Tekfirenje
izbor hadisa Ebu Tarik
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.
Najljepša hvala Uzvišenom na svim nimetima. Najpotpuniji salevat i selam na Miljenika Muhammeda, a.s., njegovu porodicu, drugove i sve pravovjerne. Amin!
Svjedoci smo raznih pojava danas u našem društvu koje odudaraju ili se u potpunosti kose sa islamskim učenjem. Jedna od njih je svakako i sve češća upotreba termina kjafir(nevjernik), mušrik (mnogobožac), otpadnik, novotar itd., oslovljavajući time one koji nose šehadet u svojim prsima, potvrđuju ga svojim jezicima i postupcima. Ova, kao i sva druga odstupanja koja su primjetna u raznim segmentima našeg društvenog života su svakako posljedica pohabanosti vjere u našim srcima, kao i nedovoljne upućenosti u osnovne islamske znanosti. Upotreba spomenutih termina je danas sve primjetnija od strane mnogih, ali ponajviše od strane dvije kategorije našeg društva.
Prva kategorija su osobe koje nemaju elementarno znanje o dini Islamu. Radi se o osobama koje nisu studiozno izučavale Islam, a posebno nisu to činile pred priznatim islamskim autoritetima, već su samostalno pročitale par brošura, odslušale par predavanja o Islamu, i na osnovu shvaćenog mnogi od njih su se iz iskrenih pobuda počeli upuštati u ovakve kvalifikacije svoje braće, ne shvatajući opasnost posljedica svega toga. Druga kategorija su oni koji, za razliku od prvih, nisu neupućeni, nisu neinformisani o islamskom stavu po ovom pitanju. Ne, oni su učeni. Oni znaju kakav je šerijatski stav, ali ga iz raznih ovosvjetskih interesnih razloga svjesno prešutkuju, pa čak i potpuno suprotno postupaju. Među njima možda ima i onih koje je šejtan prokleti do te mjere zauzdao i njihova im ružna djela lijepim predstavio, da oni često puta svoj stav smatraju ispravnijim od stava Vrhovnog Zakonodavca Allaha, dž.š., i Njegovog Poslanika, a.s. Zbog toga, nerijetko, imamo priliku čuti ili pročitati strašne izjave, poput: „Iako to Božiji Poslanik dozvoljava, ja se ipak usuđujem reći da to nije dozvoljeno“, i tome sličnih šejtanskih govora, od kojih molimo Uzvišenog da nas i njih i svakog Svoga roba sačuva. Kako bismo što bolje shvatili ozbiljnost i opasnost posljedica ovakvog ponašanja, najprije ćemo spomenuti par kuransko-hadiskih citata, a zatim i nekoliko stavova priznatih islamskih autoriteta pripadnika raznih pravnih škola, koji definišu ovo pitanje.
U 94. ajetu sure An-Nisa, Uzvišeni poručuje svim pravovjernima: “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: ‘Ti nisi vjernik!’ – kako biste se domogli ovozemaljskih dobara; ta u Allaha su mnoge dobiti! I vi ste prije bili kao oni, pa vam je Allah darovao milost Svoju; zato uvijek sve dobro ispitajte, a Allahu je, zaista, poznato ono što radite.” Ibn Hadžer nam prenosi povod objave ovih kuranskih riječi, kako to bilježi imam Darekutni i imam Taberani od Ibn Abbasa, r.a., da je rekao: “ Poslanik je poslao jednu četu u kojoj je bio i Mikdad. Kada su stigli do cilja, ljudi su se već bili razbježali, osim jednog čovjeka koji je čekao sa ogromnim svojim imetkom. Rekao je: ’Svjedočim da nema drugog boga osim Allaha’, a Mikdad je pohrlio na njega i ubio ga. Kada su se vratili, Poslaniku su ispričali šta se desilo, a on reče: ‘O Mikdade! Zar si ubio čovjeka koji je izgovorioLa ilahe illallah? Šta ćes sutra na Sudnjem danu, pred Allahom sa La ilahe illallah?’ Tada su objavljene ove kura’nske riječi “O vjernici, kada u boj krenete, na Allahovu putu, sve dobro ispitajte i onome ko vam nazove selam ne recite: “Ti nisi vjernik!”…” Zatim je Poslanik rekao Mikdadu: ‘On je bio vjernik, koji je prikrivao svoj iman među narodom nevjerničkim, pa kada je otkrio svoj iman ti si ga ubio, a i ti si isto tako ranije prikrivao svoj iman u Meki’.”
Takođe, u 11. ajetu sure Al-Hudžurat, Uzvišeni se svima onima koji se, makar i malo osjećaju pravovjernima, najstrožije obraća sljedećim riječima: “O vjernici, neka se muškarci jedni rugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih, a ni žene drugim ženama, možda su one bolje od njih. I ne kudite jedni druge i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima! O, kako je ružno da se vjernici spominju podrugljivim nadimcima! A oni koji se na pokaju – sami sebi čine nepravdu.” O značenju riječi: “I ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!”, Ibn Abdul Berr kaže: “To jest, da čovjek kaže svome bratu nevjerniče, griješniče!” (Temhid)
Ebu Zerr, r.a., nam prenosi da je Poslanik, a.s., rekao: “Neće čovjek nazvati čovjeka griješnikom ili nevjernikom, a da se to ne vrati na njega, ako taj čovjek doista ne bude takav.” (Buhari) Ibn Abdul Berr pojašnjava: “Vratiće se na onoga ko je izrekao te riječi ogroman grijeh kojeg je zaslužio tim riječima, što predstavlja vrhunac upozorenja od upotrebe ovakvih riječi, i zabranu da se za bilo kog pripadnika Kible kaže nevjerniče.” (Temhid)
Ibn Dekik el-Id, komentarišući spomenuti hadis, kaže: ”Ovo je strašna prijetnja za onoga ko protekfiri - nazove nevjernikom jednog muslimana, a on ne bude nevjernik. To je zamka u koju su mnogi upali.” (Ihkamu-l-ahkam)
Imam Ibn Hadžer el-Askalani dodaje: “Ovaj hadis je izrečen kao upozorenje svakom muslimanu da nešto tako ne smije reći svome bratu muslimanu… na njega se vraća taj njegov čin i biva kao da je sam sebe nazvao nevjernikom, zato što je nekog poput sebe tako oslovio.” (Fethu-l-bari) Poslanik, a.s., također, kaže: “Ko vjernika optuži za nevjerstvo, to je kao da ga je ubio.”(Buhari)
Dakle, Poslanik, a.s., poredi oslovljavanje muslimana nevjernikom sa najvećim grijehom poslije pripisivanja Allahu, dž.š., druga, a to je namjerno ubistvo, za koje Uzvišeni kaže: “Ko ubije jednog čovjeka, kao da je pobio cijelo čovječanstvo.”
Na Oprosnom hadžu, u svojoj hutbi, Poslanik, a.s., je naglasio sljedeće: “ Doista su vaša krv, vaš kapital, i vaša čast, zaštićeni (sveti), poput svetosti ovog dana, u ovom mjesecu i ovom vašem gradu.” (Buhari, Muslim)
A nazivanje muslimana nevjernikom je svakako mnogo veće nego povreda njegove časti, jer se time ohalaljuje njegov kapital i njegova krv, čime se dozvoljava ono što je Poslanik, a.s., strogo zabranio. Ubejdullah bin Adijj, r.a., nam prenosi od jednog ensarije: “Bio sam kod Poslanika, a.s., kada je došao jedan čovjek i tražio od Poslanika, a.s., dozvolu da ubije nekog munafika. Poslanik, a.s., glasno uzviknu: ’Zar ne svjedoči da nema drugog boga osim Allaha?’ Čovjek reče: ’Svakako Božiji Poslaniče, ali on od toga nema ništa.’ Poslanik, a.s., reče: ’Zar ne svjedoči da je Muhamed Allahov Poslanik?’ Čovjek odgovori: ’Svakako Božiji Poslaniče, ali on od toga nema ništa.’ Poslanik ponovo nastavi: ’Zar ne obavlja namaz?’ Čovjek odgovori: ’Svakako Božiji Poslaniče, ali on od toga nema ništa.’ Poslanik, a.s., na to zaključi: ’To su oni čije je ubijanje Allah, dž.š., zabranio’.” (Muvetta)
Imam Hakim nam prenosi riječi Vjerovjesnika, a.s.: “Islam će se izlizati (pohabati), kao što se izliže šara na odjeći, do te mjere da se neće znati šta je post, šta namaz, šta sadaka, šta obred…ostaće samo starci i starice koji će govoriti: ’Zatekli smo naše pretke na ovoj riječi La ilahe illallah, i mi je izgovaramo.’ Sille bin Zufer, r.a., se obrati Huzejfi, r.a., prenosiocu ovog hadisa, riječima: ’Šta će im koristiti La ilahe illallah, kada ne znaju šta je post, namaz, sadaka, niti obred?’ Huzejfe se udalji od njega, a ovaj to isto ponovi tri puta, nakon čega mu se Huzejfe okrenu i reče: ’O Sille, spasit će ih od vatre, spasit će ih od vatre, spasit će ih od vatre.’” Zehebi kaže da ovaj hadis ispunjava uslimov uslov ispravnosti, odnosno, da je sahih. Ebu Davud nam, također, prenosi hadis Vjerovjesnika, a.s.: “Prestanite, nemojte zbog grijeha nazivati nevjernicima one koji izgovaraju La ilahe illallah. Doista je onaj koji pripadnike La ilahe illallah nazove nevjernicima, bliži nevjerstvu od njih.” U sljedećem hadisu Poslanika, a.s., stoji još jedno upozorenje, možda i najstrašnije za one koji se upuštaju u ovakva oslovljavanja svoje braće: “Pojaviće se u posljednjem zemanu (pred Smak svijeta), ljudi mladih godina, glupog razmišljanja. Govoriće govorom najboljeg Allahovog stvorenja (Poslanika, a.s.) Učiće Kuran. Iman im neće prelaziti grkljane. Oni će izlaziti iz vjere kao što strijela izlazi iz luka…” (Buhari, Muslim)
U nekim predajama stoji dodatak: ”Vi ćete vaš namaz i vaš post smatrati bezvrijednim pored njihovog namaza i posta.” Abdullah bin Omer o njima kaže sljedeće: “Oni su najgora stvorenja.” A u drugom svom govoru ih opisuje riječima: ”Oni su uzeli ajete objavljene povodom nevjernika, i njima oslovljavaju vjernike.” (Buhari)
Zbog svega spomenutog su se ashabi Vjerovjesnika, a.s., maksimalno sustezali i plašili osloviti nevjernikom ili bezbožnikom bilo kog pripadnika Kible. Tako nam prenosi Ibn Abdul Berr od Ebu Sufjana: “Rekao sam Džabiru: ‘Da li ste nekog pripadnika Kible oslovljavali sanevjerniče?’ Reče: ’Ne’. Rekoh: ‘A sa mušriče (mnogobošče)?’ Reče: ’Da Allah sačuva.’, i uplaši se.”(Temhid)
Kada je Alija, r.a., upitan za učesnike u bitkama “Džemel” i “Essifin”, koje su vođene protiv njega da li su oni mušrici (mnogobošci), odgovorio je: “Ne, od mnogoboštva su pobjegli.” Zatim su ga upitali da li su munafici, a on odgovori: “Ne, jer munafici ne spominju Allaha, osim malo.” Na kraju su ga pitali: “Pa, ko su oni?” Odgovorio je:“ To su naša braća koja nam nepravdu čine.” (Bejheki, Ibn Ebi Šejbe)
Zato je imam Ibn Vezir, nakon što je sagledao sve predaje na ovu temu, rekao: “Sve ove predaje jasno ukazuju na veliku opasnost oslovljavanja nevjernikom nekog vjernika, ako priznaje jednoću Stvoritelja i sva poslanstva, a posebno ako izvršava osnovne ruknove Islama i izbjegava velike grijehe…zbog greške koju je napravio u nekoj novotariji, od koje, ili njoj slične, možda nije čist ni onaj koji ga je nazvao nevjernikom, a bezgriješnih od običnih insana nema.” (Isaru-l-haki ale-l-halki)
Imam Ševkani u ovom kontekstu kaže sljedeće: ”Znaj da je donošenje suda o nekom muslimanu da je postao nevjernik i izašao iz Islama nešto u šta se onaj koji vjeruje u Allaha i u Sudnji dan ne bi trebao upuštati, osim ako za to ima dokaz jasnoće sunca u sred dana, jer je vjerodostojnim predajama prenijeto od više ashaba da je Poslanik, a.s., rekao: ‘Ko kaže svome bratu kjafire (nevjerniče), jedan je od njih dvojice to zaslužio.’ - što predstavlja najveće upozorenje od brzopletosti u ovakvim pitanjima.” (Es-Sejlu-l-džerar)
Imam el-Bakilani kaže: ”Ne smije se neko smatrati nevjernikom zbog govora niti stava, osim ako postoji konsenzus svih muslimana da je nešto takvo svojstveno isključivo nemuslimanima, i za to bude postojao dokaz.”(el-Mufessal)
Imam Ibn Tejmije dodaje: “Niko nema pravo nijednog muslimana nazvati nevjernikom, iako je pogriješio, sve dok mu se dokazi ne iznesu i pojasni pravi put. Zato što onaj čiji je iman utvrđen jekinom (nesumnjivo), ne gubi taj status na osnovu sumnje. On ne gubi status vjernika sve dok mu se argumenti ne pojasne i šubha (sumnja) ne odagna.” (Medžmuatu- l-fetava)
Ibn Abdul Berr, također, kaže: ” Pripadnici ehli sunneta ve-l-džemata, a to su pravnici i muhadisi, su se složili da nijedan grijeh ne izvodi počinioca iz vjere, dok su se novotari tome suprotstavili. Tako da je obaveza da se niko ne smije oslovljavati nevjernikom, osim onaj za čije nevjerstvo postoji konsenzus, ili jasan dokaz iz Kur’ana ili sunneta, koji nemaju protuargument.” (et-Temhid)
Imam Gazali, također, poručuje: ”Moja ti je oporuka da zaustaviš svoj jezik od govora protiv pripadnika Kible dok god izgovaraju La ilahe illallah Muhamedur-Resulullah, i to ne pobijaju… jer je u oslovljavanju nekoga nevjernikom velika opasnost, a u šutnji nema nikakve opasnosti.” Abdullah ibn Muhamed bin Abdul-Vehab kaže: Sve oko čega se ulema razišla, da li je kufr ili nije, predostrožnost vjere nalaže sustezanje od upuštanja u to, sve dok ne bude imalo potpuno jasnog dokaza.”(Ed-dureru-s-sunije)
Imam Ševkani, također, savjetuje: “Onaj ko drži do svoje vjere, ne upušta se u radnje u kojima ima i najmanja šteta, pa čak ni u one u kojima nema ni štete ni koristi, kako će se onda upustiti u nešto čime rizikuje da postane od onih za koje Poslanik, a.s., kaže da je nevjernik?” (Es- Sejlu-l-džerar)
Imam Haskefi kaže: ”Znaj da nije dozvoljeno izdati fetvu za nekog muslimana da je nevjernik sve dok je moguće njegov govor protumačiti na jedan od ispravnih načina, ili dok god postoji razilaženje po pitanju njegovog govora da li je kufr ili nije, makar i u nekom slabom predanju u mezhebu.” (Ed-Durru-l-muhtar)
Imam Ibn Abidin prenosi od imama Tahavije i ostalih hanefijskih učenjaka zabranu isključivanja iz Islama, osim na osnovu dokaza u koji nema sumnje: ”Ono za šta ne postoji ni najmanja sumnja da je nevjerstvo će se tretirati nevjerstvom, a ono za šta postoji i najmanja sumnja - neće, jer potvrđeni Islam se ne gubi na osnovu sumnje. Tako da je obaveza učenjaka da kada im se javi ovakav slučaj, ne požure sa isključivanjem muslimana iz Islama.” Reddu-l-muhtar)
Ovo su stavovi priznatih islamskih učenjaka od vremena ashaba do današnjih dana, ali ono čega se plašim jeste to da se su riječi Vjerovjesnika, a.s., već obistinile, a to su sljedeće riječi: “Neće Allah uzdići znanje čupajući ga iz prsa Svojih robova, već uzdizanjem (usmrćivanjem) učenjaka, pa kada ne ostavi ni jednog alima, ljudi će se povesti za vođama džahilima (neznalicama), pitat će ih, a oni će im bez znanja odgovarati. Tako će zalutati i druge u zabludu odvesti.” To je ono čega se je i Omer, r.a., još tada pribojavao za umet Resulullaha, a.s., kada je rekao: “Ja se, doista, ne bojim za ovaj umet od vjernika kojeg njegov iman sprječava, niti griješnika koji se ne krije, već se bojim čovjeka koji uči Kur’an toliko da postane vrstan učač, a zatim ga tumači neispravno (po svojoj volji).” (Ibn Abdul-Berr)
Namjerno sam malo detaljnije obradio ovo pitanje, sa namjerom da, ne samo pojasnim šerijatski stav po ovom pitanju, već da uz Allahovu, dž.š., volju, ne ostavimo šejtanovim došaptavanjima nijedna vrata otvorena, kako bismo se mogli malo više posvetiti sebi, svojim mahanama i nedostacima, svom odnosu prema Uzvišenom Allahu, što bi svakako trebao biti prioritet za svakog od nas. Molim Allaha, dž.š., da nas sačuva svih neispravnih ubjeđenja, djela, riječi i misli. Njega Jedinog molim da nam pokaže istinu istinom i podari snage da je slijedimo, a neistinu neistinom i podari nam snage da je se klonimo. Na kraju, imajmo stalno na umu riječi Poslanika, a.s.: „Čovjek nekada kaže jednu riječ, ne vodeći računa o njoj, a sa njom izazove Allahovu srdžbu na sebe sve do Dana susreta sa Njim.“ (Amed, Tirmizi, Nesai) Neka je najljepši salevat i selam na našeg miljenika Muhameda, a.s., njegovu porodicu, njegove ashabe, i sve pravovjerne do Sudnjega dana.
Amin, ja Rabbe-lalemin!
