgovora dok su različiti opisi vezani ra različite pristupe.
Pod zadnja dva ajeta se također misli na kufr/nevjersto kod nekih učenjaka/muhakkika, komentarišući ih apsolutnim fiskom i zulomom. Hakim bilježi sahih predaju, Abdurrezzak i Ibnu Džerir od Huzejfe r.a., da su tri ajeta sure el-Ma'ida spomenuti u njegovom prisustvu, pa je neki čovjek rekao: Ovi ajeti se odnose na Benu Isra'il. Huzejfe r.a., reče: Da, vaša braća Benu Isra'il – vama svaka slast, a njima svaka last/gorčina!? Tako mi Allaha, slijedićete ih u stopu.“ Iz ovoga se može razumjeti to da je Huzejfe r.a., naginjao 'umumu/općenitom značenju ajeta, dok se može prokomentarisati i time da je naginjao stavu da se dotični ajeti odnosi na muslimane. Prvo se bilježi od Alije b. El-Husejna r.a., mada su njegove riječi slijedećeg karaktera: Kufr/nevjerstvo ali koji nije statusa nevjerstva širka, i fisk/grijeh koji nije statusa grijeha širka, i zulum/nasilje koji nije statusa nasilja širka.
U tefsiru Ibnu 'Ašura rhm., „el-Tahrir vel-Tenvir“, 1/1144., stoji slijedeće:
Jedna skupina učenjaka komentarišu riječ „kufr“ spomenutu u ovom ajetu - „grijehom“, kao što je žena Sabita b. Kajsa rekla: „Mrzim kufr u islamu!“ (Sahihul-Buhari, br.4971.) tj. zinaluk - odnosno počinio je djelo specifično za nevjernike, što ne priliči vjernicima. Ovo se bilježi od Ibnu Abbasa r.a..
Tavus rhm., kaže: „U pitanju je kufr dune kufr/nevjerstvo niže nevjerstva, a ne nevjerstvo koje izvodi iz imana.“
Ovo je stoga što se može desiti da onaj koji ne vlada/ne sudi po onome što je Allah objavio – to radi iz have/strasti, što se ne smatra nevjerstvom već grijehom, a nekada će tako postupati zato što ne smatra da je određeni propis kategoričan u svojoj propisanosti zakona kao što je slučaj sa velikim brojem učenjaka koji nisu prihvatali zahir/bukvalnost Kur'ana, komentarišući ga te'vilom, donoseći svoj sud shodno njemu, što se uveliko dešava.
U tefsiru „Zadul-Mesir“, 2/367., stoji slijedeće:
„Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nasilnici“ tj. ko zaniječe i porekne ono što je Allah objavio ta osoba je uznevjerovala, dok oni koji potvrde/povjeruju u Allahov hukm/zakon, ali ne vladaju/ne sude po njemu ta osoba je fasik-zalim.
Imam Tirmizi rhm., u svom Sunenu, u komentaru hadisa Poslanika s.a.w.s., br.2635: „Vrijeđanje muslimana je grijeh, a njegovo ubistvo je kufr“ – kaže: „Bilježi se od Ibnu Abbasa, Tavusa, 'Ata'a i ostalih učenjaka da je ovdje u pitanju - kufr dune kufr/ nevjerstvo niže nevjerstva, i fusuk dune fusuk/ grijeh niže grijeha!“
U djelu „'Avnul-Ma'abud“, 9/355., stoji slijedeće: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici - griješnici“ – navedeni ajeti sure el-Ma'ida su objavljeni specijalno u povodu jevreja. Ovo se bilježi u Fethul-Vedudu – što bi značilo to da musliman neće zbog svojeg nasilja prema drugim ljudima postati nevjernikom!
Šejh 'Ala'uddin el-Hazin rhm., u svom tefsiru kaže sljedeće: „Islamski učenjaci se razilaze u tome u povodu koga su objavljeni tri ajeta iz sure el-Ma'ida: „Oni koji ne sude/vladaju po onome što je Allah objavio oni su nevjernici – nasilnici - griješnici“.
Jedna skupina mufessira smatraju da su sva tri ajeta objavljena u povodu kafira/nemuslimana, i onih koji mjenjaju Allahove zakone poput jevreja jer musliman i ako počini veliki grijeh neće se reći da je kafir/nevjernik, što je stav Ibnu Abbasa, Katade i Dahhaka.
Na ispravnost ovog stava ukazuje i predaja koju bilježi imam Muslim rhm., u svom Sahihu, od Berra'a b. 'Aziba r.a., koji kaže: Allah dž.š., je objavio: "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio - oni su pravi nevjernici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onom što je Allah objavio - pravi su nasilnici."; "Oni koji ne vladaju/ sude prema onome što je Allah objavio – pravi su griješnici." – i svi se odnose na kafire/nemuslimane.
__________________
Pretjerani tekfir nije selefizam
Pripremio:Harmin Suljić
U posljednje vrijeme se želi napraviti uska veza meðu tekfirijama i selefijama meðutim onome ko je na jasnom sam sa sobom i sa Allahovom vjerom poznato je da se ispravna teorija selefizma gradi na stavovima pethodnika od ashaba, ridvanullahu alejhim, i njihovom slijeđenju u ispravnom shvatanju Kur'ana i sunneta. Selefije su tokom historije i u svim vremenima po svojim obilježjima bili od ehlu sunneta i džemata, ehlul hadisi i ehlu sunneti. Oduvijek su predstavljali svetionik ummetu, štit od nasrtaja i napada smutnji i uragana koji su navaljivali na ovu vjeru. Od prvih selefa su ashabi Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem zatim njihovi sljedbenici meðu koje se prvi ubrajaju četverica imama Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed i svi oni koji su koračali njihovim stazama kao što su Buharija i Muslim.
Nakon njih tu se moraju spomenuti istaknuti nosioci zastafe selefizma kao što je Ibn Tejmijje, Ibnul Kajjim, Ibn Kesir, Eš Ševkani, Muhammed b. Abdul Vehhab i mnogi drugi. U našem vremenu su to bili Ibn Usejmin, Nasiruddin El Albani, Ibn Baz i mnogi drugi Allah im se smilovao. Oni su se oslonjali na Kur'an i sunnet slijedeći ih a ne povodeći se za novotarijama. Njihov slogan u vjeri je bio: Ako je hadis valjan on je moj mezheb. Selefije se ubrajaju u spašenu skupinu jer ih je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem tako opisao da su to oni koji su na onome na čemu je on i njegovi ashabi. Oni su štitili vjeru od zastranjelih sekti i onih koji su htjeli da izmijene njen lični opis. Selefije su uvijek otkrivale bolesti i bakcile koje su ubacivale sekte koje su sebe pripisivale islamu a islam je čist od njih s' ciljem da se bakterija ili bolest proširi u tijelu ummeta čime će oslabiti a onda će biti lahko takvo tijelo dokrajčiti. Kako se onda može dopustiti današnjem medijskom svijetu da napravi paralelu istovjetnosti meðu selefizmom i tekfirom? Kao se može napraviti spoj izmeðu istine i laži? Kako može neko imati pravo da spoji sljedbenike istine sa sljedbenicima strasti? Kako može neko imati pravo da kaže da su tekfirije nove generecije prethodnika meðu selefima? Da li je moguće spojiti dan i noć? Da li je moguće spojiti svjetlost i tamu? Zar da zlikovce učinimo muslimanima, šta je vama kako prosuðujete? (El Qalem, 35 – 36)
Selefije nikoga ne proglašavaju nevjernikom od sljedbenika Kible radi grijeha osim onoga kojeg smatra halalom. Dok se tekfirije okreću prema svakome onome ko nosi zastavu islama i dave LA ILAHE ILLALLAH, smatrajući i proglašavajući ga nevjernikom. Selefije zastupaju stav da se nije dopušteno pobuniti protiv vladara muslimana makar ne bio pravedan. Nije ga dopušteno proklinjati niti mu odbijati pokornost osim u onome što zabranjeno. Nego će se moliti da ga Allah uputi i popravi njegovo i naše stanje. Allah subhanehu ve te'ala kaže: O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu, Njegovu poslaniku i vašim pretpostavljenima. (En Nisa, 59)
Put selefija je put Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem i njegovih ashaba i njihovih sljedbenika od tabiina koji su ih slijedili u dobru. Slijeðenje njihovog pravca je uputa a odstupanje je sigurna zabluda. Koga Allah pravedno ostavi u zabludi niko ga mimo Allaha neće izvesti na Pravi put. Onaj ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je jasno pokazana uputa i ko bude slijedio neki drugi put a ne put vjernika ostavit ćemo mu da slijedi ono što je uzeo za sebe a onda ćemo ga odvesti u džehennem a loše li je on boravište. (En Nisa, 115)
Selefije se drže ovog menhadža, oslanjaju se na Kur'an i sunnet. Jasno je da onaj ko čita riječi Uzvišenog: Onaj ko ubije namjerno vjernika njegova kazna je džehennnem a u njemu če ostati vječno. Nad njim je Allahova srdžba, On ga je prokleo i pripremio mu bolnu patnju. Zna da je haram nasrnuti na brata muslimana vjernika. Meðutim tekfirije ne smatraju ništa svetim nego sebi dopuštaju da nasrnu na imetak, čast, ugled pa i krv muslimana. Zašto je to tako? Zato što oni, kada čitaju ovaj ajet i njemu slične, on ne prelazi njihova grla. Selefije znaju da kada Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem kaže: Nije dopušteno proliti krv muslimana, koji svjedoči la ilahe illallah Muhammedun resululllah, osim u tri slučaja: oženjenom bludniku, onome ko ubije i otpadniku od vjere onome ko se odvoji od džemata. (Sahihul Buhari, 12 / 201, Fethul Bari)
Selefije se takoðer drže riječi Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem kada kaže: Onaj ko na nas ponese oružje nije od nas. Kao i riječi: Vrijeðanje muslimana je grijeh a njegovo ubistvo je kufr. Ili hadis: Da se sruše nebesa i Zemlja kod Allaha je manje nego da se prospe krv muslimana.
Dakle, selefije su daleko od teorije tekfirenja muslimana i dopuštanja prolijevanja njihove krvi. čak i naprotiv, oni upozoravaju i bore se protiv novotara koji grade ovakvu teoriju i što nije daleko za uzeti u obzir a to je da mogu sprovesti u praksu.
Selefije su postavile odreðena pravila na osnovu kojih se postepeno može musliman osobito i pojedinačno proglasiti nevjernikom. Zatim su rekli da nakon što se potvrdi kufr muslimana nakon iznešenog dokaza protiv njega od strane šerijatskih kadija u sklopu države, izvršenje šerijatske kazne je odgovornost vladara muslimana a ne obaveza odreðene grupe ili pojedinca.
Uporedo svemu ovome da spomenem jedan hadis od Irbada b. Sarije kada je rekao: Jednom prilikom nam se obratio Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem na jedinstven način do te mjere da su nam oči orosile suzama a srca su nam druhtala. Pa je neko rekao: Allahov Poslaniče, kao da je ovo govor onoga koji se oprašta, pa šta nam oporučuješ? On reče: Nareðujem vam slušanje i pokornost, jer onaj ko bude živio od vas poslije vidjet će mnoga razilaženja. Na vama je da se držite mog sunneta i sunneta ispavnih pravednih halifa koji će upućivati nakon mene na pravi put. Držite ga se ali polahko kao kutnjacima da nešto ne slomite. čuvajte se novotarija jer je svaka novotarija zabluda. (Tirmizi ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim)
Takoðer se mora osvrnuti na dogaðaj novotarije i pojave teorije stvaranja Kur'ana i stava Imama ehlu sunneta i džemata, Imama Ahmeda b. Hanbela rahimehullah. Imam Ahmed je bio zatvoren i mučen u zatvoru, ali ni jednom prilikom nije rekao omladini niti ih je podsticao na ustanak protiv vladara. Ili da je pokrenuo protesne skupove, nemir, nered, ili da je naredio samoubilačke napade protiv muslimanskog vladara ili protiv državne uprave i muslimana. Ovaj slučaj se odnosio na puku suštinu akide i vjere. Ali evo kako se postavio i ponio Imam Ahmed, Imam sunneta i hadisa u svom vremenu da bi bio primjer nama genracijama koje su došle iza njega.
Selefizam je središnji i umjereni način shvatanja i primjene Kur'ana i sunneta, upravo onako kako su to činili ashabi i tabiini. Allah subhanehu ve te'ala kaže: Da su oni ovaj slučaj vratili Allahovom poslaniku i njihovim pretpostavljenim saznali bi njegovu istinu oni koji su dokaze uzimali iz njega. ( En Nisa, 83) Meðutim oni koji se nisu vratili Allahu i Njegovom Poslaniku salallahu te'ala alejhi ve selem nikada nisu shvatili istinu nego su ostali u podjelama i nesuglasicama.
Dok su selefije nastavili koračati putem bez zastranjivanja ili zanemarivanja svoje obaveze džihada na Allahovom putu ali smjernicama onako kao što ih je tome naučio Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem. Stali su na umjenoj stazi razlikujući se od haridžija i od murdžija i svakog onoga ko nije slijedio Allahovu uputu i sunnet Njegovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem.
U posljednje vrijeme se želi napraviti uska veza meðu tekfirijama i selefijama meðutim onome ko je na jasnom sam sa sobom i sa Allahovom vjerom poznato je da se ispravna teorija selefizma gradi na stavovima pethodnika od ashaba, ridvanullahu alejhim, i njihovom slijeđenju u ispravnom shvatanju Kur'ana i sunneta. Selefije su tokom historije i u svim vremenima po svojim obilježjima bili od ehlu sunneta i džemata, ehlul hadisi i ehlu sunneti. Oduvijek su predstavljali svetionik ummetu, štit od nasrtaja i napada smutnji i uragana koji su navaljivali na ovu vjeru. Od prvih selefa su ashabi Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem zatim njihovi sljedbenici meðu koje se prvi ubrajaju četverica imama Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed i svi oni koji su koračali njihovim stazama kao što su Buharija i Muslim.
Nakon njih tu se moraju spomenuti istaknuti nosioci zastafe selefizma kao što je Ibn Tejmijje, Ibnul Kajjim, Ibn Kesir, Eš Ševkani, Muhammed b. Abdul Vehhab i mnogi drugi. U našem vremenu su to bili Ibn Usejmin, Nasiruddin El Albani, Ibn Baz i mnogi drugi Allah im se smilovao. Oni su se oslonjali na Kur'an i sunnet slijedeći ih a ne povodeći se za novotarijama. Njihov slogan u vjeri je bio: Ako je hadis valjan on je moj mezheb. Selefije se ubrajaju u spašenu skupinu jer ih je Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem tako opisao da su to oni koji su na onome na čemu je on i njegovi ashabi. Oni su štitili vjeru od zastranjelih sekti i onih koji su htjeli da izmijene njen lični opis. Selefije su uvijek otkrivale bolesti i bakcile koje su ubacivale sekte koje su sebe pripisivale islamu a islam je čist od njih s' ciljem da se bakterija ili bolest proširi u tijelu ummeta čime će oslabiti a onda će biti lahko takvo tijelo dokrajčiti. Kako se onda može dopustiti današnjem medijskom svijetu da napravi paralelu istovjetnosti meðu selefizmom i tekfirom? Kao se može napraviti spoj izmeðu istine i laži? Kako može neko imati pravo da spoji sljedbenike istine sa sljedbenicima strasti? Kako može neko imati pravo da kaže da su tekfirije nove generecije prethodnika meðu selefima? Da li je moguće spojiti dan i noć? Da li je moguće spojiti svjetlost i tamu? Zar da zlikovce učinimo muslimanima, šta je vama kako prosuðujete? (El Qalem, 35 – 36)
Selefije nikoga ne proglašavaju nevjernikom od sljedbenika Kible radi grijeha osim onoga kojeg smatra halalom. Dok se tekfirije okreću prema svakome onome ko nosi zastavu islama i dave LA ILAHE ILLALLAH, smatrajući i proglašavajući ga nevjernikom. Selefije zastupaju stav da se nije dopušteno pobuniti protiv vladara muslimana makar ne bio pravedan. Nije ga dopušteno proklinjati niti mu odbijati pokornost osim u onome što zabranjeno. Nego će se moliti da ga Allah uputi i popravi njegovo i naše stanje. Allah subhanehu ve te'ala kaže: O vi koji vjerujete, pokoravajte se Allahu, Njegovu poslaniku i vašim pretpostavljenima. (En Nisa, 59)
Put selefija je put Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem i njegovih ashaba i njihovih sljedbenika od tabiina koji su ih slijedili u dobru. Slijeðenje njihovog pravca je uputa a odstupanje je sigurna zabluda. Koga Allah pravedno ostavi u zabludi niko ga mimo Allaha neće izvesti na Pravi put. Onaj ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je jasno pokazana uputa i ko bude slijedio neki drugi put a ne put vjernika ostavit ćemo mu da slijedi ono što je uzeo za sebe a onda ćemo ga odvesti u džehennem a loše li je on boravište. (En Nisa, 115)
Selefije se drže ovog menhadža, oslanjaju se na Kur'an i sunnet. Jasno je da onaj ko čita riječi Uzvišenog: Onaj ko ubije namjerno vjernika njegova kazna je džehennnem a u njemu če ostati vječno. Nad njim je Allahova srdžba, On ga je prokleo i pripremio mu bolnu patnju. Zna da je haram nasrnuti na brata muslimana vjernika. Meðutim tekfirije ne smatraju ništa svetim nego sebi dopuštaju da nasrnu na imetak, čast, ugled pa i krv muslimana. Zašto je to tako? Zato što oni, kada čitaju ovaj ajet i njemu slične, on ne prelazi njihova grla. Selefije znaju da kada Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem kaže: Nije dopušteno proliti krv muslimana, koji svjedoči la ilahe illallah Muhammedun resululllah, osim u tri slučaja: oženjenom bludniku, onome ko ubije i otpadniku od vjere onome ko se odvoji od džemata. (Sahihul Buhari, 12 / 201, Fethul Bari)
Selefije se takoðer drže riječi Allahovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem kada kaže: Onaj ko na nas ponese oružje nije od nas. Kao i riječi: Vrijeðanje muslimana je grijeh a njegovo ubistvo je kufr. Ili hadis: Da se sruše nebesa i Zemlja kod Allaha je manje nego da se prospe krv muslimana.
Dakle, selefije su daleko od teorije tekfirenja muslimana i dopuštanja prolijevanja njihove krvi. čak i naprotiv, oni upozoravaju i bore se protiv novotara koji grade ovakvu teoriju i što nije daleko za uzeti u obzir a to je da mogu sprovesti u praksu.
Selefije su postavile odreðena pravila na osnovu kojih se postepeno može musliman osobito i pojedinačno proglasiti nevjernikom. Zatim su rekli da nakon što se potvrdi kufr muslimana nakon iznešenog dokaza protiv njega od strane šerijatskih kadija u sklopu države, izvršenje šerijatske kazne je odgovornost vladara muslimana a ne obaveza odreðene grupe ili pojedinca.
Uporedo svemu ovome da spomenem jedan hadis od Irbada b. Sarije kada je rekao: Jednom prilikom nam se obratio Allahov Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem na jedinstven način do te mjere da su nam oči orosile suzama a srca su nam druhtala. Pa je neko rekao: Allahov Poslaniče, kao da je ovo govor onoga koji se oprašta, pa šta nam oporučuješ? On reče: Nareðujem vam slušanje i pokornost, jer onaj ko bude živio od vas poslije vidjet će mnoga razilaženja. Na vama je da se držite mog sunneta i sunneta ispavnih pravednih halifa koji će upućivati nakon mene na pravi put. Držite ga se ali polahko kao kutnjacima da nešto ne slomite. čuvajte se novotarija jer je svaka novotarija zabluda. (Tirmizi ovaj hadis ocjenjuje vjerodostojnim)
Takoðer se mora osvrnuti na dogaðaj novotarije i pojave teorije stvaranja Kur'ana i stava Imama ehlu sunneta i džemata, Imama Ahmeda b. Hanbela rahimehullah. Imam Ahmed je bio zatvoren i mučen u zatvoru, ali ni jednom prilikom nije rekao omladini niti ih je podsticao na ustanak protiv vladara. Ili da je pokrenuo protesne skupove, nemir, nered, ili da je naredio samoubilačke napade protiv muslimanskog vladara ili protiv državne uprave i muslimana. Ovaj slučaj se odnosio na puku suštinu akide i vjere. Ali evo kako se postavio i ponio Imam Ahmed, Imam sunneta i hadisa u svom vremenu da bi bio primjer nama genracijama koje su došle iza njega.
Selefizam je središnji i umjereni način shvatanja i primjene Kur'ana i sunneta, upravo onako kako su to činili ashabi i tabiini. Allah subhanehu ve te'ala kaže: Da su oni ovaj slučaj vratili Allahovom poslaniku i njihovim pretpostavljenim saznali bi njegovu istinu oni koji su dokaze uzimali iz njega. ( En Nisa, 83) Meðutim oni koji se nisu vratili Allahu i Njegovom Poslaniku salallahu te'ala alejhi ve selem nikada nisu shvatili istinu nego su ostali u podjelama i nesuglasicama.
Dok su selefije nastavili koračati putem bez zastranjivanja ili zanemarivanja svoje obaveze džihada na Allahovom putu ali smjernicama onako kao što ih je tome naučio Poslanik salallahu te'ala alejhi ve selem. Stali su na umjenoj stazi razlikujući se od haridžija i od murdžija i svakog onoga ko nije slijedio Allahovu uputu i sunnet Njegovog Poslanika salallahu te'ala alejhi ve selem.
Tekfir - Najosjetljivije i najteže pitanje u islamu, a njime se bave neznalice
Piše : Hfz. Dževad Gološ
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ''Tekfir biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih u?enjaka.'' Od mnoštva hajrata koji su se pojavili na našim prostorima u zadnje vrijeme su i knjige koje govore i pozivaju u ispravno vjerovanje. Bez sumnje u red takvih knjiga spada i knjiga ''Tevhid, radost pravovjernih''. Ova knjiga nam pojašnjava stav ehli-sunneta prema mnogim odstupanjima u vjerovanjima koja su našla plodno tlo me?u muslimanima. Uvaženi šejh Abdul-Kadir Arnaut, u uvodu ove knjige kaže: »Mi ljudima nudimo ovu knjigu u vrijeme kada postoji velika potreba za ispravljanjem vjerovanja ljudi i kada je neophodno vra?anje na ?isti izvor Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Ova knjiga nam daje sliku vjerovanja islamskog ummeta u odabranim stolje?ima, a koje su oni preuzeli od svojih imama.
To je zdravo vjerovanje i ispravan pravac koji svaki musliman treba slijediti i primjenjivati. Molimo Allaha, dž.š., da nam dâ da umremo na vjerovanju koje slijedi ehli-sunnet i džemat....'' (''Tevhida, radost pravovjernih'', str. 8, bos.jez.) Mi se iskreno nadamo da ?e se još pojaviti ovakvih knjiga. U tom smislu želimo pojasniti nekoliko bitnih stvari koje se ti?u vjerovanja ehli-sunneta, a koje su u nekim krugovima naše omladine nedovoljno shva?ene...
Mi smo u prethodnim brojevima našeg ?asopisa govorili, izme?u ostalog, i o pojavi omladine koja nosi ideje ''tekfira''- proglašavanja muslimana nevjernicima. Ekstremizam takve omladine ispoljava se se kroz više razli?itih oblika. Jedan od osnovnih oblika tog ekstremizma jeste ogovaranje i nepoštivanje uleme. Velikana ovoga ummeta, koji su obilježili dvadeseto stolje?e i zadužili ummet svojim znanjem i djelima , poput šejh Bin Baza, Usejmina, Albanija i drugih, ta omladina naziva ulemom ''hajza i nifasa'', jer pomenuti velikani su navodno od islama razumjeli samo spomenute mes'ele.
Ekstremizam i neznanje jednog broja njih otišao je toliko daleko da javno za šejha Bin Baza kažu da je «fasik», a svoju kulminaciju na našim prostorima taj ekstremizam je doživio onda kada je jedna skupina ''u?ene'' omladine predlagala likvidaciju jednog našeg daije. Na veliku žalost, kao dokaz nekih svojih shvatanja, oni upravo navode spomenutu knjigu o tevhidu. Ono što nam je cilj pojasniti i naglasiti jeste da svaka osoba koja po?ini djelo nevjerstva nije nevjernik, shodno shvatanju vode?e uleme ehli-sunneta. Razlog tome je što možda to djelo ?ini iz neznanja, ili nekog drugog razloga koji je zapreka za njegovo proglašavanje nevjernikom.
Muhammed ibn Abdul-Vehhab
Me?utim, ekstremna omladina ne uzima u obzir uzroke tog nevjerstva, nego samim vi?enjem odre?enog ?ina donose sud o ne?ijem nevjerstvu. Iz tog razloga ovdje ?emo se malo zadržati oko tzv. «ikametul-hudždže», ili iznošenja dokaza u vezi osobe koja ?ini kufr ili širk.
Uzimaju?i u obzir da je «Knjiga tevhida» djelo Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, najprije ?emo citirati njegove rije?i o tekfiru i sprovo?enje u praksu onoga što je pojasnio u svojim drugim djelima. On kaže: ''Mi smatramo nevjernikom svakoga onoga ko Allahu u?ini širk nakon što mu pojasnimo dokaz neispravnosti njegovog širka.» (''Muellefat Šejh'', 5/60) Zatim kaže: »A ono što spominju moji neprijatelji da ja proglašavam nevjernikom na osnovu predrasuda i prijateljstva, ili da smatram nevjernikom neznalicu kojem nije donesen dokaz, pa to je velika potvora ...» (''Muellefat Šejh'', 5/25) Tko želi da se uvjeri u istinitost ovih dokaza, neka to potraži u sabranim djelima šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba pod nazivom «Muellefa Šejh el-Imam, 5. tom «Privatna pisma», gdje šejh pojašnjava pitanja tekfira, kao što je prethodno pojasnio.
Rekao je šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman, jedan od unuka šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba: »Šejh Muhammed, Allah mu se smilovao, bio je od onih koji su bili najoprezniji kada je u pitanju donošenje suda da li je neka osoba nevjernik ili ne, toliko da nije donio sud za neznalicu koji se moli nekom drugom na kaburima, a ne Allahu, da je nevjernik, ukoliko nema ko da ga posavjetuje i da mu pojasni dokaz radi ?ega može upasti u nevjerstvo.» (''Minhadžu-tesis'', 187-188)
Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ''Tekfir (proglašavanje muslimana nevjernikom) biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih u?enjaka. Me?utim, osoba koja je izgovorila rije?i kufra ne proglašava se nevjernikom sve dok joj se ne pojasni dokaz njegovog nevjerovanja od strane sultana (halife) ili vo?e kojem se pokorava.'' («Mehasinu Tevil», 3/341.)
Ibn Tejmijje je, tako?er, rekao: ''Imam Ahmed nije smatrao nevjernicima murdžije, niti kaderije, jedino se od njega prenosi da je džehmije smatrao nevjernicima. Ali i pored toga nije ih pojedina?no smatrao nevjernicima, niti je svakog ko bi rekao: 'Ja sam džehmija'- proglasio nevjernikom. ?ak je klanjao iza džehmija koji su pozivali u svoje vjerovanje, onih koji su kažnjavali ljude koji se nisu slagali sa njihovim u?enjem. Imam Ahmed i njemu sli?ni nisu ih smatrali nevjernicima, nego su vjerovali da su oni vjernici i da imaju pravo imameta (hilafeta), molio je za njih i smatrao namaz obavljen iza njih ispravnim, kao i obavljanje hadždža i vo?enje džihada. U isto vrijeme suprotstavljao se onima koji su uveli novotarije koje su u osnovi «veliko nevjerstvo», iako takvi nisu znali da je to nevjerstvo. Osporavao je i borio se protiv njih dokazima da bi otklonio njihove novotarije shodno mogu?nostima. Tako je imam Ahmed spojio izme?u pokornosti Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., u širenju vjere i sunneta, i izme?u poricanja novotarija zalutalih džehmija, i vo?enja ra?una o pravima vjernika, bili oni obi?ni svijet ili vo?e, pa makar bili neznalice novotari i nepravedni grješnici.''
Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima o tekfiru
Rekao je Ibnul-Kajjim el-Dževzijje: ''Oni koji prihvataju islam u osnovi, ali odstupaju od nekih osnovnih na?ela, poput haridžija, mu'tezila, kaderija, rafidija (ši'ija), džehmija i murdžija, mogu se podijeliti u sljede?e skupine:
Prvo, neznalica koji slijepo slijedi bez znanja, on nije nevjernik niti grješnik, niti mu se odbija svjedo?enje, ukoliko nije u mogu?nosti da do?e do upute, i njegov propis je isti kao i propis potla?enih muškaraca, žena i djece.
Drugo, ona osoba koja je u mogu?nosti da do?e do upute i istine, ali je to zapostavila posvetivši se dunjaluku, takva osoba je nemarna i zaslužuje kaznu, i grješna je radi ostavljanja onoga što joj je Allah, dž.š., naredio, a to je da Ga se boji koliko je u mogu?nosti. Ako kod njega prevladaju novotarije i strasti nad sunnetom i uputom, odbija mu se svjedo?enje, ali ako prevladaju sunnet i uputa, prihvatit ?e mu se svjedo?enje.
Tre?e, onaj koji traži uputu i postane mu jasna, ali je odbije radi privrženosti onome na ?emu je on i radi neprijateljstva prema njenim nosiocima, on je u najmanju ruku grješnik, a proglašavanje njega nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!'' Komentiraju?i ove rije?i, šejh El-Kasimi je rekao: ''Pogledaj i razmisli! Ovo je Ibn Kajjim spomenuo u ve?ini svojih knjiga i spomenuo je da spomenute osobe u?enjaci ehli-sunneta ne smatraju nevjernicima, iako ih je u isto vrijeme opisao kao po?inioce velikog kufra i velikog širka.'' U nastavku komentara veli: ''Rekao je Ibnul-Kajjim u ''Medaridžu'': ''Oni koji priznaju Tvorca mogu se podijeliti u dvije skupine: one koji pridružuju Allahu druga u Njegovom Božanstvu (uluhijjet) i Gospodarstvu (rububijjet), poput medžusija i sli?nih njima, kao što su kaderije....» (''Mehasinu Tevil'', 3/340-341)
(Ovdje se jasno može vidjeti kako Ibnul-Kajjim kaderije naziva mušricima, dok u prethodnom citatu, govore?i o najgoroj skupini me?u njima, kaže: »A smatranje takvog nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!'') Prethodio je tako?er govor šejhu-l-islama Ibn Tejmijje gdje kaže da imam Ahmed kaderije nije smatrao nevjernicima!!! Me?utim, da bismo shvatili njihov govor postat ?e nam jasno nakon što poslušamo govor šejha Džemaludina el-Kasimija.
Komentiraju?i zatim stav Ibn Tejmijje po pitanju tekfira, šejh Džemaludin el- Kasimi u svom tefsiru «Mehasinu Tevil» kaže: ''Neznalica i onaj koji greškom nešto u?ini, a pripada ovom ummetu, ukoliko bi u?inili kufr ili širk sa kojima se postaje kafir ili mušrik, imaju opravdanje radi svog neznanja ili greške sve dok im se ne pojasni dokaz, pa ako odbace dokaz, postaju nevjernici bez imalo dvojbe.'' (''Mehasinu Tevil'', 2/339)
Isprika za djela kufra
Rekao je šejh Albani:''Postoje tri sredine u kojima ljudi žive: islamska sredina u kojoj se radi po ispravnom vjerovanju- akidi, i onaj ko bude živio u ovakoj sredini njegovo neznanje nije opravdanje; nevjerni?ka sredina u kojoj žive i muslimani, pa kako ?e u ovakoj sredini nau?iti ispravno vjerovanje-akidu? Onaj ko živi u takvoj sredini ima opravdanje za svoje neznanje. I sredina koja je izme?u ove dvije, po svojoj vanjštini ona je muslimanska i tragovi islama u njoj su jasni. Me?utim, vode?i ljudi u ovoj sredini su skrenuli sa staze ispravnog vjerovanja, pa odakle ?e obi?ni pojedinici ove sredine da nau?e ispravno vjerovanje? U ovakom stanju, stanovnici ove sredine imaju opravdanje zbog neznanja!'' (predavanje «Fetava Džidde», broj 10; ''Es-Sevabit vel-Mutegajjirat'', 173.) Važno je, tako?er, pojasniti stav uleme po pitanju osobe koja ostavlja namaz. Prije svega treba kazati da po pitanju ostavlja?a namaza postoji razilaženje me?u islamskim u?enjacima, i ranijim i kasnijim.
Me?u ranijim u?enjacima, Ebu Hanife, Malik i Šafija, takvu osobu ne smatraju nevjernikom, a to je po jednoj predaji i mišljenje imama Ahmeda. Od kasnije uleme to mišljenje zastupa šejh Albani, šejh Abdul-Kadir i drugi. Drugo mišljenje ja da je ta osoba nevjernik, i to je prihva?eno mišljenje (mu'temed) u mezhebu imama Ahmeda. Ako bismo odabrali mišljenje da je pomenuta osoba nevjernik, kao što je to u mezhebu imama Ahmeda, onda treba pojasniti ovo mišljenje. Kao prvo, u hanbelijskom mezhebu uvjet je da ga halifa, ili njegov zamjenik, pozovu da obavi namaz, pa ako i tada odbije da klanja, onda donosi sud da je takva osoba nevjernik. (''El-Insaf'', 2/402.) Ali, ako bismo uzeli da ovaj poziv nije uvjet, kao što je mišljenje šejhu-l-islama Ibn Tejmijje (''Ihtijarat'', 50), onda se treba vratiti na stav Ibn Tejmijje o osobama koje ne znaju istinu, kao što je slu?aj sa našim narodom.
Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: »Islamski u?enjaci su složni da osoba koja odraste u sredini koja je daleko od uleme i nije tako davno upoznala islam, a zatim porekne 'nešto op?epoznato od islama', da takva osoba nije nevjernik sve dok mu se dobro ne pojasni ono sa ?ime je došao Poslanik, s.a.v.s.» (''Fetava, 11/407.) Iz navedenog vidimo da Ibn Tejmijje ne smatra nevjernikom osobu koja negira jedan od stubova islama, ako zato postoji opravdan razlog, pa šta onda mi da kažemo za one neznalice koje ponekad i klanjaju?
Uistinu je ?udno da danas ima onih koji pokušavaju da dokažu kako kod islamskih u?enjaka nema razilaženja da je osoba koja ne klanja- nevjernik! Kao što je u najmanju ruku ?udan stav onih koji kažu da nije dozvoljeno jesti meso koje su zaklali oni muslimani koji ne klanjaju, ili da je neispravno njihovo starateljstvo pri sklapanju braka i sl.
Šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ''Tekfir biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih u?enjaka.'' Od mnoštva hajrata koji su se pojavili na našim prostorima u zadnje vrijeme su i knjige koje govore i pozivaju u ispravno vjerovanje. Bez sumnje u red takvih knjiga spada i knjiga ''Tevhid, radost pravovjernih''. Ova knjiga nam pojašnjava stav ehli-sunneta prema mnogim odstupanjima u vjerovanjima koja su našla plodno tlo me?u muslimanima. Uvaženi šejh Abdul-Kadir Arnaut, u uvodu ove knjige kaže: »Mi ljudima nudimo ovu knjigu u vrijeme kada postoji velika potreba za ispravljanjem vjerovanja ljudi i kada je neophodno vra?anje na ?isti izvor Allahove, dž.š., Knjige i sunneta Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Ova knjiga nam daje sliku vjerovanja islamskog ummeta u odabranim stolje?ima, a koje su oni preuzeli od svojih imama.
To je zdravo vjerovanje i ispravan pravac koji svaki musliman treba slijediti i primjenjivati. Molimo Allaha, dž.š., da nam dâ da umremo na vjerovanju koje slijedi ehli-sunnet i džemat....'' (''Tevhida, radost pravovjernih'', str. 8, bos.jez.) Mi se iskreno nadamo da ?e se još pojaviti ovakvih knjiga. U tom smislu želimo pojasniti nekoliko bitnih stvari koje se ti?u vjerovanja ehli-sunneta, a koje su u nekim krugovima naše omladine nedovoljno shva?ene...
Mi smo u prethodnim brojevima našeg ?asopisa govorili, izme?u ostalog, i o pojavi omladine koja nosi ideje ''tekfira''- proglašavanja muslimana nevjernicima. Ekstremizam takve omladine ispoljava se se kroz više razli?itih oblika. Jedan od osnovnih oblika tog ekstremizma jeste ogovaranje i nepoštivanje uleme. Velikana ovoga ummeta, koji su obilježili dvadeseto stolje?e i zadužili ummet svojim znanjem i djelima , poput šejh Bin Baza, Usejmina, Albanija i drugih, ta omladina naziva ulemom ''hajza i nifasa'', jer pomenuti velikani su navodno od islama razumjeli samo spomenute mes'ele.
Ekstremizam i neznanje jednog broja njih otišao je toliko daleko da javno za šejha Bin Baza kažu da je «fasik», a svoju kulminaciju na našim prostorima taj ekstremizam je doživio onda kada je jedna skupina ''u?ene'' omladine predlagala likvidaciju jednog našeg daije. Na veliku žalost, kao dokaz nekih svojih shvatanja, oni upravo navode spomenutu knjigu o tevhidu. Ono što nam je cilj pojasniti i naglasiti jeste da svaka osoba koja po?ini djelo nevjerstva nije nevjernik, shodno shvatanju vode?e uleme ehli-sunneta. Razlog tome je što možda to djelo ?ini iz neznanja, ili nekog drugog razloga koji je zapreka za njegovo proglašavanje nevjernikom.
Muhammed ibn Abdul-Vehhab
Me?utim, ekstremna omladina ne uzima u obzir uzroke tog nevjerstva, nego samim vi?enjem odre?enog ?ina donose sud o ne?ijem nevjerstvu. Iz tog razloga ovdje ?emo se malo zadržati oko tzv. «ikametul-hudždže», ili iznošenja dokaza u vezi osobe koja ?ini kufr ili širk.
Uzimaju?i u obzir da je «Knjiga tevhida» djelo Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, najprije ?emo citirati njegove rije?i o tekfiru i sprovo?enje u praksu onoga što je pojasnio u svojim drugim djelima. On kaže: ''Mi smatramo nevjernikom svakoga onoga ko Allahu u?ini širk nakon što mu pojasnimo dokaz neispravnosti njegovog širka.» (''Muellefat Šejh'', 5/60) Zatim kaže: »A ono što spominju moji neprijatelji da ja proglašavam nevjernikom na osnovu predrasuda i prijateljstva, ili da smatram nevjernikom neznalicu kojem nije donesen dokaz, pa to je velika potvora ...» (''Muellefat Šejh'', 5/25) Tko želi da se uvjeri u istinitost ovih dokaza, neka to potraži u sabranim djelima šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba pod nazivom «Muellefa Šejh el-Imam, 5. tom «Privatna pisma», gdje šejh pojašnjava pitanja tekfira, kao što je prethodno pojasnio.
Rekao je šejh Abdul-Latif ibn Abdur-Rahman, jedan od unuka šejha Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba: »Šejh Muhammed, Allah mu se smilovao, bio je od onih koji su bili najoprezniji kada je u pitanju donošenje suda da li je neka osoba nevjernik ili ne, toliko da nije donio sud za neznalicu koji se moli nekom drugom na kaburima, a ne Allahu, da je nevjernik, ukoliko nema ko da ga posavjetuje i da mu pojasni dokaz radi ?ega može upasti u nevjerstvo.» (''Minhadžu-tesis'', 187-188)
Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: ''Tekfir (proglašavanje muslimana nevjernikom) biva samo onda kada se porekne ono za što se sigurno zna da je temelj islama, ili ako se poreknu propisi koji su došli mutevatir (sigurnom) predajom, o kojima postoji konsenzus islamskih u?enjaka. Me?utim, osoba koja je izgovorila rije?i kufra ne proglašava se nevjernikom sve dok joj se ne pojasni dokaz njegovog nevjerovanja od strane sultana (halife) ili vo?e kojem se pokorava.'' («Mehasinu Tevil», 3/341.)
Ibn Tejmijje je, tako?er, rekao: ''Imam Ahmed nije smatrao nevjernicima murdžije, niti kaderije, jedino se od njega prenosi da je džehmije smatrao nevjernicima. Ali i pored toga nije ih pojedina?no smatrao nevjernicima, niti je svakog ko bi rekao: 'Ja sam džehmija'- proglasio nevjernikom. ?ak je klanjao iza džehmija koji su pozivali u svoje vjerovanje, onih koji su kažnjavali ljude koji se nisu slagali sa njihovim u?enjem. Imam Ahmed i njemu sli?ni nisu ih smatrali nevjernicima, nego su vjerovali da su oni vjernici i da imaju pravo imameta (hilafeta), molio je za njih i smatrao namaz obavljen iza njih ispravnim, kao i obavljanje hadždža i vo?enje džihada. U isto vrijeme suprotstavljao se onima koji su uveli novotarije koje su u osnovi «veliko nevjerstvo», iako takvi nisu znali da je to nevjerstvo. Osporavao je i borio se protiv njih dokazima da bi otklonio njihove novotarije shodno mogu?nostima. Tako je imam Ahmed spojio izme?u pokornosti Allahu, dž.š., i Poslaniku, s.a.v.s., u širenju vjere i sunneta, i izme?u poricanja novotarija zalutalih džehmija, i vo?enja ra?una o pravima vjernika, bili oni obi?ni svijet ili vo?e, pa makar bili neznalice novotari i nepravedni grješnici.''
Ibn Tejmijje i Ibn Kajjima o tekfiru
Rekao je Ibnul-Kajjim el-Dževzijje: ''Oni koji prihvataju islam u osnovi, ali odstupaju od nekih osnovnih na?ela, poput haridžija, mu'tezila, kaderija, rafidija (ši'ija), džehmija i murdžija, mogu se podijeliti u sljede?e skupine:
Prvo, neznalica koji slijepo slijedi bez znanja, on nije nevjernik niti grješnik, niti mu se odbija svjedo?enje, ukoliko nije u mogu?nosti da do?e do upute, i njegov propis je isti kao i propis potla?enih muškaraca, žena i djece.
Drugo, ona osoba koja je u mogu?nosti da do?e do upute i istine, ali je to zapostavila posvetivši se dunjaluku, takva osoba je nemarna i zaslužuje kaznu, i grješna je radi ostavljanja onoga što joj je Allah, dž.š., naredio, a to je da Ga se boji koliko je u mogu?nosti. Ako kod njega prevladaju novotarije i strasti nad sunnetom i uputom, odbija mu se svjedo?enje, ali ako prevladaju sunnet i uputa, prihvatit ?e mu se svjedo?enje.
Tre?e, onaj koji traži uputu i postane mu jasna, ali je odbije radi privrženosti onome na ?emu je on i radi neprijateljstva prema njenim nosiocima, on je u najmanju ruku grješnik, a proglašavanje njega nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!'' Komentiraju?i ove rije?i, šejh El-Kasimi je rekao: ''Pogledaj i razmisli! Ovo je Ibn Kajjim spomenuo u ve?ini svojih knjiga i spomenuo je da spomenute osobe u?enjaci ehli-sunneta ne smatraju nevjernicima, iako ih je u isto vrijeme opisao kao po?inioce velikog kufra i velikog širka.'' U nastavku komentara veli: ''Rekao je Ibnul-Kajjim u ''Medaridžu'': ''Oni koji priznaju Tvorca mogu se podijeliti u dvije skupine: one koji pridružuju Allahu druga u Njegovom Božanstvu (uluhijjet) i Gospodarstvu (rububijjet), poput medžusija i sli?nih njima, kao što su kaderije....» (''Mehasinu Tevil'', 3/340-341)
(Ovdje se jasno može vidjeti kako Ibnul-Kajjim kaderije naziva mušricima, dok u prethodnom citatu, govore?i o najgoroj skupini me?u njima, kaže: »A smatranje takvog nevjernikom (tekfir) predmet je idžtihada!'') Prethodio je tako?er govor šejhu-l-islama Ibn Tejmijje gdje kaže da imam Ahmed kaderije nije smatrao nevjernicima!!! Me?utim, da bismo shvatili njihov govor postat ?e nam jasno nakon što poslušamo govor šejha Džemaludina el-Kasimija.
Komentiraju?i zatim stav Ibn Tejmijje po pitanju tekfira, šejh Džemaludin el- Kasimi u svom tefsiru «Mehasinu Tevil» kaže: ''Neznalica i onaj koji greškom nešto u?ini, a pripada ovom ummetu, ukoliko bi u?inili kufr ili širk sa kojima se postaje kafir ili mušrik, imaju opravdanje radi svog neznanja ili greške sve dok im se ne pojasni dokaz, pa ako odbace dokaz, postaju nevjernici bez imalo dvojbe.'' (''Mehasinu Tevil'', 2/339)
Isprika za djela kufra
Rekao je šejh Albani:''Postoje tri sredine u kojima ljudi žive: islamska sredina u kojoj se radi po ispravnom vjerovanju- akidi, i onaj ko bude živio u ovakoj sredini njegovo neznanje nije opravdanje; nevjerni?ka sredina u kojoj žive i muslimani, pa kako ?e u ovakoj sredini nau?iti ispravno vjerovanje-akidu? Onaj ko živi u takvoj sredini ima opravdanje za svoje neznanje. I sredina koja je izme?u ove dvije, po svojoj vanjštini ona je muslimanska i tragovi islama u njoj su jasni. Me?utim, vode?i ljudi u ovoj sredini su skrenuli sa staze ispravnog vjerovanja, pa odakle ?e obi?ni pojedinici ove sredine da nau?e ispravno vjerovanje? U ovakom stanju, stanovnici ove sredine imaju opravdanje zbog neznanja!'' (predavanje «Fetava Džidde», broj 10; ''Es-Sevabit vel-Mutegajjirat'', 173.) Važno je, tako?er, pojasniti stav uleme po pitanju osobe koja ostavlja namaz. Prije svega treba kazati da po pitanju ostavlja?a namaza postoji razilaženje me?u islamskim u?enjacima, i ranijim i kasnijim.
Me?u ranijim u?enjacima, Ebu Hanife, Malik i Šafija, takvu osobu ne smatraju nevjernikom, a to je po jednoj predaji i mišljenje imama Ahmeda. Od kasnije uleme to mišljenje zastupa šejh Albani, šejh Abdul-Kadir i drugi. Drugo mišljenje ja da je ta osoba nevjernik, i to je prihva?eno mišljenje (mu'temed) u mezhebu imama Ahmeda. Ako bismo odabrali mišljenje da je pomenuta osoba nevjernik, kao što je to u mezhebu imama Ahmeda, onda treba pojasniti ovo mišljenje. Kao prvo, u hanbelijskom mezhebu uvjet je da ga halifa, ili njegov zamjenik, pozovu da obavi namaz, pa ako i tada odbije da klanja, onda donosi sud da je takva osoba nevjernik. (''El-Insaf'', 2/402.) Ali, ako bismo uzeli da ovaj poziv nije uvjet, kao što je mišljenje šejhu-l-islama Ibn Tejmijje (''Ihtijarat'', 50), onda se treba vratiti na stav Ibn Tejmijje o osobama koje ne znaju istinu, kao što je slu?aj sa našim narodom.
Kaže šejhu-l-islam Ibn Tejmijje: »Islamski u?enjaci su složni da osoba koja odraste u sredini koja je daleko od uleme i nije tako davno upoznala islam, a zatim porekne 'nešto op?epoznato od islama', da takva osoba nije nevjernik sve dok mu se dobro ne pojasni ono sa ?ime je došao Poslanik, s.a.v.s.» (''Fetava, 11/407.) Iz navedenog vidimo da Ibn Tejmijje ne smatra nevjernikom osobu koja negira jedan od stubova islama, ako zato postoji opravdan razlog, pa šta onda mi da kažemo za one neznalice koje ponekad i klanjaju?
Uistinu je ?udno da danas ima onih koji pokušavaju da dokažu kako kod islamskih u?enjaka nema razilaženja da je osoba koja ne klanja- nevjernik! Kao što je u najmanju ruku ?udan stav onih koji kažu da nije dozvoljeno jesti meso koje su zaklali oni muslimani koji ne klanjaju, ili da je neispravno njihovo starateljstvo pri sklapanju braka i sl.
Sejh Albani o tekfiru
Vrlo pucan artikal of Uvazeno Sejha Nasiruddina Albanija ra uvezi tekfira i onih koji proglasavu muslimane kafirima. Ovo muslimani trebaju da stvarno nauce zbog toga sto ovakvih ljudi ima mnogo i njihva fitna vodi umet u propast. Nije cilj sljediti nase strasti i osjecaje nego stjecanje znanja je vise vazno. Ucenje od uvazenih alima je takoder vazno. Dosta ima malih ribica koje se pojavljuju i svi se smatraju sejhovima. Kao sto jedan ashab rekao "ova vjera je znanje zato pazi od koga svoje znanje uzimate".
Allah zna najbolje
Među stvarima čiji će spomen i citat donijeti dobrobit je da sam se sreo sa nekima od onih koji su bili sa Jamâ’at ut-Takfir pa ih je Allâh Svemogući i Svevišnji uputio. Pa sam im rekao: “Proglasili ste neke vladare kâfirima, ali šta vas je navelo da protekfirite imâme mesdžida i one koji drže hutbe i mujezine mesdžida i one koji paze na mesdžide? I šta vas je navelo da proglasite kâfirima učitelje Šerijata u školama i na drugim mjestima?“
Oni su odgovorili: ”Zato što su bili sretni i zadovoljni odlukama vladara koji su sudili suprotno onome što je Allâh objavio.”
Ja kažem: ”Ako je ovo zadovoljstvo suda suprotnog onome što je Allâh objavio bilo zadovoljstvo u srcu, onda bi u ovom slučaju kufr akcije (radnje) postao kufr u vjerovanju! Zato, koji god vladar ne sudi po onome što je Allâh objavio, i smatra i vjeruje da je ovaj sud prikladan za ovo vrijeme a da sud Šerijata čiji je izvor Qur’an i Sunnet nije prikladan, onda nema sumnje da je kufr ovog vladara kufr u vjerovanju a ne samo kufr akcije!”
Onda sam im rekao: “A vi, prije svega, nećete biti u mogućnosti donijeti sud o svakom vladaru koji sudi po zapadnjačkim zakonima kufra, ili o većini njih, na taj način da bi oni, ako bi bili upitani o sudu suprotnom onome što je Alläh objavio, rekli: ”Zato što je suđenje po ovim stranim zakonima istina i ispravno za vrijeme u kojem se nalazimo! I da nije dozvoljeno suditi zakonima Islâma!” Jer ako bi to rekli, onda bi postali istinski kâfiri, bez sumnje i oklijevanja.“
”I kada pogledamo na narod – među kojima ima učenjaka i pravednih ljudi i drugih – kako i njih proglašavate kâfirima samo zato što žive pod sudom koji obuhvata njih kao što obuhvata i vas! A vi njih proglašavate kâfirima i otpadnicima. I onda, tražeći opravdanje za sebe, kažete: Protiviti se Šerijatu samo radnjom ne znači da takvu osobu treba proglasiti otpadnikom?!
A ovo je ista stvar koju i drugi pored vas govore, s tim da vi idete dalje, i bez ikakvog opravdanja i prava ih proglašavate kâfirima!!!
Stvar koja čini njihovu grešku očiglednom i otkriva njihovu zabludu je kada ih se pita: ”Kada se može suditi protiv muslimana koji svjedoči da niko mimo Allâha nema pravo da bude obožavan i da je Muhammed Njegov Poslanik i koji klanja da je postao otpadnik? Da li je jedan slučaj suda mimo onoga što je Allâh objavio dovoljan? Ili je li neophodno da on objavi da je postao otpadnik?
Uistinu, oni ne znaju odgovor na ovo! I neće nikad dokučiti ono što je ispravno! Mi smo onda prisiljeni da im navedemo slijedeći primjer.
Pa kažemo: Vladar sudi po Šerijatu, ovo je njegova navika i dio njegovog sistema. Ipak, u određenom sudu je pogriješio i donio odluku koja se protivi Šerijatu, što znači da je sudio u korist ugnjetača i nije dao povoljan sud onome koji je ugnjetavan. Ovaj vladar je sigurno sudio suprotno od onoga što je Allâh objavio. Pa da li biste rekli da je uznevjerovao kufrom otpadništva?
Oni će odgovoriti: Ne, jer se ovo desilo samo jednom.
Onda mi kažemo: Ako bi se isto ponovilo drugi put, ili drugi sud koji se protivio Šerijatu, da li je uznevjerovao?
Onda im ponovimo: Tri puta! Četiri puta! Kada ćete reći da je uznevjerovao? Oni neće biti u stanju da stave granicu na broj odluka koje se protive Šerijatu, pa ga onda ne smiju ni proglasiti nevjernikom radi njih!! Dok bi mogli uraditi suprotno kada bi se za ovog vladara znalo od njegovog prvog suda da je više volio suditi mimo onoga što je Allâh objavio, smatrajući to zakonitim a osuđivajući Šerijat. Sud otpadništva u ovom slučaju na njemu može ispravno biti primjenjen već prvi put kada se usprotivio Šerijatu.
I ponovo, u suprotnoj situaciji, ako bi primjećivali kod ovog vladara mnoge odluke o raznim stvarima u kojima se protivio Šerijatu i kada bi ga pitali: ”Zašto si sudio mimo onoga što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio?” Ako bi on odgovorio ”Bojao sam se za sebe!” ili ”Bio sam plaćen” na primjer, onda je ovo veće zlo od prvog primjera (prvog primjera vladara navedenog gore). Ali usprkos ovome ga ne smijemo proglasiti kâfirom sve dok ne učini poznatim da u svom srcu ne smatra ispravnim ili prikladnim sud po onome što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio. U takvoj situaciji bi mogli reći da je kâfir kufra otpadništva.
Allah zna najbolje
Među stvarima čiji će spomen i citat donijeti dobrobit je da sam se sreo sa nekima od onih koji su bili sa Jamâ’at ut-Takfir pa ih je Allâh Svemogući i Svevišnji uputio. Pa sam im rekao: “Proglasili ste neke vladare kâfirima, ali šta vas je navelo da protekfirite imâme mesdžida i one koji drže hutbe i mujezine mesdžida i one koji paze na mesdžide? I šta vas je navelo da proglasite kâfirima učitelje Šerijata u školama i na drugim mjestima?“
Oni su odgovorili: ”Zato što su bili sretni i zadovoljni odlukama vladara koji su sudili suprotno onome što je Allâh objavio.”
Ja kažem: ”Ako je ovo zadovoljstvo suda suprotnog onome što je Allâh objavio bilo zadovoljstvo u srcu, onda bi u ovom slučaju kufr akcije (radnje) postao kufr u vjerovanju! Zato, koji god vladar ne sudi po onome što je Allâh objavio, i smatra i vjeruje da je ovaj sud prikladan za ovo vrijeme a da sud Šerijata čiji je izvor Qur’an i Sunnet nije prikladan, onda nema sumnje da je kufr ovog vladara kufr u vjerovanju a ne samo kufr akcije!”
Onda sam im rekao: “A vi, prije svega, nećete biti u mogućnosti donijeti sud o svakom vladaru koji sudi po zapadnjačkim zakonima kufra, ili o većini njih, na taj način da bi oni, ako bi bili upitani o sudu suprotnom onome što je Alläh objavio, rekli: ”Zato što je suđenje po ovim stranim zakonima istina i ispravno za vrijeme u kojem se nalazimo! I da nije dozvoljeno suditi zakonima Islâma!” Jer ako bi to rekli, onda bi postali istinski kâfiri, bez sumnje i oklijevanja.“
”I kada pogledamo na narod – među kojima ima učenjaka i pravednih ljudi i drugih – kako i njih proglašavate kâfirima samo zato što žive pod sudom koji obuhvata njih kao što obuhvata i vas! A vi njih proglašavate kâfirima i otpadnicima. I onda, tražeći opravdanje za sebe, kažete: Protiviti se Šerijatu samo radnjom ne znači da takvu osobu treba proglasiti otpadnikom?!
A ovo je ista stvar koju i drugi pored vas govore, s tim da vi idete dalje, i bez ikakvog opravdanja i prava ih proglašavate kâfirima!!!
Stvar koja čini njihovu grešku očiglednom i otkriva njihovu zabludu je kada ih se pita: ”Kada se može suditi protiv muslimana koji svjedoči da niko mimo Allâha nema pravo da bude obožavan i da je Muhammed Njegov Poslanik i koji klanja da je postao otpadnik? Da li je jedan slučaj suda mimo onoga što je Allâh objavio dovoljan? Ili je li neophodno da on objavi da je postao otpadnik?
Uistinu, oni ne znaju odgovor na ovo! I neće nikad dokučiti ono što je ispravno! Mi smo onda prisiljeni da im navedemo slijedeći primjer.
Pa kažemo: Vladar sudi po Šerijatu, ovo je njegova navika i dio njegovog sistema. Ipak, u određenom sudu je pogriješio i donio odluku koja se protivi Šerijatu, što znači da je sudio u korist ugnjetača i nije dao povoljan sud onome koji je ugnjetavan. Ovaj vladar je sigurno sudio suprotno od onoga što je Allâh objavio. Pa da li biste rekli da je uznevjerovao kufrom otpadništva?
Oni će odgovoriti: Ne, jer se ovo desilo samo jednom.
Onda mi kažemo: Ako bi se isto ponovilo drugi put, ili drugi sud koji se protivio Šerijatu, da li je uznevjerovao?
Onda im ponovimo: Tri puta! Četiri puta! Kada ćete reći da je uznevjerovao? Oni neće biti u stanju da stave granicu na broj odluka koje se protive Šerijatu, pa ga onda ne smiju ni proglasiti nevjernikom radi njih!! Dok bi mogli uraditi suprotno kada bi se za ovog vladara znalo od njegovog prvog suda da je više volio suditi mimo onoga što je Allâh objavio, smatrajući to zakonitim a osuđivajući Šerijat. Sud otpadništva u ovom slučaju na njemu može ispravno biti primjenjen već prvi put kada se usprotivio Šerijatu.
I ponovo, u suprotnoj situaciji, ako bi primjećivali kod ovog vladara mnoge odluke o raznim stvarima u kojima se protivio Šerijatu i kada bi ga pitali: ”Zašto si sudio mimo onoga što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio?” Ako bi on odgovorio ”Bojao sam se za sebe!” ili ”Bio sam plaćen” na primjer, onda je ovo veće zlo od prvog primjera (prvog primjera vladara navedenog gore). Ali usprkos ovome ga ne smijemo proglasiti kâfirom sve dok ne učini poznatim da u svom srcu ne smatra ispravnim ili prikladnim sud po onome što je Allâh Svemogući i Svevišnji objavio. U takvoj situaciji bi mogli reći da je kâfir kufra otpadništva.
Ibn Tejmijje o pogreshnom tekfiru!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kako to zabilježenim stoji u djelu Medžmu'ul-Fetava, 19/71., kaže slijedeće: "Prva novotarija koja se pojavila u Islamu, koja je u isto vrijeme i najviše kuđena sunnetom i eserima jeste novotarija "Harurijjetul-Marika". Njihov prvi predstavnik je ljutito u lice rekao Poslaniku s.a.w.s.: "Budi pravedan Muhammede, jer nisi dijelio pravedno!?"
Poslanik s.a.w.s., je naredio da se takvi ubijaju, i da se protivu njih vodi rat, što su ashabi r.a., kasnije i praktično sprovodili, pod vođstvom emirul-mu'minina Alije b. Ebi Taliba r.a.. Hadisi Poslanika s.a.w.s., koji govore o haridžijama, opisujući ih svim lošim karakteristikama, i neophodnošću borbi protivu njih, spadaju u skupinu "mustefid" hadisa.
Ahmed b. Hanbel rhm., kaže: "Hadisi koji govore o haridžijama su sahih i to na preko deset načina!"
Poslanik s.a.w.s., kaže: "Neko od vas će smatrati ništavnim svoj namaz u odnosu na njihov, kao i svoj post u odnosu na njihov, kao i svoje učenje Kur'ana u odnosu na njihovo učenje Kur'ana! Kur'an će čitati – ali im neće vratove prelaziti! Ispadaće iz islama kao što strijela probada svoju metu. Gdje god ih sretnete – ubijajte ih, jer će za ubijanje takvih dobiti nagradu od Allaha dž.š., oni koji ih budu ubili!" (Sahihul-Buhari, br. 3138, 3344, 5057-58., 6930; Sahihu Muslim, br. 1063-64-66.)
Haridžije se odlikuju dvjema osobinama kojima su se odvojili od džema'ata muslimana i njihovih imama, i to:
1. Odlikuju se napuštanjem poslanikovog s.a.w.s., sunneta, smatrajući lošim i netačnim ono što u suštini nije tako, te smatrajući dobrim i tačnim ono što u suštini nije tako! Ovo je ono što su ispoljili u lice Poslaniku s.a.w.s., onda kada mu je Zul-Huvejsireh el-Temimi rekao: "Budi pravedan, jer nisi pravedno podijelio imetak!"
Poslanik s.a.w.s., mu reče: "Teško tebi, ko će to onda biti pravedan, ako ja ne budem pravedan! Jedan sam od propalih ako ne budem bio pravedan!"
Riječi Zul-Huvejsireh: "Jer nisi pravedno podijelio" – su direktno proglašavanje Poslanika s.a.w.s., maloumnom i nepravednom osobom.
Riječi Zul-Huvejsireh: "Budi pravedan" – su direktna naredba Poslaniku s.a.w.s., da postupa onako kako Zul-Huvejsireh smatra da se postupati treba, i da je samo takvo postupanje jedino ispravno, za razliku od trenutne poslanikove s.a.w.s., raspodjele, koju je smatrao neispravnom!
Opis kojeg smo prije naveli je zajednički opis za sve novotarije koje će kasnije nastati tj. novotar mora potvrditi nešto što Sunnet negira, ili zanegirati nešto što Sunnet potvrđuje; novotar mora smatrati lijepim nešto što je Sunnet proglasio ružnim, i ružnim nešto što je Sunnet proglasio lijepim – u suprotnom dati postupci ne bi bili novotarijama!
Ovako nešto zna proizaći i od strane nekih učenjaka ali će se, u njihovom slučaju, to smatrati greškom u određenom pitanju, dok su novotari oni koji namjerno kontriraju jasnom i poznatom Sunnetu!
Haridžije su, svojim postupkom, učinili dozvoljenim Poslaniku s.a.w.s., da nasilje čini nad drugima, i da luta u svojim postupcima, a pokornost njemu, i slijeđenje njega, nisu smatrali svojom obavezom. Povjerovali su mu u stvarima koje im dostavi putem Kur'ana, ali se na njegov Sunnet ne osvrnuše, jer je on, po njihovoj tvrdnji, bio u suprotnosti s vanjskim značenjem kur'anskih ajeta!?
Većina sljedbenika haridžizma se povode - u ovoj tački - za prvim haridžijama tj. da je Poslanik s.a.w.s., rekao nešto - što je suprotno njihovom stavu - ne bi ga slijedili u tome, kako se to bilježi u hadisu 'Amra b. 'Ubejda.
Dokaze, koji govore protivu njih, odbijaju neprihvatanjem seneda i lanca datih predaja, ili ih shvaćaju i tumače na drugi način (te'evil). Nekada neispravnim smatraju određene ravije seneda predaje, a nekada neispravnim smatraju sami tekst predaje. Ne slijede, niti se povode za Sunnetom, s kojim je došao Poslanik s.a.w.s., a, u suštini svega, ne povode se ni za Kur'anom!
2. Druga karakteristika, specifična za haridžije i ostale novotare jeste ta da proglašavaju ljude nevjernicima zbog grijeha i loših postupaka koji iz njih proizađu, gdje na taj tekfir nadovezuju ohalaljivanje muslimanske krvi i njihovih imetaka, te da su muslimanske zemlje (darul-islam) – nevjerničke zemlje (darul-harb), a da su samo njihove zemlje – islamske zemlje (darul-iman)!?
Istog su stava i većina rafidija (šija), većina mu'utezila i džehmijja, kao i određen broj fanatika koji se pripisuju"Ehlul-Hadisu i Fikhu", kao i jedan broj njihovih mutekellima!
Ovo je osnova svih novotarija, i to po osnovu slova Sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s.! Idžma' selefa ovoga ummeta je zasnovan na tome da je takvo postupanje bid'at tj. smatranje oprosta - grijehom, te smatranje grijeha – kufrom!
Musliman se mora upozoravati na ove dvije novotarske odvratne osnove, kao i na sve ono što iz njih proizilazi poput mržnje prema muslimanima, njihovo kuđenje i proklinjanje, i na kraju ohalaljivanje njihovih života i imetaka! Ova dva novotarska pravila su glavne tačke razilaženja novotara sa postulatima Ehli-Sunneta vel-Džema'ata! Ko se suprostavi Sunnetu u onome što Sunnet potvrđuje ili ga propisuje – ta osoba je novotar, koja je izašla iz okvira Sunneta!
Ko tekfiri muslimane na osnovu onoga što on smatra grijehom, ne bitno bio din u pitanju ili nešto drugo, i prema njima bude postupao onako kako se postupa sa nevjernicima – takva osoba je ustala protivu džema'ata muslimana (mufarikul-džema'ah)!
Većina postojećih novotarija nastaje iz ove dvije osnove!
Analogija (kijas), lično mišljenje (re'ej), doživljaj (zevk) – su glavni izvori grešaka mutekellima, mutesavvifa i jednog dijela mutefekkiha! Pogrešno razumjevanje sahih ili da'if tekstova (te'evil), je glavni izvor grešaka jednog dijela mutekellima, muhaddisa, mukallida, mutesavvifa i mutefekkiha!
Što se tiče tekfira muslimana zbog činjenja izvjesnih grijeha, ili imanja sunnijskih ubjeđenja – to je mezheb haridžija, dok je tekfir muslimana koji nose sunnijska ubjeđenja i akidu – mezheb rafidija, mu'utezila, i ostalih, a što se tiče tekfira muslimana zbog imanja određenih novotarskih ubjeđenja, tu tačku sam podrobnije obrađivao na drugim mjestima.
Mimo problematike tekfira, sve navedeno zna, među muslimanima, izazvati i mržnju, kuđenje ili zlostavljanje oličeno u neprijateljstvu, ili pak da dođe do nestanka ljubavi među njima, upućivanja dovi ili činjenja dobročinstva – što su sve neželjene posljedice pretjerivanja u nekim te'evilima, i pogrešnim rezonima!
Proizvod svega navedenog je zulum i nasilje prema Allahu dž.š., ili prema nekom od Njegovih stvorenja, što sam detaljnije pojašnjavao na drugim mjestima!
Zbog svega navedenog, imam Ahmed b. Hanbel rhm., je često puta znao, svojim učenicima, reći: "Ljudi najviše u greške zapadaju zbog pogrešnog razumjevanja tekstova (te'evil), kao i zbog pogrešne analogije (kijas)!"
Šejh Ibrahim b. Amir el-Ruhajli, hfz., u svom djelu "El-Tekfir ve Davabituhu", str.31-37., kaže: "Pogrešan tekfir muslimana se javlja vrlo rano u povijesti ovoga ummeta. Ulema spominje da je tekfir muslimana zbog velikih grijeha prva novotarija koja se pojavila u ovome ummetu!
Tekfir muslimana od strane haridžija...
Šejhul-islam Ibnu tejmijje rhm., kaže: "Prve novotarije, poput novotarije haridžija, nastaju kao plod pogrešnog razumjevanja Kur'ana. Oni nisu imali za cilj otvoreno se suprostaviti Kur'anu, ali su razumjevali ono na što Kur'an nikako nije ukazivao, pa umisliše da nas Kur'an obavezuje tekfirom griješnika – jer je vjernik dobročinitelj, i bogobojazan, što ih odvede tome da kažu: Ko nije dobročinitelj, i ko nije bogobojazan – ta osoba je nevjernik, koji će vječno ostati u vatri!? Potom rekoše: Osman i Alija, r.a., i oni koji su s njima, nisu vjernici – jer su ljudima sudili po onome što Allah dž.š., nije objavio!?
Svoju novotariju su zasnovali na dvjema pogrešnim premisama:
1. Ko postupi suprotno Kur'anu, pogrešnim postupkom ili mišljenjem – ta osoba je nevjernik (kafir).
2. Osman i Alija r.a., i oni koji ih podržavaju su tako postupili!?
Na osnovu navedenog, moramo se dobro čuvati od tekfira muslimana, zbog njihovih grijeha ili grešaka (bil-zunub vel-hataja), jer je to prva novotarija koja se pojavila u Islamu.
Pobornici te novotarije muslimane proglasiše nevjernicima, živote i imetke im ohalališe, a od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne sahih predaje koje kude nosioce te ideje, i naređuje borbu protivu njih. Imam Ahmed rhm., kaže: Po pitanju njih postoji više sahih predaja, koje nam dolaze na oko deset načina. Imam Muslim rhm., bilježi ove predaje u svome Sahihu, a i sam Buharija rhm., ima posebno poglavlje o njima, dok oni, i pored kuđenja usmjerenog protivu njih, za cilj imaju slijeđenje Kur'ana, pa šta tek da kažemo za one čije su novotarije suprostavljanje Kur'anu, i neprihvatanje njega, a uz sve to tekfiri ostale muslimane poput Džehmijja!?
Poslije njih dolaze šije sa svojim govorom – osoba koja je izmislila ši'izam nije imala za cilj vjeru, već je imala pokvarene namjere, a bilježi se da je u pitanju bila osoba munafik-zindik. Osnova njihove novotarije je zasnovana na lažima prilijepljenim Poslaniku s.a.w.s., kao i na poricanju sahih hadisa.
U sektama ovog ummeta nećeš naći većih lažova od ši'ija, za razliku od haridžija, od kojih se nikako ne bilježi laž (jer je za njih laž nevjerstvo, op.prev.)! Što se tiče ši'ija nije se moglo uzdati u nijednog njihovog šejha kada je prihvatanje rivajeta u pitanju, zbog toga što mnogo lažu, pa su ih zbog toga mimoišli sakupljači hadisa. Imam Buharija i imam Muslim rhm., ne bilježe hadise o Ehlu-Bejtu, izuzev od onih koji dolaze izravno od djece njihove poput Hasana i Husejna, i poput Muhammeda b. El-Hanefiijje, i njegova pisara Ubejdullaha Ibnu Ebi Rafi'a, te drugova Ibnu Mes'uda i sotalih poput Ubejde el-Selmanija, Harisa el-Tejmijja, Kajs b. Abbada, i njima sličnim. Spomenute osobe su sigurne kada su rivajeti od Alije r.a., u pitanju, tako da muhaddisi bilježe njihove hadise.
Ove dvije sekte – haridžije i ši'ije, nastaju poslije ubistva halife Osmana r.a., dok su muslimani za vrijeme Ebu Bekra, Omera, i prvog djela vladavine Osmana r.a., bili jedinstveni. Pri kraju hilafeta Osmana r.a., nastaju određeni događaji koji izazvaše određenu podijeljenost u islamskim redovima, dok sljedbenici fitne i nasilja ne ubiše Osmana r.a., što učini da se muslimani, nakon njegova ubistva, podijele. Kada su se muslimani udarili na Siffinu, nakon čega se složiše na prihvatanje odluke dvojice predstavnika oba tabora – ustaše haridžije na Aliju r.a., i odvojiše se od njega, napuštajući džema'at muslimana, stacionirajući se u oblasti zvanoj Harura'. Alija r.a., ih nije htio dirati, poručujući im: Kod nas polažete pravo na slijedeće: Nećemo vam uskraćivati pravo na plijen, niti ćemo vam uskraćivati pravo na posjet mesdžidima – sve dok ne ohalalite muslimansku krv, i njihov imetak. Nakon toga ubiše Abdullaha b. Hababa r.a., i napadoše vojsku muslimana, nakon čega Aliji r.a., bi jasno da je u pitanju skupina o kojoj je govorio Allahov Poslanik s.a.w.s.!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/31-32..
Haridžije su zasnovale svoj konsenzus (el-idžma'), na slijedećim tačkama:
1. Proglašavanje Alije i Osmana r.a. – nevjernicima.
2. Proglašavanje učesnika bitke kod Džemela – nevjernicima.
3. Proglašavanje dvojice predstavnika (hakeman) – nevjernicima.
4. Ko je bio zadovoljan njihovim suđenjem (tahkim) – oni su nevjernici.
5. Ko bude rekao da su bili u pravu – taj je nevjernik.
6. Ko bude rekao da je jedan od njih dvojice u pravu – taj je nevjernik.
7. Treba ustajati vojno protivu nasilničkih vladara.
Pogledaj: El-Ferku bejnel-firek,str.73.;El-Tebsir fid-din,imam Isfirajini, str.45..
Tekfir muslimana od strane ši'ija/rafidija...
Nakon haridžija, slijede ši'ije, koji zajedno sa prvima, također, učestvuju u bespravnom tekfiru muslimana. Ši'ije-rafidije nevjernicima proglasiše najbolje sinove ummeta – ashabe Allahova Poslanika s.a.w.s., smatrajući ih murteddima, jer su, po njima, napustili pokornost Aliji r.a.!?
U 'najtačnijoj' i 'najvrijednijoj' ši'itskoj knjizi "Kitabul-Kafi", stoji da je Ebu Dža'afer, navodno, rekao: "Poslije Poslanika s.a.w.s., su se ljudi odmetnuli od vjere izuzev trojice: Mikdad b. El-Esveda, Ebu Zerra el-Gifarija, i Selman el-Farisija!?" Pogledaj: El-Revdah minel-Kafi, 8/245-246..
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Rafidije/šije su nevjernikom proglasili Ebu Bekra, Omera i Osmana r.a., kao i većinu muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povode, s kojima je Allah dž.š., zadovoljan, a i oni Njime; nevjernicima proglašavaju većinu ummeta Muhammeda s.a.w.s.! Nevjernikom smatraju svakog onog koji smatra da je Ebu Bekr ili Omer r.a. – 'adil (dobar i pravedan), ili pak muhadžiri i ensarije, ili bude zadovoljan njima - kao što je Allah dž.š., zadovoljan njima, ili im bude tražio oprosta - kao što je Allah dž.š., naredio da im se oprosta traži. Glavne predstavnike ovog milleta proglašavaju nevjernicima, poput: Se'id b. el-Musejjiba, Ebu Muslim el-Havelanija, Uvejs el-Karnija, Ata b. Ebi Rebbaha, Ibrajima el-Neha'ija, kao i imama Malika, Evza'iju, Ebu Hanifu, Hammada b. Zejda, Hammada b. Selemu, Sevrija, Šafiju, Ahmed b. Hanbela, Fudajl b. 'Ijada, Sulejmana el-Daranija poznatijeg kao el-Kerhi, Džunejd b. Muhammeda, Sehl b. Abdullaha el-Tesetturija...
Smatraju da je 'kufr' navedenih osoba veći od kufra jevreja i kršćana, jer su jevreji i kršćani nevjernici shodno svojoj osnovi, dok je kufr riddeta teži i gori od običnog kufra!?" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 28/477-478..
Tekfir od strane kaderija/mu'utezila...
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na kraju perioda ashaba nastaju kaderije. Osnova njihove novotarije jeste nemogućnost njihova intelekta da prihvate vjerovanje u Allahov dž.š., kader (određenje), kao i nemogućnost vjerovanja u Njegove naredbe i zabrane, nagrade i kazne, umišljajući da je sve navedeno nemoguće... Priča o kaderu se proširila, i najaktuelnija je bila u Basri i Šamu, a dijelom i u Medini... Haridžije su još prije njih zadirali u pitanje tekfira griješnika – pripadnika kible, rekavši: Oni su nevjernici, koji će vječno ostati u vatri – u šta se ostali svijet kasnije upustio, a sa njima i kaderije, i to nakon smrti Hasana el-Basrije rhm.. Amr b. Ubejd i njegovi sljedbenici su izjavili: Takvi nisu ni muslimani, a ni kafiri, već su na stepenu između ovo dvoje, ali će u svakom slučaju vječno ostati u vatri – slagajući se sa haridžijama u tome da će takvi ostati vječno u vatri, i da nemaju ništa od islama ili imana sa sobom, ali ih samo ne nazivaju nevjernicima. Napustiše halke i predavanja učenika Hasana el-Basrije rhm., tipa Katade, Ejjuba el-Sihtijanija, i njima sličnih, zbog čega, kasnije, bijahu prozvani mu'utezilama." Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/36-38..
Ovako bolest tekfira bez jasnih dokaza, i šeri'atske podloge, prelazi sa jedne novotarske skupine na drugu, sve dok ne postade glavnom odlikom, i jasnim obilježjem većine novotarskih sekti!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na ljudima je da se pridržavaju opštih pravila na kojima je složan selef ovoga ummeta, kao i njegovi imami. Svi oni vjeruju u ono čime je Allah dž.š., opisao Sebe, i u ono čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakvog iskrivljavanja značenja (tahrif), niti negiranja (ta'atil), bez raspitivanja o kakvoći toga (tekjif), i bes usporedbe istih sa drugima (temsil). Niko nema pravo proglašavati muslimana nevjernikom pa makar pogriješio ili se ogriješio – sve dok protivu takvog ne bude uspostavljen dokaz, i dok ne uvidi put.
Osoba, čiji je islam ustvrđen uz maksimalno ubjeđenje (jekin), to mu se ne može oduzeti uz sumnju (šekk)! Naprotiv, islam se takvoj osobi ne oduzima sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, i dok joj se ne otkloni postojeća šubha! Što se tiče tekfira osobe koja prethodne stavove zastupa, ono će se zasnivati na pravilu kojeg moramo spomenuti ovdje, jer se zbog lošeg poimanja ovog pravila dešavaju razni problemi u ummetu koji se ogledaju u tekfiru novotara, kao što je to bio slučaj ranije sa oduzimanjem imana od velikih griješnika!
Veliki broj novotara, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija, mumessila – steknu izvjesno ubjeđenje, koje je u osnovi batil, ali u njihovim očima ono biva jedinom istinom (hakk), a potom nevjernikom smatraju svakog onog ko se ne složi sa njima u tom mišljenju!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/466-476..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Ovakav je hal novotarskih skupina – prvo izmisle neki stav, a potom ga učine jednom od obaveza vjere, ili pak sastavnim dijelom vjere koji se neizostavno mora ispuniti, a potom tekfire svakog onog ko se ne složi sa njima u tome, ohalaljujući njegov život, kao što je to bio slučaj sa haridžijama, džehmijama, rafidijama, mu'utezilama i ostalim.
Što se tiče Ehlu-Sunneta – oni ne izmišljaju nikakve stavove, i ne proglašavaju nevjernikom osobu koja čini idžtihad i pogriješi u tome, pa makar ta osoba bila njihovim neistomišljenikom koji ih zbog nečega tekfiri, i njihove živote ohalaljuje, isto kao što ashabi r.a., nisu tekfirili haridžije, i pored toga što su haridžije tekfirili Osmana, Aliju, i one koji ih u vlasti podržavahu, i pored toga što su ohalalili živote ostalih muslimana!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/212..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže slijedeće: "Tekfir haridžija, kao i ostalih novotarskih skupina, je zasnovan na dvjema pogrešnim premisama, i to:
1. Taj postupak je u suprotnosti sa Kur'anom.
2. Ko postupi suprotno Kur'anu – ta osoba je nevjernik, ne bitno je li u pitanju osoba koja je pogriješila, ili je grijeh počinila, prethodno bivši ubjeđen da je taj postupak obavezan ili zabranjen. Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/209..
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Poslanik s.a.w.s., je naredio da se takvi ubijaju, i da se protivu njih vodi rat, što su ashabi r.a., kasnije i praktično sprovodili, pod vođstvom emirul-mu'minina Alije b. Ebi Taliba r.a.. Hadisi Poslanika s.a.w.s., koji govore o haridžijama, opisujući ih svim lošim karakteristikama, i neophodnošću borbi protivu njih, spadaju u skupinu "mustefid" hadisa.
Ahmed b. Hanbel rhm., kaže: "Hadisi koji govore o haridžijama su sahih i to na preko deset načina!"
Poslanik s.a.w.s., kaže: "Neko od vas će smatrati ništavnim svoj namaz u odnosu na njihov, kao i svoj post u odnosu na njihov, kao i svoje učenje Kur'ana u odnosu na njihovo učenje Kur'ana! Kur'an će čitati – ali im neće vratove prelaziti! Ispadaće iz islama kao što strijela probada svoju metu. Gdje god ih sretnete – ubijajte ih, jer će za ubijanje takvih dobiti nagradu od Allaha dž.š., oni koji ih budu ubili!" (Sahihul-Buhari, br. 3138, 3344, 5057-58., 6930; Sahihu Muslim, br. 1063-64-66.)
Haridžije se odlikuju dvjema osobinama kojima su se odvojili od džema'ata muslimana i njihovih imama, i to:
1. Odlikuju se napuštanjem poslanikovog s.a.w.s., sunneta, smatrajući lošim i netačnim ono što u suštini nije tako, te smatrajući dobrim i tačnim ono što u suštini nije tako! Ovo je ono što su ispoljili u lice Poslaniku s.a.w.s., onda kada mu je Zul-Huvejsireh el-Temimi rekao: "Budi pravedan, jer nisi pravedno podijelio imetak!"
Poslanik s.a.w.s., mu reče: "Teško tebi, ko će to onda biti pravedan, ako ja ne budem pravedan! Jedan sam od propalih ako ne budem bio pravedan!"
Riječi Zul-Huvejsireh: "Jer nisi pravedno podijelio" – su direktno proglašavanje Poslanika s.a.w.s., maloumnom i nepravednom osobom.
Riječi Zul-Huvejsireh: "Budi pravedan" – su direktna naredba Poslaniku s.a.w.s., da postupa onako kako Zul-Huvejsireh smatra da se postupati treba, i da je samo takvo postupanje jedino ispravno, za razliku od trenutne poslanikove s.a.w.s., raspodjele, koju je smatrao neispravnom!
Opis kojeg smo prije naveli je zajednički opis za sve novotarije koje će kasnije nastati tj. novotar mora potvrditi nešto što Sunnet negira, ili zanegirati nešto što Sunnet potvrđuje; novotar mora smatrati lijepim nešto što je Sunnet proglasio ružnim, i ružnim nešto što je Sunnet proglasio lijepim – u suprotnom dati postupci ne bi bili novotarijama!
Ovako nešto zna proizaći i od strane nekih učenjaka ali će se, u njihovom slučaju, to smatrati greškom u određenom pitanju, dok su novotari oni koji namjerno kontriraju jasnom i poznatom Sunnetu!
Haridžije su, svojim postupkom, učinili dozvoljenim Poslaniku s.a.w.s., da nasilje čini nad drugima, i da luta u svojim postupcima, a pokornost njemu, i slijeđenje njega, nisu smatrali svojom obavezom. Povjerovali su mu u stvarima koje im dostavi putem Kur'ana, ali se na njegov Sunnet ne osvrnuše, jer je on, po njihovoj tvrdnji, bio u suprotnosti s vanjskim značenjem kur'anskih ajeta!?
Većina sljedbenika haridžizma se povode - u ovoj tački - za prvim haridžijama tj. da je Poslanik s.a.w.s., rekao nešto - što je suprotno njihovom stavu - ne bi ga slijedili u tome, kako se to bilježi u hadisu 'Amra b. 'Ubejda.
Dokaze, koji govore protivu njih, odbijaju neprihvatanjem seneda i lanca datih predaja, ili ih shvaćaju i tumače na drugi način (te'evil). Nekada neispravnim smatraju određene ravije seneda predaje, a nekada neispravnim smatraju sami tekst predaje. Ne slijede, niti se povode za Sunnetom, s kojim je došao Poslanik s.a.w.s., a, u suštini svega, ne povode se ni za Kur'anom!
2. Druga karakteristika, specifična za haridžije i ostale novotare jeste ta da proglašavaju ljude nevjernicima zbog grijeha i loših postupaka koji iz njih proizađu, gdje na taj tekfir nadovezuju ohalaljivanje muslimanske krvi i njihovih imetaka, te da su muslimanske zemlje (darul-islam) – nevjerničke zemlje (darul-harb), a da su samo njihove zemlje – islamske zemlje (darul-iman)!?
Istog su stava i većina rafidija (šija), većina mu'utezila i džehmijja, kao i određen broj fanatika koji se pripisuju"Ehlul-Hadisu i Fikhu", kao i jedan broj njihovih mutekellima!
Ovo je osnova svih novotarija, i to po osnovu slova Sunneta Allahova Poslanika s.a.w.s.! Idžma' selefa ovoga ummeta je zasnovan na tome da je takvo postupanje bid'at tj. smatranje oprosta - grijehom, te smatranje grijeha – kufrom!
Musliman se mora upozoravati na ove dvije novotarske odvratne osnove, kao i na sve ono što iz njih proizilazi poput mržnje prema muslimanima, njihovo kuđenje i proklinjanje, i na kraju ohalaljivanje njihovih života i imetaka! Ova dva novotarska pravila su glavne tačke razilaženja novotara sa postulatima Ehli-Sunneta vel-Džema'ata! Ko se suprostavi Sunnetu u onome što Sunnet potvrđuje ili ga propisuje – ta osoba je novotar, koja je izašla iz okvira Sunneta!
Ko tekfiri muslimane na osnovu onoga što on smatra grijehom, ne bitno bio din u pitanju ili nešto drugo, i prema njima bude postupao onako kako se postupa sa nevjernicima – takva osoba je ustala protivu džema'ata muslimana (mufarikul-džema'ah)!
Većina postojećih novotarija nastaje iz ove dvije osnove!
Analogija (kijas), lično mišljenje (re'ej), doživljaj (zevk) – su glavni izvori grešaka mutekellima, mutesavvifa i jednog dijela mutefekkiha! Pogrešno razumjevanje sahih ili da'if tekstova (te'evil), je glavni izvor grešaka jednog dijela mutekellima, muhaddisa, mukallida, mutesavvifa i mutefekkiha!
Što se tiče tekfira muslimana zbog činjenja izvjesnih grijeha, ili imanja sunnijskih ubjeđenja – to je mezheb haridžija, dok je tekfir muslimana koji nose sunnijska ubjeđenja i akidu – mezheb rafidija, mu'utezila, i ostalih, a što se tiče tekfira muslimana zbog imanja određenih novotarskih ubjeđenja, tu tačku sam podrobnije obrađivao na drugim mjestima.
Mimo problematike tekfira, sve navedeno zna, među muslimanima, izazvati i mržnju, kuđenje ili zlostavljanje oličeno u neprijateljstvu, ili pak da dođe do nestanka ljubavi među njima, upućivanja dovi ili činjenja dobročinstva – što su sve neželjene posljedice pretjerivanja u nekim te'evilima, i pogrešnim rezonima!
Proizvod svega navedenog je zulum i nasilje prema Allahu dž.š., ili prema nekom od Njegovih stvorenja, što sam detaljnije pojašnjavao na drugim mjestima!
Zbog svega navedenog, imam Ahmed b. Hanbel rhm., je često puta znao, svojim učenicima, reći: "Ljudi najviše u greške zapadaju zbog pogrešnog razumjevanja tekstova (te'evil), kao i zbog pogrešne analogije (kijas)!"
Šejh Ibrahim b. Amir el-Ruhajli, hfz., u svom djelu "El-Tekfir ve Davabituhu", str.31-37., kaže: "Pogrešan tekfir muslimana se javlja vrlo rano u povijesti ovoga ummeta. Ulema spominje da je tekfir muslimana zbog velikih grijeha prva novotarija koja se pojavila u ovome ummetu!
Tekfir muslimana od strane haridžija...
Šejhul-islam Ibnu tejmijje rhm., kaže: "Prve novotarije, poput novotarije haridžija, nastaju kao plod pogrešnog razumjevanja Kur'ana. Oni nisu imali za cilj otvoreno se suprostaviti Kur'anu, ali su razumjevali ono na što Kur'an nikako nije ukazivao, pa umisliše da nas Kur'an obavezuje tekfirom griješnika – jer je vjernik dobročinitelj, i bogobojazan, što ih odvede tome da kažu: Ko nije dobročinitelj, i ko nije bogobojazan – ta osoba je nevjernik, koji će vječno ostati u vatri!? Potom rekoše: Osman i Alija, r.a., i oni koji su s njima, nisu vjernici – jer su ljudima sudili po onome što Allah dž.š., nije objavio!?
Svoju novotariju su zasnovali na dvjema pogrešnim premisama:
1. Ko postupi suprotno Kur'anu, pogrešnim postupkom ili mišljenjem – ta osoba je nevjernik (kafir).
2. Osman i Alija r.a., i oni koji ih podržavaju su tako postupili!?
Na osnovu navedenog, moramo se dobro čuvati od tekfira muslimana, zbog njihovih grijeha ili grešaka (bil-zunub vel-hataja), jer je to prva novotarija koja se pojavila u Islamu.
Pobornici te novotarije muslimane proglasiše nevjernicima, živote i imetke im ohalališe, a od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne sahih predaje koje kude nosioce te ideje, i naređuje borbu protivu njih. Imam Ahmed rhm., kaže: Po pitanju njih postoji više sahih predaja, koje nam dolaze na oko deset načina. Imam Muslim rhm., bilježi ove predaje u svome Sahihu, a i sam Buharija rhm., ima posebno poglavlje o njima, dok oni, i pored kuđenja usmjerenog protivu njih, za cilj imaju slijeđenje Kur'ana, pa šta tek da kažemo za one čije su novotarije suprostavljanje Kur'anu, i neprihvatanje njega, a uz sve to tekfiri ostale muslimane poput Džehmijja!?
Poslije njih dolaze šije sa svojim govorom – osoba koja je izmislila ši'izam nije imala za cilj vjeru, već je imala pokvarene namjere, a bilježi se da je u pitanju bila osoba munafik-zindik. Osnova njihove novotarije je zasnovana na lažima prilijepljenim Poslaniku s.a.w.s., kao i na poricanju sahih hadisa.
U sektama ovog ummeta nećeš naći većih lažova od ši'ija, za razliku od haridžija, od kojih se nikako ne bilježi laž (jer je za njih laž nevjerstvo, op.prev.)! Što se tiče ši'ija nije se moglo uzdati u nijednog njihovog šejha kada je prihvatanje rivajeta u pitanju, zbog toga što mnogo lažu, pa su ih zbog toga mimoišli sakupljači hadisa. Imam Buharija i imam Muslim rhm., ne bilježe hadise o Ehlu-Bejtu, izuzev od onih koji dolaze izravno od djece njihove poput Hasana i Husejna, i poput Muhammeda b. El-Hanefiijje, i njegova pisara Ubejdullaha Ibnu Ebi Rafi'a, te drugova Ibnu Mes'uda i sotalih poput Ubejde el-Selmanija, Harisa el-Tejmijja, Kajs b. Abbada, i njima sličnim. Spomenute osobe su sigurne kada su rivajeti od Alije r.a., u pitanju, tako da muhaddisi bilježe njihove hadise.
Ove dvije sekte – haridžije i ši'ije, nastaju poslije ubistva halife Osmana r.a., dok su muslimani za vrijeme Ebu Bekra, Omera, i prvog djela vladavine Osmana r.a., bili jedinstveni. Pri kraju hilafeta Osmana r.a., nastaju određeni događaji koji izazvaše određenu podijeljenost u islamskim redovima, dok sljedbenici fitne i nasilja ne ubiše Osmana r.a., što učini da se muslimani, nakon njegova ubistva, podijele. Kada su se muslimani udarili na Siffinu, nakon čega se složiše na prihvatanje odluke dvojice predstavnika oba tabora – ustaše haridžije na Aliju r.a., i odvojiše se od njega, napuštajući džema'at muslimana, stacionirajući se u oblasti zvanoj Harura'. Alija r.a., ih nije htio dirati, poručujući im: Kod nas polažete pravo na slijedeće: Nećemo vam uskraćivati pravo na plijen, niti ćemo vam uskraćivati pravo na posjet mesdžidima – sve dok ne ohalalite muslimansku krv, i njihov imetak. Nakon toga ubiše Abdullaha b. Hababa r.a., i napadoše vojsku muslimana, nakon čega Aliji r.a., bi jasno da je u pitanju skupina o kojoj je govorio Allahov Poslanik s.a.w.s.!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/31-32..
Haridžije su zasnovale svoj konsenzus (el-idžma'), na slijedećim tačkama:
1. Proglašavanje Alije i Osmana r.a. – nevjernicima.
2. Proglašavanje učesnika bitke kod Džemela – nevjernicima.
3. Proglašavanje dvojice predstavnika (hakeman) – nevjernicima.
4. Ko je bio zadovoljan njihovim suđenjem (tahkim) – oni su nevjernici.
5. Ko bude rekao da su bili u pravu – taj je nevjernik.
6. Ko bude rekao da je jedan od njih dvojice u pravu – taj je nevjernik.
7. Treba ustajati vojno protivu nasilničkih vladara.
Pogledaj: El-Ferku bejnel-firek,str.73.;El-Tebsir fid-din,imam Isfirajini, str.45..
Tekfir muslimana od strane ši'ija/rafidija...
Nakon haridžija, slijede ši'ije, koji zajedno sa prvima, također, učestvuju u bespravnom tekfiru muslimana. Ši'ije-rafidije nevjernicima proglasiše najbolje sinove ummeta – ashabe Allahova Poslanika s.a.w.s., smatrajući ih murteddima, jer su, po njima, napustili pokornost Aliji r.a.!?
U 'najtačnijoj' i 'najvrijednijoj' ši'itskoj knjizi "Kitabul-Kafi", stoji da je Ebu Dža'afer, navodno, rekao: "Poslije Poslanika s.a.w.s., su se ljudi odmetnuli od vjere izuzev trojice: Mikdad b. El-Esveda, Ebu Zerra el-Gifarija, i Selman el-Farisija!?" Pogledaj: El-Revdah minel-Kafi, 8/245-246..
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Rafidije/šije su nevjernikom proglasili Ebu Bekra, Omera i Osmana r.a., kao i većinu muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povode, s kojima je Allah dž.š., zadovoljan, a i oni Njime; nevjernicima proglašavaju većinu ummeta Muhammeda s.a.w.s.! Nevjernikom smatraju svakog onog koji smatra da je Ebu Bekr ili Omer r.a. – 'adil (dobar i pravedan), ili pak muhadžiri i ensarije, ili bude zadovoljan njima - kao što je Allah dž.š., zadovoljan njima, ili im bude tražio oprosta - kao što je Allah dž.š., naredio da im se oprosta traži. Glavne predstavnike ovog milleta proglašavaju nevjernicima, poput: Se'id b. el-Musejjiba, Ebu Muslim el-Havelanija, Uvejs el-Karnija, Ata b. Ebi Rebbaha, Ibrajima el-Neha'ija, kao i imama Malika, Evza'iju, Ebu Hanifu, Hammada b. Zejda, Hammada b. Selemu, Sevrija, Šafiju, Ahmed b. Hanbela, Fudajl b. 'Ijada, Sulejmana el-Daranija poznatijeg kao el-Kerhi, Džunejd b. Muhammeda, Sehl b. Abdullaha el-Tesetturija...
Smatraju da je 'kufr' navedenih osoba veći od kufra jevreja i kršćana, jer su jevreji i kršćani nevjernici shodno svojoj osnovi, dok je kufr riddeta teži i gori od običnog kufra!?" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 28/477-478..
Tekfir od strane kaderija/mu'utezila...
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na kraju perioda ashaba nastaju kaderije. Osnova njihove novotarije jeste nemogućnost njihova intelekta da prihvate vjerovanje u Allahov dž.š., kader (određenje), kao i nemogućnost vjerovanja u Njegove naredbe i zabrane, nagrade i kazne, umišljajući da je sve navedeno nemoguće... Priča o kaderu se proširila, i najaktuelnija je bila u Basri i Šamu, a dijelom i u Medini... Haridžije su još prije njih zadirali u pitanje tekfira griješnika – pripadnika kible, rekavši: Oni su nevjernici, koji će vječno ostati u vatri – u šta se ostali svijet kasnije upustio, a sa njima i kaderije, i to nakon smrti Hasana el-Basrije rhm.. Amr b. Ubejd i njegovi sljedbenici su izjavili: Takvi nisu ni muslimani, a ni kafiri, već su na stepenu između ovo dvoje, ali će u svakom slučaju vječno ostati u vatri – slagajući se sa haridžijama u tome da će takvi ostati vječno u vatri, i da nemaju ništa od islama ili imana sa sobom, ali ih samo ne nazivaju nevjernicima. Napustiše halke i predavanja učenika Hasana el-Basrije rhm., tipa Katade, Ejjuba el-Sihtijanija, i njima sličnih, zbog čega, kasnije, bijahu prozvani mu'utezilama." Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/36-38..
Ovako bolest tekfira bez jasnih dokaza, i šeri'atske podloge, prelazi sa jedne novotarske skupine na drugu, sve dok ne postade glavnom odlikom, i jasnim obilježjem većine novotarskih sekti!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na ljudima je da se pridržavaju opštih pravila na kojima je složan selef ovoga ummeta, kao i njegovi imami. Svi oni vjeruju u ono čime je Allah dž.š., opisao Sebe, i u ono čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakvog iskrivljavanja značenja (tahrif), niti negiranja (ta'atil), bez raspitivanja o kakvoći toga (tekjif), i bes usporedbe istih sa drugima (temsil). Niko nema pravo proglašavati muslimana nevjernikom pa makar pogriješio ili se ogriješio – sve dok protivu takvog ne bude uspostavljen dokaz, i dok ne uvidi put.
Osoba, čiji je islam ustvrđen uz maksimalno ubjeđenje (jekin), to mu se ne može oduzeti uz sumnju (šekk)! Naprotiv, islam se takvoj osobi ne oduzima sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, i dok joj se ne otkloni postojeća šubha! Što se tiče tekfira osobe koja prethodne stavove zastupa, ono će se zasnivati na pravilu kojeg moramo spomenuti ovdje, jer se zbog lošeg poimanja ovog pravila dešavaju razni problemi u ummetu koji se ogledaju u tekfiru novotara, kao što je to bio slučaj ranije sa oduzimanjem imana od velikih griješnika!
Veliki broj novotara, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija, mumessila – steknu izvjesno ubjeđenje, koje je u osnovi batil, ali u njihovim očima ono biva jedinom istinom (hakk), a potom nevjernikom smatraju svakog onog ko se ne složi sa njima u tom mišljenju!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/466-476..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Ovakav je hal novotarskih skupina – prvo izmisle neki stav, a potom ga učine jednom od obaveza vjere, ili pak sastavnim dijelom vjere koji se neizostavno mora ispuniti, a potom tekfire svakog onog ko se ne složi sa njima u tome, ohalaljujući njegov život, kao što je to bio slučaj sa haridžijama, džehmijama, rafidijama, mu'utezilama i ostalim.
Što se tiče Ehlu-Sunneta – oni ne izmišljaju nikakve stavove, i ne proglašavaju nevjernikom osobu koja čini idžtihad i pogriješi u tome, pa makar ta osoba bila njihovim neistomišljenikom koji ih zbog nečega tekfiri, i njihove živote ohalaljuje, isto kao što ashabi r.a., nisu tekfirili haridžije, i pored toga što su haridžije tekfirili Osmana, Aliju, i one koji ih u vlasti podržavahu, i pored toga što su ohalalili živote ostalih muslimana!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/212..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže slijedeće: "Tekfir haridžija, kao i ostalih novotarskih skupina, je zasnovan na dvjema pogrešnim premisama, i to:
1. Taj postupak je u suprotnosti sa Kur'anom.
2. Ko postupi suprotno Kur'anu – ta osoba je nevjernik, ne bitno je li u pitanju osoba koja je pogriješila, ili je grijeh počinila, prethodno bivši ubjeđen da je taj postupak obavezan ili zabranjen. Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/209..
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
Subscribe to:
Posts (Atom)