Friday, October 22, 2010

Prvi i najgori od hawāridžā je bio Dhul-Khuwejsire







Prvi i najgori od hawāridžā je bio Dhul-Khuwejsire.

(Ashāb) Ebū Se'īd el-Hudrī je rekao: ''Alija ibn Ebī Tālib je poslao neko zlato umotano u kožu iz Jemena Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem, i on ga je podijelio Zejdu el-Khajlu, el-Aqra' ibn Hābisu, 'Ujejnetu ibn Hisnu i 'Alqami ibn 'Ulāthetu. Ovome su prigovorili neki od ashābā, ensārijā i drugih, na što je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:
''Zar nećete vjerovati meni, kome Onaj iznad nebesa vjeruje? Vijesti mi stižu sa nebesa ujutru i navečer.''
A onda je čovjek sa upalim očima, visokim jagodicama, izbočenim čelom, gustom bradom i obrijanom glavom ustao i rekao: ''O Muhammede, boj se Allāha!''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, mu se okrenuo i rekao: ''Teško tebi! Zar ja nisam osoba koja se najviše Allāha boji?''
Čovjek je onda otišao, a Hālid ibn Welīd je skočio i rekao: ''O Allāhov Poslaniče, hoću li mu otkinuti glavu?''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je rekao: ''Možda on klanja namāz.''
Hālid je onda rekao: ''Možda onaj koji obavlja namāz kaže svojim jezikom ono što nije u njegovom srcu.''
Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je odgovorio: ''Nije mi naređeno da otvaram srca ljudi, niti da rascepljujem njihove utrobe.''

A onda je on pogledao ka čovjeku koji je odlazio i rekao: ''Od potomstva ovog čovjeka će se pojaviti ljudi koji će učiti Qur'ān,ali on neće prelaziti njihove grkljane; oni će izlaziti iz vjere brzo kao što strijela prolazi kroz njen cilj.''(Buhārī i Muslim)

Ovaj čovjek se zvao Dhul-Khuwejsire et-Temīmī. U predaji stoji i da je on rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Budi pravedan'', na što mu je ovaj rekao:
''Teško tebi! Pa ko je pravedan, ako ja nisam?''

Ovaj čovjek je prvi haridžija koji se pojavio u islāmu. Korijen njegove bolesti je bio taj da je on dao prednost svom sopstvenom mišljenju nad mišljenjem Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. Da je sačekao da čuje šta je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, imao da kaže - on bi shvatio da ni jednom mišljenju ne može biti data prednost nad mišljenjem Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem. A sljedbenici ovog čovjeka su bili ljudi koji su kasnije oružano ustali protiv halīfe 'Alije ibn Ebī Tāliba, radijallāhu 'anhu.

Kada se borba između Mu'āwije i 'Alije, radijallāhu 'anhumā, odužila, Mu'āwijini sljedbenici su podigli mushafe (primjerke Qur'āna) vezane za krajeve svojih kopalja i pozvali 'Alijine sljedbenike da im ono što je u Qur'ānu presudi.

Rekli su: ''Odredićemo jednog čovjeka od nas, a vi odredite jednog čovjeka od vas (da pregovaraju). Postupimo po onome što je u Knjizi Allāha, Slavljenog i Uzvišenog.''
Ljudi su rekli: ''Zadovoljni smo (prijedlogom).''
Mu'āwijini sljedbenici su poslali 'Amr ibn el-'Āsa da ih predstavlja.
'Alijini sljedbenici su rekli: ''Pošalji Ebū Musā'a''.

'Alija je rekao da ne misli da je on podesan za to i predložio Ibn 'Abbāsa umjesto njega. Međutim, njegovi sljedbenici su rekli da oni ne žele nikoga od 'Alijinih rođaka i oni su poslali Ebu Musā'a. Arbitraža je ipak odložena do mjeseca ramazāna.

Tada reče (jedan od 'Alijinih pristalica po imenu) 'Urwe ibn Udhejneh: ''Prepuštate da ljudi presuđuju o onome što je u Allāhovoj nadležnosti?! Sud pripada samo Allāhu!''

Kada se 'Alija vratio sa Siffīna i ušao u Kūfu, oko dvanaest hiljada njegovih sljedbenika nije ušlo u grad sa njim. Umjesto toga, oni su se ulogorili u mjestu Harūrā i podigli svoje glasove, ujedinjeni uzvikujući slogan: ''Sud pripada samo Allāhu!''

Ovaj incident obilježava prvu pojavu hawāridžā kao sektaškog pokreta. Oni su nakon toga postavili Šebība ibn Rib'ija et Temīmija kao svog emīra za borbu, a 'Abdullāha ibn el-Kaww ā'a el-Ješkerija kao svog emīra za namāz.

Ovi hawāridži su u početku bili vrlo pobožni i predani u pogledu obavljanja različitih djela 'ibādeta. Međutim, njihovo vjerovanje da su oni učeniji nego Poslanikov ashāb 'Alija ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anhu, postalo je osnova grozne bolesti koja ih je zadesila i odvela u zabludu.

'Abdullah ibn 'Abbās je rekao: ''Kada su se hawāridži odmetnuli, oko šest hiljada njih se sakupilo na imanju jednog čovjeka i složili su se da se pobune protiv 'Alije ibn Ebī Tāliba. Za vrijeme njihovih susretā, neki ljudi su došli do 'Alije i obavijestili ga da ova grupa kuje zavjere protiv njega. Međutim, 'Alija je svojim sljedbenicima rekao da ih ne napadaju sve dok ovi njih ne napadnu, a što će ovi sigurno uraditi.

Jednoga dana došao sam do 'Alije prije podne namāza i rekao mu: ''O emīrul-mu'minīn, namāz te umirio - molim te dozvoli mi da posjetim pobunjenike i da pričam s njima.'' S početka je 'Alija odgovorio da se boji za mene, ali mi je kasnije dozvolio, kada sam ga ubijedio da sam poznat među njima kao osoba dobrog karaktera koja ne bi povrijedila nikoga. Onda sam otišao i obukao svoju najbolju jemensku odjeću i sandale i otišao sam da ih posjetim u podne. Kada sam ušao u njihov kamp, našao sam ljude čija je skrušenost u namāzu bila onakva kakvu nikada nisam vidio. Na njihovim čelima su bili ožiljci (tragovi) od trajnih i produženih sedždi, a njihovih dlanovi su bili žuljeviti kao koljena deva. Njihova odjeća je bila natopljena, a njihova lica su bila blijeda i izborana od probdjevene noći (budni u 'ibādetu).

Kada sam ih ja poselamio oni su odgovorili: ''Dobro došao, Ibn 'Abbās. Šta te je dovelo ovdje?''
Ja sam odgovorio: ''Dolazim od muhādžirā, ensārijā i Poslanikovog zeta, među kojima je Qur'ān objavljen. Oni znaju njegovo tumačenje bolje nego što vi znate.''
Neki od njih su odbili da raspravljaju sa mnom jer sam ja Qurejšijja, govoreći da je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao da su oni narod koji voli da raspravlja.

Međutim, dvojica ili trojica od njih su predložila da ja pričam sa njima, pa sam ja rekao: ''Recite mi šta imate protiv zeta Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, protiv muhādžirā i ensārijā među kojima je Qur'ān objavljen? Nema ni jednog od njih među vama, a oni znaju tumačenje Qur'āna bolje nego vi.''

Oni su odgovorili da postoje tri stvari koje oni imaju protiv 'Alije.
Kada sam ja pitao koje su to, oni su rekli: ''Jedna je to da je 'Alija učinio ljude sudijama u Allāhovoj stvari i pored toga što je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao: ''Sud pripada samo Allāhu.'' (el-En'ām, 57; Jūsuf, 40. i 67.) Pa od kakve vrijednosti su ljudi i njihove odluke nakon Allāhove tvrdnje?''
Ja sam rekao: ''To je jedna stvar, a šta je drugo?''

Oni su odgovorili: ''Što se tiče druge stvari, to je da se on borio i ubijao svoje neprijatelje, ali nije uzeo zarobljenike niti ratni plijen. Ako je to zbog toga što su neprijatelji bili vjernici, zašto nam je bilo dozvoljeno da se borimo i da ih ubijamo, a da ih ne porobljavamo?''
Ja sam rekao: ''A šta je treća stvar?''
Oni su odgovorili: ''On je obrisao naziv ''emīr el-mu'minīn'' (vođa vjernika) od sebe. Ako on nije emīr el-mu'minīn - onda on sigurno mora biti emīr el-kāfirīn (vođa nevjernika).''
Pitao sam ih da li imaju nešto drugo, mimo ovih stvari, a oni su govorili da je to dovoljno.

Ja sam im onda rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu ljudske presude u Allāhovoj stvari, ja ću vam iz Allāhove Knjige proučiti nešto što će pobiti vašu tvrdnju. Ali ako ja to uradim, hoćete li oporeći svoj stav?''
Kada su oni odgovorili da hoće, ja sam rekao:
''Zaista je Allāh ljudima povjerio polje Njegove presude, čija je vrijednost samo četiri dirhema, cijena zeca, u ājetu: ''O vjernici, ne ubijajte divljač dok obavljate obrede hadždža! Onome od vas ko je namjerno ubije - kazna je da žrtvuje jednu domaću životinju, čiju će vrijednost procijeniti dvojica vaših pravednih ljudi...'' (el-Ma’ide,95.)

Također, On je prepustio ljudima polje Njegove presude u pogledu žene i njenog muža u 35. ājetu sūre en-Nisā': ''A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite pomiritelja iz njegove porodice i pomiritelja iz njene porodice. Ako oni žele izmirenje - Allāh će ih pomiriti. Allāh je Onaj Koji sve zna i Koji je o svemu obaviješten!'' (en-Nisā', 35.)

Preklinjem vas, tako vam Allāha! Da li je ljudska odluka (sud) da se usaglasi ono što je između muslimana, da bi se spriječilo prolijevanje krvi preče nego ljudska presuda o zecu i ženi (porodičnim obavezama i pravima) ili ne? Šta je od toga važnije?''
Kada su oni odgovorili da je važnija arbitraža (među muslimanima), ja sam od njih zatražio da povuku svoj prigovor 'Alijinom pristajanju na arbitražu i oni su se složili.

Ja sam rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu 'Alijine borbe bez uzimanja robova ili ratnog plijena, to znači da biste vi uzeli vašu majku 'Ā'išu, radijallāhu anhā, kao robinju. Tako mi Allāha, ako kažete da ona nije vaša majka - vi ste napustili islām. A tako mi Allāha, ako kažete da biste je učinili robinjom i dozvolili ono što je dozvoljeno u slučaju drugih robinja (tj. polni odnos) -vi ste napustili islām. Vi ste uhvaćeni između dvije kobne greške, jer je Allāh, subhānehū we te'ālā, rekao: ''Poslanik je vjernicima preči nego oni sami sebi, a njegove žene su - majke njihove.'' (el- Ahzāb, 6)

Ja sam ih onda pitao hoće li poreći svoj prigovor 'Alijinom odbijanju da uzme svoje poražene muslimanske protivnike kao robove i oni su se složili.

Onda sam ja rekao: ''Što se tiče vaše tvrdnje u pogledu njegovog brisanja titule (naziva) emīrul-mu'minīn, ja ću vam dati sličan primjer u pogledu nekoga kojim ste zadovoljni. Na dan Hudejbijje, Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je sklopio sporazum sa mušricima koje su prestavljali Ebū Sufjān ibn Harb i Suhejl ibn 'Amr. On je rekao 'Aliji da piše, pa je 'Alija napisao: ''Ovo su uslovi mira o kome se složio Muhammed, Allāhov Poslanik''. Međutim, mušrici su prigovorili, rekavši: ''Tako nam Allāha, mi ne znamo da si ti Allāhov Poslanik. Jer da si ti to - mi se ne bismo borili protiv tebe.'' Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, je onda rekao: ''O Allāhu, Ti znaš da ja jesam Allāhov Poslanik. Izbriši to, o 'Alija, i napiši: ''Ovo su uslovi mira oko kojeg se složio Muhamed ibn 'Abdullāh''.''

Tako mi Allāha, sigurno je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, bolji nego 'Alija, pa je ipak obrisao naziv od sebe.'' Skoro dvije hiljade hawāridžā je povuklo svoje stavove i ponovo se pridružilo 'Alijinim snagama, dok se ostatak njih pobunio i bili su ubijeni.''

Ashāb Džundūb el-Azdī je rekao: ''Kada smo mi krenuli sa 'Alijom ibn Ebī Tālibom protiv hawāridžā i došli do njihovog logora, na naše iznenađenje čuli smo glasno zujanje (poput zujanja pčela) od njihovog učenja Qur'āna.''

Također se prenosi da su 'Aliji, kada se složio sa arbitražom, došla dvojica hawāridžā po imenima Zer'ah ibn el-Berdž et-Tā'ī i Hurqūs ibn Zubejr es Sa'dī, ušli kod njega i rekli: ''Sud pripada samo Allāhu.'' 'Alija je odgovorio: ''Sud pripada samo Allāhu'', pa mu je Hurqūs rekao: ''Pokaj se za svoj grijeh i povuci svoju odluku da prihvatiš ljudsku presudu. Onda nas vodi naprijed da se borimo protiv naših neprijatelja sve dok ne sretnemo našeg Gospodara. A ako ne odustaneš od ljudske arbitraže u nadležnosti Allāhove Knjige, ja ću se sigurno boriti protiv tebe, tražeći time Allāhovo Lice.''

Hawāridži su se sakupili na imanju 'Abdullāha ibn Wehb er-Rāsija, koji im se obratio nakon zahvaljivanja i pohvale Allāha, rekavši:
''Ne priliči ljudima koji vjeruju u Milostivog i koji sebe vezuju za sud Qur'āna da im ovaj svijet - prema kome ljubav proizvodi samo nespokojstvo - bude draži od naređivanja dobra, zabranjivanja zla i govora istine. Zato nam se pridružite u pobuni.''

'Alija ibn Ebī Tālib, radijallāhu 'anhu, im je napisao: ''Sigurno su se ova dva čovjeka koje smo prihvatili kao sudije suprotstavili Allāhovoj Knjizi i slijedili svoje strasti, dok smo mi na svom prvobitnom stavu.''

Oni su mu u odgovoru napisali:

''Ti svakako nisi ljut u ime svoga Gospodara, već samo radi sebe sāmog. Međutim, ako posvjedočiš svom sopstvenom kufru i zatražiš oprosta, mi ćemo razmotriti razilaženje između nas i tebe. U suprotnom - mi ćemo ti se bez razlike suprotstaviti.''
Hawāridži su na svom putu naišli na 'Abdullāha ibn Khabbāba i pitali ga: ''Da li si od svog oca čuo kakav hadīth koji on prenosi od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, a koji se tiče nas?''
On je odgovorio: ''Da. Čuo sam svoga oca da prenosi da mu je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, spomenuo fitnu (razdor) u kojoj je onaj koji sjedi bolji nego onaj koji stoji, onaj koji stoji bolji nego onaj koji hoda, a onaj koji hoda od onoga koji trči. I on mu je rekao: ''Ako doživiš to vrijeme - budi kao Allāhov rob koji je ubijen (Hābil koji nije htio dići ruku na svoga brata)''.
Oni su ga upitali: ''Da li si zaista čuo svoga oca da to prenosi od Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem?'', a on je govorio da jeste.
Oni su ga poveli do ivice rijeke, odrubili mu glavu, pa mu je krv potekla u mlazu poput pertle sandale. Nakon toga su se oni okrenuli njegovoj trudnoj ženi, rasporili njen stomak i prosuli njenu utrobu.

Kasnije, kada su se ulogorili u vrtu palmi u Nehrewanu, pala je jedna zrela hurma (datula) i jedan od njih ju je pokupio i ubacio u svoja usta. Kada mu je drugi rekao da on nema prava da je uzme bez plaćanja njene cijene, on ju je momentalno ispljunuo iz svojih usta.
Jedan od njih je oštrio svoj mač i počeo da njime maše vazduhom, a kada je svinja zimmije (nemuslimanskog štićenika) prošla, on ju je udario svojim mačem da ga isproba. Njegovi drugovi su mu rekli da je ono što je on uradio loše, pa je on pronašao vlasnika svinje i platio mu cijenu koja mu je odgovarala.

Kada je 'Alija hawāridžima poslao izaslanika da predaju ubicu 'Abdullaha ibn Khabbāba, oni su govorili da su ga svi oni ubili. Zahtjev je ponovljen tri puta i svaki put su oni isto odgovorili. 'Alija je onda rekao svojim sljedbenicima da otpočnu bitku protiv njih. Za vrijeme borbe bi jedan od hawāridžā rekao drugome: ''Pripremi se da sretneš Gospodara, idući u džennet''
Međutim, oni su uskoro doživjeli užasni poraz u kome su 'Abdullah ibn Wehb i mnogi od njegovih sljedbenika ubijeni.

Druga grupa se sljedeće godine pobunila protiv 'Alije, pa je bila poslata vojska da uguši pobunu. Međutim, za vrijeme ovog perioda 'AbdurRahmān ibn Muldžem i njegovi prijatelji su se u Nehrewanu sreli da spominju i žale gubitak svojih sunarodnika, gdje su isplanirali svoju osvetu. Oni su rekli da ne mogu biti zadovoljni da ostanu na ovom svijetu nakon pogibije svoje braće, koja nisu marila hoće li im biti prigovoreno za ono što su uradili tražeći Allāhovo zadovoljstvo. Bilo je odlučeno da oni prodaju svoje duše Allāhu, ciljajući one koje su oni smatrali vođama korupcije; oni će osvetiti krv svoje braće i osloboditi muslimane iz njihovih šakā.
Muhammed ibn Sa'd je od svojih šejhova prenio sljedeće:
''Sastala su se trojica hawāridžā, 'AbdurRahmān ibn Muldžem, el-Burek ibn 'Abdillāh i 'Amr ibn Bekr et-Temīmī u Mekki i zavjetovali se da ubiju 'Aliju, Mu'āwiju i 'Amra ibn el 'Āsa i da ne izdaju jedan drugoga. Ibn Muldžem je rekao: ''Prepustite meni 'Aliju'', el-Burek je rekao: ''Ja preuzimam Mu'āwiju'', a 'Amr je rekao: ''A ja ću ubiti 'Amra''.'' (Et-Taberī, ''Tārīh el-Umem wel-Mulūk'', 6. tom, 83. str.)

Ibn Muldžem je otišao u Kūfu u zakazanoj noći. Kada je 'Alija napustio svoju kuću da bi prevodio sabah-namāz, Ibn Muldžem ga je udario u čelo žestokim udarcem koji je prodro do njegovog mozga. 'Alija je povikao ljudima da ga ne puste da pobjegne i on je bio uhvaćen.
Kada mu je Ummu Kulthūm povikala: ''O Allāhov neprijatelju, ubio si emīrul-mu'minīna nepravedno'', on joj je odgovorio: ''Onda plači.''
On je onda rekao: ''Ja sam otrovao svoj mač, pa ako me on nadživi, molim Allāha da ga udalji i uništi.''
Kada je 'Alija umro, Ibn Muldžem je doveden da bi bio pogubljen. I čak iako je 'Abdullāh ibn Dža'fer odsjekao obje njegove ruke i noge, on nije zaplakao niti progovorio. Nakon toga su oba njegova oka probijena crvenim užarenim ekserima, ali on i dalje nije puštao glasa. Umjesto toga on je počeo da uči sūru el-Aleq: ''Uči u ime Gospodara tvoga Koji stvara; stvorio je čovjeka od ugruška...'' i završio ju je, dok je krv tekla iz njegovih očnih duplji. Međutim, kada je dio njegovog jezika zapaljen, on je zavikao, a kada je upitan zašto je to uradio u tom momentu, on je odgovorio: ''Mrzim da sa ovog svijeta odem sa nečim drugim mimo spomena Allāha na svom jeziku.''
Gledajući u kožu njegovog čela, čovjek je mogao vidjeti kafenilo, posljedicu dugih sedždi u namāzu, Allāh ga prokleo.

Kada je el-Hasan (ibn 'Alī), radijallāhu 'anhu, želio da sklopi mirovni sporazum sa Mu'āwijom, hawāridž po imenu el-Džerrāh ibn Sinān se pobunio protiv njega. El-Džerrāh mu je rekao: ''Ti si počinio širk, kao što je i tvoj otac učinio'', a onda ga je ubo u gornji dio butine.
Hawāridži su nastavili da se dižu u pobunama protiv muslimanske države, masakrirajući nedužne muslimanske muškarce, žene i djecu, i za vrijeme emewijske i 'abbasijske
Među njima se uskoro pojavila raznovrsnost sekti.

Na primjer, sljedbenici Nāfi'a ibn el-Azraqa su sebe smatrali mušricima sve dok su u mušričkoj zemlji, ali ako je napuste - oni postaju muslimani. Također, oni su one koji se ne slažu sa njihovim stavovima i one koji su počinili velike grijehe smatrali mušricima, dok su one koji se ne pridruže njihovim snagama za vrijeme bitke smatrali nevjernicima. Oni su dozvolili ubijanje muslimanskih žena i djece jer su im presudili da su mušrici.

Međutim, jedan od azraqijjā Medžde ibn 'Āmir eth-Theqafī se razišao od nekih od Nāfi'ovih stavova i zabranio je prolivanje muslimanske krvi i uzimanje muslimanskog imetka. On je također smatrao da će griješnici od njegovih sljedbenikā biti kažnjeni na mjestu mimo džehennemske vatre i da je džehennem rezervisan za one koji se ne slože sa njegovim sektaškim mišljenjima.

Neke od hawāridžskih sekti su smatrale da će svako ko pojede makar koliko je dva falsa imetka jetīma (siročeta) ići u džehennem, jer je Allāh, subhānehū we te'ālā, obećao vatru onima koji počine ovaj grijeh. (fals-hiljaditi dio dinara)

Također, među vjerovanjima hawāridžā je i mišljenje da imāmet (vođstvo države) nije specifikovano ni za koga, osim ako je on učen i bogobojazan, pa tako svako od običnog naroda koji ima ova dva kvaliteta može bit imām.

Od njihovog mišljenja su iznikli stavovi mu'tezilā u pogledu prosuđivanja dobrog i zlog od strane razuma, kao i stav da je pravda sve ono za što razum prosudi da je pravedno.( ''El-Milel wen-Nihel'', 1. tom, 113. str.)

Čudna vjerovanja haridžijskih sekti i zabilježene priče o njihovim aktivnostima su brojne, ali ja ne smatram da je dalja razrada potrebna, zbog činjenice da je glavna namjera (ovog
poglavlja) pogled na trikove i strategije Iblīsa, kojima je on obmanuo ove budale koji su svoje neznanje pokazali svojim djelima i vjerovali da su 'Alija ibn Ebī Tālib i oni sa njim od muhādžirā i ensārijā bili u grešci, dok su oni bili u pravu.

Oni su dozvolili prolivanje krvi djece, a nisu dozvolili jedenje hurme (datule) bez plaćanja njene cijene. Oni su sebe silno uposlili 'ibādetom, stojeći čitave noći u namāzu, a kada je njegov jezik posječen, Ibn Muldžem je zavikao da ne bi propustio priliku da spomene Allāhovo ime. Ipak, oni su dozvolili ubistvo 'Alije ibn Ebī Tāliba, radijallāhu 'anhu, i izvadili svoje sablje na muslimane.

Nije me iznenadila njihova uvjerenost u svoje znanje, niti njihovo ubjeđenje da su bili učeniji od 'Alije, Allāh bio zadovoljan njime, jer je (još i prije) Dhul-Khuwejsire rekao Allāhovom Poslaniku, sallallāhu 'alejhi we sellem: ''Budi pravedan, jer si nepravedan.''

A Iblīs je bio taj koji ih je odveo da počine ove zloglasnosti. Mi tražimo utočište kod Allāha od napuštanja i poraza (na rukama Iblīsa).

Muhammed ibn Ibrāhīm je prenio da je čuo Allāhovog Poslanika, sallallāhu 'alejhi we sellem, da je rekao:
''Pojaviće se među vama ljudi zbog čijeg namāza, posta i dobrih djelā ćete prezirati svoj namāz, post i dobra djela. Učiće Qur'ān, ali on neće prelaziti njihova grla i izlaziće iz vjere kao što strijela prolazi kroz njen plijen.'' (Buhārī i Muslim)

'Abdullāh ibn Ebī Ewfā je prenio da je Allāhov Poslanik, sallallāhu 'alejhi we sellem, rekao:
''Hawāridži će biti psi džehennemskih stanovnikā.''

Izvor: “Telbisu Iblis” - Ibn el-Džewzī

Priredio: Adnan E. Čolo