Tuesday, April 26, 2011

Pogrešan tekfir – prva novotarija u islamu!






Pogrešan tekfir – prva novotarija u islamu!
Šejh Ibrahim b. Amir el-Ruhajli, hfz., u svom djelu "El-
Tekfir ve Davabituhu", str.31-37., kaže: "Pogrešan tekfir muslimana
se javlja vrlo rano u povijesti ovoga ummeta. Ulema spominje da je
tekfir muslimana zbog velikih grijeha prva novotarija koja se pojavila u
ovome ummetu!
Tekfir muslimana od strane haridžija...
Šejhul-islam Ibnu tejmijje rhm., kaže: "Prve novotarije,
poput novotarije haridžija, nastaju kao plod pogrešnog razumjevanja
Kur'ana. Oni nisu imali za cilj otvoreno se suprostaviti Kur'anu, ali su
razumjevali ono na što Kur'an nikako nije ukazivao, pa umisliše da nas
Kur'an obavezuje tekfirom griješnika – jer je vjernik dobročinitelj, i
bogobojazan, što ih odvede tome da kažu: Ko nije dobročinitelj, i ko
nije bogobojazan – ta osoba je nevjernik, koji će vječno ostati u vatri!?
Potom rekoše: Osman i Alija, r.a., i oni koji su s njima, nisu vjernici –
jer su ljudima sudili po onome što Allah dž.š., nije objavio!?
Svoju novotariju su zasnovali na dvjema pogrešnim premisama:
1. Ko postupi suprotno Kur'anu, pogrešnim postupkom ili
mišljenjem – ta osoba je nevjernik (kafir).
2. Osman i Alija r.a., i oni koji ih podržavaju su tako
postupili!?
Na osnovu navedenog, moramo se dobro čuvati od tekfira
muslimana, zbog njihovih grijeha ili grešaka (bil-zunub velhataja),
jer je to prva novotarija koja se pojavila u Islamu.
Pobornici te novotarije muslimane proglasiše nevjernicima,
živote i imetke im ohalališe, a od Poslanika s.a.w.s., se bilježe brojne
sahih predaje koje kude nosioce te ideje, i naređuje borbu protivu njih.
Imam Ahmed rhm., kaže: Po pitanju njih postoji više sahih predaja,
koje nam dolaze na oko deset načina. Imam Muslim rhm., bilježi ove
predaje u svome Sahihu, a i sam Buharija rhm., ima posebno
poglavlje o njima, dok oni, i pored kuđenja usmjerenog protivu njih,
za cilj imaju slijeđenje Kur'ana, pa šta tek da kažemo za one čije su
novotarije suprostavljanje Kur'anu, i neprihvatanje njega, a uz sve to
tekfiri ostale muslimane poput Džehmijja!?
1
Poslije njih dolaze šije sa svojim govorom – osoba koja je
izmislila ši'izam nije imala za cilj vjeru, već je imala pokvarene
namjere, a bilježi se da je u pitanju bila osoba munafik-zindik. Osnova
njihove novotarije je zasnovana na lažima prilijepljenim Poslaniku
s.a.w.s., kao i na poricanju sahih hadisa.
U sektama ovog ummeta nećeš naći većih lažova od ši'ija, za
razliku od haridžija, od kojih se nikako ne bilježi laž (jer je za njih laž
nevjerstvo, op.prev.)! Što se tiče ši'ija nije se moglo uzdati u nijednog
njihovog šejha kada je prihvatanje rivajeta u pitanju, zbog toga što
mnogo lažu, pa su ih zbog toga mimoišli sakupljači hadisa. Imam
Buharija i imam Muslim rhm., ne bilježe hadise o Ehlu-Bejtu, izuzev od
onih koji dolaze izravno od djece njihove poput Hasana i Husejna, i
poput Muhammeda b. El-Hanefiijje, i njegova pisara Ubejdullaha Ibnu
Ebi Rafi'a, te drugova Ibnu Mes'uda i sotalih poput Ubejde el-
Selmanija, Harisa el-Tejmijja, Kajs b. Abbada, i njima sličnim.
Spomenute osobe su sigurne kada su rivajeti od Alije r.a., u pitanju,
tako da muhaddisi bilježe njihove hadise.
Ove dvije sekte – haridžije i ši'ije, nastaju poslije ubistva halife
Osmana r.a., dok su muslimani za vrijeme Ebu Bekra, Omera, i prvog
djela vladavine Osmana r.a., bili jedinstveni. Pri kraju hilafeta Osmana
r.a., nastaju određeni događaji koji izazvaše određenu podijeljenost u
islamskim redovima, dok sljedbenici fitne i nasilja ne ubiše Osmana
r.a., što učini da se muslimani, nakon njegova ubistva, podijele. Kada
su se muslimani udarili na Siffinu, nakon čega se složiše na
prihvatanje odluke dvojice predstavnika oba tabora – ustaše haridžije
na Aliju r.a., i odvojiše se od njega, napuštajući džema'at muslimana,
stacionirajući se u oblasti zvanoj Harura'. Alija r.a., ih nije htio dirati,
poručujući im: Kod nas polažete pravo na slijedeće: Nećemo vam
uskraćivati pravo na plijen, niti ćemo vam uskraćivati pravo na
posjet mesdžidima – sve dok ne ohalalite muslimansku krv, i
njihov imetak. Nakon toga ubiše Abdullaha b. Hababa r.a., i
napadoše vojsku muslimana, nakon čega Aliji r.a., bi jasno da je u
pitanju skupina o kojoj je govorio Allahov Poslanik s.a.w.s.!" Pogledaj:
Medžmu'ul-Fetava, 13/31-32..
Haridžije su zasnovale svoj konsenzus (el-idžma'), na slijedećim
tačkama:
1. Proglašavanje Alije i Osmana r.a. – nevjernicima.
2. Proglašavanje učesnika bitke kod Džemela –
nevjernicima.
2
3. Proglašavanje dvojice predstavnika (hakeman) –
nevjernicima.
4. Ko je bio zadovoljan njihovim suđenjem (tahkim) – oni
su nevjernici.
5. Ko bude rekao da su bili u pravu – taj je nevjernik.
6. Ko bude rekao da je jedan od njih dvojice u pravu – taj
je nevjernik.
7. Treba ustajati vojno protivu nasilničkih vladara.
Pogledaj: El-Ferku bejnel-firek,str.73.;El-Tebsir fid-din,imam
Isfirajini, str.45..
Tekfir muslimana od strane ši'ija/rafidija...
Nakon haridžija, slijede ši'ije, koji zajedno sa prvima, također,
učestvuju u bespravnom tekfiru muslimana. Ši'ije-rafidije nevjernicima
proglasiše najbolje sinove ummeta – ashabe Allahova Poslanika
s.a.w.s., smatrajući ih murteddima, jer su, po njima, napustili
pokornost Aliji r.a.!?
U 'najtačnijoj' i 'najvrijednijoj' ši'itskoj knjizi "Kitabul-Kafi", stoji
da je Ebu Dža'afer, navodno, rekao: "Poslije Poslanika s.a.w.s., su
se ljudi odmetnuli od vjere izuzev trojice: Mikdad b. El-Esveda,
Ebu Zerra el-Gifarija, i Selman el-Farisija!?" Pogledaj: El-Revdah
minel-Kafi, 8/245-246..
Šejhul-islam ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Rafidije/šije su
nevjernikom proglasili Ebu Bekra, Omera i Osmana r.a., kao i većinu
muhadžira i ensarija, i onih koji se u dobru za njima povode, s kojima
je Allah dž.š., zadovoljan, a i oni Njime; nevjernicima proglašavaju
većinu ummeta Muhammeda s.a.w.s.! Nevjernikom smatraju svakog
onog koji smatra da je Ebu Bekr ili Omer r.a. – 'adil (dobar i
pravedan), ili pak muhadžiri i ensarije, ili bude zadovoljan njima - kao
što je Allah dž.š., zadovoljan njima, ili im bude tražio oprosta - kao što
je Allah dž.š., naredio da im se oprosta traži. Glavne predstavnike
ovog milleta proglašavaju nevjernicima, poput: Se'id b. el-Musejjiba,
Ebu Muslim el-Havelanija, Uvejs el-Karnija, Ata b. Ebi Rebbaha,
Ibrajima el-Neha'ija, kao i imama Malika, Evza'iju, Ebu Hanifu,
Hammada b. Zejda, Hammada b. Selemu, Sevrija, Šafiju, Ahmed b.
3
Hanbela, Fudajl b. 'Ijada, Sulejmana el-Daranija poznatijeg kao el-
Kerhi, Džunejd b. Muhammeda, Sehl b. Abdullaha el-Tesetturija...
Smatraju da je 'kufr' navedenih osoba veći od kufra jevreja i
kršćana, jer su jevreji i kršćani nevjernici shodno svojoj osnovi, dok je
kufr riddeta teži i gori od običnog kufra!?" Pogledaj: Medžmu'ul-
Fetava, 28/477-478..
Tekfir od strane kaderija/mu'utezila...
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na kraju perioda
ashaba nastaju kaderije. Osnova njihove novotarije jeste nemogućnost
njihova intelekta da prihvate vjerovanje u Allahov dž.š., kader
(određenje), kao i nemogućnost vjerovanja u Njegove naredbe i
zabrane, nagrade i kazne, umišljajući da je sve navedeno nemoguće...
Priča o kaderu se proširila, i najaktuelnija je bila u Basri i Šamu, a
dijelom i u Medini... Haridžije su još prije njih zadirali u pitanje tekfira
griješnika – pripadnika kible, rekavši: Oni su nevjernici, koji će vječno
ostati u vatri – u šta se ostali svijet kasnije upustio, a sa njima i
kaderije, i to nakon smrti Hasana el-Basrije rhm.. Amr b. Ubejd i
njegovi sljedbenici su izjavili: Takvi nisu ni muslimani, a ni kafiri, već
su na stepenu između ovo dvoje, ali će u svakom slučaju vječno ostati
u vatri – slagajući se sa haridžijama u tome da će takvi ostati vječno u
vatri, i da nemaju ništa od islama ili imana sa sobom, ali ih samo ne
nazivaju nevjernicima. Napustiše halke i predavanja učenika Hasana
el-Basrije rhm., tipa Katade, Ejjuba el-Sihtijanija, i njima sličnih, zbog
čega, kasnije, bijahu prozvani mu'utezilama." Pogledaj: Medžmu'ul-
Fetava, 13/36-38..
Ovako bolest tekfira bez jasnih dokaza, i šeri'atske
podloge, prelazi sa jedne novotarske skupine na drugu, sve dok
ne postade glavnom odlikom, i jasnim obilježjem većine
novotarskih sekti!
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Na ljudima je da se
pridržavaju opštih pravila na kojima je složan selef ovoga ummeta,
kao i njegovi imami. Svi oni vjeruju u ono čime je Allah dž.š., opisao
Sebe, i u ono čime Ga je opisao Njegov Poslanik s.a.w.s., bez ikakvog
iskrivljavanja značenja (tahrif), niti negiranja (ta'atil), bez raspitivanja
o kakvoći toga (tekjif), i bes usporedbe istih sa drugima (temsil). Niko
nema pravo proglašavati muslimana nevjernikom pa makar pogriješio
ili se ogriješio – sve dok protivu takvog ne bude uspostavljen dokaz, i
dok ne uvidi put.
4
Osoba, čiji je islam ustvrđen uz maksimalno ubjeđenje (jekin),
to mu se ne može oduzeti uz sumnju (šekk)! Naprotiv, islam se takvoj
osobi ne oduzima sve dok se protivu nje ne uspostavi dokaz, i dok joj
se ne otkloni postojeća šubha! Što se tiče tekfira osobe koja prethodne
stavove zastupa, ono će se zasnivati na pravilu kojeg moramo
spomenuti ovdje, jer se zbog lošeg poimanja ovog pravila dešavaju
razni problemi u ummetu koji se ogledaju u tekfiru novotara, kao što
je to bio slučaj ranije sa oduzimanjem imana od velikih griješnika!
Veliki broj novotara, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija,
mumessila – steknu izvjesno ubjeđenje, koje je u osnovi batil, ali u
njihovim očima ono biva jedinom istinom (hakk), a potom nevjernikom
smatraju svakog onog ko se ne složi sa njima u tom mišljenju!"
Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 12/466-476..
Šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže: "Ovakav je hal
novotarskih skupina – prvo izmisle neki stav, a potom ga učine
jednom od obaveza vjere, ili pak sastavnim dijelom vjere koji se
neizostavno mora ispuniti, a potom tekfire svakog onog ko se ne složi
sa njima u tome, ohalaljujući njegov život, kao što je to bio slučaj sa
haridžijama, džehmijama, rafidijama, mu'utezilama i ostalim.
Što se tiče Ehlu-Sunneta – oni ne izmišljaju nikakve stavove, i
ne proglašavaju nevjernikom osobu koja čini idžtihad i pogriješi u
tome, pa makar ta osoba bila njihovim neistomišljenikom koji ih zbog
nečega tekfiri, i njihove živote ohalaljuje, isto kao što ashabi r.a., nisu
tekfirili haridžije, i pored toga što su haridžije tekfirili Osmana, Aliju, i
one koji ih u vlasti podržavahu, i pored toga što su ohalalili živote
ostalih muslimana!" Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 19/212..
Na drugom mjestu, šejhul-islam Ibnu Tejmijje rhm., kaže
slijedeće: "Tekfir haridžija, kao i ostalih novotarskih skupina, je
zasnovan na dvjema pogrešnim premisama, i to:
1. Taj postupak je u suprotnosti sa Kur'anom.
2.Ko postupi suprotno Kur'anu – ta osoba je nevjernik, ne
bitno je li u pitanju osoba koja je pogriješila, ili je grijeh
počinila, prethodno bivši ubjeđen da je taj postupak obavezan
ili zabranjen. Pogledaj: Medžmu'ul-Fetava, 13/209..
Prijevod: Sead ef. Jasavić, prof.fikha
5

Saturday, April 23, 2011

Ibn Tejmie i tekfir


I pored ovoga sam uvijek, a ko je samnom sjedio to zna od mene, da sam ja najstrožiji u tome da se određen pojedinac proglasi nevjernikom (tekfir), ili velikim griješnikom (tefsik), ili nepokornikom (ma’sijeh), osim ako se zna da je nad njim uspostavljen poslanički dokaz, koji, ako mu se ko suprotstavi bude ponekad nevjernik, nekad veliki griješnik, a nekad nepokornik, jer ja potvrđujem da je Allah ovom ummetu oprostio grešku, a to obuhvata grešku u govornim i praktičnim pitanjima.

Selef se neprestano razilazio u mnogim ovakvim pitanjima, ali niko od njih nikom nije posvjedočio kufrom, niti fiskom, niti nepokornošću, kao što je Šurejh negirao kiraet onog ko bi učio: “Nego se čudim, a oni se izigravaju.” govorećii: ‘Allah se ne čudi.’, pa je to došlo do Ibrahim en-Nehaija, pa je rekao: ‘Stvarno je Šurejh pjesnik, zadivilo ga njegovo znanje, Abdullah je bio učeniji od njega pa bi učio: “Čudim se…”.’
I kao što se Aiša radijallahu ‘anha i drugi ashabi razišli da li je Muhammed, sallallahu 'alejhi ve sellem, vidio svog Gospodara rekavši: ‘Ko umišlja da je Muhammed vidio svog Gospodara, taj je na Allaha iznio potvoru.’ I pored toga ne kažemo ibn Abbasu i sličnima koji se s njom razilaze: ‘On iznosi potvoru na Allaha.’ I kao što se razišla da li mrtvac čuje govor živog, da li se mrtvi kažnjava zbog plača njegove porodice i slično.
Zlo među selefom ih je dovelo do međusobnog ubijanja, uz slaganje ehli-sunneta da su obe skupine vjernici i da međusobna borba ne poništava pravednost koja im je potvrđena, jer onaj koji se bori iako čini nasilje on je muteevvil (pogrešno protumačio), a pogrešno tumačenje spriječava veliki grijeh.

I pojašnjavao sam im da ono što im se od selefa i imama prenosi od općenitog govora o proglašavanju nevjernicima: Ko kaže to i to…, ono je, također, istina, ali je obaveza razdvojiti između uopćavanja i specifikacije. I ovo je prvo veliko fundamentalno pitanje oko kojeg se ummet razišao, a to je pitanje “prijetnje” (ve’id), a Kur’anski tekstovi prijetnje su generalni, poput njegovih riječi: “Oni koji nepravedno jedu imetke siročadi…” ajet (sura En-Nisa 10.), a isto tako i ostalo što se navodi: Ko uradi to, njemu pripada to, sve je ovo generalno i općenito.
I to je na stepenu riječi koje su selefi rekli: Ko kaže to i to, on je to i to, a zatim određen pojedinac bude lišen propisa prijetnje pokajanjem, ili dobrim djelima koja će mu to poništiti, ili teškoćama koje će ga iskupiti, ili zauzimanjem koje se prihvata.

A tekfir je od prijetnje (ve’id), jer iako govor nekad bude poricanje onog što je Poslanik sallallahu 'alejhi ve sellem, rekao, ali nekad čovjek bude nov u islamu, ili odraste u dalekoj pustinji, i slični ovima ne postaju nevjernicima poricanjem onog što je porekao sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz. Ponekad se desi da čovjek nije čuo te tekstove, ili ih je čuo, ali kod njega nisu vjerodostojni, ili im protivrječi nešto drugo što ga navodi na tumačenje, pa makar i pogriješio.

I konstantno sam spominjao hadis iz dva Sahiha[1] o čovjeku koji je rekao: ‘Kad umrem, spalite me, zatim me smrvite, a zatim me prospite po moru, a tako mi Allaha, ako me Allah mogne sakupiti, kazniće me kako nikad nikog nije. To su s njim i učinili, pa mu je Allah rekao: “Šta te je navelo na to što si uradio?” Pa je rekao: ‘Strah od Tebe.’, pa mu je oprostio.
Ovaj čovjek je sumnjao u Allahovu Moć i u mogućnost njegovog proživljenja nakon što postane prah, čak, bio je ubijeđen da neće biti proživljen, a ovo je kufr po slaganju muslimana, ali je bio džahil koji to nije poznavao, a bio je vjernik, bojao se da će ga Allah kazniti, pa mu je zbog toga oprostio.
A onaj ko pogrešno protumači od onih koji se trude da dođu do istine (ehlul-idžtihad), koji se trudi da slijedi Poslanika r je preči oprostu od sličnog ovome. (Medžmu’atul-fetava 3/229.-231.)

Niko nema pravo da proglasi nevjernikom bilo koga od muslimana, pa makar griješio i zastranio sve dok nad njim ne uspostavi dokaz (hudždže), i ne razjasni mu ciljeve dokaza (mehadždže). Čiji islam je potvrđen jekinom, neće ga napustiti radi sumnje (šubhe), čak ga neće napustiti osim nakon uspostave dokaza i otklanjanja sumnje.

Poglavlje
Što se tiče tekfira zastupnka ovog stava (da je Kur’an stvoren), on je izgrađen na osnovi na koju je neophodno skrenuti pažnju, jer se ummet uveliko razišao u pitanjima tekfira sljedbenika novotarija i strasti iz razloga njenog nepreciziranja, kao što su se suprotstavili jedni drugima, prije, a i danas, oko negiranja imana razvratnicima i velikim griješnicima, pa mnogi novotari, poput haridžija, rafidija, kaderija, džehmija i mumessila (oni koji Allaha porede sa stvorenjima) budu ubjeđeni u zabludu, misleći da je to istina, a smatraju da je na kufru onaj ko se s njima u tome raziđe, pa tako kod njih nastane velika zbrka[1] od sljedbenika Knjige u njihovom poricanju istine i nepravdi prema stvorenjima, a vjerovatno velika većina ovih tekfiraca proglašavaju nevjernikom zbog stava kojeg u suštini ne razumiju, niti znaju njegove dokaze.
Nasuprot ovim tekfircima su ljudi koji ne poznaju vjerovanje ehlu-sunneta vel-džema’ta kako treba, ili poznaju jedan dio, a drugi ne poznaju, a ono što od njega poznaju ne objašnjavaju ljudima nego ga kriju, niti negiraju novotarije koje se suprotstavljaju Knjizi i sunnetu, niti kritikuju novotare, niti ih kažnjavaju, nego čak, možda, u potpunosti kritikuju govor o sunnetu i osnovama vjere, ne razlikujući u tome između onog na šta upućuje Knjiga, sunnet i koncenzus od onog što su rekli novotari i sektaši, ili sviju podržavaju u njihovim različitim mezhebima, kao što su učenjaci tolerisali u pitanjima idžtihada koji prihvata razilaženje, a ovaj pravac preovladava kod mnogih murdžija, nekih pravnika, sufija, filozofa, kao što prvi preovladava sljedbenika strasti i apologtičara, a oba ova devijantna pravca izlaze iz (okvira) Knjige i sunneta.
Nego je obaveza pojasniti ono sa čim je Allah poslao svog Poslanika i čime je objavio svoje Knjige, dostaviti ono sa čim su poslanici došli od Allaha, ispuniti Allahov ugovor kojeg je uzeo od učenih, pa je obaveza da zna sa čim je Poslanik došao, da vjeruje u to, da ga dostavlja, poziva mu, bori se za to i da sve u što ljudi upadnu od riječi i dijela u osnovama i ograncima, unutrašnjim i vanjskim važe Allahovom Knjigom i sunnetom Njegovog Poslanika, ne slijedeći strasti od običaja, mezheba, tarikata, položaja, predaka, ne slijedeći mišljenja, slab hadis ili pogrešnu analogiju, svejedno bila sveobuhvatna analogija ili poredbena analogija, ili slijepo slijedeći onog čiji govor ili djela nije obaveza slijediti, jer je Allah u Svojoj Knjizi pokudio one koji slijede mišljenja i ono za čim duše žude, a ostavljaju ono sa čim im dolazi njihov Gospodar od Upute. (Medžmu'atul-fetava 12/466.-468. str.)

Bilješke:
[1] Buhari 3478. i Muslim 2750/24., 25. od ebu Hurejre
[2] Ovako je u originalu, a kontekst bi zahtjevao: Velika sličnost sa sljedbenicima Knjige... A Allah najbolje zna. (op. prev.)

Kenan Ćosić

Friday, April 1, 2011

Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija


Tekfirlije - Novi Bukvalisti nasljednici starih Zahirija
dr.
Muharem Štulanović, dekan
Islamskog pedaškog fakulteta u
Bihaću



1. april - 27. rebiu-l-ahir
Posljednjih godina u BiH
je primjetna pojava tekfirskih
tumačenja islama.
Koliko je ovaj problem ozbiljan i
ima li načina da se ovaj riješi, odnosno
da se, da kažemo, otkloni od
Bošnjaka muslimana?
Štulanović: Nažalost čujemo za
takve primjere ali nemamo informacije
o raširenosti te pojave. Iako pretpostavljamo
da se radi o minornom broju
ili samo pojedincima, ipak pojava kao
pojava zavrjeđuje pažnju. Prvo na šta se
treba nasloniti fikh u savremeno doba
jeste razumijevanje parcijalnih šerijatskih
tekstova u svjetlu općih intencija i
ciljeva Šerijata gdje će se njihovi propisi
vezivati i usklađivati sa istinskim intencijama
i ciljevima Šerijata i neće im
proturječiti ili biti neovisni o njima. Tri
su škole u savremenim fikhskim trendovima
(po mišljenju El-Karadavija i
nekih drugih savremenih učenjaka) po
pitanju ciljeva i intencija Šerijata.
Prva škola koja se drži parcijalnih
tekstova sa bukvalnim nekritičkim razumijevanjem
bez traganja za ciljevima
koje je Zakonodavac htio priskrbiti
tom normom. Ovi formalisti (el-harfijjun),
bukvalisti su grupa nazvana od
šejh El-Karadavija kao Novi Bukvalisti
(ez-zahirijjetu-l-džudud) nasljednici
starih Zahirija koji tvrdoglavo odbijaju
traganje za efektivnim uzrokom
propisa ili da se propis vezuje za bilo
kakvu mudrost, cilj ili intenciju i ne
dozvoljavaju analogiju. Ova grupa je
naslijedila od starih Zahirija formalizam,
tvrdoglavost i dekadentnost a
zanemarila intelektualnu širinu koju
su ti stari učenjaci zahirijskog mezheba
posjedovali kao i veliko poznavanje
hadisa i predaja.
Druga škola je upravo suprotnost
prvoj a radi se o grupi koja tvrdi kako
ona uzima u obzir ciljeve i intencije
Šerijata i gleda na duhovnu stranu vjere
iako zapostavlja i zanemaruje parcijalne
kur’anske tekstove i norme, kao
i vjerodostojne hadise tvrdeći kako je
vjera suština (dževher) a ne samo oblik
(šekl), istina (hakika) a ne samo slika
(sura). Oni sebe nazivaju reformistima
(edijau-t-tedžeddud) ali su ustvari
pobornici vesternizacije i otuđenja
od islama. Svi sekularisti, modernisti
i pobornici vesternizacije su iz ove
grupe. To su (el-mu’atiletul-džudud)
Nove Mu’attile, odnosno dobili su
ime po sekti el-mu’attile koja je lišavala
Boga Njegovih atributa, a oni se
lišavaju pravnih normi i tekstova.
Treća škola je el-medrestul-vesatijje
ili škola srednjeg umjerenog puta koja
ne zanemaruje parcijalne kur’anske tekstove
i norme niti vjerodostojni hadis i
sunnet Allahovog Poslanika, a.s., ali i ne
tumači ih odvojeno od općih ciljeva i intencija
Šerijata, nego na njih gleda kroz
njihovu prizmu i u njihovom duhu tako
da praktičnopravne propise vraća na
njihove temelje; parcijalne, pojedinačne
tekstove gleda u suglasju sa općim; promjenljive
kategorije usaglašava sa stabilnim
i nepromjenljivim, nejasne tekstove
sa jasnim i razumljivim, držeći se pritom
u svemu tome vjerodostojnog teksta kao
i istinskog postignutog konsezusa ummeta,
tako da takav metod u budućnosti
može da predstavlja put muslimana sebilul-
mu’minin od kojeg se ne bi smjelo
odstupati, jer se razlikuje od sebilu-lmudžrimin
puta onih koji nepravdu čine
a kojeg je Uzvišeni pokudio.
Što se tiče prve škole koja se drži
parcijalnih tekstova ali zanemaruje
opće ciljeve i intencije Šerijata a koja
se može po El-Karadaviju nazvati ezzahirijjetu-
l-džudud imaju puno različitih
grupacija; kod jednih je izraženija
vjerska orijentacija dok je kod
drugih izraženija politička opcija ali
im je zajedničko svojstvo, doslovnog,
tvrdoglavog, bukvalnog ili formalističkog
razumijevanja tekstova šerijatskih
normi. Neki su se potpuno
utopili u taj formalizam a neki tek
plivaju u njemu. Nesporno je da ova
grupa uz svoju dekadentnost i pretjerivanje
– pa makar što imaju i visok
stepen bogobojaznosti i čistoće nijjeta
– prave štetu islamskom misionarenju i
pokušaju primjene Šerijata odbojnom,
iskrivljenom slikom praktično pokazanom
i prikazanom pred svijetom i savremenim
intelektualcima koji ne prihvataju
njihov pogled na mnogobrojna
savremena pitanja kao što su pitanja:
žene, porodice, civilizacijskih vrijednosti,
odgoja, ekonomije, politike, menadžmenta
i posebno pitanja internacionalnih
i državnih veza i odnosa kao
i ukupnih odnosa sa nemuslimanima.
Po pitanju žene zabranjuju joj posao
pa makar ona i njena porodica
bili u životnoj i nužnoj potrebi želeći
da bude zatvorena u kući. Oni ne prihvataju
pravo glasa za žene, a pogotovu
ne da bi žena imala pravo da bude
birana u organe vlasti pa makar i na
lokalnom nivou. Zagovaraju da se od
kršćana i nemuslimana koji žive u muslimanskim
zemljama uzima džizija
upravo pod tim imenom, da ih ne pozdravljamo
prvi, a ako ih susretnemo
na ulici da ih prisilimo na to da nam
se sklone i propuste nas i da spram njih
primjenjujemo sve ono što su fekihi donijeli
od propisa u prošlim stoljećima
a odnosi se na ahkamu ehli-z-zimmeti
propise štićenika u islamskoj zemlji pa
čak da se razlikuju i odjećom od muslimana.
Odbijaju da se može ograničiti
mandat i vrijeme vladavine predsjednika
države smatrajući da to mora biti
doživotno. Onaj ko to ograniči slijedi
nevjernike.
Odbijaju uzimanje vrijednosti od
drugih smatrajući da je to “novotarija,
a svaka novotarija je zabluda koja vodi
u vatru pakla-Džehennema”. Zbog
toga demokratiju smatraju prezrenom
i proklamuju obavezu da se protiv nje
bori. Zabranjuju i donošenje odluka
većinom glasova smatrajući da je to zapadni
izum i uvozna novotarija.
Zabranjuju ideju osnivanja partija
i grupa…Dakle, oni se bave formom
eš-šekl više nego što je to suština eldževher
tako da im je najvrjednija
stvar ako neko pusti bradu i ne krati
je, da skrati odjeću-pantalone, žena da
nosi nikab-veo preko lica. Ovoj formi
pridaju toliku važnost kao da se radi
o ruknovima islama, dok u ibadetskoj
aktivnosti postupaju po onom što je
teže i sigurnije (el-ahvetu ve-l-ešeddu)
tako da u davanju zekjata zabranjuju
davanje u protuvrijednosti nego u
određenoj naturi na koju se i daje zekjat,
zabranjuju proračun u određivanju
posta, zabranjuju bacanje kamenčića
na hadžu prije vremena zevala, proglašavaju
obavezu noćivanja na Mini u
danima tešrika bez obzira na gužvu i

skučenost prostora. Odbijaju bilo kakav
vjerski vid reformizma, idžtihad u
fikhu, inovaciju u metodi misionarenja
smatrajući da život treba da ostane
onakav kakav je bio u vrijeme prvih
dobrih generacija selefa. I mnoga druga
pitanja u kojima pokazuju formalizam
i dekadentnost. Ova škola ima posebna
svojstva i specifike naučne, ideološke i
etičke prirode i po tome se razlikuje od
ostalih pravnih škola, sa kojima utiče
na svoj pravni i praktičnopravni metod
u izboru pravnih rješenja, preferiranju
i odabiru mišljenja jednih nad drugim,
kroz pravne situacije i događaje koji
zahtijevaju pravna rješenja i propise...
Svojstva ove škole mogu se svesti na
šest specifičnosti:
Optuživanje oponenta do granice kufra
Od pretjerivanja koje čini pripadnici
ove škole je da svoje oponente u
mišljenju smatraju griješnim i u tome
idu do granice da ih smatraju nevjernicima.
Osnova sa koje polaze u odnosu
prema njihovim neistomišljenicima je
optužba el-ittiham. Pravna osnova u
konvencionalnom zakonodavstvu a što
potvrđuje i Šerijat za odnos prema optuženiku
je nevinost dok se ne dokaže
krivica. Međutim, kod njih je optuženik
automatski kriv dok ne dokaže nevinost,
koja je, opet, njihovo vlasništvo
pa prema tome i ne može biti nevin.
Tako su izdavali luksuzno opremljena
izdanja knjiga da bi u njima napali i
optužili neku poznatu islamsku ulemu
za novotarenje, griješenje pa čak i
kufur i nevjerovanje. Tako su “počašćeni”
vrhovni islamski autoriteti i mislioci
dr. Muhammed Amara, profesor
Fehmi Huvejdi, dr. Jusuf el-Karadavi i
neki drugi.
Doslovno, bukvalno razumijevanje i
komentar
Doslovno, bukvalno razumijevaju
tekstove norme i komentare bez dozvole
da se izađe iz tih granica tražeći
u tekstu intencije i ciljeve te efektivni
uzrok propisu koji može otkriti onaj ko
se posveti tom pitanju. I zbog toga, pošto
je hadis o skraćivanju odjeće-pantalona
vjerodostojan, oni smatraju da
svako onaj ko ima dugačku odjeću ući
će u džehennemsku vatru, da Uzvišeni
Allah na Sudnjem danu neće takvoga
ni pogledati, niti će sa njim razgovarati,
i dat će mu bolnu kaznu. Pripadnici
ove škole nisu našli za shodno da potraže
efektivni uzrok ovoj užasnoj prijetnji
kaznom i da li se baš odnosi na
svakog onog sa dugačkom odjećom i da
li se takva kazna može uskladiti sa općom
logikom vjere ili konačno postoji
li neki efektivni uzrok ovoj prijetnji a
to je el-hujala osionost, uobraženost,
gordost koja je eksplicitno spomenuta
u drugim predajama, tako da bi usulskom
metodom da se neograničenost
ili opštost el-mutlak ove norme ograniči
el-mukajjed sa rezonom te druge norme
kako bi došli do onoga što je logično i
što vjera traži i čime bi nestalo nerazumijevanje
koje može dati samostalno
ovaj prvi tekst norme. Međutim, to nije
slučaj i oni tvrdoglavo uzimaju samo
bukvalno značenje prvog hadisa i zbog
toga je ovakav propis.
Pribjegavanje strogosti i teškoći
Pripadnici ove škole odabrali su metodu
strogosti i oteščavanja, pretjerivanja
u vjeri koju oni smatraju prirodnom.
Oni koji pretjeruju i oni koji oteščavaju
smatraju to prirodnim propisom. Tako
su i haridžije uprkos svoje pretjerane
revnosti zalutali kako se upozorava i
spominje u vjerodostojnim predajama
uprkos njihovog pretjeranog ibadeta koji
se činio javno, međutim, uz sve to oni
su dozvoljavali prolijevanje muslimanske
krvi i uzimanje njihovog imetka, “oni su
opraštali mušricima i nevjernicima a ubijali
muslimane”. U svojoj metodologiji
bili su naklonjeni samo težim i primjerenijim
rješenjima, a metodu olakšica
nisu priznavali i prihvatali u osnovi, niti
su slijedili ulemu koja olakšava nego su
ih optužili za “premehkanost” u vjeri i
“pretolerantnost” u pogledu prakticiranja
vjere. Ako su po nekom pitanju bila
dva mišljenja oni su uzimali strožije,
i gotovo da ne poznaju termin olakšica
u vjeri, niti poznaju propise nužde i
potrebe koja dođe na stepen nužde, niti
prihvataju bilo šta što olakšava šerijatske
propise kao što je bolest, put, povećanje
teškoće, princip raširene neizbježne teškoće
itd.
Preferiranje svog mišljenja i šovinizam
do krajnjih granica osionosti
Držanje do mišljenja koje zastupaju
ide do granice da ga čine aksiomom, a
sva druga mišljenja smatraju čistom greškom
iako je imam Šafija to lijepo definirao
kao jedno umjereno pravilo: “Moje
mišljenje je ispravno ali je podložno grešci,
dok je mišljenje drugog pogrešno s mogućnošću
da bude ispravno”. Oni se drže svoga
principa “da je njihovo mišljenje aksiom
bez mogućnosti da bude pogrešno,
a mišljenje drugih je pogrešno bez mogućnosti
da bude ispravno”. Zbog toga
oni brišu i ne priznaju druga mišljenja
kao ni druge mezhebe priznajući samo
svoje mišljenje jednoumlja. Zbog toga
bi se mogli nazvati i škola jednoumlja,
medresetu-re’ jil-vahidi koja ne dozvoljava
različito i oprečno. Zbog svega toga
nalazimo da se ulema i poznati islamski
autoriteti suprotstavljaju ovakvoj školi i
metodi objašnjavajući da se različitost u
fikhu ne može potrati i to je nužnost, ali
i milost i širina.
Isključivost i žestoko suprotstavljanje
neistomišljenicima
Pripadnici ove škole se žestoko suprotstavljaju
i opiru mišljenjima svojih
neistomišljenika i gaje samostalni put
što je rezultat prethodne specifičnosti.
Konsezus je islamske uleme da u
postupku sa različitim mišljenjima ne
smije biti takve isključivosti jer su idžtihadska
mišljenja na istom stepenu
ocjene validnosti ili greške jer u idžtihadu
nema apsolutno bezgrješnih. Samo
se njihov idžtihad ne smatra greškom.
Možda nekad neka mišljenja budu bliža
tačnosti i validnosti ili se mogu preferirati
nad drugima ali to ne izlazi iz okvira
da se mišljenje oponenta legitimnog
idžtihada može smatrati “greškom” jer
se u Šerijatu napor i pravno apstahiranje
mudžtehida koji ima preddispozicije
idžtihada ne smatra greškom ma kud ga
odveo negov validni idžtihad, kako se
proklamuje u hadiskoj normi. Koliko je
samo bilo mišljenja koja su donesena u
jednom vremenu i prostoru, recenzirana
i redigovana pa ih je ulema poslije
proglasila slabim nanovo preferirajući,
možda, mišljenje koje je u datom momentu
bilo slabije. Oni u svojoj metodologiji
ne poznaju mogućnost da se
oponentu može naći opravdanje i ne
cijene kod oponenta nikakvu vrijednost
pa čak odbijaju i mogućnost dijaloga
ili razgovora. Jednostavno ne poznaju
edebul-hilaf ili etiku razilaženja u islamskom
fikhu.
Nesustezanje od izazivanja fitne u
vjeri i mezhebu
Sljedbenici ove škole ne zaziru od
povređivanja osjećaja drugog i različitog
bilo da se radi o oponentu u području
doktrine i ideologije kao što su
šiije i ibadije ili da se radi o različitosti
vjere kao što su kršćani i židovi. Njihov
pristup je takav da pišu, govore i izražavaju
svoja uvjerenja i mišljenja kao da
su sami na svijetu. Bez sustezanja pišu
recimo o šiijama kao o nevjernicima i
naravno da takva neobazrivost proizvodi
velike probleme u društvima koja su
šiijske provenijencije za sunnijske manjine
i obratno u sunnijskim područjima
za šiijske manjine. U njihovim dovama
su dove u kojima se moli i traži od
Uzvišenog da uništi i potamani židove
i kršćane i da ne ostavi ni jednog od
njih na životu, da osiroti i ojetimi njihovu
djecu, da njihove žene ostanu bez
muževa i sl., iako velik broj kršćana pa i
židova živi u nekim područjima zajedno
sa muslimanima i imaju istu domovinu,
nisu u ratu sa njima i ne pokušavaju ih
istjerati iz njihovih domova i sa njihove
zemlje pa prema tome nema vjerske
zapreke da se prema takvima odnosi sa
pozicije dobročinstva.